dr. sc. Jadranka Polović: SLUČAJ BRETTA KAVANAUGHA: „SEKSUALNO UZNEMIRAVANJE“ U FUNKCIJI POLITIČKE DISKVALIFIKACIJE

0
78

Početkom listopada američki je Senat potvrdio suca Bretta Kavanaugha, inače republikanskog kandidata, za člana Vrhovnog suda protiv kojeg je, u pokušaju da spriječe njegov izbor, prosvjedovalo oko 2000 prosvjednika, većinom žena.  Kavanaugh se suočio s već ozbiljno neozbiljnim, ali i iznimno opasnim optužbama za pokušaj silovanja profesorice Christine Blasey Ford, koju je, dakle, pokušao obljubiti daleke 1982. kada je ona imala svega 15, a on 17 godina. Sada već sudac Vrhovnog suda, Kavanaugh je imao sreće, budući da se profesorica nije mogla sjetiti ni gdje ni kada se dogodio pokušaj napastovanja, jedino je sigurna da se zbio.

Problem Bretta Kavanaugha ili biranja bijelog republikanca (nesklonog ljevičarskoj ideologiji) za jednog od doživotnih sudaca američkog Vrhovnog suda nastao je očitim prelijevanjem #MeToo aktivizma iz područja “benigne” holivudske produkcije u opasniju političku sferu. Tako je Pokret protiv seksualnog uznemiravanja i seksualnog zlostavljanja žena proširio prostor samo-nadležnosti, koristeći se provjerenim i neprovjerenim događajima iz davne prošlosti oštećenih i prozvanih aktera, žrtava i počinitelja seksualnih zlodjela. Naravno, nevinost dok se ne dokaže počinjeno djelo ovde ne drži vodu, jer su navodni počinitelji unaprijed stigmatizirani, što je upravo slučaj sa spomenutim Kavanaughom kojega se pokušalo neizabrati u Vrhovni sud SAD, a koji će, sada kad je izabran, odlučivati o pitanjima, između ostalih, migracija, pobačaja i sudjelovanja transrodnih osoba u američkoj vojsci, a logikom “spojenih posuda” i u NATO-u.  Ne zaboravimo, članica NATO-a je i Republika Hrvatska.

Loading...

Ne tvrdim da se ništa nije dogodilo, jer nisam svjedočila nemilom događaju, ali je indikativno da profesorici Christini Ford, koja je samovoljno prisustvovala prije 30 godina školskoj zabavi na kojoj se “točio” alkohol, a koja je u to vrijeme imala svega 15 godina, svojim svjedočenjem pomaže nekoliko godina starija Julia Switnick. Switnick, koja je u to vrijeme bila punoljetna, animirala je američku javnost tvrdnjom kako ona “iz prve ruke” zna za tu i takve zabave i za to i takvo zlostavljanje mladih (maloljetnih) žena od isto tako mladih (maloljetnih) muškaraca s kojima je Julija, dakako, spavala na zabavama ranih osamdesetih. Treba li napomenuti da je dotična gospođa naglo utihnula kad su je priupitali što je ona radila na tim zabavama. Da je u pitanju macho inverzija MeToo pokreta, gospođa Switnick bi bila dosmrtno stigmatizirana kao “laka žena” ili perpetrator (počinitelj kriminalnog djela nad maloljetnicima), međutim u kontekstu pokreta radikalnih feministica (u Americi poznatih kao RadFem Harpie) žene su po vokaciji svetice i uvijek žrtve. Kako bilo, Kavanaugh se izvukao kroz iglene uši. Ne dao mu Bog da se nađe sam u liftu s (od strane FBI) neprovjerenom ženskom osobom, pa makar i transrodnom, jer mu “ne gine” doživotna robija.

U drugoj priči, na istu temu, neslavno je završio američki bubuljičavi producent, Harvey Weinstein kojeg je za silovanje optužila talijanska glumica Asia Argento (a nakon nje i čopor drugih). Ispostavilo se da Weinstein, sad već svjetski poznat seksualni predator, u životu ništa drugo nije radio doli silovao ćudoredne holivudske ljepotice. Međutim, kad je, nedavno, Argento i sama prozvana za seksualno zlostavljanje tada maloljetnog američkog glumca Jimmya Bennetta, na nju su primjenjeni dvostruki standardi. Naime, glumica se glatko izvukla, jer kako je moguće da žena ikako napastuje muškarca osim kuhinjskom krpom po glavi. Ovu sliku seksualnog terorizma muškaraca nad ženama kvari slučaj nesretnog Kevina Spaceya, američkog glumca, prijatelja bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona, ljubitelja lijepih žena, ali i još ljepših muškaraca. Naime, Kevin Spacey suočio se s brojnim optužbama za seksualno zlostavljanje i žena i muškaraca, međutim za sada ga tužitelji neće teretiti, jer su slučajevi uglavnom otišli u zastaru. Svašta, u kakvom to svijetu živimo!!!

Dakle, da spomenemo velikog slovenskog filozofa Slavoja Žižeka, koji se ovdje poziva na Sigmunda Freuda: “Ukoliko žena ne postoji, muškarac je možda tek žena koja misli da postoji” i koji nas kao deklarirani lakanovac (Jacques Lacan, francuski psihoanalitičar kojega ratoborne feministkinje ne vole) navodi na staro Freudovo pitanje: “Što žena hoće?” i time nas vraća na “posthumnu” raspravu o rodnoj ideologiji koja još uvijek nije razriješena. Ni padre padrone, veliki otac sveg života, Charles Darwin nije siguran u svom grobu od glogova (ili feminističkog) kolca.  I nad njim stoji osvetnička ženska ruka od koje ga može spasiti samo budućnost u kojoj neće biti njegove prošlosti, jer je budućnost ljudi robotizacija u kojoj se pitanje roda i poroda diže na novu razinu, u kojoj nema više mračnog predmeta želje iz dirljivog, ispovjednog filma španjolskog aragonca Luisa Bunuela.

Muškarci su prestrašeni, a feministice oduševljene. No snažna potreba za kažnjavanjem muškog seksualnog „prijestupništva“, odnose među spolovima u Sjedinjenim je Državama dovela do apsurda. Bilo da je riječ o Silicijskoj dolini ili Floridi, sve je učestalija praksa da muškarci bježe od svojih poslovnih partnerica – ne žele biti s njima sami u uredu, niti u liftu, a kamoli se sastajati s njima privatno. Velike korporacije razmišljaju o uvođenju „ženskog prijevoza“ (sjetimo se načas bliske prošlosti i hrabre afroamerikanke Rose Parks, majke modernog Pokreta za ljudska prava i njenog odbijanja da ustupi sjedeće mjestu u autobusu bijelom muškarcu) budući da muškarci više ne žele putovati zajedno sa svojim kolegicama u službenim automobilima(?). Još u siječnju ove godine, slavna francuska glumica Catherine Denev i još 99 Francuskinja odvažilo se osuditi napade na prozvane seksualne predatore, nazvavši kampanju #Meetoo protiv seksualnog nasilja puritanizmom koji pokreće „mržnja prema muškarcima“. Pravo muškaraca na udvaranje ključni je dio seksualne slobode, zaključila je Denev. Međutim, ta novovalna pravda svakodnevno odnosi žrtve, muškarce koji dobivaju otkaze i gube karijere. Proteklih mjeseci u Sjedinjenim Državama tako svjedočimo nezamislivom povratku „makartizma“ (republikanski senator Joseph McCarthy), nezapamćenom lovu, a vještice su sada uz „ruske špijune“, „suradnike Kremlja“ „populiste“, „ksenofobe“ i redom, ugledni muškarci čije karijere ovise o dobroj volji raspojasanih, od liberalnih medija podržanih feministica.   Feminizam je, kao i drugi oblici identitetske politike, postao opsjednut žrtvovanjem, počinje biti ideologija koja svojim strogim pravilima ženama određuje što je dopušteno, što mogu i što smiju. Feminizam sve više sliči na hedonistički proces kojim se opravdava bilo koji cilj. Kada se bolje razmisli, pravo je pitanje – žele li aktivistice iz rigidnog feminističkog pokreta ravnopravnost,  dominaciju ili puku uživanciju?

Uvijek sam bila za ravnopravnost spolova, nikada za dominaciju jednog. Stoga ni nadolazeći matrijarhat ne želim živjeti, a kamoli podržati. Nisam sigurna u kojem to smjeru ide prekoatlantski “ženski” aktivizam, kako je od prirodnih prava majki, prekarnih korporativnih radnica i njihovog nedostojnog položaja u okvirima globalističke ekonomije, skončao tek na pitanjima roda i deseksualizacije društva. Identitetske, feminističke politike odavno su preplavile američka sveučilišta.

Tumačenje roda kao fluidne kategorije otvara put brojnim i maštovitim rodnim identitetima, a provođenje gender mainstreama, odnosno rodno osvještene politike postalo je na globalnoj razini light motiv političkih i društvenih svjetonazora, odnosno ideologije globalizma. Naime, postmoderno društvo postupno uspostavlja deseksualiziranu seksualnost u kojoj razlike među spolovima odlaze u ropotarnicu povijesti, odnosno postaju smješno zastarjele. Vlade ozbiljno sudjeluju na institucionalnoj i zakonodavnoj razini u kreiranju novih „vrijednosti“ i novog „svjetonazora“, pri čemu je medijski diskurs nezaobilazan. Ako je već odustala od besklasnog društva, politika se ozbiljno prihvatila posla da nas oslobodi spolnosti pri čemu je duboko zagazila u područje psihopatologije. Stalne rasprave o transvestizmu, transseksualizmu, pedofiliji, masovno pribjegavanje cybersexsu, reproduktivnom kloniranju kako bi se izbjegla prokreativna funkcija seksualnosti i istraživanjima o umjetnom uterusu snažno doprinose zbrci među spolovima, a time i rušenju seksualnosti. Ideologija feminizma (nove ljevice), rašireni društveni diskurs o muškoj dominaciji i potrebi borbe za oslobađanje od muške prevlasti, osobito utječu da seksualna želja (prema Freudu u biti muška) napušta češće muškarce nego žene. Muškarci, koji su a priori zlostavljači u obitelji, seksualni predatori i pohotnici, nedostojni očevi, „gazde“ na tržištu rada i u politici, zapravo se sve češće srame što su uopće muškarci.

Gender politika neopaženo je tako postala dio svih javnih politika, zbog čega je i EU posredstvom vlada država članica sebi uzela za pravo da intervenira u ljudsku, fundamentalnu biološku, psihološku i sociološku osobnost čovjeka. Cijela ideologizirana “znanost” izgrađena je oko “ženskih ljudskih prava” (ženski studiji) – znanost koja ne sadrži niti jedan znanstveni dokaz.

 

 

 

 

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news