dr. sc. Jadranka Polović: UKRAJINSKI PARLAMENTARNI IZBORI – QUO VADIS UKRAJINA?

0
339

Pobjeda političkog autsajdera Volodimira Zelenskog, slavnog glumca, poznatog komičara i „televizijskog“ predsjednika na predsjedničkim i sada na prijevremenim parlamentarnim izborima u Ukrajini, odraz je dubokih frustracija Ukrajinaca koji ovim iskazuju nezadovoljstvo činjenicom da nakon skoro 30 godina vlasti različitih političkih garnitura, bilo pro-ruskih ili pro-zapadno orijentiranih, iz čijih se redova iznjedrila ukrajinska politička i ekonomske elita, Ukrajina ostaje jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi. Predsjednik Zelenski nema prethodno političko iskustvo, kao novopečeni političar nije smatrao potrebnim ponuditi svoj politički program, međutim, kao „protestni“ kandidat uspješno je pogodio populističku, antikorupcijsku poruku, što je sudbinska, generacijska tema Ukrajinaca koji pate od siromaštva kao jedinog vidljivog rezultata proteklih vladinih politika. Njegova stranka „Sluga naroda“ osvojila je više od 42 posto glasova, daleko ispred nekoliko drugih koje moraju preći prag od 5 posto kako bi dobile mjesta u parlamentu. Glasovanje se odvijalo diljem zemlje, s iznimkom ruskog Krima i odcijepljenih istočnih regija koje Kijev i njegovi zapadni podupiratelji smatraju “okupiranom” od strane Rusije. Zelenski će biti prvi predsjednik od neovisnosti zemlje, 1991. godine, koji će imati parlamentarnu većinu, time i snažnu potporu, te jasan mandat kada je riječ o rješavanju najvećih problema u Ukrajini: korupciji, ekonomiji koja je u stanju propadanja, te rata s proruskim separatistima na istoku zemlje.

Izborni rezultati sugeriraju da je novoformirana stranka novoga predsjednika iznenađujuće osigurala više od 240 zastupničkih mjesta u parlamentu – što je neupitno ugodna većina koja mu pruža potpunu slobodu u  formiranju nove vlade. Zelenski, koji je obećao ubrzati reforme zadržavajući Kijev na putu k integraciji u EU i NATO, odlučio se i za kazneni progon bivših političkih dužnosnika ogrezlih u korupciju, odluka koja nije naišla na dobar prijam kod čelnika nedavno održanog sumita G7. Zabrinutost se produbila uoči nedjeljnog glasovanja, budući da su vlasti počele s istragom tvrtki povezanih s bivšim predsjednikom Porošenkom i njegovom tvornicom čelika, koja je u vlasništvu ArcelorMittala, najvećeg nacionalnog investitora. Nelagodu kod stranih investitora izaziva i namjera novih pobjednika da sankcioniraju prodaju poljoprivrednog zemljišta, eksploatacijom kojeg su se neviđeno obogatili strani investitori u Ukrajini.

Sada Ukrajina dobija i novu političku zvijezdu koja u orbitu politike prelazi iz svijeta estrade. Svjatoslav Vakarčuk, poznati frontmen vrlo popularnog ukrajinskog rock-benda Okean Elzy, čiji je otac poznati znanstvenik i bivši ministar znanosti i obrazovanja, svoju je stranku Golos (Glas) osnovao tek u svibnju, međutim, već je ušao u Parlament, ali kako vidimo i u vladu, budući da mu je Zelenski ponudio koaliciju. Uspon Zelenskog kao i Vakarčuka simptom je stvarne želje Ukrajinaca za novim stilom politike u zemlji koja je opterećena korupcijom i pod snažnim utjecajem oligarha. Opće je poznato da je povjerenje Ukrajinaca u vladu vrlo nisko, među najnižima u svijetu. Do sada moćne ukrajinske stranke bivšeg predsjednika Petra Porošenka ili bivše premijerke Julije Timošenko gube pozicije, što znači da se ukrajinska politika radikalno mijenja.

Još od proglašenja neovisnosti, 1991. godine, Ukrajina je opterećena kleptokracijom i političkim previranjima. U zemlji su se dogodile dvije velike „revolucije“: pro-demokratska narančasta revolucija 2004.-2005. i Maidan revolucija 2014., koja je dovela do svrgavanja proruskog predsjednika Viktora Janukoviča, pokrenula rusku aneksiju Krima i separatistički sukob na istoku zemlje. Euromaidan ili revolucija iz 2014. godine podigla je razinu očekivanja, te postavila sasvim jasne zahtijeve za promjenama koje su mnogi Ukrajinci smatrali mogućim. Naime, politička kriza u Ukrajini počela je nakon što je svrgnuti predsjednik Janukovič, na summitu Istočnog partnerstva (Vilnius, listopad 2013.) odbio potpisati dokument o pridruživanju i suradnji između Europske unije i Ukrajine kojeg su tada potpisale Gruzija i Moldavija. Sporazumom o pridruživanju Europska je unija ponudila Ukrajini tlapnje o ljudskim pravima, demokraciji i europskim zajedničkim vrijednostima, te nešto „sitniša“, poput viznih olakšica i bescarinske trgovinske suradnje. Za Europsku je uniju Sporazum postao više nego značajan – Ukrajina kao najveća europska zemlja za korporativni Zapad predstavlja ogromno tržište, ima golemi sirovinski i poljoprivredni potencijal i dobro obrazovanu i neobično jeftinu radnu snagu. Poučena iskustvima novih članica koje su 2014. bile (i ostale) na rubu ekonomske samoodrživosti, ali i starih, uglavnom južnih članica koje su grcale u ekonomskim problemima (Grčka, Italija), vlada bivšeg premijera Janukoviča odlučila je suspendirati ukrajinske pregovore o trgovinskom paktu s EU, te donijela neočekivanu odluku o približavanju Rusiji.

Pad vlade predsjednika Janukovića (ili još jedan u nizu državnih udara koji su vrlo sofisticiranim, ali već široko primjenjivim tehnikama izveli zapadni akteri) na trenutak je izgledao kao velika politička pobjeda Zapada, isto tako i ukrajinske oporbe, što je budilo nadu da se Ukrajina vraća u okvire parlamentarne demokracije. Međutim, „reformski napori“ pod predsjednikom Porošenkom proizveli su neviđenu korupciju u zemlji, te kroz povećanje cijena komunalnih troškova značajno snizili standard ukrajinskih građana. Tijekom kampanje, „šaljivi“ je kandidat Zelenski postavio sasvim logično pitanje – Kako je moguće da najbogatiji čovjek u zemlji bude istovremeno predsjednik najsiromašnije zemlje u Europi? Kreativno uništavanje sustava koji je desetljećima unazađivao Ukrajinu,  postao je prioritetni cilj novoizabranog predsjednika i to ukrajinska javnost očekuje od njega.

Iako izborni rezultati parlamentarnih izbora bude optimizam, ipak treba reći da iza izbornih promjena nesumnjivo stoje utjecajne strukture Zapada. Stoga nova vlada koju će činiti estradne zvijezde hoće-neće mora uzeti u obzir i vanjske utjecaje uključujući i zahtjeve Zapada za kontinuitetom politike u provedbi neoliberalnih reformi vezaniih uz program financijske pomoći zemlji odobren od strane Međunarodnog monetarnog fonda.

Aktivisti i poduzetnici, tehnokrat za premijera, ukidanje imuniteta za parlamentarne zastupnike gospodin Zelensky je sačuvao prkosan stav Kijeva prema Moskvi i odbacio mogućnost partnerstva s proruskom strankom za opoziciju – za život.

Što se tiče Svjatoslava Vakarčuka, i ovaj novopečeni političar je u svojoj tek nedavno osnovanoj stranci okupio mnoge pripadnike civilnog društva koje je, kao što znamo, pod isključivom kontrolom i financijama Zapada. S programom temeljenim na reformama koji traži bliske veze s EU-om, Golos se smatra prirodnim koalicijskim partnerom Sluge naroda. Obje stranke ne žele uključiti bivše političare u svoje redove, saziv novog ukrajinskog Parlamenta činit će potpuno nova lica, aktivisti, poduzetnici, premijer će vjerojatno doći iz redova tehnokrata. Dakle, radi se o sasvim drukčijem profilom političara. Međutim, Ukrajina time biva prepuštena u ruke potpunih političkih novaka. Političko neiskustvo saziva novog Parlamenta, ali i vlade jedan je od najvećih izazova s ​​kojim će se Ukrajina suočiti. Neiskusni političari svakako mogu biti podložni eksploataciji od strane moćnijih i već uigranih igrača iza sjene, a ukrajinski politolozi smatraju da bi oko 150 članova novog parlamenta moglo i dalje biti pod snažnim utjecajem prebogate ukrajinske elite. Ukrajinska politika nesumnjivo je dio trenda estradizacije politike, izbora o kojima odlučuju marketinške agencije, a ne sadržaj političkih programa. Politika je kao profesija odavno izvučena iz ruku profesionalaca i prepuštena naizgled slučajnim akterima koji to nipošto nisu. Riječ je o političarima marionetama interesnih skupina koje iz pozadine vuku konce ili upravljaju njihovim potezima. Američki predsjednik Reagan bio je glumac, Trump je uspješni poduzetnik, ali i reallity zvijezda – oba su uspješna predsjednika. Ipak, čini se da će istočna Europa sa svojim izborom glumaca, pjevača, uopće slavnih osoba (trend koji je pred Hrvatskom) imati manje sreće.

U analizi ukrajinske krize osobito su važni utjecaji izvanjskih aktera koji su pretežno geopolitičke prirode. U knjizi „Velika šahovska ploča“ (1997), jedan od najpoznatijih američkih geostratega, Zbigniew Brzezinski naglašava veliko geopolitičko značenje Ukrajine na euroazijskoj šahovskoj ploči koja ima sve značajke „geopolitičke osi“. Radi se o državama čiji značaj izvire u manjoj mjeri iz njihove snage, a više iz osjetljivosti njihovog geopolitičkog položaja. Najčešće su geostrateške osi određene zemljopisnim položajem, koji im u nekim slučajevima daje posebnu ulogu – bilo u definiranju pristupa važnim područjima, bilo uskraćivanjem bitnih sredstava i izvora značajnim igračima.

Autor navodi da Rusija bez Ukrajine još uvijek može težiti imperijalnom statusu, no u tom bi slučaju taj imperij bio pretežito azijska imperijalna država, vjerojatno stalno uvučena u iscrpljujuće konflikte s narodima središnje Azije, koji bi uz podršku islamskih zemalja s juga nastojali ponovno osvojiti svoju neovisnost. Pored toga, i Kina bi se vjerojatno protivila restauraciji ruske dominacije u Središnjoj Aziji, obzirom na svoje rastuće zanimanje za novonastale države na tom području. No, ukoliko bi Moskva uspjela vratiti nadzor nad Ukrajinom, s njenih milijunskim stanovništvom, znatnim prirodnim bogatstvima i izlazom na Crno More, Rusija bi automatski ponovno stekla sve što joj je potrebno za stvaranje snažne imperijalne države, obuhvaćajući Europu i Aziju. Znakovito je da je ruski predsjednik Putin u nedavnom razgovoru s američkim filmskim redateljem Oliverom Stoneom jasno stavio do znanja da ne vidi ukrajinsku državnost kao nešto prirodno ili legitimno, te da smatra da je neki oblik ponovnog ujedinjenja Rusije i Ukrajine neizbježan.

S druge strane, gubitak samostalnosti Ukrajine imao bi izravne posljedice na središnju Europu, a Poljska bi se pretvorila u geopolitičku os na istočnoj granici ujedinjene Europe. U smislu geopolitičkog područja Brzezinski je, temeljem Mackinderove teorije, jasno ukazao na sukob interesa velikih sila u Euroaziji koji se prelio na Ukrajinu.

Dakle, ukrajinski strateški geografski položaj, energetski resursi, značaj zemlje za tranzit energije, te u tom kontekstu odnosi između Rusije i Zapada, impliciraju da kriza sadrži geopolitičku logiku koja određuje akcije zainteresiranih sila. Ukrajinska je kriza moćno geopolitičko sredstvo i za Rusiju i za Sjedinjene Države, stoga je to kontekst u kojem će djelovati nova ukrajinska vlada.

 

 

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Loading...