dr. sc. Jadranka Polović: ZAPADNI BALKAN I METODOLOGIJA „KONAČNOG“ RJEŠENJA

0
1990

POLITIČKO-KORPORATIVNA SPREGA OVLADAVANJA PRIRODNIM RESURSIMA REGIJE

Nekoliko višedimenzionalnih kriznih situacija u regiji, sasvim jasno ukazuju da je pred Zapadnim Balkanom nestabilna politička godina. Napetosti u odnosima između Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine eskaliraju još od posljednjih listopadskih parlamentarnih izbora na kojima je Željko Komšić izabran (glasovima Bošnjaka) za člana Predsjedništva BiH, što je znatno doprinijelo usložnjavanju političkih prilika u susjednoj državi. Početak gradnje Pelješkog mosta bio je razlog da bošnjačke vlasti optuže Hrvatsku da Bosni i Hercegovini uskraćuje pristup otvorenom moru (prema Konvenciji o pravu pristupa otvorenom moru (UNCLOS). Nije nevažno napomenuti kako je Pelješki most prvi projekt novog Puta svile ili kineske inicijative „Pojas i put“ („Belt and Road“) u Hrvatskoj, te da kao takav nimalo nije „sjeo“ Sjedinjenim Državama koje na kineske investicije u regiji gledaju vrlo sumnjičavo. I konačno, posljednji incident u nizu – špijunska afera prema kojoj su hrvatske obavještajne agencije provodile tajnu „false flag“ operaciju u BiH čiji je cilj bio, prema tvrdnjama ministra sigurnosti, Dragana Mektića, „predstaviti BiH kao utočište terorista“ – zasigurno je bitno narušio odnose dviju susjednih država. Iako je Hrvatska odbacila ove optužbe kao „potpuno besmislene, koje ne zaslužuju ni komentar“, a bošnjačke vlasti i dalje ustraju na njima, činjenica je kako hrvatska javnost ne raspolaže stvarnim podacima o sigurnosnom stanju na području Bosne i Hercegovine, poglavto u kontekstu sloma tzv. Islamske države u Siriji i povratka radikalnih islamista. Statistički podaci koje je objavio Centar za globalnu sigurnost (New York) za zaključno 2017. godinu, zapravo ukazuju na broj od 900 članova ID sa Zapadnog Balkana (Kosovo – 317; BiH – 248; Makedonija – 140; Albanija – 90;), što je samo naizgled znatno manje u usporedbi sa zemljama Zapadne Europe, ali nikako ako se uzme u obzir omjer broja stanovnika i građana koji su se priključili DAESH-u. Sasvim je sigurno da susjedna država, kao i ostale države regije, za Hrvatsku i dalje ostaje sigurnosni izazov, a odgovor na pitanje – što sa povratnicima – stvara „glavobolju“ svim zapadnoeuropskim državama koje su svjesne činjenice da se nalaze pred vrlo ozbiljnim, teško razrješivim, pravnim, sigurnosnim i etičkim problemom.

Nadalje, pregovori o konačnom rješenju statusa Kosova i normalizaciji odnosa sa Srbijom koji traju još od 2013. g., postupno su, uz pomoć tzv. međunarodne zajednice koja je inicirala „unutarnji dijalog“, pripremili srpsku javnost na priznanje realnosti, odnosno kosovske državnosti. Rezultat su prosvjedi građana predvođeni oporbenim strankama koji se od prosinca 2018. godine, svake nedjelje, održavaju širom Srbije, ali i na djelovima Kosova naseljenim Srbima. Izuzev iskazivanja nezadovoljstva unutarnjom politikom, u fokusu proturežimskih prosvjeda je Kosovo. Građanske demonstracije su zahvatile i Crnu Goru i Albaniju, zbog čega se Europska unija našla pred novim izazovom – mogućim „balkanskim proljećem“, koje postojeću strukturnu krizu integracije, svakako, pojačava. Naime, u kontekstu suprotstavljenih interesa SAD-a, NATO-a i EU (osobito moćnih članica) koji održavaju na vlasti marionetske, protunarodne režime ogrezle u korupciji i kriminalu i građana koji su napokon progledali i traže poštivanje izbornih procedura, demokratskih načela, slobodu misli i govora, dakle drukčiju vrstu politike, koja nudi mogućnost dostojanstvenog života, regija zapada u uspostavljeni „kontrolirani kaos“ unutar kojeg ključaju potisnuti (uvijek konfliktni interesi) naroda, zemalja i njihovih građana.

Nedavno je njemačka političarka, Doris Pack, stanje u regiji ocijenila kao iznimno opasno, kaotično, na korak od stanja iz 90.-tih kada su izbili oružani sukobi uzrokovani raspadom bivše Jugoslavije, te je upozorila na opasnost od promjene granica. Međutim, za najutjecajnije međunarodne aktere (SAD, NATO, Velika Britanija) – normalizacija odnosa Srbije i Kosova u vidu potpisanih sporazuma (koji uključuju i razmjenu teritorija) tijekom 2019. g., jedan je od prvih zahtijeva. Trenutno najosjetljivije pitanje u regiji je finalizacija sporazuma između Srbije i Kosova, zbog čega su srpski i kosovski predsjednici, Aleksandar Vučić i Hashim Tachi, već tijekom jeseni 2018. godine promovirali ideju o razgraničenju Srba i Albanaca, ideju o razmjeni teritorija ili „korekciji granica“. Kosovo je, nesumnjivo, emocijama duboko prožeto identitetsko pitanje suvremene Srbije, međutim, istovremeno i vrlo složeno pitanje u regionalnom balkanskom prostoru. Napetosti u regiji stalno se pojačavaju, a vrijeme za postizanje sporazuma između Beograda i Prištine istječe. Mnoštvo povremenih incidenata, ali i fake newsa u javnom prostoru, lako mogu postati okidač za reakcije s obje strane i izazvati novo nasilje nakon kojeg će teritorijalna podjela postati vrlo izgledna opcija. Stoga su svi regionalni akteri izloženi snažnim diplomatskim pritiscima.

Nedavno je nacrt konačnog, detaljnog ili „sveobuhvatnog“ sporazuma između Srbije i Kosova objavljen na društvenim mrežama Kosova, te je time postao dostupan i najširoj javnosti. Prema IBNA (Independent Balkan News Agency), sporazum će biti usklađen sa zahtjevima Sjedinjenih Država, iako SAD stalno ponavljaju da ne žele „propisivati oblik konačnog rješenja” koje, opet, mora biti  primjenjivo i na Srbiju i na Kosovo i doprinijeti dugoročnoj stabilnosti regije. Prema njemačkom dnevniku „Frankfurter Rundschau“ plan podjele Kosova postoji, te uključuje povlačenje nove granice između Albanaca i Srba na sjeveru Kosova i pripajanje Kosovu nekoliko (pretežito Albancima) naseljenih sela iz Srbije. Općina Preševo koja se nalazi na jugu Srbije u potpunosti bi trebala pripasti Kosovu, dok će Bujanovac dobiti status posebnog distrikta (bescarinska zona) podijeljenog između Srbije i Kosova, s upravom Europske unije. Pećka patrijaršija i srpske crkve na Kosovu dobiti eksteritorijalni status

Plan sadrži sedamnaest točaka koje se odnose na teritorijalno razgraničenje, ali i na eksploataciju i upravljanje kosovskim rudnicima i ogromnim hidropotencijalom. Prema Energetskoj strategiji Kosova (2013.) koju je objavilo kosovsko Ministarstvo ekonomskog razvoja, Kosovo raspolaže velikim zalihama lignita (bazeni Dukagjini i Drenica oko 12 milijardi tona), ali i olova, cinka, srebra, nikla, mangana, molibdena i bora, pa se, stoga, na Kosovu vodi borba za 1 000 milijardi dolara vrijednog rudnog blaga.

Prema Sporazumu, najveći rudarski kompleks bivše države – Trepča (procjenjuje se na oko 500 milijardi eura prirodnih resursa), također dobija poseban status. Trepču preuzima zajednički američko-francusko-kineski konzorcij koji dobija koncesiju i pravo na eksploataciju na 99 godina. Energetskim sektorom će upravljati Sjedinjenje Države, Austrija i Njemačka. Naime, u bitku za eksploataciju kosovskih resursa već odavno su se uključile najveće svjetske korporacije – Envidity Energy Inc. kojom presjedava bivši zapovjednih NATO-a, general Wesley Clark, „filantrop“ George Soros surađuje s albanskim milijarderom Sahita Mujom na eksploataciji lignita, Avrupa Minerals, američka globalna korporacija za istraživanje rudnog bogatstva angažirana je na nekoliko lokacija (Kamenica, Kosovska Mitrovica, Režanj), te Lydian International korporacija usmjerena na istraživanja u rudniku zlata u Orahovcu (http://www.kosovahaber.net/?page=3,10,9386.).

Nadalje, prema sporazumu, vojna baza „JUG“ u Cepotinu, srpski „Bondsteel“ postaje američka baza s oko 1700 vojnika (između ostalih 50% Srba; 50% Albanaca).  Otvaranje „srpskog Bondsteela“ (što je naziv američke vojne baze na Kosovu), 2009. godine, na jugu Srbije, u općini većinski naseljenom Albancima, izazvalo je niz kontroverznih i podeljenih stavova. Za srpsku vladu, ali i stanovnike južne Srbije, baza „Jug“ bila je jamac stabilnosti, dok su je predstavnici albanske zajednice doživljavaju kao prijetnju. Vremenom je vojna baza „Jug“ dobila status najmodernije baze u regiji, zbog svog idealnog položaja i pogleda koji „na dlanu“ ima Kosovo i Makedoniju. Sada je pod kontrolom NATO-a.

I na kraju vrlo frekventni paneuropski prometni Koridor 10 (Salzburg–Ljubljana–Zagreb–Beograd–Niš–Skopje–Veles–Solun) bit će također zaštićen od strane NATO-a na razdoblje od 15 godina, tako da će se sve (sukobljene) strane moći slobodno kretati po njemu.

Očekuje se da će ovaj sporazum garantirati VS UN-a, EU i NATO. Sporazum bi trebao biti potpisan do 13. lipnja 2019., a parlamenti obje zemlje trebale bi ga ratificirati do listopada 2019. Potpuna implementacija ovog sporazuma počela bi 1. studenog 2019. godine. Dakle, plan je pripremljen, međutim, veliko je pitanje nudi li održivo rješenje dugogodišnje krize u regiji, s obzirom na „izdvojene stavove“, npr. Njemačke, te Rusije i Kine. Ili je riječ o još jednom u nizu diplomatskih sporazuma ili čudesnih rješenja diplomatskih čarobnjaka (kakvih smo se nagledali – Dayton, Ohridski sporazum…) koji u sebi imaju ugrađene „detonatore“ pomoću kojih održavaju trajno stanje konstruktivnog kaosa u regiji.

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news