dr.sc. Sanja Vujačić: Iz francuske diplomatske kuhinje: PROUKRAJINSKA HRVATSKA KAO PROTUTEŽA OJAČALOJ RUSIJI

Za razliku od europskih političkih elita, prosječni europski građanin nezainteresiran je za Bruxelleske supranacionalne institucije, a još manje za Strasbourško  Vijeće Europe (VE).  Pokrenuto prije 70 godina na inicijativu Winstona Churchilla kako bi doprinjelo nadvladavanju strahota Drugog svjetskog rata, pored 28 članica EU ta Organizacija  okuplja i brojne države izvan nje (Turska, Armenija, Azerbajdžan, Švicarska…), a od 1990. gotovo sve bivše komunističke zemlje Istočne Europe, uključujući Rusiju. Iako se radi o vodećoj organizaciji za ljudska prava u Europi, koja danas okuplja 47 država članica u kojima živi 830 milijuna stanovnika, autor ovih redaka imao je priliku uvjeriti se da su rijetki europski građani kojima je poznata organizacijska struktura i funkcije te institucije.

Isto tako bi npr. eho usuglašenih akcija Odbora VE koji sačinjavaju ministri vanjskih poslova država članica Vijeća Europe ili njihovi stalni diplomatski predstavnici u Strasbourgu, teoretski trebao biti dalekog dometa. Odbor ministara je taj koji definira politiku Organizacije i raspolaže konzekventnim proračunom za njenu realizaciju. Svakih šest mjeseci njime predsjeda druga država članica, rotacijom prema abecednom redu engleskog jezika., Kako je za predsjedavanje Odborom za razdoblje od 17. svibnja do 27. studenoga 2019. zadužena Francuska, javnost te države pažljivije nego inače prati rad VE iz kojeg izlaze proizvodi francuske diplomatske kuhinje.

Restitucija glasačkog prava Rusiji

Tako, neposredno prije izbora novog Glavnog tajnika Vijeća Europe,  ovaj tjedan francuskog predsjedavanja Odborom ministara prvo je obilježila odluka o restituciji glasačkih prava Rusiji, čime je konačno smirena petogodišnja institucionalna kriza koja je nastupila suspenzijom glasačkih prava ruskom  izaslanstvu 2014.  od strane PACE-a (The Parliamentary Assembly of the Council of Europe), a kojom je bila sankcionirana ruska aneksija Krima. Naime, u međuvremenu je Rusija zaprijetila da će napustiti Organizaciju, ukoliko joj se ne omogući glasovanje na izborima za novog Glavnog tajnika Vijeća Europe. Izbori  su se dakle održali neposredno nakon što je udovoljeno ruskom zahtijevu, što su očekivano osudile Ukrajina, Poljska, Baltičke države i dio britanskih parlamentaraca. Ovi zadnji su zaključili da PACE-u nije bilo pametno prostrjeti se pred Rusijom, a da se od nje prethodno nije ništa ishodio. Kada Britanci govore o « ništa » onda, naravno, uvijek misle na materijalnu kompenzaciju. Čitana u tom kontekstu, službena argumentacija odluke o restituciji glasačkog prava Rusiji prema kojoj je namjera PACE-a bila osigurati ruskim građanima pristup Europskom sudu za ljudska prava (ECHR) –  pravnoj poluzi Vijeća Europe, djeluje u najmanju ruku anegdotično.

Proračunska kriza



Naime Rusija je 2017., kao odgovor na suspenziju glasačkih prava svog izaslanstva od strane PACE-a, odlučila kako više neće plaćati svoj godišnji doprinos od 33 milijuna eura, koji pokriva 8% godišnjeg proračuna Vijeća Europe. U međuvremenu se troškovi te eurokratske strukture nisu smanjivali, pa novoizabrani Glavni tajnik od svog prethodnika, Norvežanina Thorbjørna Jaglanda koji je odradio dva mandata, nasljeđuje vrlo delikatnu provedbu njegova plana proračunskih restrikcija kojima bi broj aktivnosti i zaposlenika Vijeća bio bitno reduciran. Dakle, u ovom je trenutku, u glavama svih 2200 činovnika Organizacije više provedba toga plana, nego kriza u Ukrajini. Opstanak mnogih među njima, odnosno zadržavanje privilegija i visokih primanja, ovisit će o spremnosti ili nespremnosti Rusije da plati svoje dugovanje – neplaćenu članarinu i kamate od oko 75 milijuna eura.

Izbor novog Glavnog tajnika

U uvjetima proračunske krize i restitucije glasačkog prava Rusiji, pozdravljena je odluka PACE-a o izboru hrvatske kandidatkinje Marije Pejčinović-Burić za Glavnu tajnicu paneuropske organizacije za ljudska prava i demokraciju. Ona će, u idućem razdoblju od pet godina, predvoditi i predstavljati tu organizaciju u poslovima strateškog planiranja, i usmjeravanja programa rada i proračuna (437 milijuna eura za 2019.). Francuskoj javnosti ministrica Pejčinović-Burić predstavljena je kao druga žena na toj dužnosti, nakon Francuskinje Catherine Lalumière, izabrane 1989. I sama rođena u Mostaru, u Bosni i Hercegovini, šefica hrvatske diplomacije druga je žena s «Balkana» na visokoj funkciji u Vijeću, nakon bosanske predstavnice Dunje Mijatović izabrane 2018. na mjesto Povjerenice za ljudska prava Vijeća Europe. Bivša je rukometašica i poliglot, radišna i pouzdana eurokratkinja.

Kako tvrde komentatori, za razliku od svog konkurenta, belgijskog ministra vanjskih poslova Didiera Reyndersa,  gđa. Pejčinović rijetko je zauzimala nefleksibilne stavove prema spornim pitanjima, te je na taj način izbjegla izlaganje protivničkoj kritici. Tijekom institucionalne i proračunske krize zauzela se za «dijalog u smislu očuvanja Vijeća Europe kao jednog od stupova europskog multilateralizma», čime je zadobila povjerenje zaposlenika VE koji žive u strahu od otkaza. Nakon izborne pobjede, najavila je da će « tijekom svog mandata na mjestu Glavnog tajnika posebnu pozornost posvetiti svim pitanjima diskriminacije, osobito žena i djece».

Proukrajinska Hrvatska kao protuteža ojačaloj Rusiji

Kako se je hrvatski premijer Plenković decidiranim stavovima o ukrajinskoj krizi postupno profilirao u šampiona proukrajinske europske struje, njemu bliska hrvatska ministrica vanjskih poslova nametnula se je kao prirodna proukrajinska protuteža ojačaloj Rusiji u Vijeću Europe.

Čelnik liberalnog krila HDZ-a, premijer Plenković, europski je progresist, a izbor ministrice Pejčinović uklapa se u Macronovu metodu kombiniranja komplementarnih suprotnosti kako bi iste generirale konstruktivni dijalog. Tako se je, s jedne strane, Macronova diplomacija zauzela za restituciju glasačkih prava Rusiji na EU razini i za bilateralnu gospodarsku suradnju Francuske i Rusije. Dvije zemlje su te namjere potvrdile tijekom prošlotjednog susreta na premijerskoj razini (Medvedev-Philippe) u Francuskoj. S druge strane, postavljanjem proukrajinske Glavne tajnice kao protuteže Rusima (što je Macron prethodno, za susreta u Parizu, vjerojatno obećao ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom), osiguran je uravnoteženi dijalog između suprostavljenih strana kojima veliki europski igrači dalje misle rukovoditi iz sjene.

Naime, otkako su pragmatični Britanci EU napustili, smatrajući, između ostalog, da je preskupa (da EU daju više nego što od nje uzimaju), a ostali zapadni Europljani, poglavito Francuzi, jasno izražavaju želju za povećanjem osobnog, a ne europskog proračuna, zapadnoeuropske političke elite ne mogu očekivati financijsku pomoć za krpanje EU proračunskih rupa od nacija koje zastupaju. Stoga, rado, istočnoeuropskim političkim elitama, čiji se birači slabo raspituju o tome koliko što plaćaju u EU i malokad prosvjeduju radi poboljšanja osobnog životnog standarda, prepuštaju prve redove diplomatske rusko-ukrajinske bojišnice. Zapadne elite, pogotovo francuska i njemačka, radije pune prve redove gospodarske bilateralne suradnje s Rusijom  koja cvjeta.

Uspjeh Plenkovićeve diplomacije

Izbor Marije Pejčinović Burić za Glavnu tajnicu Vijeća Europe neosporni je uspjeh Plenkovićeve diplomacije, svojevrsna konsekracija od strane EU generacije hrvatskih diplomata koji su zanat i europske karijere kalili na trnovitom putu Hrvatske u NATO i EU; koji su često hrvatskim nacionalnim interesima pretpostavljali europske u ime zaštite ljudskih prava pred skupim europskim i svjetskim sudovima, a na kojima su pravdu dijelile velike svjetske sile – one iste koje su sebe same od te pravde izuzele.

Evidentno je da je uspjeh Plenkovićeve dipomacije prilika za «rješavanje problema marginalizacije  bosanskohercegovačkih Hrvata i njihovog  stavljanja u podređeni položaj ». Međutim, nije razvidna taktika hrvatskog premijera koji bosanskohercegovačke Hrvate ne misli izvući iz podređenog položaja « miješanjem u poslove BiH », nego « legitimnim zalaganjem za poštivanje Daytonskog sporazuma i legitimnoj brizi o Hrvatima kao konstitutivnom narodu u BiH. »  Ta uobičajena diplomatska frazeologija ne može prikriti realan odnos snaga na terenu u BiH, čija je replika odnos snaga u VE, pa nije jasno kako će Hrvatska sa svojim NATO saveznicima, među kojima su Turci, Albanci i «Arapski NATO» u formiranju, iz podređenog položaja u «Federaciji s Bošnjacima» uspjeti izvući bosanskohercegovačke Hrvate koje su u taj položaj doveli upravo hrvatski saveznici?  Stara talijanska poslovica govori: «Sačuvaj me Bože od prijatelja, a od neprijatelja već ću se sam nekako sačuvati».

U tom kontekstu, i Plenkovićeva čvrsta proukrajinska pozicija ne sluti na dobro  za Ukrajince koji bi se i sami, ukoliko slijede hrvatski svijetli pregovarački primjer, zahvaljujući nekom drugom «teksaškom dealu» poput Daytona, mogli zateći bez komada teritorija (kao Hrvati bez Neuma) i još u podređenom položaju na tom oduzetom teritoriju. Ukrajinci bi nakon toga trebali biti strpljivi kao Hrvati, pa čekati da ih eurodiplomati «legitimnom brigom o poštivanju ljudskih prava Ukrajinaca u Rusiji» vrate u ravnopravan položaj.

Pored toga, teško će Plenkovićevoj diplomaciji biti naći što je Hrvatima i Ukrajincima zajedničko osim legitimne mržnje prema vječnim rivalima Srbima (vrijedi, naravno, i obratno) i Rusima koje svakako treba spriječiti da budu «jači koji tlači». Moćni zaštitnici novodobne hrvatske i ukrajinske diplomacije priječe realizaciju te mržnje i, u isto vrijeme, stimuliraju njeno stavljanje u službu  vlastitih «viših» interesa.

Hrvatska se diplomacija  više ne može služiti niti «prigodnim panslavizmom», pa npr. evocirati priču o zajedničkom  slavenskom  podrijetlu, jer bi ju to podrijetlo povezalo i s omraženim rivalom. Niti hrvatsko pozivanje na katoličku kulturu ne može biti poveznica s ukrajinskom pravoslavnom kulturom koja asocira na srpsku. Kako onda parirati Vladimiru Putinu kada tvrdi: «Sve na Krimu podsjeća na našu zajedničku povijest na koju smo ponosni. Tu je lokalitet drevnog Hersona Taurijskog, gdje je kršten veliki knez Vladimir. Njegov duhovni podvig, odnosno prihvaćanje pravoslavnog kršćanstva, predodredio je globalnu osnovu kulture, civilizacije i ljudskih vrijednosti koje ujedinjuju narode Rusije, Ukrajine i Bjelorusije».

In fine, reklo bi se da će uspjeh hrvatske diplomacije najviše poslužiti samim hrvatskim eurodiplomatima u daljnjem napretku blistave profesionalne karijere.

Rizici

Kao i svaki drugi, uspjeh hrvatskih diplomata sadrži brojne rizike. Prvi se odnosi na opasnost od potpunog odvajanja hrvatskih eurokrata od hrvatske stvarnosti  koja diktira druge prioritete. Drugi na posljedičnu unatarnjopolitičku nestabilnost, ukoliko u međuvremenu npr. Škoro ne uspije, na nacionalnoj razini, svoju i Tomsonovu domoljubnu glazbu staviti u funkciju jasno definiranog i razrađenog programa hrvatskog demografskog i ekonomskog rasta i razvoja, odnosno, ukoliko sve domoljubne glazbe ne uspije ukomponirati u hrvatsku pobjedničku simfoniju. Treći je rizik onaj koji preuzima svaka poslušnička diplomatska logika kada parira ruskom nihilističkom duhu koji lako gubi strpljenje…

Kakogod, još nije zabilježeno da su poslušni nekom narodu nešto dobro donijeli. Naprotiv, Planet su efektivno osvojili neposlušni protestanti, pirati i avanturisti s Britanskog otočja, čiji su izdanak i američki kauboji. Valjda kako se s drugima ne bi miješali, potomci neposlušnih, čak i simbolički, dok cijeli svijet cirkulira desnim prometnim trakom u prometalima s upravljačkim volanom na lijevoj strani, uporno koriste lijevu stranu ceste u vozilima s volanom na desnoj strani. Vjerojatno jer sebe smatraju jedinim pravim nasljednicima Rimljana koji su uveli takvu regulaciju prometa jer su kolima i kočijama upravljali lijevom rukom kako bi desnu oslobodili za držanje mačeva i štitova za obranu od neprijatelja (logično jer ima više dešnjaka nego ljevaka).

Reklo bi se da je hrvatska diplomacija sama sebi vezala obje ruke, pa je sada sasvim svejedno vozi li ona lijevom ili desnom stranom ceste, je li volan lijevo ili desno, jer  ionako nije ona ta koja se nalazi za volanom vozila u kojemu sjedi.

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI