(VIDEO) Rehak: ‘Nevjerojatno je da me nisu ubili u logoru, mi smo nakon poginulih i nestalih najviše stradali za Hrvatsku’

0
477
facebook

Dogovoreno u Budimpešti

Točno prije 26 godina, 14. kolovoza 1992. godine, u Nemetinu je izvršena najveća razmjena zarobljenika u kojoj je iz srbijanskih logora oslobođeno 714 hrvatskih branitelja i civila, zarobljenih nakon pada Vukovara.

Tjedan dana prije, 7. kolovoza 1992. godine, razmjenu su u Budimpešti dogovorili predsjednik hrvatske vlade Franjo Gregurić i jugoslavenski premijer Milan Panić, piše direktno.hr.

Loading...

“Tražili smo da se o oslobađanju hrvatskih branitelja i civila koji su nakon pada Vukovara odvedeni u srbijanske logore Stajićevo, Begejci i Niš te u zatvore u Sremskoj Mitrovici i Beogradu, razgovara na razini predsjednika vlade. Kako se radilo o velikom broju ljudi, u pregovore je bio uključen Međunarodni crveni križ te hrvatski i srbijanski, a cilj je bio razmjena ‘svi za sve'”, ispričao je bivši hrvatski premijer.

I dok je hrvatska delegacija od pet članova došla u Budimpeštu s dva automobila, srbijanska strana na čelu s Panićem stigla je u avionu punom novinara.

“Panić, inače poslovni čovjek koji je na čelo tadašnje SRJ dovučen iz Amerike, kao da nije bio svjestan gdje se zapravo nalazi”, prisjeća se Gregurić. U tom kontekstu ispričao nam je tijek razgovora s Panićem prije službenog dijela pregovora o razmjeni zarobljenika.

Panić i Kadijević

“Sjedili smo u sobi i ja ga zamolim da nazove glavnog zapovjednika JNA, generala Veljka Kadijevića i pita ga što se može napraviti kako bi se povukli s dubrovačkog područja. I on uistinu nazove i dobije generala u Beogradu i kaže mu: ‘Čuj ovi Hrvati traže da se vi povučete s dubrovačkog područja i Cavtata, je li to moguće?’. Nakon što je neko vrijeme slušao što mu Kadijević govori, pokrije rukom slušalicu i prenesi mi kako je ovaj to rezolutno odbio i poručio da možemo razgovarati o svemu, no ne i oslobađanju na ovakav način”, ispričao nam je ovaj nevjerojatan detalj Gregurić, zaključivši kako nije ni čudno što je Panić nakon nekoliko mjeseci završio svoj mandat.

Pregovori sa srbijanskom stranom dobro su prošli i potpisan je sporazum o međusobnoj bezuvjetnoj razmjeni 1600 ljudi. “U Hrvatskoj nije bilo logora, one koje je hrvatska strana zarobila, a riječ je o pripadnicima JNA i srpskim pobunjenicima, završili su u hrvatskim zatvorima. Naši su pak branitelji i civili završavali u logorima diljem Srbije, BiH i Crne Gore”, ističe Gregurić.

Najviše problema s tzv. Krajinom

“Za čitavo vrijeme Domovinskog rata tražili smo ljude koji su zatočeni i nestali i to preko popisa Hrvatskog crvenog križa. Velik dio osoba uspio se vratiti zbog tog sporazuma u Budimpešti koji je ispoštovan do kraja, ali je kasnije tijekom rata također bilo puno zarobljenih koje smo tražili nazad. Najviše smo  imali problema s tzv. Krajinom koja je teško oslobađala naše branitelje i civile koje je iz okupiranih područja zatvarala u Kninu. No stvarno smo se trudili da sve naše ljude oslobodimo iz srbijanskih logora i zatvora”, rekao je Gregurić.

Nastavio je da i i danas tražimo nestale. 

“Nemamo ni sva grobišta evidentirana, ne možemo naći ni sve ljude koji su pobijeni na Ovčari. Oni su tijela prekapali s jednog mjesta na drugo kako bi im se izgubio svaki trag; po noći bi dolazili i premještali tijela. A ti domaći Srbi koji su bili svjedoci tih strašnih događanja ili su čak sudjelovali u njima, ne žele otkriti te lokacije, posebice u Vukovaru i okolici te Osijeku. To je strašno za naše ljude koji su prošli sve te strahote i izgubili svoje najmilije, a prvi im susjedi koji su sudjelovali u agresiji i abolirani nakon mirne reintegracije Podunavlja, ne žele otkriti lokacije. Ne žele jer se boje kazne ako su sudjelovali u ubijanju ili se boje odmazde ubojica ako su bili svjedoci…..jer bilo ih je i koji su protiv svoje volje mobilizirani….”, napominje Gregurić.

Civili koji su završili u logorima bez ikakvih prava

Na području Srbije, BiH, Crne Gore i okupiranim područjima Hrvatske postojalo je oko 70 logora kroz kojih je prošlo više od 30 tisuća hrvatskih branitelja i civila (od toga tri tisuće žena i 500 djece). U samim logorima od posljedica premlaćivanja i svih vrsta tortura umrlo je 300 osoba, dok je oko 2.500 ljudi ubijeno na putu do logora, rekao je Danijel Rehak, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora.

“Nešto manje od osam tisuća osoba ostvarilo je status logoraša jer hrvatska država ne priznaje zatočenje ispod 72 sata. Tako nije priznat ni logor na Ovčari gdje je bilo zatočeno oko četiri tisuće osoba i ubijeno njih 260. No ubijeni su prije nego što je prošlo tih 72 sata”, pojašnjava Rehak.

“Država nije priznala niti jedno okupirano selo u Hrvatskoj kao logor iako je u njima stanovništvo bilo zatočeno i po šest mjeseci i internirano u poljoprivredne zgrade i hangare gdje su na razne načine maltretirani, a žene silovane”, upozorava Rehak koji, iako je i sam prošao strahote srbijanskih logora, nije noćima mogao spavati kada je nakon rata sreo jednu svoju poznanicu koju zbog deformiranosti nije mogao prepoznati.

“Na njoj su se mjesec dana iživljavali, uzastopno je silovali, a u predasima mlatili i cipelarili. Smrskali su joj lice i jagodice, strahota što su joj napravili. Zbog takvih i sličnih slučajeva mnogi se ne žele vratiti u Vukovar i susretati svoje krvnike što rezultira činjenicom da dvije trećine Vukovaraca ne živi u Vukovaru”, upozorava.

“I dok se braniteljima koji su završili u logorima na osnovu toga priznaje postotak invalidnosti od 20 posto, civilne žrtve rata koje su bile zatočene u logorima ne mogu ostvariti nikakva prava što je problem na koji godinama upozoravamo”, ističe Rehak.

“Poslije poginulih i nestalih, najviše su za Hrvatsku stradali hrvatski logoraši jer su, posebice nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, Srbi ‘ubili boga u nama'”, otkriva nam Rehak koji je također oslobođen iz srbijanskih logora u velikoj razmjeni zarobljenika u Nemetinu.

Prije rata je bio profesor tjelesnog odgoja u srednjoj školi u Borovu Naselju i uključio se u obranu 4. srpnja 1991. godine kada je krenuo strahovit srpski napad iz Borova Sela koji je uspješno odbijen.

“Nakon Tomislava Merčepa koji je organizirao obranu grada Vukovara i bio njezin pokretač i nakon što je pozvan u Zagreb, tražili su me da preuzmem Sekretarijat za narodnu obranu Vukovara. Jedini sam iz zapovjedne strukture grada Vukovara pojedinačno uhićen i zarobljen i zapravo je nevjerojatno da me nisu ubili, kao što su likvidirali sve u takvim slučajevima”, ispričao je Rehak koji je s ostalim braniteljima i civilima sproveden u logor Stajićevo u Srbiji. Riječ je bila o štalama u kojima je u nehumanim uvjetima bilo zatočeno oko tri tisuće ljudi.

Nitko od krvnika nije odgovarao

“Jednu grupu ljudi koja je imala rodbinu u Srbiji su pustili, a među njima i dvojicu šesnaestogodišnjaka kojima smo predali popis zarobljenika, a oni su ga prokrijumčarili i predali hrvatskim vlastima”, otkrio je Rehak koji je žalostan što nitko od njihovih krvnika u logorima nije odgovarao.

“Znamo imena i nadimke i zapovjednika i batinaša srbijanskih logora, podnosili smo kaznene prijave, predali smo ‘sto kilograma’ materijala, ali hrvatsko pravosuđe nije bilo zainteresirano za progon, dok se srbijansko, kojem smo isto podnijeli kaznene prijave, izruguje s nama”, ogorčen je Rehak.

No zato je srbijansko pravosuđe bilo efikasno te osudilo naše branitelje koji su prošli kroz njihove logore za oružanu pobunu protiv Jugoslavije, pa tako i Danijela Rehaka koji je nakon devet mjeseci zatočeništva u srbijanskim logorima doživio razmjenu u Nemetinu težak jedva 50 kilograma.

Hrvatska još traga za 1.508 nestalih osoba te posmrtnim ostacima 414 poginulih osoba, što ukupno čini 1.922 neriješena slučaja iz Domovinskoga rata.

U Hrvatskoj je 14. kolovoza proglašen Danom logoraša kao sjećanje na najveću razmjenu zarobljenika 14. kolovoza 1992. godine u Nemetinu.