dr. sc. Jadranka Polović: LATINSKA AMERIKA KAO AMERIČKO DVORIŠTE: DESIGNED BY TRUMP

0
268

Venezuela se suočava s opasnom destabilizacijom u kojoj su Sjedinjene Države i njihovi saveznici prepoznali oporbeni lik Juana Guaidoa kao „predsjednika“, istovremeno otpisavši legitimno izabranog predsjednika Nikolasa Madura. Strategija svrgavanja Madura konačno je dogovorena u Bijeloj kući. Naime, američki mediji godinama vode neskrivenu kampanju sotoniziranja venezuelskih predsjednika, najprije Huga Chaveza, a sada, Nikolasa Madura, što zapravo znači da je Washington Venezuelu postavio visoko na listu prioriteta za „promjenu režima“. Dok britanski Reuters navodi da su u Venezuelu stigli pripadnici ruske privatne vojne korporacije „Vagner“ da brane Madura (što Kremlj opovrgava), ruski mediji plasiraju informacije o 200 elitnih izraelskih komandosa koji su s područja Brazila ušli na teritorij Venezuele s namjerom da štite Juana Guaida i zaposjednu vladine institucije. Trumpov pomoćnik za nacionalnu sigurnost, John Bolton, pozvao je oružane snage Venezuele da prijeđu na stranu oporbe i omoguće mirnu i demokratsku tranziciju vlasti.

Prema američkom državnom tajniku, Mikeu Pompeu, poticaj za iznenadnu američku akciju je patnja venezuelanskog naroda. Međutim, stvarna motivacija Washingtona je činjenica da prema podacima OPEC-a, Venecuala ima najveće dokazane rezerve nafte na zemlji – više nego Saudijska Arabija. Na meti udara našla se državna naftna kompanija PDVSA, čije je aktive u vrijednosti od 7 milijardi dolara Washtington blokirao i prijeti da će joj obustavljanjem daljnjih isporuka, nanijeti štetu od dodatnih 8 milijardi dolara. Prethodno je i Bank of England odbila Venezueli vratiti zlatne poluge

Latinska je Amerika gotovo dva stoljeća u fokusu interesa Sjedinjenih Američkih Država, još od daleke 1823. g. kada je predsjednik James Monroe predstavio svoj geopolitički koncept, poznat kao „Monroova doktrina“. Ova platforma, koja ujedno predstavlja i prvi strateški definirani geopolitički pristup u američkoj vanjskoj politici, podrazumijeva da tri Amerike (Sjeverna, Srednja i Južna) čine jedinstveno geopolitičko područje koje je istovremeno i ekskluzivna zona interesa SAD-a. Treba se podsjetiti kako je „Monroova doktrina“ nastala kao reakcija na apetite europskih država koje su ovim odvojene od svojih kolonija u Sjevernoj (Engleska) i Južnoj Americi (Španjolska i Portugal). U svojoj poslanici Kongresu, predsjednik Monroe, tada je izričito naznačio da se američki kontinent ubuduće ni u kojem slučaju ne smije smatrati kolonijom ili posjedom bilo koje europske zemlje i da će SAD svaki pokušaj širenja europskih kolonijalnih sila prema zapadnoj hemisferi, smatrati opasnim za svoj mir i sigurnost. Za uzvrat, Amerika neće sudjelovati u ratovima koje vodi Europa, što je u međunarodnim odnosima bilo prepoznato kao američki izolacionizam, a koji su SAD u potpunosti napustile nakon Drugog svjetskog rata.

Iako je Amerika tijekom 19. st. malo polagala na vanjsku politiku, ipak Monroova doktrina kao konceptualna platforma američke vanjske politike bila je nekoliko puta primjenjena! Prilikom razgraničenja Britanske Gvajane i Venezuele, 1896.g. kada su Velika Britanija, Njemačka i Italija poduzele zajedničku blokadu Venezuele, američki se predsjednik Teodor Roosevelt pozvao na Monroovu doktrinu i zaprijetio Velikoj Britaniji oružanom silom ako ne odustane od svojih zahtijeva. Nadalje, nezaobilazna je američka uloga u odcjepljenju Paname od Kolumbije 1903.g, nakon čega su Sjedinjene Države (sve do 1999.) uspostavile isključivu kontrolu nad ovim strateški važnim pomorskim pravcem. Općenito, na prijelazu u 20.st., SAD jačaju svoj utjecaj u Latinskoj Americi i uspostavljaju neprikosnovenu sferu utjecaja na Karibima. Rat sa Španjolskom, zaključen je mirovnim ugovorom 1898.g. kojim je okončano razdoblje kolonijalne vladavine ove europske sile na latinoameričkom kontinentu. Španjolska se tada odrekla Kube, Sjedinjenim Državama predala Portoriko, ali i otok Guam na Pacifiku, danas američku vojnu bazu, vrlo poznatu po trenutačnom sporu sa Sjevernom Korejom. Zanimljivo, tada su Sjedinjene Države za 20 milijuna dolara od Španjolske otkupile Filipine i tako po prvi put postale vlasnik kolonijalnih posjeda, zapravo nova kolonijalna sila. Bio je to osobit uspjeh američke diplomacije koji je istovremeno značio i raskid s politikom izolacionizma, te početak globalne intervencionističke politike koja se naprije usmjerila prema prostoru Latinske Amerike.

Od tada, Sjedinjene Države potpuno dominiraju ovim prostorima koje doživljavaju kao svoje „dvorište“ i u kojem su tijekom 20. st. bezbroj puta izravno ili neizravno intervenirale s ciljem zaštite vlastitih interesa, uglavnom poduzetničkih aktivnosti američkih multinacionalnih kompanija koje su (i još uvijek) nemilice eksploatirale prirodne resurse ovog lijepog i bogatog kontinenta. Vremenom je postalo očito da američke administracije ne priznaju zemljama Južne i Srednje Amerike pravo i mogućnost samostalnog razvoja, zbog čega su vrlo često rušili legalno izabrane vlade i pružale aktivnu potporu represivnim, diktatorskim režimima. Tijekom hladnog rata, njihovi glavni saveznici poput Fulhensia Batiste na Kubi, Anastasija Somoze u Nikaragvi ili Augusta Pinochea u Čileu uživali su potpunu političku i financijsku potporu američkih administracija s obvezom gušenja ljevičarskih gerilskih pokreta i ideja socijalizma koje su bile vrlo prijemčive u Latinskoj Americi.

U režiji Centralne obavještajne agencije (CIA), u Gvatemali je 1954.g., izveden jedan od prvih državnih udara kada je srušen predsjednik Jakobo Arbenza Guzman koji je imao neoprostiv grijeh – uz snažnu socijalnu transformaciju društva, osobito je najava agrarne reforme i nacionalizacija posjeda američke multinacionalne kompanije United Fruit Company bila dostatan razlog za njegovu krvavu smjenu. Tijekom desetljeća građanskog rata izazvanog intervencijom CIA-e, stradalo je više od 200 000 ljudi, uglavnom civila. Građanski je rat nepovratno produbio siromaštvo i gospodarsko nazadovanje Gvatemale, dok su istovremeno američke korporacije u uvjetima destabilizacije snažno profitirale.

Ubrzo se sličan scenarij ponovio u Dominikanskoj Republici, u kojoj je CIA organizirala ubojstvo političkog lidera Rafaela L. Trujilja, na Haitiju, Ekvadoru, Brazilu, Urugvaju… U pravilu, u Latinskoj su se Americi „rušili“ ljevičarski predsjednici, neskloni Sjedinjenim Državama, a nakon „oslobođenja“ uslijedio bi uvijek isti obrazac – mučenja, zatvaranja, progoni i masovna ubojstva političkih protivnika, ali i običnih građana, koji su često podržavali  „crvene“ teroriste.

Neslavni završetak operacije „Mongoose“, kojom je američka CIA, 1961.g. organizirala svrgavanje kubanskog predsjednika Fidela Castra, bio je prvi javni poraz SAD-a, nakon čega je uslijedila odmazda – najduže ekonomske sankcije u povijesti, duge 55 godina, Kubu su stajale 117 milijardi dolara.

Nakon sponzoriranog državnog udara u Brazilu, 1964.g., CIA je 1973.g. tajnim operacijama „Track I“ i Track II“ izvela vojni udar u Čileu i ubila legalnog predsjednika Salvadora Allendea. Rezultat ovog „oslobodilačkog“ čina, ostvarenog uz podršku administracije Richarda Nixona i ključnu ulogu tadašnjeg državnog tajnika, Henryja Kissingera, bila je brutalna diktatura Augusta Pinocheta, inače Americi vrlo bliskog saveznika tijekom čije je petnaestogodišnje vladavine zemlja pretvorena u veliki koncentracijski logor. Najpoznatiji je bio nacionalni nogometni stadion (Estadio Chile) na kojem je u prvim danima vojne hunte bilo zatočeno više od 40 000 ljudi. Metode mučenja razrađene u CIA-nim labaratorijama, naširoko je opisala američka spisateljica Naomi Clein, u svojoj knjizi „Doktrina šoka“. Prema svjedočanstvima preživjelih zatočenika, jedan od najčešćih načina mučenja bilo je vezivanje za metalni krevet – čuveni „la parilla“ (roštilj) kroz koji se puštala struja, osobito na osjetljive djelove tijela, usta ili genitalije. Primjenjivane su i druge metode mučenja – vješanja, podvodna gušenja, premlaćivanja, zlostavljanja, hipnoza…, seksualna zlostavljanja žena kojima su u vaginu umetani glodavci. Bivša britanska premijerka,“čelična lady“, Margaret Tacher, uvijek se jako hvalila svojim prijateljstvom s Pinochetom.

Nakon što je američka administracija pružila potporu vojnoj hunti u Argentini, u zemlji je uslijedio pravi lov na vještice u kojem je do kraja 1976.g. nestalo ili ubijeno 10 000 sindikalnih čelnika, predstavnika ljevice, intelektualaca i sasvim običnih ljudi za koje se sumnjalo da pružaju podršku ljevičarima ili „crvenim teroristima“. Američka je administacija nesumnjivo dala „zeleno svjetlo“ za masovne likvidacije. Nakon brojnih optužbi međunarodnih organizacija za kršenja ljudskih prava, američki je državni tajnik Henry Kissinger tada sugerirao argentinskom admiralu Guzzettiju: „Učini to brzo, što brže to učiniš, uspjeh će biti veći“.

U vrijeme administracije predsjednika Jimmyja Cartera (inače čuvenog „borca“ za ljudska prava) CIA je tajno bila angažirana u Nikaragvi gdje je podržavala protusandinističke snage. CIA je odigrala i ključnu ulogu u rušenju filipinskog predsjednika Ferdinanda Marcosa, ali i panamskog predsjednika generala Manuela Antonia Noriege kojeg su SAD-e godinama podržavale, ali, u trenutku kad je poželio voditi malo samostalniju politiku, bio je demoniziran kao trgovac drogom. Građanski rat u Salvadoru (1980.-1994.) također su obilježili „eskadroni smrti“ obučeni od strane CIA-e koji su odgovorni za smrt 63 tisuće ljudi.

Već tijekom osamdesetih godina 20. st. političke promjene na prostoru Latinske Amerike pokrenule su odlazak vojnih hunti i ukidanje diktatura, te političku tranziciju. Unatoč uspostavljenoj formi demokratizacije, politička je moć preseljena u ruke krupnog kapitala koji i dalje ostaje saveznik i partner, time i najbolji zaštitnik američkih interesa u regiji. Usmjeravanje procesa u Latinskoj Americi odvija se kroz širenje zone slobodne trgovine (NAFTA, LAFTA, CAFTA), i utjecaj međunarodnih financijskih institucija (MMF-a i Svjetske banke) na procese deregulacije i privatizacije javnog sektora, općenito kroz usvajanje neoliberalne agende. Na udaru se osobito našla argentinska predsjednica Cristina Fernandez de Kirchner zbog otpora politici SAD-a, MMF-a i Svjetske banke koju je ocijenila kao „ekonomski i financijski terorizam“. Naime, Argentina je zbog presude američkog suda, po drugi put u svojoj povijesti bila prisiljena proglasiti bankrot. Tijekom govora Kirchner u UN-u, 2014., u kojem se obrušila na SAD i saveznike, većina je međunarodnih televizijskih kanala obustavila emitiranje, iako je govor dostupan na webu. Brazilska predsjednica Dilma Rousseff, snažnih ljevičarskih uvjerenja, opozvana je 2016., opet zbog „korupcije“.

Sve optužbe nesumnjivo treba staviti u kontekst desetljećima dugog spletkarenja latinoameričkog krupnog kapitala protiv ljevičarskih vlada, a nastavak je uslijedio s Venezuelom kada je Nikolas Maduro optužio bivšeg američkog potpredsjednika Josepha Bidena za organizaciju puzajućeg državnog udara. Stoljeće američkog intervencionizma, uvijek vođenog „humanim idealima“, Latinsku je Ameriku učinilo ovisnom, kontinentom neravnomjernog gospodarskog razvoja, iznimnih socijalnih razlika, političke podjeljenosti i nestabilnosti. U svojim namjerama da ovladaju ovim prostorima, Sjedinjene su se Države koristile vrlo različitim sredstima – vojnim intervencijama, ekonomskim blokadama, naoružavanjem i obučavanjem paramilitarnih skupina, te sada, najnovijim izumom – „soft“ državnim udarima koji se pripremaju i provode u suradnji s nevladinim organizacijama, lokalnom poslovnom elitom. Iako nesumnjivo dijeli sudbinu kontinenta, Venecuela je u okvirima Latinske Amerike, uvijek bila posebna, na neki način ispred svog vremena, zapravo „pokazatelj trendova na kontinentu“ (Kos Stanišić, 2005). Dok su tijekom hladnog rata, Latinskom Amerikom vladale vojne hunte, Venecuela je bila primjer kako demokracija može funkcionirati i u zemljama u razvoju. Zlatno doba demokracije u Venezueli temeljilo se na ekonomiji nafte u kojoj je država imala dominantnu ulogu kao regulator i distributer naftnih prihoda (najvećim dijelom u socijalne potrebe društva). Uspon zlatnog doba trajao je  sve do Crnog petka (18.02.1983.), kada je zbog pada cijene nafte i velikih novčanih izdvajanja za pokrivanje naraslih međunarodnih dugove kolabirala nacionalna valuta, čime je započeo razdoblje ekonomske stagnacije i inflacije. Uslijedila je primjena neoliberalnih mjera (prema MMF-ovim preporukama), što je izazvalo velike prosvjede protiv vlade koji su rezultirali s više od tristo mrtvih. Crni je petak uništio ekonomsku moć države, društvene ugovore, kontrolu i red, a zanimljivo je da je tadašnji predsjednik Caldera, poput danas Madura, primjenio „autogolpu“, tj. dekret kojim predsjednik priskrbljuje pravo interveniranja u ekonomska pitanja, zbog čega Kongres ne može kontrolirati njegove poteze.

Hugo Chavez pobijedio je na izborima 1998.g. s 52% glasova što je bila najuvjerljivija pobjeda nekog predsjednika u Venezueli od 1947. U vrijeme Hugo Chaveza, kojeg su mnogi smatrali novim Castrom, Venecuela, devedesetih jedna od zemalja s najvećom stopom nejednakosti na svijetu, trebala je postati “svjetionik slobode“. Njegova politika, perspektiva i vizija Venezuele sadržana je u platformi “Socijalizam za 21 st.” koja predstavlja sintezu socijalizma i demokracije, uz snažnu antiimperijalističku politiku. Hugo je uspostavio “bolivarsku republiku” odbijajući da bude dio “unutarnjeg dvorišta” SAD-a. Nacionalizacija, osobito naftne industrije, kao i ambiciozni socijalni program postali su okosnica njegove politike. Njegovom pobjedom snažno su profitirali najniži slojevi kojima je osigurao pristup obrazovanju i zdravstvu, kao i socijalnu inkluziju.

Čim je izabran, Chavez je krenuo u obračun sa stranim korporacijama i uveo poreznu stopu od čak 70%. Istovremeno je unutar OPEC-a zagovarao da se cijena barela nafte poveća, a tako pribavljen novac Chavez je usmjerio u socijalne programe, uz kontrolu tečaja valute kako bi obuzdao bijeg kapitala iz zemlje. Ovakva socijalna orijentiranost znatno je smanjila stope siromaštva, međutim nosila je u sebi opasnost od galopirajuće inflacije.što je dovelo do snažnog rasta cijena. Međutim tijekom Chavezove vlasti od 1999. – 2012. inflacija je održavana na stopi, najviše do 22%, jer je nafta davala vladi ključnu trgovinsku i monetarnu prednost.

Nesumnjivo, Sjedinjene Države već niz godina prema Veneuueli poduzimaju subverzivne akcije. Wikileaks je još 2013.g. objavio tajnu prepisku američkog veleposlanika u Venezueli iz 2006., Williama Brownfielda (2004-2007), u kojoj se detaljno razrađuju dijelovi plana za destabilizaciju vlasti pokojnog predsjednika Huga Chaveza. Podsjetimo se, USAID je izravno financirao osnivanje brojnih nevladinih udruga koje su zatim koristili kao vlastitu platformu za podrivanje bolivarskog režima (USAID je od 2004-2006 donirao oko 15 milijuna dolara za preko 300 organizacija koje su bile obuhvaćene ovim programom). Latinoameričke zemlje, članice ALBE (Bolivarska alijansa naroda Amerike), službeno su protjerale USAID iz svojih zemalja, međutim programi financiranja „pete kolone“ su nastavljeni, pa je tako bivši američki predsjednik Obama, tijekom 2015.g. u okviru State departmenta odobrio poseban fond od pet milijuna dolara namijenjen potpori protuvladinim organizacijama u Venezueli.  Nacionalna zaklada za demokraciju NED također je financirala oporbene skupine s 1,2 milijuna dolara. Nesumnjivo i nova američka administracija nastavlja s podrivačkim aktivnostima – dovoljno je napomenuti da je ex državni tajnik Rex Tilersson ranije bio predsjednik uprave „Exon Mobila“, kompanije kojoj je Venezuela nacionalizirala imovinu.

Odgovor Nikolasa Madura, podjednak je svim latinoameričkim liderima: „Pravo Venezuele na mir, neovisnost i samoopredjeljenje nesalomljivo je zbog čega zemlja neće posustati pred intervencionističkim pretenzijama Sjedinjenih Država.“ Iako je optužio američke obavještajne službe kao odgovorne za zavjeru protiv Venezuele, Maduro je spreman na dijalog s predsjednikom SAD-a, što je Trump za sada odbio.

Trumpa ne muči toliko ekonomska i politička situacija u zemlji, već prvenstveno geopolitika Venezuele. Stoga je vrlo vjerojatno da će Amerika, uz ekonomske i političke sankcije, i dalje, brojnim drugim sredstvima nastaviti podrivati Venezuelu. Venezuelanska opozicija će sigurno igrati presudnu ulogu, međutim SAD će moguće  koristiti i brojne američke snage stacionirane u Kolumbiji još od 1999.g. (plan navodne borbe protiv narko dilera).

 

 

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news