dr. sc. Jadranka Polović: DRUŠTVENA PRERASPODJELA: SVA OTVORENA PITANJA POREZA U HRVATSKOJ (2)

0
126

Dok su u europskim zemljama, nakon drugog svjetskog rata, a pod utjecajem kejnezijanske ekonomije, progresivni i vrlo visoki porezi, dakle politike regulacije, oporezivanja i nadzora kapitala, omogućili građanima udoban život u okrilju filantropske države („welfare state“),  konzervativne revolucije koje su uslijedile nakon izbornih pobjeda Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji, 1979. i Ronalda Reagana, u SAD-u, 1980., promijenile su vladajuću ekonomsku paradigmu. Država blagostanja ili država zaštitnica ozbiljno je dovedena u pitanje. Potaknute konkretnim prijedlozima anglosaksonskih ekonomista okupljenih na Sveučilištu u Chicagu (Chicago School of Economiscs), a predvođenih Miltonom Freadmanom, američki predsjednik Ronald Reagan i britanska premijerka Margareth Tacher napuštaju kejnizijanizam i započinju s provedbom radikalnih neoliberalnih reformi: liberalizacije tržišta, deregulacije, smanjenja javnog sektora i javne potrošnje, dok iz javnog diskursa isključuju raspravu o pravičnoj raspodjeli i ekonomskoj demokraciji. Novi svjetonazor, sadržan u izjavi Margaret Thatcher kako ne postoji društvo, postoje samo pojedinci i obitelj, promijenio je ulogu intervencionističke države koja je u zemljama Zapada do otprilike osamdesetih imala instrumente utjecaja na distribuciju nacionalnog bogatstva i kontrolu mobilnosti kapitala.

Nakon pada Berlinskog zida i sloma komunizma, uslijedila je financijska globalizacija, deregulacija i liberalizacija, snažan politički zaokret koji će početkom 2010. (unatoč ili zahvaljujući krizi 2007.-2008.) omogućiti procvat privatnog bogatstva neviđenog od razdoblja pred Prvi svjetski rat. Naime, opći smjer ekonomskog razvoja je pod snažnim utjecajem klasične ekonomske misli, a hipoteza slobodnog tržišta kao najboljeg regulatora društva, postala je znanstvena dogma ili „intelektualna satrapija“ (Laura Rem, Le Mond, srpanj, 2015) sa snažnim utjecajem na decision makere, oblikovanje javnih politika i, posljedično, na društvo. Međutim, planetarna financijska kriza koja je počela 2007.- 2008. otvorila je pitanja „povratka uloge države“, upravo zbog potrebe preuzimanja nadzora nad „poludjelim financijskim kapitalizmom“ (T. Pikety, Kapital u 21. st.). Naime, postalo je sasvim očito kako je nužno modernizirati sustave poreza i transfera koji su u središtu moderne socijalne države, a koji su došli do takvog stupnja složenosti koji ozbiljno ugrožava društveno tkivo. Socijalna država je tijekom 20. stoljeća izgrađena oko skupa temeljnih socijalnih prava – prava na obrazovanje, na zdravstvo i na mirovinu, te predstavlja golemi povijesni napredak, jedan je od najznačajnijh „izuma“ čovječanstva koji je stubokom promijenio društva. Moderna preraspodjela ukupnog društvenog dohotka gradi se na logici prava i načelu jednakih mogućnosti pristupa javnim dobrima koja se smatraju temeljnim.

Loading...

U kontekstu navedenih društvenih promjena, tranzicijske zemlje istočne Europe, tako i Hrvatska, razvijale su se pod snažnim utjecajem ideologije neoliberalizma. Program strukturnih prilagodbi za tranzicijska je društva posebno dizajniran u okviru Washingtonskog konsenzusa. Ovaj dokument, osmišljen u Institutu za međunarodnu ekonomiju u Washingtonu, 1989.g., izvorno kao razvojni model za Latinsku Ameriku, vrlo brzo je primjenjen na tranzicijske zemlje na istoku Europe i Rusiju. Objedinjavajući politički i ekonomski pristup Sjedinjenih Država, Europske unije i novih globalnih aktera međunarodnih financijskih institucija: MMF-a, WB, WTO-a, Washingtonski je konsenzus ponudio standardizirane preporuke ili jedinstveni “recept” za sveukupnu “demokratizaciju” ovih zemalja. Njegov autor, John Williamson, novi diskurs rasprave koji je prevladao unutar međunarodnih financijskih institucija, pretočio je u deset temeljnih zapovjedi za zemlje u razvoju: fiskalna disciplina, porezna i vanjskotrgovinska liberalizacija, liberalizacija financijskog sustava, otvorenost prema stranim ulaganjima, privatizacija, deregulacija, jasna vlasnička prava i ideja minimalne vlade. Time su mjere deregulacije i liberalizacije nacionalnih tržišta, kao i komodifikacije državne imovine, postale preporučene reformske politike, a uskoro je projekt eurointegracija i stvaranja jedinstvenog tržišta izložio istočnu Europu zahtjevanom procesu privatizacije i hiperliberalizacije prethodno zaštićenih sektora – telekomunikacija, komunalnih, kao i ostalih javnih usluga.

Tijekom procesa pristupanja EU, izložene ekonomskim šokovima, tranzicijske su zemlje (bez obzira na okolnosti i mogućnosti) bile primorane prilagoditi svoje porezne sustave EU. Sve one postale su idealne za provedbu poreznih eksperimenata smišljenih u kuhinjama MMF-a – niski porezi na kapital i dobit postali su mantra za privlačenja stranih investicija. Ipak, među istočnoeuropskim članicama ima značajnih razlika u visini poreznog opterećenja koje se tiču fizičkih (građana) i pravnih osoba (tvrtki). Tako npr. Hrvatska ima znatno veći udio poreza na potrošnju u ukupnim porezima (posljedica povećanja PDV-a, ali i različitih mjera usmjerenih na rasterećenje dohotka). Unatoč kuknjavi poslodavaca, porez na dohodak nešto je niži nego na razini EU, a Hrvatska (uz Sloveniju) ima najniži udio prihoda od poreza na kapital (dobit) – za mala i srednja poduzeća 12%, za velika 18%. Za usporedbu, u Poljskoj se taj porez kreće oko 25%, a zanimljivo, čak i država „majka“ neoliberalizma i poduzetničkih sloboda ima bitno veći porez na kapital. Clinton je uveo porez od 40%, Bush smanjio na 35%, dok je tek Donald Trump najnovijom poreznom reformom smanjio stopu poreza na dobit na 21%. Pretpostavka je da će kompanije dio ove dobiti reinvestirati u svoje zaposlenike kroz rast plaća.

Tranzicijska su društva, čak i novih članica Europske unije, u usporedbi s bogatim članicama europske jezgre, izrazito siromašna. Prema Izvješću World Bank u EU 11 (Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Latvija, Litva, Estonija, Češka, Poljska, Slovačka, Slovenija i Hrvatska) novo siromaštvo, uzrokovano krizom, postaje važan problem urbanog i nezaposlenog stanovništva. Postotak siromaštva kreće se 10% u Češkoj do 22% u Bugarskoj. Stopa rizika od siromaštva u Hrvatskoj je gotovo 20% što znači da gotovo milijun građana  preživljava s dohotkom čiji je iznos ispod praga rizika od siromaštva. Vrlo je alarmantna situacija u baltičkim zemljama i Rumunjskoj, državama koje se vole hvaliti rastućim stopama gospodarskog rasta. Ciiljevi političkih elita: stvaranje dobre poduzetničke klime, osiguranje poduzetničkih sloboda, pružanje snažnih poticaja poduzetnicima kao primarnih preduvjeta za gospodarski rast i stvaranje novih radnih mjesta, rasplinuli su se u socijalnim posljedicama tzv. strukturnih reformi: kontinuirano visokim stopama nezaposlenosti (ili iseljavanja), rastu siromaštva, bitnom smanjivanju pristupa obrazovanju i zdravstvenim uslugama, rezanju socijalnih programa. Sasvim je očigledno da korelacija između gospodarskog rasta i socijalne jednakosti ne postoji, pa je pitanje preraspodjele nacionalnog dohotka urgentni problem svih tranzicijskih vlada (i Hrvatske) koje slijede preporuke globalnih aktera. Potrebe društva u ovim su zemljama bazične, u fokusu su često socijalne teme koje ne mogu biti zadovoljene tek financijskom potporom korporativnog sektora (donacije) niti EU fondovima. Takvi programi financiranja su kratkoročni, nestalni, neočekivano se prekidaju i zato diskurs njihove učinkovitosti, dugoročnosti i promišljenosti u kontekstu društvene namjene ostaje prioritetno političko pitanje.

Prema istraživanju Međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara (ICIJ, 2015), više od 350 multinacionalnih korporacija zahvaljujući tajnom ugovoru s vladom Luxemburga, izbjegava plaćanje poreza u matičnim zemljama, ali ta je praksa vrlo raširena i u Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji i Nizozemskoj koje predstavljaju porezne oaze za multinacionalne kompanije koje izbjegavaju plaćanje poreza na dobit u zemljama u kojima posluju. Ovakva nemoć vlada, najčešće zemalja Istočne Europe, inače se podvodi pod “dobru poslovnu klimu”, stoga neke od ovih zemalja visoko kotiraju na ljestvici “doing bussines”.

No vratimo se u Hrvatsku, u kojoj je prijedlog ministra financija, Zdravka Marića, o povećanju minimalne osnovice plaća direktora i doprinosa koje (ne) plaćaju državi, u redovima poduzetničke, ali i političke elite dočekan „na nož. Dobro je podsjetiti da su najveći dobitnici porezne reforme koju je 2016.g. proveo Marić bili upravo mali i srednji poduzetnici kojima je stopa poreza na dobit za sve tvrtke do 3 milijuna kuna godišnjih prihoda snižena s 20 na 12 posto. Priznati su im i brojni troškovi u iznosu od 50% porezne osnovice (za kupnje automobila bilo gotovinom, kreditom ili operativnim leasingom do troškova goriva, registracije, održavanja, a priznat je i trošak reprezentacije). Osnovica za ulazak u sustav PDV-a podignuta je na 300 000 kuna. Bitno manje porezno opterećenje tim je tvrtkama ostavilo na stotine milijuna kuna. S druge strane, urušavanje statusa javnog sektora traje godinama. Već je vlada Ive Sanadera, poslije i Jadranke Kosor, donijela odluku o smanjenju plaća u javnom i državnom sektoru za 6%. 2010. godine zabilježen je pad rashoda za zaposlene u tim sektorima (što je pratilo i smanjenje opsega javnih usluga i uvođenje participacije u zdravstvu i visokom obrazovanju), smanjenje skrbi za branitelje, ali i znatan pad kapitalnih investicija. Smanjenje naknada za nezaposlene uslijedilo je 2011. (iako je nezaposlenost bitno povećana), kao i pad porodiljnih naknada. 2013. godine nastavljeno je smanjivanje plaća u javnom i državnom sektoru za 3%, daljnja erozija prava branitelja, te je otežan pristup socijalnoj skrbi i dječjem doplatku. U proteklom desetljeću javne su investicije ukupno srezane za 60% (stoga se ne treba čuditi što se ne ulaže u bolnice ili timove hitne), a javni je sektor zahvaljujući neviđenoj medijskoj kampanji dobio etiketu visoko koruptivnog sustava. Fiskalna konsolidacija, pod utjecajem kriterija za ulazak u EU, u potpunosti je ostala izvan stvarne političke rasprave.

Istovremeno je vlada kroz različite programe dodijelila milijune kuna malim i srednjim poduzetnicima za “poboljšanje poslovnog razvoja i tehnološke spremnosti“ – opremanje i izgradnja poslovnih jedinica, sufinanciranje troškova rada radnika u bruto iznosu, potpore za usavršavanje zaposlenih ili novozaposlenih, potpore za poduzetničko samozapošljavanje, istraživanje i razvoj. Velike su potpore pružene i poduzetnicima koji djeluju na područjima od posebne državne skrbi i korisnicima slobodnih zona. O privatnim iznajmljivačima ne vrijedi niti govoriti – oni su definitivni „pobjednici“, favoriti poreznog sustava koji od njih ne potražuje ništa. I na kraju tek kratka analiza mogućnosti koje se nude malom i srednjem poduzetništvu. Najveće povećanje proračuna za 2018. godinu odnosilo se na Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta, dovoljno je baciti pogled i vidjeti da se na stranicama Ministarstva poduzetnicima nude projekti koji vrijede milijune kuna (vidimo da se dijele bez kriterija, kao zgoditci na lutriji). Slično je i s Ministarstvom zaštite okoliša i energetike (smeće je neviđen privatni biznis).

Poduzetnici u Hrvatskoj vjeruju da su isključivi „stvaratelji dohotka“ – to znanje su im usadili korporativni mediji. Stoga se opravdano pitaju – zašto bi nastavili plaćati porez za druge? Glavna uloga poreza na dobit i kapital nije tek financiranje „uhljeba“ (političko uhljebljivanje ogroman je problem u Hrvatskoj, slažem se!) i besposličara, nego reguliranje podivljalog kapitalizma (regulacija financijskih i bankovnih sustava) koji neviđenom društvenom nejednakošću destabilizira društva. Porez na kapital omogućio bi prevagu općih interesa nad privatnim interesima što je poglavito važno za koheziju društva, a Europljani su (vjerujem da se takvim smatraju i Hrvati) jako privrženi “europskom socijalnom modelu”. Na teorijskoj razini definitivno postoji izvjestan konsenzus o apstraktnim načelima socijalne pravde, međutim burna neslaganja postaju evidentna kad se tim socijalnim pravima i nejednakostima pokuša pridodati određeni sadržaj, pogotovo ugraditi ga u ekonomske politike. Široko prihvaćeni egoizam (individualizam), na žalost, djeluje kao crv – njegova razorna moć usmjerena je ne samo na društvo (koje po M. Thatcher ne postoji), već i na obitelj, i nadasve na kršćanske korijene europske civilizacije koji su na izdisaju.

dr. sc. Jadranka Polović: DRUŠTVENA PRERASPODJELA: SVA OTVORENA PITANJA POREZA U HRVATSKOJ (1)

 

 

 

 

.

.

 

.

 

 

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

DIJELI
Prethodni članakBroj 248
Sljedeći članakSAD se pripremaju za atomski rat