dr. sc. Jadranka Polović: GEOPOLITIKA NOVOG HLADNOG RATA (1)

0
297

Jednostavo, za Sjedinjene Države Hladni rat s Rusijom, zapravo, nikad nije završio i to je konstanta odnosa s Rusijom svih američkih posthladnoratovskih administracija.

Godišnje obraćanje Vladimira Putina, kao predsjednika Rusije, Federalnoj skupštini,  ostat će zabilježeno ne samo u ruskoj već i u svjetskoj javnosti. Iako govor, dijelom, možemo smjestiti u kontekst predstojećih predsjedničkih izbora u Rusiji na koje Putin izlazi kao samostalni kandidat i koje je, po svemu sudeći, već dobio, ono što je izgovoreno predstavlja ozbiljno upozorenje Sjedinjenim Državama, ali i njihovim saveznicama. Naime, gomilanje NATO snaga i oružja na granicama s Rusijom, što je prema riječima Jensa Stoltenberga, glavnog tajnika NATO-a „tek jasan signal da je NATO u slučaju vanjske agresije (misli se na Rusiju), spreman braniti sve svoje saveznike“, Rusija više neće tolerirati. Kao što smo mogli čuti novo je oružje odgovor na raspoređivanje američke proturaketne obrane na teritoriju europskih država ali i drugdje u svijetu.

Loading...

Kao što je Geopolitika.news već navela, po ozbiljnosti poruka, ali i važnosti vojnih analiza, ovaj Putinov govor jedan je od njegovih najsnažnijih istupa još od vremena čuvenog govora na Munchenskoj konferenciji o međunarodnoj sigurnosti 2007.g. „kada je iznio stavove koji su tada (pogrešno) stavljeni pod znak sumnje u njegovu odlučnost, i kada je upozorio, kako Rusija više neće mirno promatrati političke i vojne poteze Zapada koji u sebe ne uključuju i ruske nacionalne interese (Z. Meter, Geopolitika.news, ožujak, 2018. ). Da se prisjetimo, govor ruskog predsjednika na Minhenskoj konferenciji mnogi su usporedili s govorom Winstona Churchilla u Fultonu, a s kojim je i započeo Hladni rat. Britanski premijer Churchill, državnik je koji je razmišljao u tradicionalnim kategorijama sfera utjecaja i klasične britanske uloge „balansa“ u europskoj ravnoteži snaga. Naime, upravo u Munchenu, Putin je odustao od diplomatskih floskula, te se suprotstavio američkim planovima za postavljanjem proturaketnog sustava u Istočnoj Europi.

Nakon niza dugih i teških pregovora, 1997.g. potpisan je Temeljni akt o zajedničkim odnosima, suradnji i sigurnosti između NATO-a i Ruske Federacije kojim su postavljeni temelji za razvijanje stabilnog partnerstva i suradnje s ciljem učvrščivanja sigurnosti i stabilnosti u euroatlantskom prostoru. Dokument je naglasio uvažavanje suvereniteta, nezavisnosti i teritorijalnog integriteta svih država i njihovih „prava na izbor putova za stvaranje vlastite sigurnosti“. Ova nejasna, diplomatska formulacija, izravno je oblikovala vrlo različite stavove NATO-a i Rusije o širenju Saveza prema istoku Europe. Dok je ovim Sporazumom, prema shvaćanju NATO-a, otklonjeno rusko protivljenje uključivanju novih država u NATO, prema stavovima Rusije, dokument iz 1997.godine, predviđa da starije članice NATO saveza nemaju namjeru, planove i razloge za razmještaj nuklearnog oružja na teritoriju novih članica. Putin je širenje NATO-a na istok nazvao dijelom agresivne američke vanjske politike. „Svijet je svjedok skoro neograničene uporabe sile u međunarodnim odnosima, moći koja odvlači svijet prema trajnom sukobu s tim da je jedna zemlja (Sjedinjene Države) prekoračila vlastite granice na sve moguće načine. Svjedočimo sve većem omalovažavanju temeljnih načela međunarodnog prava“. Nešto poslije, u autorskom članku, Putin je upozorio i na destabilizirajuće posljedice militarizacije svemira koja vodi neminovnoj utrci u naoružanju, a što će imati nepredvidive posljedice na međunarodnu zajednicu. Iako je uskoro iz Washintona stiglo priopćenje kako se proturaketnim štitom Sjedinjene Države i Europa štite od nuklearnog napada iz Sjeverne Koreje ili Irana (to je teza na kojoj SAD i sada inzistiraju, ali je iz najnovijih komentara američkih analitičara nakon prošlotjednog Putinovog govora, zapravo, po prvi put skinuta „lažna maska“ i zapravo se vidi kako je štit ipak bio i jest primarno usmjeren protiv Rusije), za Putina nije bilo dvojbe – američka proturaketna obrana nema obrambeni karakter, radi se o izrazito ofanzivnom sustavu.

Tijekom Hladnog rata, Sjedinjene su Države, kao i Sovjetski Savez, razvili sposobnost međusobnog uništenja, koje je, međutim, dovelo do mrtve utrke u naoružanju. Teško razumijeti, ali prihvaćeni model uzajamnog sigurnosnog uništenja – MAD (Mutual Assured Destruction) ugrađen je u temelje detantea (popuštanja, „otopljavanja odnosa“ ), odnosno u američko – sovjetske odnose. Ta je situacija, naravno, bila zastrašujuća, ali istovremeno preduvjet stabilnosti, budući da su politički akteri s obje strane postali svjesni da „tko krene s napadom prvi, gine kao drugi“ (Vukadinović Radovan, Amerika i Rusija, 2008:129). Mogućnost uzajamnog uništenja učinila je ideju nuklearnog rata nezamislivom, nakon čega su uslijedili pregovori oko kontrole nuklearnog naoružanja i njegovog ograničenja.

Ipak, nakon što je američki predsjednik Ronald Reagan, 1983.g. Sovjetski Savez i države Varšavskog pakta (bivše istočnoeuropske komunističke zemlje) nazvao „Carstvom zla“, Sjedinjene Države i njihovi zapadnoeuropski saveznici započinju s raspoređivanjem raketa Pershing II, krstarećih projektila naoružanih nuklearnim bojevim glavama (nosači atomskih bombi) na teritoriju tadašnje Zapadne Njemačke. Kao i danas sankcijama, i tadašnja američka administracija koristila se vrlo suptilnim metodama kako bi pokrenula „program“ urušavanja sovjetskog društva. Tako je još početkom 80-tih uspostavljena zabrana izvoza američkog žita SSSR-u, nakon čega je strategija nestašice ili „praznih polica“ pokrenula snažno zaduživanje ove supersile kod međunarodnih financijskih institucija. Međunarodni ugled zemlje narušen je bojkotom Olimpijskih igara 1980. od strane SAD-a i zapadnoeuropskih zemalja, a nakon umjetnog snižavanja cijena nafte na međunarodnom tržištu u Rotterdamu, Sovjetski je Savez, kao najveći proizvođač nafte na svijetu, ostao bez mogućnosti prihoda i, posljedično, bez mogućnosti ulaganja u razvoj vojne tehnologije.

Kada je Ronald Reagan, 1983.g. pokrenuo „Stratešku obrambenu inicijativu“ (Strategic Defence Initiative / SDI) popularno nazvanu „Rat zvijezda“, bilo je očito da novu utrku u naoružanju, Sovjetski Savez nije u stanju pratiti. Već 1986.g., odbacivanjem koncepta  „jednake sigurnosti“ i „ofanzivne obrane“, Gorbačov započinje s reformom sovjetskih oružanih snaga. Nova ruska vojna doktrina (1987) počinje se oslanjati na koncept „razumne dovoljnosti“ prema kojoj se SSSR odlučio ograničiti na pripremanje i vođenje isključivo obrambenih operacija, što je bilo podržano i odustajanjem od održavanja jednakosti konvencionalnih snaga i strateških nuklearnih snaga u Europi. Gorbačov predlaže eliminiranje raketa srednjeg dometa iz Europe, a već naredne godine sovjetske se trupe djelomično povlače iz Afganistana i Mongolije. Gorbačov vodi politiku stalnih vanjskopolitičkih i obrambenih ustupaka, s Reaganom pregovara o „svijetu bez nuklearnog oružja“, međutim bez konkretnih rezultata. Tako je Gorbačov, 1987. godine pristao na uklanjanje raketa kratkog i srednjeg dometa iz Europe, ali ovaj sporazum ničim nije vezao uz ograničenje američkog SDI programa u Europi koji je danas razvijen u sustav američke antiraketne obrane s bazama u Rumunjskoj i Poljskoj.

Jednostavo, za Sjedinjene Države Hladni rat s Rusijom, zapravo, nikad nije završio i to je konstanta odnosa s Rusijom svih američkih posthladnoratovskih administracija. Brzezinski navodi kako su na usmjerenost Bushove administracije prema razvijanju programa proturaketnog obrambenog sustava znatan utjecaj imali i specifični domaći interesi – od zrakoplovne i svemirske industrije do krugova koji su smatrali da bi posjedovanje nuklearnog oružja od strane Iraka ili Irana predstavljalo ozbiljnu raketnu opasnost za Izrael.

Osobito su Dick Cheney i Donald Rumsfeld, djelujući pod patronatom „Projekta za novo američko stoljeće“, kao inicijatori izvještaja „Ponovna izgradnja američke obrane“ iz sječnja 2002.g. inzistirali na razvijanju i postavljanju sustava globalnog proturaketnog štita kako bi branili SAD i saveznike. Administracija Georga Busha bila je vrlo užurbana u nastojanju da se realizira ovaj plan da su Bush i Rumsfeld otkazali uobičajeno testiranje koje je trebalo utvrditi je li sustav uopće funkcionira. Rumsfeldov proturaketni program imao je i vrlo snažnu oporbu unutar vojnog zapovjedništva. Naime, 2004. čak 49 generala i admirala potpisalo je „otvoreno pismo“ predsjedniku Georu Bushu zahtijevajući odlaganje razvoja proturaketnog štita (radiogornjigrad.wordpress.com 7 preuzeto s F. William Engdahl; oligeopolitics.net). Međutim, vratimo se dvije godine natrag – Amerika je zaključila da je Rusija prestala biti supersila, zbog čega ju je već 2002.g. počela tretirati „bez posebnih ruskih atributa“ (Vukadinović, 143.), odnosno bez uvažavanja ruskih interesa. Sjedinjene su se Države 2002. g. jednostrano povukle iz ugovora o ABM čime je iskazano američko nastojanje da ide u unilateralnu vojnu utakmicu koju niti Rusija, a ni bilo koja zemlja ne može pratiti. Naravno, 2004. državni tajnik Rumsfeld potpisao je, od javnosti skriven dokument „Conplan 8022“ (Contingency Plan) koji je američkom predsjedniku omogućio trenutno poduzimanje globalnog udara u „nepredviđenim situacijama“. Kako navodi Engdahl, u skladu s doktrinom preventivnog udara „Conplan 8022“ kao ofanzivni plan može pokrenuti i sama percepcija neposredne opasnosti, a provesti ga predsjednik bez ikakvog utjecaja Kongresa. Plan je u lipnju 2004. postao operativan, nakon čega su interkontinentalne rakete, podmornice s nuklearnim projektilima i jedinice za „informacijski rat“ upućene na položaje prema „neimenovanim ciljevima u neimenovanim državama“. Krajnji cilj su Rusija i Kina, sve utjecajnije države u međunarodnim odnosima, nad kojima SAD-e nastoje postići vojnu i političku superiornost.

Nakon Putinovog govora u Munchenu, svatko tko prati zbivanja u međunarodnoj politici, mogao je zaključiti kako je riječ o prekretnici i kako je sasvim jasno da Rusija želi preuzeti veću ulogu u međunarodnim odnosima. Utrka u naoružanju oduvijek je bila snažno sredstvo u balansiranju moći Sjedinjenih Država i Rusije. Putin je posljednjim govorom u ruskom parlamentu poručio Zapadu da su uzaludni pokušaji da se sankcijama zaustavi razvoj Rusije.i još jednom pozvao na dijalog. Temelj ruskog razvoja je znanost i obrazovanje, Rusija raspolaže moćnim potencijalom – visoko tehnološki razvijenom vojskom. Ruski je predsjednik odbacio kritike prema kojima Rusija razvojem najnovije generacije oružja narušava postojeće međunarodne sporazume. „Jačanje vojne moći Rusije jamstvo je mira na planetu, zaključio je Putin (nastavit će se).

 

 

 

 

 

 

Original možete pronaći na geopolitika.news