GEOPOLITIČKA SLIKA SVIJETA U 2018. G. KROZ 5 KLJUČNIH ELEMENATA

2018. godina, po svemu sudeći, trebala bi s geopolitičke točke gledišta biti vrlo zanimljiva. A geopolitika je u suvremenom svijetu praktički sve: ona, možda više nego ikada ranije, utječe na naše živote u gotovo svim sferama, od onih gospodarskih i političkih, pa do socijalnih, kulturnih, sportskih i td. Ona je glavna tema svih svjetskih medija, daje smjer tržišnim kretanjima, jačanju starih i formiranju novih političkih i vojnih savezništava. Zato smo se potrudili prikazati raspored karti i grafika koje će imati odlučujuću važnost za razumijevanje rasporeda geopolitičkih sila u godini koja je pred nama.

Karta 1.: približavanje sukoba između Kine i Japana

Većina svjetskih analitičara (oni iz portala Geopolitika.news nisu bili među njima) predviđali su, kako će tijekom 2017.g. SAD izvršiti napad na sjevernokorejska nuklearna postrojenja, ali to se nije dogodilo. Možda ne samo zbog kineskog i ruskog protivljenja takvom načinu riješenja problema, već i zato što se tom scenariju protivio južnokorejski politički vrh i stanovništvo te zemlje.

Za 2018. godinu može se prognozirati kako rata sa Sjevernom Korejom neće biti. U najboljem slučaju, što je također vrlo malo vjerojatno, SAD može izvesti ograničeni taktički vojni napad u svrhu usporavanja razvoja sjevernokorejskog nuklearnog oružja i njegovih dalekoometnih nosača, poput balističkih (prije svega interkontinentalnih) raketa. Svijet se postupno privikava na činjenicu da Sjeverna Koreja posjeduje nuklearno oružje. Činjenica da američki predsjednik Donald Trump, osim ratničke retorike, po tom pitanju ništa konkretno nije uspio učiniti i pored velikih obećanja tijekom predizborne kampanje i nakon dolaska u Bijelu kuću, zabrinjava najvećeg američkog dalekoistočnog saveznika – Japan. Pa iako Japan i Kina već niz desetljeća (neovisno o pojedinim nerješenim teritorijalnim sporovima) imaju izgrađene dovoljno čvrste uzajamne odnose, temeljene prije svega na velikoj gospodarskoj suradnji i zajedničkim ekonomskim interesima, Sjeverna Koreja – koja posjeduje atomsko oružje, oštro mijenja situaciju. To je prvi veliki signal da se Japan ne može isključivo oslanjati na formalna američka jamstva svoje sigurnosti, jer Washington nije uspio „slomiti“ režim u Pjongjangu, koji javno demonstrira svoju snagu lansiranjem balističkih raketa i preko japanskog teritorija (iako se to, u praksi, zbog velikih visina preleta tih raketa (koji se odvijaju u zemljinoj orbiti), ne smatra narušavanjem teritorijalnog integriteta bilo koje zemlje). Ta činjenica pretpostavlja veću agresivnost japanske vanjske politike i jačanje njezinih oružanih snaga kao temelja provedbe japanskih nacionalnih interesa.



U 2017. godini kineski predsjednik Xi Jinping dobio je novi mandat i gotovo neograničenu moć u vođenju kineske države, a svoju vlast u Japanu na dugo vrijeme učvrstio je i premijer Shinzo Abe. Radi se o dva nacionalistička lidera koji žele demonstrirati moć svojih država u toj regiji, tim prije što je SAD u velikoj mjeri zaokupljen samim sobom. Zapravo, Kina i Japan borit će se za dominaciju u Azijsko-tihooceanskoj regiji i konkurirat će jedno drugom – upravo na Korejskom poluotoku ali i u nizu drugih regija Jugo-istočne Azije.

Karta 2.: povratak Perzije

Prošla je godina u Bliskom istoku prošla u znaku borbe protiv „Islamske države“. SAD i Rusija iza kulisa minimalno su koordinirali svoje aktivnosti po tom pitanju, više u smislu sprječavanja međusobnih incidentnih situacija nego u pomaganju jednih drugima u borbi protiv džihadista. Druga važna karakteristika tamošnjih odnosa prošle godine bila je do sada ne zabilježena suradnja dvaju povijesnih antagonista – Turske i Irana. Rat protiv „Islamske države“ de facto je gotov, i na Bliskom istoku, osim ponekih manjih i izoliranih zona, ta teroristička organizacija više nema teritorija pod svojim nadzorom i djeluje samo temeljem individualnih terorističkih napada ili sudjelovanjem njihovih boraca na linijama bojišnica između sukobljenih strana, prije svega u Siriji i Libiji.

Pobjednik u tom ratu zapravo je postao Iran, koji će u 2018. godini postati najdosljednijim igračem u regiji, koji postupno, korak po korak, ostvaruje svoje ciljeve. Kako je vidljivo na karti, Iran je u različitim razdobljima imao dovoljno resursa koji su mu omogućavali dominaciju na Bliskom istoku. Poraz „Islamske države“ predstavlja najbolju šansu Irana za ostvarenje svojih ciljeva.

Glede Irana mogu se pretpostaviti pozitivne prognoze: njegov utjecaj na Irak je dovoljno snažan, kako na središnju šijtsku vladu u Bagdadu, tako i na iračke Kurde, gdje je Teheran u Erbilu uspio nivelirati negativne učinke referenduma Iračkog Kurdistana u vlastitu korist, na ključna mjesta u vladi kurdske autonomne regije postaviti sebi odane ljude, i praktički udaljiti utjecaj (poglavito gospodarski) Turske koji je bio jak u vrijeme vladavine premijera Masouda Barzanija sve do njegove odluke o provedbi kontroverznog referenduma. S druge strane, očuvanje režima Bashara Asada osigurava nastavak i jačanje iranskog utjecaja u Siriji porazom prosaudijskih vojnih elemenata u toj zemlji, ne samo kroz uništenje ISIL-a već i izolacijom i postupnom likvidacijom „Jabhat al-Nusre“ u regiji Idlib.

Poraz ISIL-a u Siriji omogućuje i libanonskom šijtskom pokretu „Hezbollahu“ povratak u Libanon i učvršćenje tamošnjih političkih i vojnih prilika u svoju korist, što znači jedino nastavak problema za Izrael, ali, također, omogućuje Iranu realizaciju mašte o projiciranju svog utjecaja i na Sredozemno more. Iako će se ta mašta teško ostvariti, najviše zbog samog iranskog geografskog položaja, neovisno o trenutačnim savezničkim pozicijama u po njega tri ključne zemlje – Iraku, Siriji i Libanonu, ali i položaja same Turske i njezine snage koja je ipak veća od one iranske. Međutim, kao što je vidljivo kroz uspostavu suradnje između Ankare i Teherana, Turska za sada nije spremna Iranu na terenu demonstrirati svoju snagu, što 2018. godinu ipak čini godinom Irana. Zato Iran upravo sada mora poduzeti po sebe ključne korake ukoliko želi iskoristiti svoju prednost. U dugoročnoj perspektivi sigurno neće doći do obnove Perzijskog carstva, ali će zato iranski potezi, koji teže obnovi moći iz tog razdoblja, sigurno determinirati stanje na Bliskom istoku u 2018. godini.

Graf 3.: nafta

Ova slika pokazuje spektar gubitaka cijena nafte za nove bušotine u SAD-u, Meksičkom zaljevu i Kanadi. Za mnoge od tih bušotina točka gubitaka spustila se značajno ispod 60 dolara za barel. To znači, kako će 2018.g. biti još jedna godina niskih cijena nafte, što je nepovoljno za riješenje glavnih problema Irana, Saudijske Arabije i Rusije. Trenutačno su cijene nafte porasle do 70-ak dolara zbog različitih čimbenika: hladno vrijeme, političke nepoznanice i neočekivano velik pad američkih naftnih rezervi. Smatra se, kako će neovisno o tome što će mnoge članice OPEC-a i Rusija nastaviti sa smanjenjem proizvodnje nafte, ponuda i dalje nadvisivati potražnju u 2018.g.

Za Iran to može značiti smanjenje novčanih sredstava koje bi mogao koristiti za svoje regionalne ambicije. Za Saudijsku Arabiju to znači nastavak političkih potresa, nastalih nakon odluke prijestolonasljednika Muhammeda bin-Salmana da od Saudijske Arabije učini zemlju koja više neće isključivo ovisiti o izvozu nafte.

Za Rusiju će to značiti izbor između smanjenja socijalnih rashoda, smanjenja rashoda za obranu, ili kraha svoje ekonomije.
Pri nepostojanju nekog velikog događaja, koji bi mogao dramatično  utjecati na nekog od glavnih proizvođača nafte u svijetu – a takav dogašaj nije na vidiku u ovoj godini – može se očekivati kretanje cijena nafte od oko 60 dolara za barel, ili čak i nešto niže. U takvim uvjetima nastavit će se rekordna proizvodnja nafte u SAD-u.

Karta 4.: europske tendencije

Velika Britanija se sprema napustiti EU u 2019. godini. Zbog toga se treba pripremiti na velike političke događaje jer su pregovori između Bruxellessa i Londona po tom pitanju ostali glavna tema, a naravno da se pri tom očekuje potpisivanje sporazuma o Brexitu jer i Njemačka, kao glavni ekonomski motor EU, i Velika Britanija imaju međusobno snažno razvijene gospodarske odnose i u interesu obiju strana je da se to pitanje pozitivno riješi.

Međutim, ključna stvar u svemu ovome je ipak vanjska politika Londona, koja se u odnosu na europski kontinent treba vratiti u prijašnje okvire, a najbolji primjer za to je „separatni“ sporazum o obrambenoj suradnji između Velike Britanije i Poljske. Što je britanski cilj? Osigurati mogućnost kako niti jedna strana na europskom kopnu ne bi postala dovoljno snažna da bi projicirala svoju vlast kroz kanal La Manche koji „spaja“ britansko otočje s europskim kopnom.

Još jedan intrigantni element ove karte u čijem se središtu nalaze dvije države, jesu odnosi između Njemačke i Poljske, što će, više nego bilo što drugo, odrediti događaje unutar EU tijekom 2018.g. Poljska je umorna od nesrazmjernog njemačkog utjecaja u EU i nervozna je zbog britanskog napuštanja Unije i prestanka balansirajućeg utjecaja Londona u odnosu na moć Berlina unutar EU.

EU će imati nekoliko velikih testova, separatističke težnje neće nestati, ali njemačko-poljsko nesuglasje oko budućnosti Unije bit će najveći problem nad kojim će trebati uspostaviti kontrolu.


Graf 5.: sporazum NAFTA

Pregovori koji su se tijekom 2017.g. vodili između SAD-a, Kanade i Meksika glede sporazuma o slobodnoj trgovini – NAFTA, ukazuju kako je čak i Kanada postala oštar pregovarač. Jedna od glavnih prognoza u 2018.g. predviđa opstanak NAFTA-e, neovisno o ugrozama koje prijete njegovom krahu.

Jedini način da se dođe do takvog zaključka je ne obraćanje pozornosti na službenu retoriku uključenih strana. Gospodarski interesi triju država imaju prioritet nad riječima i politikom, pa je po sve strane stvarni interes ipak očuvanje tog sporazuma.

Na grafici je jasno vidljivo zašto Kanadi i Meksiku treba nastavak NAFTA-e i očuvanje trgovinskih odnosa sa SAD-om koji predstavljaju važan dio njihovih gospodarstava.

Na grafici, međutim, nije vidljiva pozicija SAD-a. Opseg trgovine SAD-a s partnerima unutar tog sporazuma je velik, ali on nije ni približno onakav koliki je u odnosu na trgovinu SAD-a s ostatkom svijeta. Također treba imati na umu da se SAD sastoji od 50 saveznih država, od kojih su dvije najutjecajnije – Texas i Kalifornia – snažno  zainteresirane za očuvanje NAFTA-e, a one u tome nikako nisu usamljene.

Zaključak:

U 2018. godini može se očekivati rast kinesko-japanskog suparništva za dominaciju u Jugo-istočnoj Aziji. Iran će nastojati prestrojiti Bliski istok sukladno njegovim interesima. Cijene nafte ostat će u približnim okvirima kao i u drugoj polovici prošle godine – nedovoljno visoke po ekonomske interese Irana, Saudijske Arabije i Rusije. Njemačka i Poljska nastojat će postići dogovor o budućem ustroju EU tj. pravilima koja će vrijediti u Bruxellessu u vrijeme dok Velika Britanija može ostati izvan bilo kakvog važnog utjecaja na ravnotežu snaga na europskom kopnu. Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini NAFTA, neovisno o oštroj političkoj retorici i međusobnim optužbama između SAD-a s jedne i Kanade i Meksika s druge strane, ostat će na snazi u više-manje nepromjenjenom obliku ili ponekim nevelikim modifikacijama u korist interesa SAD-a, možda samo i kozmetičke prirode.

 

Original možete pronaći na geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI