Albanci u Makedoniji traže uvođenje albanskog kao službenog jezika, rješavanje spora oko imena Makedonija, otvaranje debate o zastavi, himni i grbu Makedonije, ravnomjernu zastupljenost Albanaca u vlasti, konstitutivnost...
Makedonski predsjednik Đorđe Ivanov u srijedu u podne dao je lideru Saveza socijaldemokrata Makedonije (SDSM-a) Zoranu Zaevu mandat za formiranje vlade.
Ivanov je od početka ožujka odbijao Zaevu dodijeliti mandat, tražeći jamstva parlamentarne većine za unitarnost/cjelovitost Makedonije te jamstva da će nova vlada raditi u skladu s Ustavom, kao i da tzv. “tiranska platforma” neće biti temelj njezinog programa. “Prvo, jamčim da ću osigurati zaštitu jedinstva, suvereniteta, teritorijalnog integriteta, multietničnosti i ustavnog poretka u zemlji, kao i očuvanje nacionalnih interesa. Obećajem da će proces donošenja odluka biti u skladu s vladavinom prava. Nijedan dokument, deklaracija, platforma neće biti uvjet i temelj za upravljanje Makedonijom i postupanje Vlade Republike Makedonije”, istaknuo je Zaev prilikom preuzimanja mandata.
Ivanov prisiljen na kapitulaciju
Drugim riječima, predsjednik Ivanov bio je prisiljen kapitulirati jer je do njegove promjene stava došlo nakon susreta s Brynom Hoytom, šefom deska za Jugoistočnu Europu i Euroaziju američkog State Departmenta.
Je li imenovanjem mandatara za sastav makedonske vlade, socijalista Zaeva, završena politička kriza u Makedoniji, kako izvješćuje većina medija u tzv. regiji? Je li “tiranska platforma“ bila tek sredstvo za zastrašivanje naroda, kako su tvrdili mnogi analitičari?
Odgovor na oba pitanja glasi: nije!
Makedonija, zemlja kojoj ozbiljno prijeti nestanak Makedonaca kao političkog naroda je jedno od triju ključnih žarišta interesnih borbi između Amerike i Rusije. Ako je bilo dileme što je točno značila izjava Johna Kerryja, bivšega američkog državnog tajnika, “da je Balkan na crti vatre između Zapada i Rusije“, onda danas, dvije godine kasnije, dileme nema. Najkraće rečeno: ovdje je zapravo riječ o pokušaju proširenja NATO-a i američke dominacije na Makedoniju, čemu se Rusija odlučno protivi.
Stvaranje velike Albanije, čija je ”matica” već članica NATO saveza, je plan s kojim SAD zasad samo ”maše”, ali taj plan – gledajući očima američkih interesa – nije neostvariv i iz njihove perspektive gledan osigurao bi američku dominaciju na sjecištu Istoka i Zapada i, što je najvažnije, sjecištu plinskih pravaca. Zaev je, a to je bila glavna točka vrelišta između njega i predsjednika Ivanova nakon što pojedinačni pobjednik izbora – VMRO DPMNE – nije uspio skupiti dovoljan broj potpisa za formiranje parlamentarne većine – albanskim strankama koje su ga poduprle dao prilično “nemoralnu ponudu”: prihvatio je njihov uvjet da se u Makedoniji provedu zaključci platforme iz Tirane. Što bi značilo lom cijelog ustavnog poretka te zemlje.
Zaev govori ono što mu Amerikanci prišapnu
Iako je Zaev pri primopredaji vlasti po nagovoru Amerikanaca, koji su ga i lansirali prije godinu i pol objavom snimaka razgovora bivšeg premijera Grueskog koje ukazuju na korupciju – obećao da nikakve platforme neće biti osnova njegova mandata, platforma iz Tirane je realnost, a njezina provedba sljedeći korak u nastavku makedonske krize: ona je temelj za stvaranje velikoalbanskog američkog projekta. SAD je tijekom cijelog vremena makedonske krize, koja je dovedena na rub građanskog rata, a tako je i sada, reaktivirao vrlo opasan instrument – Oslobodilačku vojsku Kosova. Gledajući očima američkih interesa, u novom svjetskom poretku Albanci su najpotentnija nacija na Balkanu, demografski brzo rastuća i politici SAD-a beskrajno lojalna. Samim tim odabrani su da budu najpouzdaniji saveznici Washingtona.
“Tiranska platforma”, čijim prihvaćanjem makedonski Albanci uvjetuju podršku sad već bivšem lideru oporbe Zoranu Zaevu, dogovorena je još u siječnju.
Tri albanske parlamentarne stranke u Makedoniji usvojile su početkom godine zajedničku platformu za pregovore o formiranju makedonske vlade, pod pokroviteljstvom albanskog premijera Edija Rame, prioćila je tada Demokratska unija za integraciju.
U zajedničkom priopćenju DUI-ja, pokreta Besa i koalicije Alijansa za Albance, traži se, između ostalog, uvođenje albanskog kao službenog jezika, rješavanje spora oko imena Makedonija, otvaranje debate o zastavi, himni i grbu Makedonije, kao i ravnomjerna zastupljenost Albanaca u državnim strukturama.
Čeka se odgovor na brojne zahtjeve Albanaca
Poziva se i na usvajanje rezolucije o Sobranju kojom se, osuđuje “genocid nad albanskim narodom u Makedoniji” u periodu 1912. do 1956. godine, da se o tome donese i usvoji rezolucija ali da se u tekstu rezolucije za ’’genocid nad Albancima’’ ne krivi niti spominje Srbija – što je izazvalo niz upitnika u glavama mnogih i političara i opinion makera.
Platforma podrazumijeva sedam glavnih točaka, među kojima se ističe da Albance treba smatrati konstitutivnim narodom Makedonije.
Zahtijeva se i upotreba albanskog jezika na svim državnim razinama, te ustavna regulacija jezika na način da u Ustavu piše da su služneni jezici Makedonije “makedonski sa svojim ćiriličnim pismom i albanski sa svojim alfabetom”.
Albanci zahtijevaju i debatu o zastavi, himni i nacionalnim simbolima, “tako da oni odražavaju multietničnost društva i entičku jednakost”.
Dodamo li ovome i to da Albanci traže i stvaranje “integriranog graničnog upravljanja” na granicama s Kosovom i Albanijom – jasno je da se radi o prerogativu za stvaranje Velike Albanije – i u pravu su svi eksperti koji su
zahtjev za dvojezičnošću nazvali “nebuloznim i protuustavnim”, a platformu iz Tirane “ozbiljnim udarcem na jedinstvo Makedonije, uništavanje koncepta civilnog društva i restauraciju nacionalnih pozicija, što dovodi do bujanja nacionalizma”. Što je očito i cilj u hibridnom ratu koji je s Makedonijom počeo na Balkanu na kojem su nacionalizmi uvijek oruđe koje se daje u ruke marionetama poput Zorana Zaeva.
SAD-a i tri ključna geopolitička sukoba
Makedonija je kako sam napisao već u uvodnom dijelu jedno od najvažnijih žarišta u novom hladnom ratu.Najvažnija uz Siriju i Ukrajinu. Sva tri geopolitička konflikta u su isprepletena s energetskom strategijom SAD-a u Euroaziji i željom Washingtona da dominira ključnim tranzitnim rutama na superkontinentu, pa je u tom smislu korisno povući i paralele.
Sirijski predsjednik Bashar al-Assad pristao je na gradnju plinovoda prijateljstva s Iranom kako bi plin iz Perzijskog zaljeva imao pristup sve zahtjevnijem EU tržištu. Što je označilo izravan sukob s američkim saveznicma, točnije s katarskim i saudijskim planom za plinovod koji prolazi Jordanom i Sirijom i opskrbljuje EU njihovim vlastitim energetskim resursima. Nakon što je predsjednik Assad odbio zaljevske monarhije u korist svojih dugotrajnih iranskih saveznika, donesena je odluka o rušenju njegove vlade, pa su obojena revolucija i u početku nekonvencionalni rat započeli nekoliko godina poslije toga, čim je uspostavljen koncept tzv. ”oporbe”. Kako do sada plinovod prijateljstva nije izgrađen, a nekonvencionalni sukob prerastao je u krvavi rat – to znači da plinovod neće ni biti izgrađen u skoroj budućnosti, a možda i nikada. Što Europska unija, unatoč njezinoj energetskoj strategiji koja podrazumijeva različitost izvora u opskrbi plinom – zadržava u sferi američkog utjecaja . Zato je sljedeći logičan korak bio neutraliziranje jedinog opskrbljivača kojeg u opskrbi EU-a ne konrolira SAD, točnije Rusiju, otimanjem i stavljanjem pod američku kontrolu jednog od najvažijih ruskih geostrateških pravaca – onog u Ukrajini.
Američka strategija u bitci za Ukrajinu
Doduše, Rusija je u Siriji i Ukrajini posve različito postupila, ali u bitci za Ukrajinu, koja je počela još narančastom revolucijom 2005., SAD je manevrirao kako bi stekao kontrolu nad ključnim plinskim pravcima koji premrežavaju teritorij Ukrajine s ciljem najutjecajnije pozicije s koje će kontrolirati i EU i Rusiju. Unija bi bila ovisna o ukrajinskoj plinskoj mreži kao američkoj ekspozituri, a svote novca koje se slijevaju od transfera plina prema EU-u u ukrajinski proračun bile bi kontrolirane i potpale bi pod američki geopolitički utjecaj. Iako je SAD uspio steći kontrolu nad ukrajinskim geostrateškim tranzitnim područjem, prije svega miniranjem projekta plinovoda Južni tok, zbog čega je vlada posljednje države članice EU-a koja se tome opirala – Bugarske – prije tri godine pozvana u Washington “na ‘pranje”, a preko noći doživjela je kaos i bankarsku krizu – SAD nije predvidio ruski odgovor na puč u Kijevu. A on je ozbiljna koncepcija gradnje novog plinovoda u svjetlu novog, do prije nekoliko godina nezamislivog savezništva Putina i Erdogana. Turski tj. Balkanski tok dobio je ozbiljno lice uz koje ide odluka Kremlja da se izvoz energije s odredištima u Ukrajini obustavljaju 2019. godine.
I evo nas i na trećoj točci – Makedoniji.
Turski tok podržao je bivši premijer Makedonije i čelnik VMRO DPMNE-a Nikola Gruevski. Sukob u Makedoniji s Albancima kao glavnim američkim oruđem je počeo kao najizravnija posljedica američkog rata za Ukrajinu i ruskog protupoteza, priznat ćemo, maestralno izvedenog s Tursko-balkanskim tokom. Za Amerikance je sam koncept Turskog toka poraz, obezvrjeđivanje svih američkih strateških kalkulacija i uspjeha u Ukrajini. Makedonija svojim položajem predstavlja usko grlo bilo kakve integracije sjevera i juga preko Balkana, i otud konflikt s ruba građanskog rata kao refleksija nadmetanja ”bez rukavica” između SAD-a i Rusije zbog makedonske (ne)stabilnosti i strateške putanje. Plinovod Turski tok za Rusiju je definitivno i platforma za intenziviranje što punije suradnje sa svim zemljama uzduž njegova toka, koja time daje do znanja da je Balkanski tok puno više, veliki ulog i magnet a multipolarnost, i da je alternativa bezglavom stremljenju u EU–integracije. A Balkan kao bitan taktički prostor još je u čekaonici Bruxellesa. Zato budućnost Balkana i njegova konfiguracija ide preko Makedonije i njezin smjer će najizravnije utjecati na narav američko-europskih i rusko-europskih odnosa. Suočena s ruskim protivnikom koji ih je matirao na Siriji, geoenergetski preokrenuo američki ”uspjeh ” u Ukrajini u svoju korist – perjanica unipolarnog svijeta – Amerika odlučila se na opasnu sabotažu: otkucavajuću vremensku bombu koncepta Velike Albanije. Koja bi cijelu balkansku regiju bacila u nemali kaos. Zato je ”projekt Zaev” ustoličen, a igra prijestolja koja će u Makedoniji nositi još mnogo kriza i nereda – tek je započela.