U poljskim i češkim, a potom i u zapadno europskim medijima objavljuju se zastrašujući planovi iz doba hladnoga rata koji su izvučeni iz poljskih i čeških arhiva.
Jedan od njih je i plan nuklearnoga rata u Europi i prodora sovjetskih trupa Varšavskog ugovora preko Njemačke i Danske prema Atlantiku. Iz planova koji se odnose na razne dijelove europskoga ratišta, posebno se ističe plan iz 1970. godine za sjeverni sektor. Iz njega jasno proizlazi kako bi rat koji je mogao nastupiti između Zapada i Istoka u to doba potpuno uništio civilizaciju. Rezultati prikazanih planova u biti su potpuno besmisleni jer ni jedna strana ne bi mogla pobijediti, a svi bi pretrpjeli strahovite gubitke i trajnje posljedice.
O besmislenosti nuklearnog sukoba dovoljno svjedoči i samo činjenica da bi nadirući vojnici strane koja eventualno pobjeđuje stupali na potpuno ozračeno tlo, uništenu poljoprivredu, zalihe hrane i kontaminirane vodne izvore. Što bi u takvom okružju pobjedničke trupe uopće mogle raditi i na koji način bi funkcionirale kada iz izvora područja koja su uspjeli staviti pod svoj nadzor ne bi dobivali ništa osim smrtonosmih doza zračenja? Pošto bi i njihov matični teritorij bio izložen nuklearnim napadima i ono što bi dobivali odande bilo bi jednako kontaminirano i bezvrijedno. Uz to, gotovo je sigurno da logistika opskrbe trupa, udaljenih tisućama kilometara od početnih pozicija, ne bi funkcionirala, a izvori na osvojenim područjima ne bi davali ništa. Na kraju bi sve to najviše sličilo Napoleonovom pohodu na Rusiju gdje se on uspio domoći Moskve, ali je na kraju s vojskom ostao gladan i bio primoran na povlačenje. Nuklearni rat na europskom tlu djelovao bi na identičan način kako je i rusko vodstvo porazilo Napoleonovu vojsku.
Prema planu iz 1970. godine, pronađenom u poljskim vojnim arhivima i objavljenom u poljskim, a potom i u drugim europskim medijima, proizlazi kako je Varšavski pakt planiro u slučaju sukoba u Europi izvršiti brzi prodor prema Atlanskom oceanu, oslanjajući se na oklopno-mehanizirane postrojbe koje su pružale izvjesnu zaštitu od učinaka nuklearnog oružja i na upotrebu nuklearnog oružja malog i srednjeg dometa. Prema tom planu, snage Varšavskog ugovora su, uz pomoć oklopnih postrojbi i nuklearnih udara, do obale Atlanskog oceana morale prodrijeti u roku od 14 dana od početka borbenih djelovanja. Na sjevernom sektoru ratišta, pored sovjetskih trupa ključnu ulogu imala je poljska vojska, tada druga po veličini u Varšavskom paktu i jedna od najmoćnijih vojski u ondašnjoj Europi. U to vrijeme na raspolaganju u aktivnom sastavu imala je 361 tisuću vojnika, a mobilizacijom se taj broj mogao podignuti na oko 900 tisuća. Raspolagala je s 2900 tenkova, 2800 oklopnih transportera i više od 2000 komada topničkog oruđa.
Prema planu iz poljskih arhiva, u slučaju rata poljska i sovjetska vojska počele bi napad na tadašnju Zapadnu Njemačku, Dansku, Nizozemsku i Belgiju. Cilj je bio prodor prema Atlantiku i ovladavanje sjevernim lukama NATO-a na sjevernom Atlantiku ili, na duže razdoblje njihovo izbacivanje iz funkcije kako bi se spriječio dolazak pojačanja i dostava pomoći iz SAD-a i Kanade. Poljski marinci i zračno-desantne trupe petoga su dana rata trebale ovladati strateškim položajima u Danskoj i tu zemlju izbaciti iz rata. Sve je to trebalo biti izvedeno uz korištenje stotina nuklearnih udara snage od 5 do 500 kilotona.
Prema dokumentima koji su otkriveni u Češkoj, sovjetski vojni vrh je očekivao iznenadni nuklearni napad Zapada pa se počeo pripremati za mogućnost izvođenja preventivnih nuklearnih udara ukoliko bi se procijenilo kako je rat neizbježan.
Dokumenti pak iz poljskih arhiva pokazuju kako je nuklearno oružje trebalo biti korišteno za uništenje ključnih ekonomskih i političkih ciljeva protivnika.
Njemački gradovi Hamburg i Hannover i luke Wilhemshaven i Bremerhaven trebale su biti uništene nuklearnim napadima. U Nizozemskoj na nuklearnim listama za uništavanje nalazili su se Haag, Rotterdam, Utrecht i Amsterdam. U Belgiji nuklearni ciljevi su bili Antwerpen i Bruxelles gdje se nalazilo i mirnodobsko sjedište zapovjedništva NATO-a. Čak je i mala Danska, s populacijom od svega 5 milijuna, u to doba bila predviđena kao cilj barem pet nuklearnih napada od kojih su dva bila namijenjena glavnom gradu Kopenhagenu.
Osim nuklearnih napada na ključne političke i gospodarske ciljeve Varšavski pakt, u svrhu proboja svojih trupa, koristio bi i veći broj taktičkih nuklearnih napada protiv zapovjednih mijesta, vojnih baza, zračnih luka, skaldišta, opreme i komunikacijskih čvorišta NATO pakta.
Rezultat takvog djelovanja bio bi potpuno zagađeno poljoprivredno zemljište i izvori vode, a prema jugoistoku Europe uslijedio bi izbjeglički stanpedo preživljelog stanovništva koji bi izazvao potpuni kaos na čitavom teritoriju europskih država.
Ukupno gledano, planovi Varšavskog ugovora samo na sjevernoj fronti uključivali su 189 nuklearnih napada snage od 5 do 500 kilotona. Ukupno bi bilo korišteno 177 raketa s nuklearnim bojnim glavama i 12 gravitacijskih bombi.
Pored sjeverne fronte postojala je i srednja i južna koje su pokrivale ostatak Europe – od Njemačke do Jadrana. Prema dokumentima iz mađarske arhive, Beč je trebao biti uništen s dvije 500 kilotonske nuklearne bombe, a Munchen s jednom takvom bombom.
Eskalacija u opći globalni nuklearni rat bila bi gotovo neizbježna.
Original možete pronaći na www.geopolitika.news