"Mladen nije preživio. U nedjelju, umjesto krizme, njegova je ljubimica u bijeloj haljini šivanoj za krizmu i cvijecem u rukama došla do očeva groba. Bacila je buket poljskog cvijeća u raku, okrenula se i srušila", prisjeća se hrvatska ratnica.
Larisa Lola Lucić, jedna je od onih žena koje su okusile rat. Gorak okus u ustima ostao je do danas. Evo samo dijela iz života ove hrvatske ratnice:
“Lako je izazvati rat, teško je ratovati… I još ti na kraju kažu nije ni bio potreban. Vrijeme je tako promjenjivo, sunce, kiša… Pošto imam geler u kralježnici, oštećeni su mi živci i pred ove promjene ja doslovno budem zatvorena u sobi i to na katu, da me djeca ne čuju.
Tijekom ovih 20 i nešto godina, polako sam upoznala svoje bolove… Znam kad trebam uzeti koju tabletu, ali zadnje dvije godine, valjda jer me polako i stižu, posvađana sam sa bolovima. Dolaze iznenada i udaraju najvećom silinom. Više ni tablete koje sam pila ne djeluju jer nakon 38 operacija i svih tih primljenih narkoza… Dugo su i pomagali. Isusa sam zazvala milijun puta, otprilike toliko sam i molila Boga da me uzme, jer ne mogu… Muž hoda po sobi držeći se za glavu. Teško je biti muško,gledati ženu koju voliš u agoniji, a ne možeš pomoći. Potrazila sam ja pomoć dok me boljelo, ali vele mi, trebam nalaz neurologa, psihologa, ortopeda, a ja ne mogu do wc-a. Kako da vadim nalaze polumrtva? Da ne spominjem da nemam pravo na dopunsko zdravstveno, jer sam eto HVO, ovo O mi radi probleme. Nije tu u pitanju platiti dopunsko, nego su nam time opalili šamar i ponizili. Sjedim u čekaonici, pita me starac do mene što mi je? Velim, ja sam RVI, HVO… Kaže gospodin, “ahaaa,ti si bosanska vojska”. Progutam knedlu.
Ja 20 godina nisam spavala, ili jesam uz tabletu. Jer kad legnem, misli odu na kredit, hipoteku, blokirana, troje djece, mala ima krizmu….
Krizmu, da. Odmah se sjetim Mladena. Nije bio u mojoj jedinici ali smo bili jako dobri prijatelji. Danima me ubijao pričama kako njegova kćer Dajana ima krizmu idući mjesec, što će se jesti, koga zvati, heeeej, velika je to stvar. Njegova jedinica kćer imat će krizmu, a ne mora kriti. Jer se mi Hrvati borimo za našu djecu… Ali izgleda da ni on nije znao da će nas zajebat ovo O. Hitno nas taj dan digoše na noge, brzo izvlačiti ranjenike, pužem ja i gledam gdje su naši. I vidim Mladena, leži u krvi, smije se. Viče “dođi, izvuci me iz ovog sranja, čeka me krizma u nedjelju, neću valjda najebat sad!”
Mladena je pokosilo popola. Crijeva sam ugurala natrag, stavila gumu, zavila ga i nazvala sanitet. Nismo mi u onim torbicama imali injekcije morfija kao u američkim filmovima. Mladen nije preživio. U nedjelju, umjesto krizme, njegova je ljubimica u bijeloj haljini šivanoj za krizmu i cvijecem u rukama došla do očeva groba. Bacila je buket poljskog cvijeća u raku, okrenula se i srušila. Danas Dajana ne može na fakultet. Shvatila je da tata, poginuo braneći granice Hrvatske, niije računao na ovo O.
Ni jedno od mojih troje djece nema nikakva prava. Ja čak nemam pravo ni na časnički sprovod. Samo želim da se izbaci ovo “O” jer puno je Mladena dalo život za boljitak svojoj djeci. A ja? Ja danas ne tražim ništa… Samo mi dajte da spavam…”
Larisa Lola Lucić, Narednik, odlikovana Redom Hrvatskog Križa iz ruku predsjednika dr. Franje Tuđmana. Pripadnica 107 Gradačačke Brigade. Tenkisti – 100% invalid II skupine HVO-a
