Analiza nedavne posjete njemačke kancelarke i donedavne predsjednice njemačkih demokršćana (CDU), Angele Merkel, te Manfreda Webera, vodećeg kandidata Europske pučke stranke (EPP) Zagrebu, mogla bi uključiti različite aspekte. Angela Merkel, u svojoj zemlji vrlo samozatajna političarka tijekom ovogodišnje kampanje za Europske parlamentarne izbore, odlučila je podršku za svoju političku ostavštinu potražiti u Hrvatskoj. Nezamisliva je situacija u kojoj je Merkel mogla finiširati kampanju u Francuskoj, Italiji, Austriji ili Mađarskoj spajajući državnički posjet sa stranačkom kampanjom. U svakom slučaju, njen dolazak u Zagreb pokazao je da političke ideje kancelarke koje su dominirale europskom politikom tijekom proteklog desetljeća, sada u brojnim zemljama Europske unije zapravo nemaju podršku. U Zagrebu je kancelarka izravno upozorila na opasnosti kojima je izložena „EU by Merkel“. Populistički pokreti koji preziru temeljne europske vrijednosti rade na uništenju Europske unije kakvu smo uspostavili – su+kus je izjava kancelarke Merkel čija slava i utjecaj neupitno blijede. Istovremeno s kampanjom Merkel/Weber u Zagrebu, europski populististi i nacionalisti okupili su se u Milanu, na slavnoj Piazza del Duomo, na kojoj se održao veliki skup europskeptika čiji je domaćin bio zamjenik talijanskog premijera Matteo Salvini i francuska liderica krajnje desnice Marine Le Pen (RN). Iako su podršku pružili i nizozemac Geert Wilders (PW), predstavnici njemačke AfD, kao i Konzervativne narodne stranke koja je odnedavno ušla u vladu Estonije, bilo je primjetno da skup nije pohodio premijer Orban, kao ni predstavnici poljske stranke Pravo i Pravda (PiS). Naime, Orban ne trpi Marine Le Pen, dok se Salvini i poljski predsjednik Katczinsky snažno mimoilaze oko suradnje s Rusijom. Nadalje, skup je održan i u sjeni skandala koji je pogodio austrijsku Slobodarsku stranku (FPOe), važnog Salvinijevog saveznika, čiji je lider Heinz Christian Strache podnio ostavku na dužnost vicekancelara nakon što je otkriveno da je nudio ruskoj strani državne ugovore u zamjenu za političku potporu. Ipak, zaključak okupljenog desnog saveza sveo se tek na diplomatsku formulaciju: „Inzistirat ćemo na točkama koje nas spajaju: kritici Europske unije, vraćanju ovlasti državama članicama, suzbijanju imigracije, kao i islamizacije Europe i terorizma“, zaključili su. Vidljivo je da su točke napetosti koje ih dijele pažljivo stavljene pod tepih.
Za Angelu Merkel i njenu viziju Njemačke i Europe, ovo su nesumnjivo teška vremena. Prema mišljenju kancelarke, upravo je desničarski populizam koji je doveo do Brexita i pobjede Donalda Trumpa, fundamentalno izmijenio globalni poredak i gurnuo EU u defanzivu. U nedavnom intervjuu kancelarka je istakla kako međunarodni poredak, uspostavljen nakon II svjetskog rata, više ne postoji zbog čega se Europska unija treba repozicionirati u izmjenjenim geopolitičkim okolnostima. Angela Merkel osjeća se zabrinutom, ali i poprilično odgovornom za budućnost Europe koja se pod utjecajem podjela, slabljenja savezništva sa Sjedinjenim Državama, te brojnih drugih izazova postupno pretvara u neuspješan projekt.
U nedavno objavljenom članku „The New German Question: What Happens When Europe Comes Apart“ (Foreign Affairs, May/June 2019), američki povjesničar i jedan od najutjecajnijih konzervativnih intelektualaca, Robert Kagan analitički se osvrće na izazove ovog mračnog scenarija. Prema autoru, neuspjeh europskog projekta ili kraj EU, neizbježno vodi obnovi, danas naizgled arhaične geopolitike – tzv. njemačkog pitanja. Kako navodi njemačko je pitanje u proteklih sedam desetljeća presudno utjecalo na današnju Europu, kao i na transatlantske odnose. Naime, ujedinjenjem Njemačke, 1871. godine, u srcu Europe stvorena je nova nacija – prevelika, prenaseljena, prebogata i previše moćna da bi joj druge europske sile, uključujući i Ujedinjeno Kraljevstvo, mogle učinkovito parirati. Povijesno gledano, Njemačka je kao nacija bila jedan od najnepredvidljivijih i najnedosljednijih igrača na međunarodnoj sceni. Ujedinjenje je postignuto kroz niz ratova tijekom 1860-ih i 1870-ih. Otto von Bismarck iskovao je njemačku naciju “krvlju i željezom”, a razdoblje „zadovoljne sile“potrajalo je naredna dva desetljeća. Međutim, već od 1890-ih godina, pa do Prvog svjetskog rata, u vrijeme Wilhelma II. Njemačka postaje ambiciozno carstvo koje sanja o Mitteleuropi, odnosno o njemačkoj sferi utjecaja koja bi se protezala sve do Rusije.
Raspad europske ravnoteže moći rezultirao je s dva svjetska rata u kojima su Sjedinjene Države aktivno sudjelovale i presudno utjecale na okončanje ratnih zbivanja. Nakon I. Svjetskog rata, tijekom razdoblja Waimarske republike, Njemačka je postala oprezna revizionistička sila, da bi pod Hitlerom postala osvajač Europe. Završetak II. Svjetskog rata dočekala je kao poražena i podijeljena država. Američka je politika tada prionula stvaranju multilateralnog poretka (međunarodnih organizacija – NATO, Europska zajednica za ugljen i čelik koja je poslije prerasla u EEZ, op. aut.), ne samo da suzbije sovjetski utjecaj, već i da riješi egzistirajući njemački problem. To je postala stvarna svrha niza integrativnih europskih institucija. Kao što je rekao čuveni američki diplomat, George Kennan, neki oblik europskog ujedinjenja bio je “jedino zamislivo rješenje za problem njemačkog odnosa prema ostatku Europe”. Međutim, europske su integracije bile moguće isključivo pod okriljem američkih sigurnosnih jamstava.
Demokratska i miroljubiva Njemačka kakvu danas svi poznaju i vole izrasla je u osobitim okolnostima liberalnog međunarodnog poretka u kojem su dominirali Sjedinjene Države. Kagan elaborira četiri aspekta tog poretka koji su omogućili demokratsku evoluciju Njemačke.
Prvi aspekt njemačke transformacije bila je potpuna posvećenost SAD-a europskoj sigurnosti. Naime, s ciljem zaštite Francuske, Velike Britanije, ali i ostalih susjeda Zapadne Njemačke, Sjedinjene su Države omogućile potpuno integriranje Nijemaca u europsko i svjetsko gospodarstvo. To je eliminiralo potrebu za naoružavanjem europskih država (uključujući i Zapadnu Njemačku) što im je omogućilo da se snažno usredotoče na jačanje prosperiteta i društvene dobrobiti svojih građana, tj. izgradnju socijalne države (welfare state). U kontekstu uspostavljene političke stabilnosti Zapada, Zapadna je Njemačka morala odustati od vlastitih geopolitičkih ambicija, ali ne do kraja – one su zamijenjene geoekonomskim.
Drugi čimbenik novog poslijeratnog poretka bio je liberalni međunarodni sustav slobodne trgovine koji su Sjedinjene Države uspostavile već 1944. godine u Bretton Woodsu. U novoj globalnoj ekonomiji, nemilitaristička Zapadna Njemačka postala je ekonomsko čudo, a uskoro i motor globalnog gospodarskog rasta, te sidro prosperiteta i demokratske stabilnosti u Europi. Sjedinjene Države nisu tek tolerirale ekonomski uspon Zapadne Njemačke, kao i ostatka zapadne Europe nego su ga i poticale, čak i kada je to bilo na račun američke industrije. Od 1950. do 1970. industrijska proizvodnja u zapadnoj Europi rasla je prosječnom godišnjom stopom od 7,1%, ukupni BDP 5,5% godišnje, a BDP po glavi stanovnika 4,4 % godišnje što je u svakom slučaju premašilo rast u SAD-u u istom razdoblju. Do sredine šezdesetih godina i Zapadna Njemačka, kao i Japan našli su se ispred Sjedinjenih Država u ključnim industrijama – od proizvodnje automobila, do čelika i potrošačke elektronike. Kako navodi Kagan, Amerikanci su prihvatili ovo natjecanje, ne zato što su bili krajnje nesebični, već zato što su zdravu europsku i japansku ekonomiju smatrali vitalnim stupovima stabilnog međunarodnog poretka koji su željeli podržati.
Jedan od ishoda ovog povoljnog geopolitičkog okruženja ogledao se u svojevrsnom „usidrenju“ Zapadne Njemačke u liberalnom Zapadu. Iskušenja (povremeno prisutna u njemačkoj politici) da se oblikuje neovisnija vanjska politika bila su eutanazirana ne samo gospodarskim interesima, već i relativno mirnim sigurnosnim okruženjem koje je omogućilo Zapadnim Nijemcima visok standard i udobnost svakodnevnog života. Njemački ekonomski uspjeh u benignom liberalnom svjetskom poretku ojačao je njemačku demokraciju. U istočnoj Njemačkoj, okupiranoj sovjetskim snagama, nacizam je ustupio mjesto samo drugom obliku totalitarizma, navodi autor. No, Zapadna Njemačka do 1960-ih postala je duboko ukorijenjena u liberalni svijet, uživajući u sigurnosti i prosperitetu demilitariziranog društva, u kojem se činilo da je demokracija put budućnosti, osobito od sredine 1970-ih. To je bio treći ključni čimbenik koji je pomogao usidriti Njemačku u liberalnom poretku – osjećaj zajedničkih europskih i transatlantskih vrijednosti. Naime, pad Berlinskog zida 1989. godine, osnivanje Europske unije 1993. godine, eksplozija demokracije diljem kontinenta, ideje o Europi kao jedinstvenoj i slobodnoj, doprinijeli su stvaranju novog europskog identiteta koji je istovremeno postao i Nijemcima iznimno prihvatljiv.
Četvrti čimbenik novog poretka koji je omogućio Njemačkoj da izbjegne svoju prošlost, ali i da doprinese miru i stabilnosti Europe bio je suzbijanje nacionalističkih strasti i ambicija što je postignuto jačanjem transnacionalnih institucija poput NATO-a i EU. Njihova dominantna uloga u novom europskom poretku spriječila je povratak starih geopolitičkih natjecanja u kojima je Njemačka oduvijek bila vodeći igrač. Njemački nacionalizam zasigurno nije bio jedini europski nacionalizam, ali nijedan drugi nije odigrao tako destruktivnu ulogu u krvavoj prošlosti Europe. Vodeća uloga Njemačke u njegovanju te zajedničke europske, antinacionalističke vizije odigrala je veliku ulogu u stvaranju uzajamnog povjerenja na kontinentu.
Dakle, četiri elementa – američko jamstvo sigurnosti, međunarodni režim slobodne trgovine, demokratski val i suzbijanje nacionalizma, zajedno su staro njemačko pitanje „zakopali duboko pod zemlju“. Međutim, čak i prije nego što se liberalni svjetski poredak počeo raspadati, uvijek je bilo prisutno tinjajuće pitanje koliko će dugo Njemačka biti voljna ostati normalna nacija, uskraćujući sebi normalne geopolitičke ambicije, normalne sebične interese i normalan nacionalistički ponos, navodi Kagan. S druge strane, većina Nijemaca duboko je svjesna svoje prošlosti, zbog čega su vrlo oprezni kod bilo kakve naznake nacionalizma. Ono što je osobito zanimljivo, više su nego spremni tolerirati ograničenja vlastite neovisnosti. Iako Nijemci još uvijek strahuju od starih demona, okovi koji se sada dobrovoljno prihvaćaju, u izvjesnim okolnostima mogu se odbaciti.
Naime, čak i uzbudljivim okolnostima stvaranja jedinstvene, demokratske Europe, povratak njemačkog pitanja nije se mogao izbjeći. Kagan se poziva na analizu Hansa Kundnanija „The Paradox of German Power“, u kojoj znanstvenik postavlja tezu prema kojoj se stara neravnoteža koja je destabilizirala Europu nakon ujedinjenja Njemačke, 1871. godine, vratila nakon posthladnoratovskog ujedinjenja Njemačke i uspostavljanja eurozone. Njemačka je ponovno postala dominantna sila u Europi, a realizacija geopolitike Mitteleurope dvadeset prvog stoljeća ogleda se u činjenici da je Srednja Europa postala njemački opskrbni lanac, zapravo dio njemačke ekonomije, dok je ostatak Europe postao njemačko izvozno tržište. Kada je 2009. godine, kriza pogodila eurozonu započeo je novi začarani krug. Njemačka gospodarska dominacija omogućila je nametanje politike štednje ostatku Europe, zbog čega se Berlin izložio bijesu Grka, Talijana, ali i drugih koji su optužili bruxellesku birokraciju za njihove teškoće. Nijemci su sebe doživjeli kao žrtve, pri čemu su oživjeli stari strahovi da će biti okruženi „slabim ekonomijama“. Izvan Njemačke počeo se stvarati anti-njemački „zajednički front“, što je podsjećalo na geoekonomska verzija sukoba unutar Europe koja se dogodila nakon njemačkog ujedinjenja 1871. Međutim, u EU 21. stoljeća, spor se dogodio među saveznicima i partnerima, odreda demokratskim državama koje su dio zajedničkog europskog projekta.
Četiri godine poslije (Kundnani je knjigu objavio 2015.), manje je razloga za optimizam. Stvari su se bitno promijenile! Naime, svaki od četiri čimbenika poslijeratnog poretka koji je pridonio otklanjanju tzv. njemačkog pitanja“ sada visi u zraku. Nacionalizam je u porastu diljem Europe, demokracija je posvuda pod pritiskom, međunarodni režim slobodne trgovine je napadnut uglavnom od strane Sjedinjenih Država, a američki je predsjednik sam doveo u pitanje američko jamstvo sigurnosti.
Ako je današnja Njemačka proizvod liberalnog svjetskog poretka, vrijeme je da razmislimo o tome što bi se moglo dogoditi ako se taj poredak uruši. Već samo pozicioniranje Njemačke u odnosu na susjede jasno ukazuje na izvore nestabilnosti – na istoku nekadašnje demokratske vlade Češke, Mađarske, Poljske i Slovačke skliznule su prema neliberalizmu i autoritarnosti. Na jugu, Italijom upravljaju nacionalistički i populistički pokreti s upitnom predanošću liberalizmu, te još manjom odanošću ekonomskoj disciplini eurozone. Zapadno, sve uznemirenija i ogorčenija Francuska sasvim je blizu nacionalističke izborne pobjede koja će pogoditi Europu poput potresa. To bi mogao biti posljednji čavao zakucan u lijes francusko-njemačkog partnerstva oko kojeg je europski mir izgrađen prije 70 godina. Napokon, pogoršavajući neravnotežu moći i ostavljajući već oslabljenu Francusku samu da se suoči sa snažnom, ali sve više izoliranom Njemačkom, i Brexit će nesumnjivo pridonijeti destabilizaciji Europe. To je također još jedna pobjeda nacionalizma, još jedan udarac institucijama koje su osnovane kako bi se pozabavile njemačkim pitanjem i zadržale Njemačku usidrenom u liberalnom svijetu.
U nadolazećim godinama, Nijemci bi mogli živjeti u Europi koja je u velikoj mjeri ponovno renacionalizirana, sa političkim strankama „krvi i tla“. Mogu li se Nijemci pod takvim okolnostima oduprijeti povratku vlastitog nacionalizma? Hoće li se njemački političari suočiti s pritiscima, te se napokon pobrinuti za njemačke interese u Europi i svijetu u kojem svi ostali slijede vlastite interese. Već danas, desničarska nacionalistička stranka Alternativa za Njemačku treća je snaga u Bundestagu. Stranku vode ideolozi koji su umorni od kulta krivnje (Schuldkult), a koji okrivljuju njemačke liberalne političare za nekontrolirani priljev stranaca. Po njima su oni tek „marionete pobjedničkih sila iz Drugog svjetskog rata“.
Nema razloga da politička stranka koja bi zastupa umjereniju, manje uvredljivu verziju takvih uvjerenja u nekom trenutku ne nađe svoj put u moć. Kao što je primijetio povjesničar Timothy Garton Ash, “kulturna borba za budućnost Njemačke” već je u tijeku. Jednako tako, teško je zamisliti da će se europske države koje se sve više oslanjaju na politički i ekonomski nacionalizam, u budućnosti jednostavno odreći vojne moći kao oruđa međunarodnog utjecaja. Čak i danas, Europljani priznaju da ih je njihov postmoderni eksperiment ostavio razoružane u svijetu koji nikad nije dijelio njihovu optimističnu, kantovsku perspektivu. Europljani se i dalje nadaju da će globalna sigurnost biti očuvana, po inerciji, bez njih, te da će moći izbjeći bolne odluke o potrošnji na koju moraju računati ako žele uspostaviti vlastitu vojsku i obranu. To do sada nisu morali, jer je svijet iz europske perspektive djelovao mirno i sigurno.
Teško da je itko mogao smisliti „uspješniju“ formulu od američkog predsjednika, Donalda Trumpa, za povratak Europe i Njemačke na neku verziju svoje tegobne prošlosti. Neprijateljski raspoložena prema EU, Trumpova administracija ohrabruje renacionalizaciju Europe. U europskoj borbi koja je razbuktala između liberala i nacionalista (suverenista) administracija predsjednika Trumpa kritizira čelnike europskog desnog, ali i lijevog centra, od njemačke kancelarke Angele Merkel do francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, te britanske premijerke Therese May. Istovremeno pruža podršku liderima populističke neliberalne desnice, od Viktora Orbana u Mađarskoj, Marine Le Pen u Francuskoj, Mattea Salvinija u Italiji, do Jaroslawa Kaczynskog u Poljskoj. Od svih mjesta na svijetu, upravo je u Njemačkoj američki veleposlanik Richard Grenell izrazio želju da se “osnaže” europski “konzervativci”, čime nije mislio na tradicionalnu njemačku stranku desnog centra CDU.
Pored ohrabrivanja desničarskog nacionalizma i raspada paneuropskih institucija, na meti Trumpove administracije našao se i globalni režim slobodne trgovine koji je desetljećima bio potporni stup europske i njemačke političke stabilnosti. Sam predsjednik osobno se usmjerio na Njemačku, žaleći se na veliki trgovinski suficit Njemačke u trgovini sa SAD-om. Uz već uvedene carine na europski čelik i aluminij, Trump prijeti i carinskim ratom njemačkoj automobilskoj industriji. Učinak povećanog pritiska i sukoba mogao bi dovesti do usporavanja njemačkog gospodarstva i povratka ogorčenog nacionalizma i političke nestabilnosti. Ako se dodatno destabiliziraju slabe europske ekonomije – Grčka, Italija i druge – kojima bi mogli zatrebati njemački krediti kojih možda neće biti, rezultat bi mogao biti ponovni uzlet ekonomskog nacionalizma i ogorčenih podjela iz prošlosti. Dodajte tome sve veće sumnje u sigurnosna jamstva SAD-a koja Trump namjerno slabi, kao i zahtjeve za povećanom potrošnjom u obrani. Čini se da je američka politika usmjerena na stvaranje „savršene europske oluje“. Danas možda još uvijek možemo vjerovati da će njemački narod i njihovi susjedi u Europi spasiti svijet od mračnog scenarija. Možda su Nijemci zauvijek transformirani, stoga ništa ne može poništiti ili promijeniti tu transformaciju, čak ni raspad Europe oko njih. Ali možda čak i suvremeni, liberalni i pacifički nastrojeni Nijemci nisu imuni na veće sile koje oblikuju povijest i nad kojima zapravo imaju malo kontrole. Pitanje s kojim završava američki povjesničar, Robert Kagan je – koliko će dugo potrajati europski mir ako Sjedinjene Države i svijet zadrže sadašnji smjer.
Razmislite o Europi, danas kao neeksplodiranoj bombu čiji je detonator netaknut, ali funkcionalan, kao i eksploziv. Ako je to prikladna analogija, onda je Trump dijete s čekićem koje veselo i bezbrižno udara naokolo. Međutim, pravo je pitanje – što bi moglo poći po zlu?
Robert Kagan „The New German Question: What Happens When Europe Comes Apart“ (Foreign Affairs, dostupno na https://www.foreignaffairs.com/articles/germany/2019-04-02/new-german question?utm_campaign=reg_conf_email&utm_medium=newsletters&utm_source=fa_registration).
Original možete pronaći na www.geopolitika.news