Pred Zapadnim je Balkanom vruća politička jesen – listopadski izbori u Bosni i Hercegovini, kao i novi javno predstavljeni prijedlozi o prekrajanju granica, zapravo podjeli Kosova i Bosne i Hercegovine – mogu i te kako destabilizirati regiju. Dok su prethodnih godina preporuke za rasplet balkanske krize uglavnom stizale od američkih i britanskih think tankova, sada su se „domaće“ političke snage neočekivano ohrabrile i iznijele prijedloge kojima bi se iscrtale nove etničke granice u regiji. Naime, normalizacija odnosa Srbije i Kosova u vidu potpisanih sporazuma već početkom 2019.g., jedan je od prvih zahtijeva međunarodne zajednice kojoj ne treba eskalacija napetosti u regiji. Stoga, predsjednici Vučić i Tachi moraju involviranim međunarodnim akterima, kao i vlastitoj javnosti pokazati da su nešto postigli, ali to mora učiniti i Frederica Mogherini, visoka predstavnica za vanjsku i sigurnosnu politiku EU budući da su europski izbori pred vratima.
Trenutno najosjetljivije pitanje je finalizacija sporazuma između Srbije i Kosova, zbog čega su srpski i kosovski predsjednik, Aleksandar Vučić i Hashim Tachi promovirali ideju o razgraničenju Srba i Albanaca, ideju o razmjeni teritorija ili „korekciji granica“. Iako je Bruxelleskim sporazumom, potpisanim 2012.g., predviđeno da kosovski Srbi dobiju Zajednicu srpskih općina (ZSO), Priština je dugi niz godina opstruirala ovaj dio dogovora, sada ga je nedvosmisleno odbacila. Naime, stvaranje kosovske Republike Srpske, u potpunosti je neprihvatljiva opcija za kosovske vlasti.
Što se tiče Srbije, za nju je Kosovo već odavno izgubljeno, postoji samo mit o Kosovu kao kolijevci srpske nacije i pravoslavne vjere i integralnom dijelu Srbije, što, naravno, u trenutačnim geopolitičkim odnosima u regiji ne drži vodu. Spomenutim sporazumom, Kosovo je de facto priznato od strane Srbije budući da institucije Kosova nadziru cijelu državu, a Srbi sa sjevera dio su vlade i parlamenta. Ipak, Zapad od Srbije zahtijeva i žurno formalno priznanje neovisnosti Kosova (preduvjet za ulazak Srbije u Europsku uniju). Međutim, za srpsku javnost realizacija ovih zahtjeva predstavlja potpuni poraz, kapitulaciju, stoga Vučić nastoji dobiti bar dio Kosova kako bi donekle smanjio tenzije i sve izraženije podjele unutar srpskog društva. Beograd je ideju o podjeli Kosova pokušao realizirati u pregovorima s Bruxellesom i predložiti razgraničenje. Prvi je s prijedlogom trajnog razgraničenja Srba i Albanaca na Kosovu izišao srpski ministar vanjskih poslova, Ivica Dačić, a zatim je inicijativu „preuzeo“ i srpski predsjednik, Aleksandar Vučić. Prekrajanje granica podrazumijeva da dio većinski srpskog sjevera Kosova postane sastavni dio Srbije, dok bi se dijelovi južne Srbije s albanskom većinom (Preševo, Bujanovac, Medveđa) dali Kosovu. Međutim, takvim bi rješenjem većina kosovskih Srba (oko 80 000 ljudi) kao i manastiri Srpske pravoslavne crkve ostali pod upravom kosovskih vlasti, što bi zasigurno pokrenulo novi masovni egzodus u regiji. Kako pišu ogorčeni srpski mediji, ova „seoba“ Srba dogodila bi se u režiji samog predsjednika Vučića. Ideju o podjeli Kosova spremno je prihvatio i Milorad Dodik, predsjednik RS, izjavivši da će Banjaluka u slučaju uključivanja Kosova u UN i druge međunarodne organizacije inzistirati na pravu na utvrđivanje državnog statusa ovog entiteta. Dodik smatra da rješenje statusa Kosova ne treba odvajati od pitanja statusa Republike Srpske. Uključivanjem Dodika u raspravu, ideja o podjeli Kosova prenijela se i na Bosnu.
Kosovski predsjednik, Hashim Thaci, odbacio je ovaj prijedlog, ali istovremeno zatražio pripajanje tri srpske općine, većinski albanske (Preševo, Medveđe i Bujanovac) Kosovu. Prethodno je skupština albanskih vijećnika iz navedenih općina usvojila deklaraciju kojom traže da u dijalog Beograda i Prištine bude uključeno i pitanje njihovog političkog statusa. Svi međunarodni akteri (EU-a, SAD-a, UN-a i NATO-a) odbili su prijedlog o podjeli, smatrajući da je Srbija izgubila Kosovo 1999., i da je moguće jedino raspravljati o pitanju utvrđivanja njegovog konačnog statusa. Zajednički stav dobila je priliku iznijeti njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je nakon sastanka s predsjedavajućim Vijeća ministara BiH, Denisom Zvizdićem, naglasila kako nema promjena granica na Zapadnom Balkanu što se odnosi na BiH, kao i na Kosovo. Oglasila se i američko veleposlanstvo u Prištini koje je predlagateljima podjela ili razmjene teritorija poslalo sasvim jasnu poruku: „Strane u dijalogu imaju neograničenu slobodu da odluče o sudbini svojih država, osim planova o kojima govore kosovski predsjednik Hashim Tachi, predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić i ministar Dačić. Dogovor ne podrazumijeva neograničenu slobodu djelovanja“.
Kao što vidimo, u središtu trenutne slagalice je Kosovo. Regionalna podjela zahtijevala bi iznimne diplomatske napore SAD-a i Europske unije, kao i razmještaj desetaka tisuća NATO vojnika s ciljem provođenja kontroliranih pokreta stanovništva i smanjenja vjerojatnosti nasilja. Sve bi to zahtijevalo i ogromna financijska sredstva, stoga Sjedinjene Države nastoje ubrzati članstvo svih zemalja regije u NATO i EU-u. Naime, sve države Zapadnog Balkana predmet su interesa i planova Sjedinjenih Država još od vremena raspada bivše Jugoslavije. Izdvajanje Crne Gore (2006.) iz državne zajednice sa Srbijom i proglašenje samostalnosti Kosova (2007.) stubokom je promjenilo geopolitičke odnose u regiji. Naime, teritorijalnim ”sužavanjem” Srbije, znatno je oslabljen njen utjecaj na susjedne zemlje, a članstvom Hrvatske i Albanije (2009.), te Crne Gore (2017.) u NATO savezu (očekuje se skori prijam Makedonije), Sjedinjene su Države sigurnosno ”zaokružile” prostor Zapadnog Balkana, geopolitički iznimno važan za kontrolu Jadranskog bazena, istočnog Sredozemlja i Crnomorske regije.
Balkan, koji predstavlja istočna vrata Mediterana ili kako navodi Huntington „kontaktnu zonu civilizacija“ – zapadne, pravoslavne i islamske, granično je područje između Europe i Bliskog istoka. Stoga je regija poprište stalnog nadmetanja nekoliko sukobljenih geopolitičkih aktera – srednjeeuropskog kontinentalizma (Njemačka i Austrija), ruskog euroazijanizma, turskog neoosmanizma i angloameričkog atlantizma. Iako se Moskva formalno ne slaže s novim prekomponiranjem Balkana, ipak nedavna izjava glasnogovornice Ministarstva vanjskih poslova Rusije, Marije Zaharove, prema kojoj će Moskva „poštivati odluku srpskih vlasti“, neosporno pokazuje kako se Rusija neće pretjerano miješati u konačnu odluku o Kosovu. Štoviše, suzdržanost u rješavanju balkanske krize, Rusiji ostavlja mogućnost vlastitih riješenja na području Ukrajine i Gruzije. Indikativno je kako je nakon susreta Trump – Putin u Helsinkiju, Merkel ubrzo izašla s jasnim stavom da prekrajanja granica neće biti, jer Srbiju čeka „put u EU“ (tko zna kad?), prije toga „put u NATO“.
U tom kontekstu projekt stvaranja Velike Albanije iza kojeg stoje sve dosadašnje posthladnoratovske administracije Sjedinjenih Država i Velike Britanije i koji je praktično i pravno već realiziran, postaje zapravo irelevantan. Naime, granice između Kosova i Albanije, kao i granica između Kosova i zapadne Makedonije, zapravo ne postoje. Formalno priznanje stvaranja „Velike Albanije“ koja poseže za prostorom zapadne Makedonije, južnim i istočnim djelovima Crne Gore (Ulcinj i djelovi općina Plav i Rožaje), dolinom Preševa u južnoj Srbiji, te grčkim južnim Epirom, djelovima tuđih država, izazvalo bi kompletni kaos i novi rat u regiji. U ovom trenutku implementacija koncepta „Velike Albanije“ postiže se uvlačenjem cijele regije u NATO i Europsku uniju.
Albanski premijer Edi Rama još je prošle godine u kosovskom Parlamentu predstavio ideju o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici Albanije i Kosova, zajedničkim diplomatskim predstavništvima, kao i o izboru zajedničkog predsjednika. Ideja zajedničke budućnosti Kosova i Albanije, iznijeta prigodom obilježavanja desetogodišnjice neovisnosti Kosova, simbolizira nacionalno jedinstvo i neodvojiv politički interes dviju zemalja za objedinjavanje teritorija. Odnosi između Kosova i Albanije već sada su vrlo intenzivni u različitim područjima političke, gospodarske i kulturne suradnje, granica između dvije zemlje praktički ne postoji, a Rama je najavio i stvaranje jedinstvenog obrazovnog sustava, kao i jedinstveno zajedničko tržište bez ograničenja i carina. Plan integracije Albanaca u Veliku Albaniju ili „prirodnu“ Albaniju pripremljen je već krajem 90-tih godina, unutar Albanske akademije znanosti. Plan ima nekoliko faza – prva je svakako sjedinjenje Albanije s Kosovom, zatim sa zapadnom Makedonijom (Ilirida), slijedi integracija Albanaca na jugu Srbije (Dardanija), istovremeno s Albancima na prostoru Crne Gore (Malesija). Sjeverni dio Grčke (Ćemerija) zadnji je na redu.
Kakve su realne perspektive ostvarenja velikoalbanskog projekta, mogu li Albanci ostvariti svoj „nacionalni san“ i u srcu Balkana stvoriti homogenu velikoalbansku državu, vrlo su intrigantna pitanja koja mogu promijeniti geopolitičku realnost regije. Naime, stvaranje „prirodne“ ili Velike Albanije već niz godina podupiru Sjedinjene Američke Države koje na Kosovu imaju jednu od najvećih vojnih baza u ovom dijelu Europe (Bondsteel). Albanija i Kosovo neobično su važni strateški saveznici, a nakon ulaska Crne Gore u članstvo NATO-a, Sjedinjene su Države uspostavile potpuni nadzor nad prostorom Jadranskog mora što je definitivno onemogućilo projekciju ruskih interesa na prostoru Zapadnog Balkana. S druge strane, u SAD-u djeluje vrlo snažan (i uspješan) albanski lobi koji ima razgranate veze i s demokratima i s republikancima. Članstvo u NATO-u i EU za albanske/kosovske političke elite zapravo predstavlja jedini mogući, time i vrlo logičan put za ostvarenje vlastitih povijesnih ciljeva – objedinjavanja nacionalnih teritorija. Naime, Albanci nikada ne bi uspjeli osigurati teritorijalno objedinjavanje područja naseljenim Albancima bez pomoći NATO-a, Sjedinjenih Država i Velike Britanije koje su opet velikoalbanske težnje prepoznali kao najbolji instrument za ostvarenje vlastitih geopolitičkih ciljeva.
Američki/NATO kišobran potpuno je otvoren nad regijom. Srbija je posljednja država regije koja (iako na putu prema EU, okružena članicama NATO-a) još uvijek inzistira na vlastitoj neutralnosti i nastoji balansirati između Rusije i Zapada. Srpska protuzapadna oporba još uvijek (potpuno neutemeljeno) vjeruje u neku imaginarnu pomoć Rusije, međutim, trebala bi se prizemljiti i shvatiti da Rusija, čvrsto pozicionirana u Ukrajini i Siriji, nema kapaciteta, niti sredstava da u odnosima sa Zapadom (koji su i onako prilično komplicirani) otvori još jedan front – onaj na Balkanu.
Original možete pronaći na www.geopolitika.news