U izvrsnoj knjizi „Čudna smrt Europe: Imigracija – Identitet – Islam“, tvrdi ugledni britanski novinar, Douglas Murray, „odlučili počiniti samoubojstvo“. Naime, Europa je „u procesu ubijanja sama sebe“ budući da je zahvaljujući briselskoj eliti i nacionalnim klonovima u potpunosti „izgubila povjerenje u vlastitu vjeru, tradicije i legitimnost“. Današnja europska etika iz koje proizilazi europski identitet i ideologija (europske vrijednosti) proizilazi iz napuhane „ideologije ljudskih prava“ (Murray, 12), europski se lideri bave isključivo „poštivanjem različitosti“, „snošljivošću“, „raznolikošću“. I dok takve „plitke definicije o sebi“ mogu pomoći da preživimo još nekoliko godina, one nikako ne mogu potaknuti dublju odanost koju europska društva trebaju dosegnuti kako bi opstala. Dok bi dolazak milijuna ljudi iz drugih kultura u jaku i čvrstu kulturu mogao funkcionirati, njihov dolazak u iznurenu i umiruću kulturu Europe, zapravo ne može. Ipak europski lideri i dalje trabunjaju o integraciji milijuna pridošlica, zaključuje Murray.
Marakeška deklaracija ili tzv. Globalni kompakt o sigurnim, uređenim i zakonitim migracijama, podigla je veliku buru u hrvatskoj javnosti, dokument je postao i razlogom javnih razmirica između predsjednice RH, Kolinde Grabar Kitarović i Vlade, odnosno, u ovom trenutku, isturenog Ministarstva vanjskih i europskih poslova i ministrice Marije Pejčinović Burić. Kako vidimo, predsjednica se, kao sukreatorica vanjske politike RH, naprasno „izvukla“ iz protokola pristupanja Deklaraciji, budući da su se „promijenile okolnosti“. Promjenjene okolnosti odnose se, vjerujem, na nekoliko dimenzija globalnih migracija: 1.) činjenicu da su „ekonomski“ ili „prinudni“ migranti okupirali Zapadni Balkan i udaraju na granicu Hrvatske; 2.) odluku Sjedinjenih Države, Australije, Švicarske, Austrije, Mađarske, Poljske, Češke i Slovačke (posljednje četiri pripadaju u europskim razmjerima sve utjecajnijoj Višegradskoj skupini kojoj je predsjednica preko Inicijative Tri mora sve bliža) da se suprotstave propaloj globalističkoj agendi; 3.) pod utjecajem prijepora koje je spomenuti dokument izazvao u javnosti, predsjednica je odlučila ne izazivati daljnje podjele u hrvatskom nacionalnom biću.
Vlada nas uvjerava kako je riječ o neobvezujućem dokumentu, tek političkoj deklaraciji UN-a, koja ne proizvodi nikakve pravne učinke za RH, budući da svaka zemlja pristupnica set preporuka i mjera iz ovog dokumenta (kataloga mjera) može po vlastitom izboru i vlastitoj odluci primijeniti na vlastito zakonodavstvo. Naravno, ovakva formulacija nije ni blizu točna. Naime, Marakeška deklaracija, pravo na migracije po prvi put definira kao temeljno ljudsko pravo, a vrlo različite kategorije migranata kao ranjive skupine. Kako su izbjeglice (iz ratnih područja) već zaštićene Ženevskom konvencijom, novi set mjera odnosi se na „ekonomske migrante“ koji ovih dana čekaju pred vratima RH (Alžirce, Marokance, Pakistance i Afganistance), budući da još uvijek nema onih „klimatskih“. Regija očito postaje „hot spot“, zbog čega je RH već sada izložena brojnim sigurnosnim ugrozama uslijed ilegalnih migracija. I bez pristupanja ovom „Globalnom kompaktu“, a poglavito s njim, Hrvatska se nalazi u nezavidnoj situaciji u kojoj se kontekst migrantske krize nametnuo kao humanitarno pitanje zaštite ranjivih skupina koje snažno opstruira ideju zaštite nacionalnih (time i EU) granica.
Naime, tijekom proteklih dvadesetak godina koncept zaštite ljudskih prava znatno je ojačao, te se prometnuo u temeljno i pravno (u potpunosti) obvezujuće načelo međunarodnih odnosa. Možemo se podsjetiti da je međunarodni sustav sigurnosti, utemeljen nakon II. svjetskog rata u okviru Organizacije Ujedinjenih naroda, kao zajedničkog instrumenta za očuvanje međunarodnog mira, potvrdio suverenitet država kao ključno načelo međunarodnog poretka. Države članice posjeduju suverenitet u tradicionalnom smislu ustavnog i međunarodnog prava, međutim, suverenost kao temelj međunarodnog poretka posebno se počela propitivati pa i osporavati nakon usvajanja Završnog akta Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi, u Helsinkiju (Final Act, OSCE, 1975), a zahvaljujući američkom predsjedniku Jimmiju Carteru, ljudska prava, već od kraja 70.-tih godina 20. stoljeća postaju središnje pitanje međunarodnih odnosa. Nakon pada Berlinskog zida, fokus posthladnoratovske sigurnosne politike postupno je „pomaknut“ s prava država na prava pojedinca, na način da se državni suverenitet počeo shvaćati kao kategorija uvjetovana poštivanjem ljudskih prava i usvajanjem demokratskih standarda, odnosno kroz prizmu obveza i odgovornosti države prema svojim građanima. Zbog sve češćih unutardržavnih sukoba koji se završetkom Hladnog rata javljaju kao glavni izvor regionalne nestabilnosti, ljudska i manjinska prava postaju predmet međunarodne kontrole. U skladu s novom posthladnoratovskom političkom doktrinom širenja demokracije i ljudskih prava, međunarodna zajednica počinje sve češće preispitivati ključna načela na kojima se još od Westfalskog mira 1648. godine temelji međunarodni sustav: poštivanje političke neovisnosti i teritorijalnog suvereniteta država.
Što to znači za RH? U spomenutom kontekstu (naglašenih ljudskih prava pojedinaca u odnosu na pravo države da brani svoj teritorij), Marakeška deklaracija, kao i Istanbulska konvencija postaju obvezujući politički sporazumi s izravnim utjecajem na hrvatsko zakonodavstvo. Marakeška deklaracija zahtijeva od vlada pristupnica izgradnju kapaciteta („capacity-building activities“ naglašava snažnu ulogu nevladinih organizacija i privatnog sektora), te uklanjanje „strukturalnih čimbenika“ koji sprječavaju neometan ulazak ovih kategorija migranata. Svako zatvaranje granica ili loše postupanje s migrantima suočilo bi hrvatsku Vladu s optužbom za kršenje ljudskih prava. Sporazum briše jasnu granicu između legalnih i ilegalnih useljanika, dakle onih koji u zemlju ulaze poštivajući često zahtjevnu, pa i kompliciranu proceduru useljavanja, i onih koji pristižu bez ikakvih dokumanata (dakle, u potpunosti je out provjeravanje radi li se o teroristima, pripadnicima ISIL-a ili kriminalnih skupina). Hrvatska je vlada već donijela paket mjera i poticaja za zapošljavanje i integraciju migranata u hrvatsko društvo, nakon čega je Hrvatski zavod za zapošljavanje počeo s uključivanjem migranata na tržište rada (za sada sukladno Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, dakle, zaposliti se mogu oni kojima je odobren azil ili privremena zaštita ili je u postupku). Pristupanje Deklaraciji upućuje Vladu na potrebu mijenjanja radnog zakonodavstva (migrant treba imati isti ugovor kao i zaposlenik u zemlji u koju dolazi), migranti trebaju biti uključeni u obrazovni, zdravstveni i mirovinski sustav, te postaju korisnici socijalne pomoći. I na kraju, Hrvatska bi slijedom već postojećih zakona trebala osigurati neizostavnu zaštitu migranata izloženih „ksenofobiji, rasizmu i diskriminaciji“, odnosno primijeniti kazneni progon na sve državljanje (znači li to i političke stranke) koji se protive masovnoj migraciji.
Ako znamo da se svakodnevno iseljava ogroman broj ljudi iz Hrvatske (ali i s prostora regije) u zapadne zemlje, a da se ovaj prostor „puni“ migrantima, nesumnjivo je riječ o eksperimentu zamjene stanovništva, moguće islamizacije ovih prostora. Dakle, sve na rubu „teorija zavjere“! Stoga bi hrvatska Vlada, nesumnjivo, trebala razmotriti stvarne nacionalne interese RH umjesto da slijedi globalističku agendu definiranu u Bruxellesu, čiji su lideri, kako u izvrsnoj knjizi „Čudna smrt Europe: Imigracija – Identitet – Islam“, tvrdi ugledni britanski novinar, Douglas Murray, „odlučili počiniti samoubojstvo“. Naime, Europa je „u procesu ubijanja sama sebe“ budući da je zahvaljujući briselskoj eliti i nacionalnim klonovima u potpunosti „izgubila povjerenje u vlastitu vjeru, tradicije i legitimnost“. Današnja europska etika iz koje proizilazi europski identitet i ideologija (europske vrijednosti) proizilazi iz napuhane „ideologije ljudskih prava“ (Murray, 12), europski se lideri bave isključivo „poštivanjem različitosti“, „snošljivošću“, „raznolikošću“. I dok takve „plitke definicije o sebi“ mogu pomoći da preživimo još nekoliko godina, one nikako ne mogu potaknuti dublju odanost koju europska društva trebaju dosegnuti kako bi opstala. Dok bi dolazak milijuna ljudi iz drugih kultura u jaku i čvrstu kulturu mogao funkcionirati, njihov dolazak u iznurenu i umiruću kulturu Europe, zapravo ne može. Ipak europski lideri i dalje trabunjaju o integraciji milijuna pridošlica, zaključuje Murray.
Naime, krajem 20. i početkom 21. stoljeća, europske su vlade slijedile politiku masovne imigracije iako za to uopće nisu imale potporu svoje javnosti. Argumenti za ovu „veliku promjenu“ kretali su se u rasponu od moralizirajućih do tehnokratskih. Murray obrazlaže neke od njih pa ćemo ih ovdje usporediti s argumentacijom hrvatske vladajuće elite koja ide snažno u prilog masovnoj migraciji. Jedan od njih je, svakako, demografsko – gospodarski – „Europa stari i nema radne snage“, gotovo je izlizan stereotip koji nije podvrgnut nikakvoj znanstvenoj analizi. S kratkoročnog gledišta poslodavaca vrlo je očita prednosti masovnog uvoza jeftine radne snage, dakle radnika iz zemalja u kojima su nadnice i standardi života puno niži. Useljenici tako pristaju raditi za manju plaću. Zorno opisujući posljedice masovne imigracije na britansko društvo, autor navodi, kako su brojne studije političara, ali i sveučilišta namjerno manipulirale s podatcima kako bi predstavili financijsku korist od masovne migracije. Autor navodi kako većina ljudi, koji su nakon II. svjetskog rata pristigli u Veliku Britaniju, nisu bili visokoobrazovani, nego upravo loše obrazovani ljudi iz vrlo siromašnih sredina koji su željeli tek poboljšati vlastito imovinsko stanje. Istraživanja Londonskog sveučilišnog kolegija (Murray, str. 48) jasno je pokazalo da su doseljenici iz uslužnog sektora zemlje (u koji se masovno zapošljavaju) izvukli oko 95 – 114 milijardi funti više nego što su platili poreza, što pokazuje da su useljenici u Veliku Britaniju u razdoblju od 1995. – 2011. uzeli od države mnogo više nego što su u nju uložili ili platitli poreza. Masovna je migracija u promatranom razdoblju jako osiromašila zemlju, zaključuje Murray.
(nastavlja se)
Original možete pronaći na www.geopolitika.news