NEMA PREDAJE: Junački otpor malobrojnih hrvatskih branitelja protiv Osmanlija u Gvozdanskom

0
514

Bitka za Gvozdansko zaslužuje pokroviteljstvo najviših državnih institucija

Prije 440 godina dogodila se slavna Bitka za utvrdu Gvozdansko u kojoj su svi hrvatski branitelji radije poginuli ili umrli od gladi nego da se predaju osmanskim osvajačima.

Utvrda Gvozdansko dobila je naziv po istoimenom selu podno te utvrde. Riječ gvozd zastarjela je riječ za šumu i pronalazimo je u nazivima raznih lokaliteta u Hrvatskoj. Međutim, njezino dodatno značenje jest nalazište ruda.  Gvozdansko se nalazi u Pounju podno Zrinske gore. Točnije, na pola puta između Gline i Dvora.

Loading...

Gvozdansko je svojedobno bilo u vlasništvu slavne obitelji Zrinski, koja se tijekom srednjeg vijeka preselila iz nekadašnje postojbine u Dalmaciji sjevernije prema središnjoj Hrvatskoj. Prema utvrdi Zrin na području današnje Banovine, obitelj Šubić uzela je pridjevak Zrinski, a s vremenom je izvorno prezime Šubić zaboravljeno, sve dok ga ponovno nisu otkrili povjesničari. Od utvrde Zrin pa do nedalekog Gvozdanskog ima svega 15-tak kilometara zračne linije. Gvozdansko je nekada za Zrinske bilo važan izvor prihoda zbog tamošnjih rudnika. Zrinski su u Gvozdanskom imali i vlastitu kovnicu novca, topionicu te ljevaonicu.

Osmanlijske čete utaborene u Bosni oko 1540. kreću u osvajanje zrinskih posjeda u Pounju. Zbog teških uvjeta života stanovnici na području između Kupe i Une više ne moraju plaćati porez kralju, a obranu većinom financiraju hrvatskih banovi i velikaši. Nikola IV. postao je hrvatski ban i od gvozdanskih je prihoda uzdržavao obrambenu vojsku, što je zapravo trebao činiti kralj. Tako je zbog svojih zasluga dobio Međimurje i Čakovec (1546.) koji će postati novo sjedište obitelji Zrinski. Godine 1556. ban Nikola IV. poginut će kao heroj u obrani Sigeta (1565.) i ostati zapamćen kao Nikola Šubić Zrinski. Tako je Pounje ostalo bez svojih zaštitnika.

PRVI NEUSPJELI NAPADI

Kad je 1556. godine pala pod Osmanlije utvrda Novigrad današnji (današnji Dvor na Uni) Gvozdansko je došlo na udar, budući da se nalazilo na strateški važnom putu u meki trbuh Hrvatskog Kraljevstva. Dolinom potoka Žirovnice na zapad išao je stari put koji je padom Novigrada postao nebranjen i otvoren za turske provale. U to vrijeme na hrvatske je krajeve brojne napade izveo Malkoč-beg iz Bosanskog sandžaka. Proslavio se osvajanjem Klisa, Sinja i Kostajnice. Neprestano je provaljivao preko granice u Liku i Krajinu, a 1561. kreće na Gvozdansko, ali bez uspjeha. Iste je godine ponovno krenuo u napad, no i ovoga puta ishod je bio jednak.

Tada u Bosnu stiže Ferhat-beg, štićenik velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića koji odmah napada Gvozdansko, no i njegov napad je odbijen. Teška godina za Hrvatsku, ali i Bosnu i Sloveniju bila je 1576. kada je Ferhat-paša neprestano upadao u nezaštićena mjesta i sela i osvajao ih jedno po jedno. Te je godine opet poveo pohod na Gvozdansko, čiji su branitelji uz pomoć banske vojske opet odbili njegov napad. Bio je to već četvrti napad, ali i četvrta pobjeda.

Napokon Ferhat-beg odlučuje se za strategiju odsjecanja utvrde od ostatka Hrvatske osvajavši susjedne utvrde i sela spriječivši dostavljanje vojne i materijalne pomoći opsjednutima. U jesen 1577. godine stiže pred Gvozdansko gdje ostavlja dio vojske te se vraća u osvojeni Novigrad Zrinski da popravi most kako bi mogao dovući teško topništvo pred Gvozdansko. Nakon toga osvaja i obližnji Zrin. Oko Božića s oko 5.000 vojnika ponovo stiže pred Gvozdansko koje je branilo oko 300 ljudi, od čega je samo 50-ak njih bilo vojnika dok su ostali bili žene, djeca, seljaci i rudari. Obranom utvrde zapovijedao je kapetan Damjan Doktorović.

NEMA PREDAJE

Nakon duge opsade, posada Gvozdanskog ostala je sa sve manje hrane, oružja i ogrjeva, nužnog u ovim zimskim mjesecima. Na sam Božić Ferhat-beg ponudio je braniteljima časnu predaju što su ovi glatko odbili. Početkom siječnja očajni branitelji počeli su jesti svoje pse čuvare, a nakon što su Osmanlije strijelama u utvrdu ubacili otrovano meso otrovani su i posljednji psi. Osmanski beg ponovo je pozvao na predaju, ali mu je stigao odgovor da će radije umrijeti nego se sramno predati.

Ferhat-beg tada se odlučuje na konačni napad. Osmanlije su udarili na Gvozdansko žestokom topovskom paljbom te krenuli u juriš na utvrdu u noći s 12. na 13. siječnja 1578.

No s druge strane paljbe nije bilo. Provalili su vrata tvrđave, ne naišavši na otpor, i ostali su osupnuti prizorom. Zatekli su grad pun ruševina u kojem su na svojim borbenim položajima bila mrtva tijela smrznutih branitelja izmučenih glađu i mrazom koji su svjesno pošli u smrt. U gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni strjeljiva, ni ogrjeva.

Ferhat-beg bio je zadivljen ovakvim junaštvom te je zapovijedio da se pozove katolički svećenik smatrajući da hrabri branitelji zaslužuju biti pokopani prema svojem obredu i uz vojne počasti. Pretpostavlja se da su pokopani podno zidina utvrde koju su tako junački branili. Mještane okolnih krajeva, pak, oslobodio je plaćanja poreza osim obaveznog danka od 400 dukata godišnje.

U hrvatskoj povijesti Gvozdansko igra ulogu sličnu onoj koju ima Masada u židovskoj i Alamo u američkoj povijesti. Ova bitka zauzima posebno mjesto u hrvatskoj vojnoj povijesti pored one bitke za Siget 1566. gdje su se istakle hrvatske postrojbe pod vodstvom Nikole Šubića Zrinskog.

Povjesničarka i dopredsjednica HSP AS, doc. dr. sc. Vlatka Vukelić povodom 440. obljetnice ove slavne bitke pozvala je Vladu Republike Hrvatske i Hrvatski sabor da preuzmu pokroviteljstvo nad daljnjim obilježavanjem ovog herojskog događaja u godinama koje su pred nama, a autoritetom iniciraju znanstvena istraživanja, ali i popularizaciju bitke za Gvozdansko.

Književnik Ante Tresić Pavičić napisao je ep „Gvozdansko“. Pisao ga je tri godine, od 1937. do 1940. godine. To je najveći hrvatski ep i sastoji se 21.406 rimovanih deseteraca u 24 pjevanja. Nadahnuće za ep su mu bila djela fra Andrije Kačića Miošića, a obranu Gvozdanskog je nazvao “najviteškijim i najnevjerojatnijim djelom u povijesti čovječanstva”. Ep se sastoji od Sastavljen je da bi budio hrvatski narodni ponos. Objavljen je tek šest desetljeća poslije, 2000. godine.