dr. sc. Jadranka Polović, Mario Stefanov: VELIKA ALBANIJA & VELIKA SRBIJA

0
562

Nakon brojnih analiza američkih i britanskih think-thankova koje su se u protekloj godini svesredno bavile Balkanom, na potezu su „domaći“ kauboji ili politički akteri koji zacrtane planove, „preporuke“ za rasplet regionalne krize napokon moraju provesti. Geopolitičke odnose na Zapadnom Balkanu, pored (malignog) ruskog utjecaja, usložnjava i pojava Kine koja na ovim prostorima nikad nije bila prisutna, te novi, turbulentni američki odnosi s Turskom, državom koja kontrolira neke od najvažnijih geopolitičkih pozicija u svijetu – Bospor i Dardanele.

Albanski premijer Edi Rama, nedavno je u kosovskom Parlamentu, predstavio ideju o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici Albanije i Kosova, zajedničkim diplomatskim predstavništvima, kao i o izboru zajedničkog predsjednika. Ideja zajedničke budućnosti Kosova i Albanije, iznijeta prigodom obilježavanja desetogodišnjice neovisnosti Kosova, simbolizira nacionalno jedinstvo i neodvojiv politički interes dviju zemalja da objedine teritorij. Politički lideri obje zemlje žele to učiniti prije mogućeg ulaska Kosova i Albanije u EU (?), budući da isto neće biti moguće nakon pridruživanja. Odnosi između Kosova i Albanije već sada su vrlo intenzivni u različitim područjima političke, gospodarske i kulturne suradnje, granica između dvije zemlje praktički ne postoji, a Rama je najavio i stvaranje jedinstvenog obrazovnog sustava, kao i jedinstveno zajedničko tržište bez ograničenja i carina.

Loading...

Plan integracije Albanaca u Veliku Albaniju ili „prirodnu“ Albaniju pripremljen je već krajem 90-tih godina, unutar Albanske akademije znanosti. Plan ima nekoliko faza – prva je svakako sjedinjenje Albanije s Kosovom, zatim sa zapadnom Makedonijom (Ilirida), slijedi integracija Albanaca na jugu Srbije (Dardanija), istovremeno s Albancima na prostoru Crne Gore (Malesija). Sjeverni dio Grčke (Ćemerija) zadnji je na redu. Projekt Velike Albanije iza kojeg stoje sve dosadašnje posthladnoratovske administracije Sjedinjenih Država, Velike Britanije, ali i Turske, te Njemačke, praktično i pravno već je realiziran, budući da granice između Kosova i Albanije, kao i granica između Kosova i zapadne Makedonije, zapravo ne postoje. Pored znatnog dijela zapadne Makedonije, Velika Albanija poseže i za južnim i istočnim djelovima Crne Gore (Ulcinj i djelovi općina Plav i Rožaje), nakon čega ostaje otvoreno pitanje doline Preševa u južnoj Srbiji (Preševo, Bujanovac, Medveđa) te grčki južni Epir koji trebaju biti pripojeni novoj „velikoj“ državi.

Ovaj plan ugrađen je u „Tiransku platformu“, polazište albanskih političkih stranaka u Makedoniji u procesu formiranja vlade Zorana Zaeva. U platformi se zahtijeva uvođenje albanskog kao službenog jezika, što je i izglasano u makedonskom Sobranju, promjena Ustava (proglašenje autonomije „Iliride“), zastave i obilježja Makedonije. Predsjednik Ivanov odbio je potpisati Zakon o upotrebi jezika. Smatra ga neustavnim, zbog čega ga je vratio u parlament na treće čitanje. Makedonija, nadalje, treba postići kompromis s Grčkom oko imena, međutim, „u priču“ mogu biti uključene brojne geopolitičke kalkulacije, budući da je za Grčku, Makedonija ipak brana pred velikoalbanskim, pa i velikobugarskim zahtjevima. Kako bilo, etnička podjela Makedonije je u tijeku, Albanija, osobito njen predsjednik Edi Rama nastoji da se do ovogodišnje proslave 140-te godišnjice „Prizrenske lige“ (koja će se obilježiti na svim balkanskim prostorima na kojima žive Albanci), Kosovo i zapadna Makedonija kulturološki i ekonomski (neformalno i politički) integriraju. Naime, nakon što Makedonija po ubrzanom postupku uđe u NATO, svi Albanci s izuzetkom dvije općine na prostoru južne Srbije živjet će na jednom političkom i sigurnosnom prostoru.

Stvaranje „prirodne“ ili velike Albanije podupiru Sjedinjene Američke Države koje na Kosovu imaju jednu od navećih vojnih baza u ovom dijelu Europe (Bondsteel). U SAD-u djeluje vrlo snažan albanski lobi koji ima razgranate veze i s demokratima i s republikancima, a uz čiju je potporu albanska politika stigla na vrata povijesnog cilja objedinjavanja nacionalnih teritorija. Velika Albanija svakako je vrlo važna za Sjedinjenje Države – nakon ulaska Crne Gore u NATO konačno bi se zatvorio balkanski procjep u strateškom rasporedu SAD-a i NATO-a na jugoistoku Europe, te onemogućila projekciju ruskih interesa na prostoru Zapadnog Balkana.

U tom kontekstu, sve se češće i vrlo otvoreno govori o projektu Velike Albanije za koji je Zapad očito dao „zeleno svjetlo“, međutim, u opticaju su i drugi velikodržavni projekti poput Velike Srbije. Naime, srpski ministar obrane, Aleksandar Vulin, izazvan Raminim razmišljanjima, uzvratio je: „Srbija treba naći odgovor na pitanje – kako zaustaviti stvaranje Velike Albanije. Vulin smatra kako je došlo vrijeme za rješavanje nacionalnog pitanja Srba na prostoru bivše Jugoslavije koje Srbija u posljednja dva desetljeća nije uspjela riješiti. „Albanski faktor na Balkanu je jedinstven, s jasnim idejama i pravcima. Srbija ne može sebi dozvoliti stvaranje „Velike Albanije“, te da njene granice određuju drugi, navodi, te dodaje, da u tom kontekstu, Srbija traži rješenje, ne s Prištinom, već s Tiranom.

Njegove je riječi komentirala Jelena Milić, direktorica Centra za euro-atlantske integracije. U intervjuu za VOA Srbija, https://www.glasamerike.net/a/intervju/4245078.html, Milić navodi da raspolaže vjerodostojnim informacijama prema kojima su Beograd i Priština postigli tajni dogovor o podjeli Kosova, odnosno da se odnosi između Srbije i Kosova riješe mimo Bruxelleskog sporazuma, razmjenom teritorija. Retorika ministra Vulina, navodi, poklapa se s projektom Velike Srbije. To je postala zvanična politika vlade Srbije, rekla je Minić, te dodala da razloge pojačanih tenzija u regiji vidi i u činjenici „da je Srbija predala svoje većinsko vlasništvo u industrijama nafte i plina u strane ruke. Naime, Gazprom i naftna industrija Srbije, strana su kompanija koja ima svoj korporativni sustav koji je napravio paralelnu sigurnosnu strukturu usred Srbije.

Srpski mediji navode da je ruski predsjednik Vladimir Putin, nakon Ramine izjave koja predviđa ujedinjenje Kosova i Albanije, diplomatskim kanalima odaslao ozbiljno upozorenje NATO-u i Ediju Rami u kojem se navodi da se „ne igraju vatrom“. U slučaju početka realizacije Velike Albanije, Rusija bi Srbiji pripojila sjever Kosova i Republiku Srpsku, te takvu Veliku Srbiju pripojila Euroazijskoj uniji. Dodaju da je to glavni sadržaj poruke koju je u Beograd donio Sergej Lavrov. Prema riječima Mihaila Aleksandrova, eksperta Centra za vojno-politička istraživanja Moskovskog instituta za međunarodne odnose „Rusija može izbiti na Balkan, pregazivši Bugarsku i Rumunjsku“, što je pomalo neobična teza. Lavrov je svečano otvorio Centar za ruske studije na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, pri čemu je potpisan Memorandum o znanstvenoj suradnji između FPN i Instituta za međunarodne odnose u Moskvi. MGIMO nije samo znanstvena i obrazovna institucija, radi se o velikoj istraživačkoj korporaciji kojoj je Srbija, kao i regija od izuzetnog značaja.

Novo preslagivanje snaga na jugoistoku Europe rezultiralo je i pojačanom aktivnošću američkih i britanskih obavještajnih službi na prostoru zapadnog Balkana. Prije nekoliko dana u Srbiji je uhićeno osam stranih državljana koji su neovlašteno snimali ili ulazili u nekoliko vojnih objekata. Osobitu je pozornost izazvalo snimanje dronom zgrade bivšeg Generalštaba, sada Vojno-obavještajne i vojno sigurnosne agencije, zbog čega su uhićeni dva Amerikanca i dvije Ukrajinke. Predsjednik Vučić iznio je podatak da je u Beogradu uhićen i američki specijalac koji je pripadao obavještajnoj skupini koja je tragala za Bin Ladenom u Afganistanu. Radi se o Danielu Corbettu, bivšem američkom marincu, pripadniku elitne jedinice Navy SEAL, koji je naoružan uhićen u „sigurnom“ stanu u Beogradu. Corbett je suradnik Jaya Footlika, bivšeg specijalnog izvjestitelja za bliskoistočna pitanja u vrijeme mandata predsjednika Clintona

Treba napomenti da se i direktor britanske obavještajne službe M16, Aleks Janger, najuglednije obavještajne službe na svijetu, početkom veljače odlučio sastati s predsjednikom Vučićem, vrlo vjerojatno kako bi ga privolio da se odrekne vojne neutralnosti, prihvati ulazak u NATO, te da se napokon odrekne veza s Rusijom. Velika Britanija nesumnjivo slijedi novu strategiju Sjedinjenih Država prema regiji u kojoj   Europska unija nije uspjela ništa napraviti u zatvaranju ruskog i kineskog prodora prema jugoistoku Europe. EU je pokazala da tijekom imigrantske krize zbog unutarnjih neslaganja i otimanja za vlastite ekonomske probitke pojedinih, najmoćnijih članica nije u stanju osigurati ni vlastite granice, a kamoli jugoistok Europe, strateški bitan pristup koridoru koji povezuje Europu sa Bliskim istokom i Azijom.

Ipak, preslagivanje granica na jugoistoku Europe (ne samo na Zapadnom Balkanu) nikako ne može biti miran proces, ako do toga dođe, zasigurno će izazvati nove krvave ratne sukobe na prostoru regije. Uostalom, rat je za vojno-industrijski kompleks koji ima velik utjecaj na vlade i Zapada i Istoka, zapravo, vrlo unosan biznis, globalni akteri samo tragaju za novim tržištima ili novim ratištima, a u trenutnim okolnostima regija je idealna prilika.

Jugoistočna Europa na vanjskom obodu  i važnim ulaznim vratima središnje kopnene mase Euroazije, srca svijeta ili Mackinderova Heartlanda, oduvijek je imala i u budućnosti će imati iznimno geostrateško značenje. Danas se ta spojnica Europe, Bliskog istoka i srednje Azije, premrežena važnim transportnim rutama i prometnim koridorima, našla u žarištu borbe regionalnih i globalnih sila za uspostavu i kontrolu novih pravaca transporta nafte i plina iz energetski bogatih prostora srednje Azije i kaspijskog bazena prema Europskoj uniji.

Ruska politika vrši pažljivo odmjereni pritisak na taj strateški važan europski prilaz koridoru prema Bliskom istoku, još uvijek propitujući reakcije druge strane. Je li  Zapad ostavio politički i vojno nepokriven balkanski prostor, mami li Rusija svoje protivnike u opaku balkansku klopku za koju će, ukoliko se ustinu ratno aktivira,  bliskoistočna ratna drama biti tek amatersko šaketanje. Ukoliko i zaključi da na prostoru Balkana ne može realizirati svoje interese ili da bi cijena bila previsoka, ruskoj politici preostaje opcija daljneg zaoštravanja i otvaranja političke i ratne krize koju ukoliko ne može, uopće i ne mora kontrolirati. Na žalost, balkansko krizno žarište je samodostatno i samoobnovljivo, nije ga potrebno dodatno stimulirati. Jednom pokrenuto potpuno bi zatvorilo europski prilaz strateškom koridoru planirane integracije EU i Bliskog istoka. Tako bi Rusija, bez potrebe neposrednog vojnog angažmana na europskim, balkanskim vratima koridora i usporednim nastavkom direktne vojne intervencije na bliskoistočnim vratima u Siriji, ugrozila oba prilaza budućoj geopolitičkoj cjelini Europe i Bliskog istoka. Naime, uspješna bi realizacija ovog koncepta, konačno blokirala ruski pristup Europi i Sredozemlju. S druge strane, SAD i ključni europski saveznici svjesni su da je došao trenutak konačnog geopolitičkog oblikovanja regije u skladu sa zapadnim geoekonomskim i geopolitičkim interesima, te potiskivanja ruskih regionalnih opcija.

Diplomatskim i vojnim povratkom SAD-a na jugoistok, uslijedit će novi ciklus geopolitičkog preslagivanja kroz odlučna i žestoka sučeljavanja i vjerojatne oružane obračune, dakako, preko regionalnih posrednika (proxy partnera) zapadnih i ruskih strateških interesa. Sasvim je izgledna i geopolitički logična situacija istodobnog sukoba na bliskoistočnim, sirijskim i na europskim, balkanskim vratima koridora prema bliskoistočnim prostorima. Nesmetanu projekciju interesa najmoćnijih europskih država i njihovih američkih saveznika prema bliskoistočnim prostorima i cijeloj regiji MENA (Sjeverna Afrika i Bliski Istok), svakim danom sve više ugrožavaju ne samo, s ruskim opcijama povezana srpska politika kreirana u Beogradu i distribuirana preko Banja Luke, nego i ukupna geopolitička nedefiniranost balkanskih prostora.

Jedino  uistinu čvrsto i stabilno uporište američke i europske politike na Balkanu ovoga trenutka je Albanija kao članica NATO-a, a koja će u nastavku balkanske političke  dinamike odigrati jednu od ključnih uloga.

Kako Europska očito nije bila sposobna osigurati američke i europske geostrateške interese, Washington je pokrenuo agendu velikog povratka na Balkan. Ona će imati velike posljedice i za regiju i za Europsku uniju. Mnogo grublji način realizacije ciljeva kojim se služi Washington za razliku od Bruxellesa koji se oslanja na meku moć, lako bi mogao na jugoistoku Europe izazvati niz kauzalno povezanih sukoba, možda čak i oružanih. Iz svega postoji vjerojatnost stvaranja kontroliranog kaosa koji će na kraju američka politika riješiti u skladu sa svojim temeljnim interesima.

 

 

 

 

Original možete pronaći na geopolitika.news