Akcija o kojoj se nerado govori! Odjeveni u uniforme oficira i vojnika JNA hrvatski vojnici otišli na neprijateljski teritorij…

Screenshot

Neuspjela diverzantska akcija Samostalne uskočke satnije

Neke akcije rado ističemo i slavimo. O nekima pričamo ponešto tišim glasom a neke gotovo uopće ne spominjemo. Osim prešućene akcije Una 95 koja se dogodila nakon Oluje pri čemu je poginuo veliki broj hrvatskih branitelja (od čega 13 pripadnika Crnih mambi), o akciji “Batinski most” koja se odvila 31. siječnja 1992. gdine također se nerado govori. Riječ je o akciji koja je praćena pehom od samog početka, pa sve do njenog kraja…

Dio diverzanata iz Samostalne uskočke satnije dobio je iznimno tešku zadaću – onesposobiti Batinski most koji je spajao mjesta Batinu i Bezdan, odnosno Baranju i Vojvodinu, i preko kojeg je JNA slala tenkove koji su gađali Osijek.

Odijevena u uniforme oficira i vojnika JNA, ova se odvažna skupina amfibijom uputila po iznimno nepovoljnim vremenskim uvjetima uputila na neprijateljski teritorij. Već tada su počeli prvi problemi. Vozeći se amfibijom punom eksploziva (3750 kg) preko Hulovskog kanala i Dunava, kod Apatina su stali zbog nedostatka goriva i kvara na amfibiji…

Stupajući na apatinsko tlo, zapovjednik akcije Ivica Krnjak predstavio se kao pukovnik JNA Jordan Jovanović koji je poginuo koji mjesec prije. Lažnim identitwtom poslužili su se i ostali pripadnici ove skupine i to kao “specijalna jedinica generala Blagoja Adžića”. Unatoč svemu, svi su ubrzo počeli sumnjati u ovu priču. Ubrzo su privedeni do somborske vojarne na utvrđivanje identiteta pri čemu se dio hrvatskih diverzanata dao u bijeg.

 Krnjak i nekolicina suboraca uspjeli su pobjeći od JNA, preplivati Dunav i vratiti se u Osijek no nisu svi bili te sreće. Prilikom bijega nekoliko njih je ubijeno. Druga skupina od desetak pripadnika satnije nije imala sreće: u Somboru su ih uhitili pripadnici JNA i tad je započa tortura nad “somborskom skupinom“. Nakon nekoliko tjedana ispitivanja i zlostavljanja osmorica Krnjakovih boraca izvedeni su pred sud u Somboru i dobili su dugotrajne zatvorske kazne zbog “krivičnog djela terorizma“.  Ipak, međudržavnim dogovorom, zarobljeni hrvatski diverzanti nakon 2 godine zatvora razmijenjeni su na kontrolnoj točki UNPROFOR-a kod Lipovca (12.I.1994.) za pripadnike srpske terorističke skupine “Štit”. (2.II.)



Branimir Petener iz Osijeka bio je sudionik ove akcije. Evo kako je se on sjeća:

 “Bio sam zamjenik zapovjednika satnije, pa prema tome i “Somborske grupe” kako su je nazvali novinari. Krajem siječnja 1992. godine krenuli smo kroz zaleđene baranjske močvare, po snijegu, a često se propadalo kroz glib jer je teren bio prilično neprohodan. Sve nam je to otežavalo proboj, a doprli smo do Dunava nešto južnije od Apatina na baranjskoj strani gdje je ostala glavnina satnije. Nas dvadesetorica prebacili smo se preko Dunava u Bačku. Tamo smo upali u još gore močvare tako da se i naš voziplov, koji nazivaju amfibijom još teže probijao, dok nismo nakon neopisivnih teškoća, patnji i stradanja, doprli do nasipa. Napredovali smo do Apatina gdje smo predahnuli na jedan nevjerojatan način u okruženju četnika, jer imali smo odoru teritorijalaca jugo-vojske. Govorili smo da smo na specijalnom zadatku, oponašali smo srpski govor[/u]. Oni su povjerovali i sve je to bilo uspješno do Sombora gdje nam se pokvario voziplov. Morali smo ga. uz jednu varku, napustiti, i onda je počela potjera. Dvije noći i jedan dan smo se probijali. Kod Bezdana smo se skupili, dva uskoka su teško ranjena, a osmorica su se nesretno odvojila i svi su stradali. Trojica su poginula a petorica zarobljena. Poginuo je i naš vodić, a zarobljena je i njegova obitelj. Nama ostalima se posrećilo da se uspijemo probiti, unatoč ogromne potjere, do Hrvatske.”

Facebook Comments

Loading...
DIJELI