dr. sc. Sanja Vujačić: NOVA SVJETSKA PERSPEKTIVA?

0
161

Prisjetimo se, pad Berlinskog zida 1989. ubrzao je pad komunističkih režima u Istočnoj Europi i SSSR-u.  Jer su politike deregulacije (Ronald Reagan u SAD-u i Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji)  uspješno promovirale  svjetsku kapitalističku hegemoniju i manje atraktivnom učinile zapadnjačku socijalističku alternativu («socijalizam s ljudskim licem»). Tržišni su zakoni predstavljeni kao prirodni zakoni. A niti  siromaštvo, nezaposlenost i nesigurnost, kao niti brzorastuće socijalne nejednakosti nisu uspjele alarmirati prekarijat.

Masovna potrošnja i materijalna udobnost u individualističkom duhu toliko su potisnule revolucionarni duh animiran idealima pravde da se je on, početkom ovog XXI.-og stoljeća,  jednostavno prestao manifestirati. Istodobno, kapitalizam nikako da izađe iz permanentne krize. Čak niti danas ne znamo kako ga  izmijeniti ili zamijeniti. Isto iako teoretski živimo jedinstveni trenutak, pogodan za transformacije globalnog svjetskog upravljačkog sustava, a koje bi spriječile njegove daljnje povijesne i socijalne pomake unatrag.

Loading...

Revolucije niotkud. Pobune u arapskim državama (Arapsko proljeće) svrgnule su diktatorske režime i gurnule ih u novodobni vid, istodobno građanskih i internacionalnih sukoba. U ideološkom smislu,  radilo se je samo o prijeporima oko načina življenja u jednoj istoj kapitalističkoj društvenoj organizaciji:  oksidentalni model života  ili  onaj Kuranom diktiran.

«Sivi nihilizam» kao novi oblik konformizma

Niti altermondijalistički pokret nije se pokazao revolucionarnijim. Pa je planetom Zemljom ovladala specifična forma konformizma: «sivi nihilizam»[1]. On se ne odlikuje barbarizmom, kao onaj iz XX.-tog stoljeća. U XXI.-om imamo pravo na njegovu soft verziju. Više ne težimo ništavilu. Ali, kako ne znamo što želimo, želimo ono što drugi žele. Pa je nihilizam poprimio sivu, konformističku i hedonističku boju: dozvoljavamo da nas određuje volja drugih,  ili vlastiti užitak.

Dok je, u prošlom stoljeću,  ideološki antagonizam Istok-Zapad, inkarniran u globalnom sukobu dviju sila (Hladni rat), uspješno održavao dinamiku gospodarskog i društvenog razvoja, neoliberalnom jednoumlju/konformizmu problem je održati čak i statičku ravnotežu upravljačkih sustava. Iz kojeg razloga, prema prirodnim zakonitostima, u globalnom sustavu i njegovim sastavnicama raste nered (entropija). Akumulacija pozitivnih reakcija (konformizam) neumitno vodi sustav prema generalnoj krizi, odnosno prema njegovoj novoj mutaciji (revoluciji) nesagledivih posljedica. Isto zbog nepostojeće ideološke konfrontacije između dva suprotna i time komplementarna (ago-antagonistička) društvena modela.

Jer, 1989., perestrojkom, Rusi ne samo da su napustili komunističko jednoumlje, nego su i sami prigrlili anglo-američki neoliberalni model, i time ga nametnuli i ostatku svijeta. To novodobno jednoumlje bi trebalo, kao prije njega komunističko, a u skladu s istim prirodnim zakonitostima, imati isti ishod. Kada završi svoju ekspanziju, odnosno svojim normama pokrije cijeli raspoloživ planetarni prostor, on funkcionira kao zatvoreni sustav u očekivanju termičke smrti[2].

Razvidno je, dakle, da pobjede Trumpa u Americi i Brexita u Velikoj Britaniji nisu slučajne. Anglo-američki neoliberalizam polučio je takav uspjeh kod svih nacionalnih elita da riskira postati žrtvom vlastitog uspjeha. Sivi konformizam, kao prije njega komunističko jednoumlje, generirao je kontraproduktivne nacionalne intelektualne elite: ili sklone autocenzuri, ili jeftinom antiamerikanizmu. Prvima se obraća Trump i pokušava im reći da bi njihov parazitizam Amerikance mogao skupo koštati. Drugima se, istodobno, obraća američki Kongres, kako bi se održalo jedinstvo proameričkih svjetskih trupa i valorizirala činjenica da antiamerikanizam nije generirao neki novi i održiv ideološki obrazac. Stoga su Anglo-Amerikanci danas prisiljeni kontestirati vlastite koncepte. Nije čudno da ih hvata nostalgija za hladnoratovskim ozračjem i Rusijom kao idealnim neprijateljem.

Takav razvoj događaja učinio se je mogućim Jean-Pierre Chevènement-u, bivšem Mitterand-ovom ministru obrane.  On nije povjerovao da je ruska perestrojka kapitulacija, Izjava ruskog kolege, kako će Amerikanci Ruse uskoro preklinjati da im budu neprijatelji, navela ga je, već devedesetih godina, na ideju da je perestrojka, u stvari,  zaokret prema staroj Kutuzevljovoj «strategiji spaljene zemlje». Da su Rusi spalili i napustili ideološku bojišnicu bez borbe (poput povlačenja, paljenja i predaje Moskve Napoleonu, bez borbe) kako bi svog anglo-američkog neprijatelja prepustili dugoj agoniji autokonzumacije, uskratom «usluge zrcala». Dakle, uskratom mogućnosti korekcije sistemskih grešaka i, posljedično, postizanja pozitivne dinamike društvenog razvoja.

Na globalnoj razini, nakon 30 godina (1960.-1990.) zajedničke gradnje društva blagostanja za sve (dijalog između dva suprostavljena svjetska bloka urodio je trećim), vratili smo se u društvo blagostanja za privilegirane. Stoga je i nova svjetska perspektiva stara. Zbog povijesnog pomaka unazad, nestale su projekcije u budućnost. Zamijenjene su projekcijama u prošlost, koje su se zaglavile u međuprostoru između stoljeća XVII. (slabljenje moći islamskih carstava) i XVIII. (jačanje Britanskog carstva i industrijske revolucije).

Kako bi se zaustavilo daljnje povijesno pomicanje unatrag, u neko doba nepovoljno za hegemonijsku silu, žurno je potreban okršaj s nekom avangardnom ideologijom.  Ali, nje nigdje, niotkud. Pa smo se zatekli u insceniranom Hladnom ratu i prividno multipolarnom svijetu, u kojem Rusi drže ulogu najpoželjnijeg neprijatelja. Iako je svijet oduvijek unipolaran, a ishod Hladnog rata potvrdio tu tvrdnju.

O čemu se radi?

Zašto je svijet oduvijek unipolaran?

Pojam polarnosti koristi se u realističkom pristupu međunarodnim odnosima, a služi u promišljanju načina raspodjele moći između više-manje brojnih sastavnica sustava međunarodnih odnosa, kao i u predviđanju impakta tih preraspodjela na sigurnost sustava.  U tom kontekstu, iz Gilpinove teorije hegemonijskih ratova i teorije tranzicije moći Organskog, nastao je koncept «ciklusa moći», jedini od brojnih kojim je bilo moguće predvidjeti ishod Hladnog rata.

Prema njemu, budući da su ulaganja u vojnu spremnost neke države neproduktivna (umanjuju ulaganja u gospodarstvo), moć dominantne sile  progresivno će dostići, pa i premašiti, neka sekundarna sila. Sustav će se zateći u fazi tranzicije moći, koju karakterizira paritet između dvije ili više sila. Dakle, u razdoblju u kojem je ratni rizik najizraženiji, ali varira ovisno o zatečenom stanju. Ukoliko je hegemonijsku silu pretekla neka zadovoljna sekundarna sila (saveznička), koja nije izazivač vladajuće, moguća je glatka tranzicija, odnosno miroljubiv prijelaz iz jedne u drugu hegemoniju.  Naprotiv, ukoliko neka nezadovoljna sekundarna sila, nazvana «contender», dostigne ili, još gore, pokuša prestići hegemonijsku silu, onda postoji najveći rizik od rata.

Ovu teoriju potvrđuju tri velika ciklusa hegemonijskih ratova i isto toliko razdoblja stabilnosti što slijede. Prvi ciklus odnosi se na Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.) koji je ugušio imperijalnu ambiciju Habsburgovaca i osigurao dominaciju Francuza i apsolutne monarhije. Drugi ciklus obuhvaća razdoblje Francuske revolucije i Napoleonovog carstva, čiji je pad omogućio dominaciju vođi protu-francuske koalicije – Velikoj Britaniji – i uspostavu Pax Britannice. Treći ciklus odnosi se na Prvi i Drugi svjetski rat, koji je obilježen slabljenjem moći Velike Britanije koju je neuspješno izazvao njemački contender i time Velikoj Britaniji omogućio miroljubiv prijenos hegemonije na  SAD, što je izvor trenutačne američke hegemonije i  Pax Americane.

Dakle, prema postavkama teorije ciklusa moći, u XIX. stoljeću nije postojala multipolarna ravnoteža moći. Postojala je prva, regionalna ravnoteža moći između četiri kontinentalne sile (Francuske, Rusije, Austro-Ugarske i Prusije/ Njemačke) i druga, svjetska ravnoteža koja je počivala na odnosu između te iste regionalne i Velike Britanije. Dakle, radilo se o prividnoj multipolarnoj ravnoteži moći, koja je prikrivala britansku superiornost, odnosno unipolarni svijet.

Prema teoriji unipolarnih ciklusa moći, suprotno drugim realističkim teorijama, i Hladnim ratom instauriran bipolarni sustav bio je samo prividno bipolaran, Njegovu unipolarnost dokazuju dvije činjenice : SAD su uživale potporu sekundarnih zadovoljnih sila (Velika Britanija, Francuska, Njemačka i Japan), a Sovjetski Savez, iako  nezadovoljna sila, nikada nije bio contender u smislu države s BDP-om koji predstavlja barem 80% BDP-a hegemonijske sile. Iz čega proizlazi kako postoji savršeni kontinuitet između hladnoratovskog i posthladnoratovskog razdoblja, čime se objašnjava i miroljubiv kraj Hladnog rata.

Teorija unipolarnih ciklusa moći  podrazumijeva i neminovnost slabljenja moći bilo koje hegemonijske sile, zbog gospodarskog pada uzrokovanog ulaganjem u vojnu spremnost. Stoga je ona nezaobilazan analitički i prognostički alat.

Svjetske perspektive

Kako se Pax Americana nastavlja na Pax Britannicu, postoji kontinuitet anglo-američke hegemonije, kao i polarizacijski kontinuitet u odnosu na Rusiju. Tako se, u izlaznom razdoblju aktualnog tridesetogodišnjeg unipolarnog mondijalizacijskog ciklusa (2015.-2020.), dakle u fazi moguće tranzicije moći, Rusija  ponovno zatekla u poziciji prividnog contendera. Iako, niti službeni ruski BDP, niti ruski, kineski i iranski zajedno (nezadovoljne sile), do 2017. nije dostigao 80% američkog, pa nije bilo ozbiljnijih razloga za uzbunu.

S jedne strane,  to rano uzbunjivanje sustava treba pripisati činjenici da službene statistike Svjetske banke ne mogu biti točne,  između ostalih i iz razloga što izraženim nacionalnim BDP-ovima nije dodat udio u BDP-ovima gospodarski moćnih državica u funkciji poreznih utočišta. A te mini-države nalaze se na čelu rang-lista zemalja s najvišim BDP-om po glavi stanovnika. Prema statistikama Svjetske banke za 2017., prvo i drugo mjesto zauzimaju Juncker-ov Luksemburg i Švicarska, petu i šestu Macau i Qatar, dok su SAD tek na osmom mjestu, a ne slijedi ih Kina, nego Singapur.

S druge strane, u smislu održanja hegemonije u narednom globalizacijskom ciklusu, anglo-američka sila pristupila je pravovremenoj konsolidaciji vlastitih gospodarstava i nanošenju maksimalne štete gospodarstvima nezadovoljnih sila. Od zadovoljnih sila, poglavito europskih saveznika, očekuje se da konsolidaciji vlastitih gospodarstava pretpostave jačanje anglo-američkog, i da kontinuirano štete jedinoj nezadovoljnoj  europskoj sili – Rusiji. Na taj način, kao britanska u XIX. stoljeću, aktualna hegemonijska sila održava, putem regionalne europske, i svjetsku ravnotežu, i proizvodi privid multipolarnosti. To je smisao politike Trump-May. Brexit-om se je Velika Britanija repozicionirala. Zajedno s Amerikom i NATO-om, sada djeluje kao vanjski regulator EU i jamac anglo-američke dominacije u europskom prostoru.

Onako kako kraj Hladnog rata nije izmijenio oduvijek unipolaran svijet, nego ga je učinio vidljivim u očima cijelog svijeta, tako ga neće izmijeniti niti novi hladnoratovski početak.  Staro-novi prividni contender Rusija mogla je, već nakon NATO-ve intervencije na Kosovu, kada je postojala prijetnja hegemonijskim ratom, pokušati stati na čelo anti-američke koalicije (kao što je nekada Velika Britanija stala na čelo anti-francuske), s ciljem uspostave, zajedno s nezadovoljnim azijskim silama, Pax Eurasiatica-e. To se nije dogodilo. Da je ujedinjena Europa pokazala volju za moć i miroljubiv prijenos američke hegemonije na nju, Rusija se je mogla priključiti zadovoljnim europskim silama u smislu uspostave Pax Europea-e. Niti to se nije dogodilo.

Jer Rusija čvrsto stoji iza svog vanjskopolitičkog modela, koji je početkom ovog tisućljeća poprimio svoju multivektorsku formu, a u kojoj nije centralan njezin odnos prema Americi. Termin multipolarnosti ispravljen je kao netočan, a predstavljen ruski vanjskopolitički koncept «u kojem različite geografske orijentacije i prioriteti nisu proturječni, nego se međusobno nadopunjuju, te Rusiji omogućuju održavanje jednako dobrih odnosa sa SAD-om,  EU, Kinom, Japanom i članicama ZND-a (organizacije država bivšeg SSSR-a)»[3].  Radi se o konceptu koji se je dokazao u regulaciji bliskoistočne krize.  Multivektorijalnost podržava sistemski pristup međunarodnim odnosima, te je najsigurniji  put za rasplitanje hiperkompleksnih problematika svjetske zajednice, put koji otvara nove interesantne svjetske perspektive.

Uljuljana u multipolarni privid, s više puta prožvakanim pričama o bojnim otrovima ili Novitchocu, EU je slaba karika ove opasne tranzicijske faze, kao što je to bila SFRJ osamdesetih godina proteklog stoljeća, u izlaznoj fazi prethodnog globalizacijakog ciklusa. Isto anemično rotirajuće predsjedništvo bez karizmatičnog vođe, s istom plutajućom vanjskom politikom i vojskom (NATO) kojima  neskriveno dominira jedna etnička grupa.

Kao da se je EU, pokušavajući europeizirati balkanski prostor, balkanizirala. Svojom je politikom proširenja stimulirala etničku diversifikaciju EU prostora, na način da se niti jedna od integriranih, slabih i ponekad suparničkih država ne može razviti izvan određene granice, nego ostaje zarobljena u gustoj mreži diplomatskih i ekonomskih odnosa – često suprotnog usmjerenja, ali uvijek pod kontrolom velikih sila. Radi se o načinu na koji je balkanski prostor i prethodno bio federiran (jugoslavenske i druge unije).  Iz čega je razvidno da je EU internalizirala i balkanske sigurnosne rizike.

Samo ugradnja višesmjerne komunikacije u međunarodne odnose i sistemski pristup njima, otvara nove europske i svjetske perspektive mira i pokazuje put izlaska iz «ovog vremena univerzalnih podvala u kojem je govoriti istinu revolucionarni čin» (Georges Orwell).

 

 

 

 

[1][1] MICHAUD, Yves, «Le nihilisme gris contemporain», Esprit, n° 403, mars/avril 2014, str.. 173-179.
[2] VUJAČIĆ, Sanja, Régulation des relations interétatiques en position dépendance : Étude du cas de la Croatie, Disertacija iz političkih znanosti-međunarodnih odnosa, Paris-Saclay, 2016., str. 352-392.

[3] Rucker, Laurent, « La politique étrangère russe : À l’Ouest, du nouveau ! », Le Courrier des pays de l’Est, vol. 8, n° 1038, 2003, str..24-41.

Original možete pronaći na www.geopolitika.news