Zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije formalno je jedna od najvažnijih politika EU-a, „alat“ za ostvarivanje čvršće međudržavne suradnje njezinih članica i izgradnju nadnacionalne strukture integracije. Davne, 1992. godine, Ugovorom iz Maastrichta ili Ugovorom o EU postavljena su „tri stupa“ EU-a – monetarna unija (prvi stup), zajednička vanjska i sigurnosna politika (drugi stup) i suradnja u području pravosuđa i unutarnjih poslova (treći stup). Ako u ovom tekstu izuzmemo sve probleme koji su proizišli iz ambicioznog projekta monetarne unije (odnos eurozone – europske periferije) i nerazvijenu suradnju u okviru trećeg stupa (razmjena sigurnosnih informacija još je uvijek problem među zemljama članica što se pokazalo tijekom migrantske krize i niza terorističkih napada koji su potresli/potresaju EU), onda u fokusu rasprave ostaju dometi zajedničke vanjske i sigurnosne politike, koja je bila i ostala, nesumnjivo, „ahilova“ peta ove moćne integracije.
Prvo diplomatsko posredovanje Europske unije, kao rezultat tek definiranih načela zajedničke vanjske i sigurnosne politike, uslijedilo je nakon eskaliranja krize na prostoru bivše Jugoslaviji. EU je optimistično preuzela ulogu medijatora, vjerujući da će biti moguće postići kompromisno rješenje koje će uspjeti održati na životu jedinstvo bivše Jugoslavije kao i očuvati njezin teritorijalni integritet. Međutim, već tada se pokazalo da je Europska unija tek skup prividno sukladnih interesa, sukladnih samo do točke zadiranja u nacionalne interese vodećih zemalja članica. Na prostoru bivše Jugoslavije EU je doživjela neuspjeh vlastitih (nepostojećih) vanjskopolitičkih koncepcija, zbog čega je Europa izgubila vjerodostojnost upravo na terenu koji je uvijek smatrala manje vrijednim – na Balkanu kojeg je željela civilizirati i europeizirati.
Reakcija ministra vanjskih poslova Luksemburga, Jacquesa Possa, koji je tada predsjedavao Europskom zajednicom: “Ovo je trenutak Europe. Ovo nije trenutak Amerikanaca” značila je upravo pokušaj EU-a (tada EZ-a) da na prostoru Jugoslavije, provjeri mogućnost razvijanja i usklađivanja vanjskih politika svojih članica, djelotvornost europskih institucija i uspješnost svog zajedničkog djelovanja. Međutim, zbog različitih povijesnih veza, kao i mogućih partikularnih interesa pojedinih članica na prostoru Jugoslavije, Europska je unija zapravo iskazala nejedinstvo, uz izraženi sukob volja vodećih članica, zbog čega EU nije bila sposobna iznaći odgovarajuće diplomatsko rješenje što je rezultiralo eskalirajućim i dugotrajnim, razarajućim ratnim sukobom.
Unatoč grandioznim ciljevima Sarkozyijeve Unije za Mediteran, EU nije uspjela upravljati procesima i sigurnošću na afričkim i azijskim obalama Sredozemnog mora. Štoviše, njene su „dobrosusjedske“ politike (ili imperijalne strategije) rezultirale razorenim društvima koja svojom nestabilnošću, kaosom, siromaštvom, civilnim žrtvama i rijekama imigranata ugrožavaju međunarodni mir i sigurnost, te svakako i samu Europu. Europska unija nije uspjela demokratizirati Irak, Libiju, Siriju, da ne govorimo o Ukrajini, međutim, odgovornost ne snose tek Sjedinjene Države. Naime, zbog potpuno promašene „zajedničke vanjske i sigurnosne politike“, ove se zemlje (zajedno s Europom) danas suočavaju sa zajedničkom sigurnosnom prijetnjom – sve snažnijim utjecajem islamističkih ekstremista, eskaliranjem terorizma, anarhije i nasilja što rezultira zastrašujućom represijom ljudskih prava.
I Balkan je iskusio mogućnosti zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU. Prepuna eksperimenata, neprovjerenih koncepata i strategija, sasvim vidljivo bila je izrazito neuspješna. Ostavština primjenjenih zapadnih politika na regiju je krajnje siromaštvo, iznimna nezaposlenost i iseljavanje, propast javnih politika i kontinuirano gospodarsko urušavanje, kao i ponovno „aktiviranje“ postojećih kriznih žarišta: Bosne i Hercegovine, Kosova i Makedonije. Europska je unija, u veljači 2018. godine donijela novu Strategiju proširenja za Zapadni Balkan (A credible enlargementperspectivefor and enhanced EU with the Western Balkans, EK, Strasbourg, 6.2.2018.) kojom se potvrđuje europska budućnost regije kao „geostrateško ulaganje u stabilnu, snažnu i ujedinjenu Europu koja se temelji na zajedničkim vrijednostima. Budući da perspektiva proširenja od svake zemlje regije zahtijeva „trajne reforme“ koje proizvode multidimenzionalni sustav ovisnosti od EU-a i satelitskih međunarodnih financijskih organizacija, nedvojbeno se trebamo zapitati kakvi su učinci, dva desetljeća duge, politike proširenja Europske unije na prostor zapadnog Balkana.
Nejedinstvo članica EU-a prema regionalnim ili globalnim krizama zapravo više nikoga ne iznenađuje. Naime, Europska unija nije imala ni zajednički stav oko uzroka i načina rješavanja financijske krize, a njezino, već legendarno nesnalaženje (uslijed izraženih različitih interesa vodećih europskih država) bilo je očito kod pokušaja rješavanja migrantske krize, odnosa prema Sjedinjenim Državama, Rusiji ili Kini. Dakle, svako novo, delikatno pitanje međunarodnih odnosa jasno demonstrira nejedinstvo EU.
Sasvim je jasno da je Europska unija vrlo daleko od oblikovanja, a kamoli primjene zajedničkog vanjskopolitičkog stava. U članku, objavljenom na portalu Politico, koji potpisuje David M. Herszenhorn, pod naslovom „Venezuela’s chaos exposes EU dissaray on foreign policy“, autor analizira kako je kaos u Venecueli, zapravo, razotkrio raspad vanjske politike Europske unije. Iako je EU bila spremna na zajedničko priopćenje kojim bi za privremenog predsjednika Venezuele priznala Juana Guaidoa (nakon što je Nicolas Maduro odbio zahtjev za raspisivanjem novih izbora), Italija je blokirala zajedničku izjavu EU-a. Guaidoa je do sada priznalo tek 20 od 28 članica Europske unije, među njima i one najutjecajnije – Njemačka, Francuska i Velika Britanija, a značajna je i podrška Europskog parlamenta. Međutim, Italija svakako nije usamljena u svom stavu, jer i druge zemlje EU-a uključujući Belgiju, Finsku i Švedsku nisu priznale Guaidoa, te su izdale samo poruke podrške (messages of support). Ovaj sukob jasno definira novu liniju podjele u Europi – između suverenista koji osporavaju nasilno mijenjaje režima i globalista kao novih „prosvjetitelja“ koji se zalažu za preventivnu „humanitarnu intervenciju“ kao opravdanu prisilnu akciju jedne države / skupine država prema nekoj drugoj državi koja (prema zamisli ove prve, moćnije skupine) krši ljudska prava vlastitih građana. Preventivna akcija (preemptive action) obuhvaća humanitarnu pomoć, ali po potrebi i nasilnu vojnu intervenciju. Središnje pitanje je zaštita ljudskih prava, a bit koncepta čini savjest, odgovornost međunarodne zajednice u održavanju moralne korektnosti u sustavu nacionalnih država. Upravo je ova posljednja kategorija – etičnost ili moralnost u međunarodnim odnosima – postala vrlo upitna!
Europska unija, iako ekonomski snažna, zapravo je politički i vojni patuljak, ovisan o Sjedinjenim Državama, čak i u trenucima kada se njezini lideri žele “osamostaliti“. Nakon velike financijske i gospodarske krize, krize imigranata, kontinuiranih terorističkih napada i Brexita, Europska je unija vidljivo „stjerana u kut“, nesumnjivo marginalizirana na svjetskoj geopolitičkoj sceni.
Međutim, Venezuela nije bila jedina problematična točka koja se odnosi na vanjsku politiku EU. Naime, tijekom nedavnih zasjedanja tijela EU-a, nije usvojeno ni zajedničko priopćenje povodom otkazivanja Sporazuma o raketama srednjeg i kratkog dometa (Intermediate Range Nuclear Treaty – INF), životno značajnog za Europu. Buduća pitanja europske sigurnosti svakako će uključiti povećanje nuklearnog arsenala, ali i konvencionalnog naoružanja na teritoriju država članica. Ovo priopćenje blokirale su članice EU-a (Cipar) koje nisu članice NATO-a zato što je bilo preoštro prema Rusiji. Mađarska i Poljska blokirale su i predložene zaključke za predstojeći summit EU – Arapska liga koji će se održati krajem veljače zbog neslaganja oko mjera koje se odnose na migrante.
Sedamdeset godina mira u Europi, ekonomskog prosperiteta i tehnološkog napretka, međusobne povezanosti i ovisnosti, multikulturalnosti, kolektivne obrane i sigurnosti urušilo se velikom brzinom. Rat u Ukrajini, ratne igre NATO pakta i Rusije, migracije i terorizam, Brexit, porast nacionalizma, u potpunosti su promijenili političku i vojnu sigurnosnu situaciju u Europi. Pod pritiskom stvarnog ili medijski promoviranog straha od ruske agresije i terorističkih napada, Europska se unija u potpunosti podredila američkim političkim, vojnim i ekonomskim interesima iako su vrlo često u suprotnosti s nacionalnim interesima dijela članica EU.
Globalno, međunarodna se zajednica nalazi pred dugim razdobljem nestabilnosti i neizvjesnosti, budući da se „stari“ međunarodni liberalni poredak urušava, dok se novi oblikuje u uvjetima narastajućeg suparništva Sjedinjenih Država, Kine i Rusije. Europska unija suočena je s činjenicom da se težište „svijeta“ sve više pomiče prema istoku. Europa već godinama nije u središtu. U tom kontekstu, države članice ne mogu se same natjecati s velikim silama u nastajanju, poglavito Kinom. U Izvještaju pripremljenom za sudionike Minhenske konferencije o sigurnosti moglo se čuti da je ovo suparništvo velikih sila praćeno „vakuumom liderstva“, zbog čega budućnost može biti vrlo kaotična. Posebno je indikativan unaprijed pripremljen zaključak da je „Europska unija vrlo loše pripremljena za razdoblje suparništva velikih sila“. U tom kontekstu, europske vlade i lideri EU-a, unatoč svim prisutnim podjelama, trebaju se voditi idejom zajedništva. Međutim, to podrazumijeva i zajednički pristup u vanjskoj i sigurnosnoj politici. U idealnom smislu Europska bi unija trebala stvoriti strategije vanjske politike koje su prilagođene svakom izazovnom scenariju i koje uključuju sve države članice, ostavljajući po strani posebne interese svake od njih. Europa je u opadanju, njezino stanovništvo također demografski slabi (iseljavanje i pad nataliteta), što će u najskorijoj budućnosti smanjiti gospodarsku važnost Europe u svijetu. Europski se projekt, na žalost, vidljivo zaustavlja!
Original možete pronaći na www.geopolitika.news