Mario Stefanov, dr. sc. Jadranka Polović: EUROPA POSTAJE NAJOPASNIJE SVJETSKO ŽARIŠTE SUKOBA

Unatoč brojnim regionalnim krizama koje u posthladnoratovskom razdoblju, ciklično destabiliziraju međunarodnu zajednicu, činjenica je da više od 70 godina od posljednjeg velikog svjetskog rata (II. svjetski rat), svijet nije pogodio globalni sukob. Analitičari su vrlo podijeljeni oko pitanja međunarodne stabilnosti – znači li to da smo kao čovječanstvo uistinu nadmašili takvu razinu sukoba ili se primičemo globalnoj katastrofi, mogućem Trećem svjetskom ratu koji bi značio i kraj civilizacije kakvu poznajemo (Putin, 2018.)? Naime, može li se razdoblje „dugog mira“ sagledati kao trajni trend, uzrokovan istinskom promjenom, ili je realnost međunarodnih odnosa prepuna napetosti koje mogu eksplodirati?

Trenutno, zasigurno svjedočimo novom hladnom ratu, iako mnogi smatraju da je već sukob u Siriji, koji je preko posrednika uključio brojne međunarodne aktere (proxy war), imao globalni karakter. Svakako, nova globalna utrka u naoružanju, drastično povećanje vojnih proračuna, jačanje geopolitičkih napetosti diljem svijeta uslijed natjecanja velikih sila – SAD-a (i saveznika), Rusije i Kine, slabljenje (slom) multilateralizma i utjecaja međunarodnih institucija ili nemilosrdno širenje globalnih nejednakosti, neki su od ključnih dokaza koji nas upozoravaju da se svijet nalazi na vrlo skliskom terenu i da se kreće prema novom globalnom sukobu.

Od nedavno se bavimo još jednom u nizu turbulentnih kriza, onom u Perzijskom zaljevu. Hoće li Sjedinjene Države napasti Iran, što će se dogoditi ako ove dvije zemlje zarate, znači li to početak Trećeg svjetskog rata – neka su od otvorenih pitanja, zapravo snažnih izazova postojećem međunarodnom poretku. Bez obzira na rasplet ove goruće krize, koja, nesumnjivo, snažno destabilizira međunarodnu stabilnost i ugrožava razdoblje „dugog mira“, ipak valja napomenuti da jedino Europa ima stvarni potencijal izazivanja kataklizmičnog ratnog sukoba svjetskih razmjera. Pojednostavljeno rečeno – bez Europe nema svjetskog, globalnog rata. Naime, sukob SAD-a s Iranom, Rusijom ili Kinom, koliko god bio „majka svih ratova“, ipak ne može stvoriti pretpostavke za globalni ratni obračun kao što to može učiniti europsko krizno žarište. A ono nesumnjivo postoji, a taj su „potencijal“, trenutno u formi niskoprioritetnih, ali prisutnih ili zamrznutih sukoba Europi priuštile, bilo kroz deluzije EU integracija ili uz pomoć egoističnih politika najmoćnijih država – članica, postojeće političke, financijske i gospodarske elite.
Percepcija europske javnosti, prema kojoj bi mogući novi svjetski sukob trebao početi nuklearnim ratom ili javnom objavom globalnih sila o izravnim vojnim djelovanjima, potpuno je pograšna. Takvo shvaćanje mogućnosti globalnog razračunavanja uporno se održava u javnosti zahvaljujući europskim mainstream medijima koji „pokrivaju“ politiku europskog establishmenta i održavaju privid mirotvorne uloge Europske unije i europskih integracijskih procesa. Objektivno gledajući ti su procesi zbog niza sigurnosnih (migracijska kriza, terorizam, gomilanje naoružanja…), političkih () ili gospodarskih (neoliberalna agenda, neviđen uspon socijalnih nejednakosti) implikacija toliko podijelili Europu da je ona na rubu pucanja, a (podsjetimo se) svaki je slom mirovnog poretka u Europi uvijek neizbježno vodio i slomu svjetskog mirovnog poretka. U novi veliki ratni sukob, razmjeran velikim ratovima 20. Stoljeća, Europa polako tone kroz disperzirani, razlomljeni hibridni sukob unutar sila koje njome vladaju i koji se često, putem posrednika (proxy partnera ili ilegalnih terorističkih skupina) širi diljem svijeta i uključuje sve globalne svjetske sile. Ukupnost tih zbivanja prerasta u veliki svjetski sukob za preraspodjelu svjetskih bogatstava i moći, što svakako snažno podsjeća na turbulentno razdoblje pred Prvi svjetski rat.

Jedino Europa, kao i više puta u povijesti, ima istinski potencijal eskalacije i transformacije, sada još uvijek razlomljenog, nevidljivog i medijski zatajnog rata u svjetski sukob epskih razmjera. Što god sebi pripisivali drugi, Europa je oduvijek bila kulturno, političko i ideološko središte svijeta. Kao što navodi ugledni britanski povjesničar, Niall Ferguson, u knjizi „Civilizacija: Zapad i ostali“ (Ferguson: Profil, 2012.), počevši od kraja 15. stoljeća, zapadnoeuropske su državice stvorile civilizaciju sposobnu ne samo da pokori velike orijentalne imperije i podjarmi Afriku, obje Amerike i Australaziju, nego i da obrati narode diljem svijeta na zapadnjački način života. To je obraćenje postignuto više rječju nego mačem, navodi Ferguson, i zaključuje kako ni jedna prethodna civilizacija nije ostvarila takvu nadmoć kakvu je Zapad (Europa kao izvorište) ostvario nad ostalima. Naime, u Europi je uvijek sve započinjalo i uvijek sve završavalo. Europa je domovina svih velikih ideja koje su mijenjale svijet, ali i ideologija, bilo onih koje su je vukle prema napretku (liberalizam) ili prema razarajućim svjetskim sukobima (fašizam, nacionalsocijalizam, komunizam). Europa je tako postala najmoćnija pokretačka sila kataklizmičnih zbivanja 20. stoljeća. Ništa toliko značajno, s tolikom snagom promjene političke, kulturološke ili vojne paradigme u svjetskim razmjerima nije dolazilo iz ostatka svijeta. Teško je izbjeći konstataciju da Azija, Afrika i američki kontinenti u proteklom stoljeću nisu producirale ni jednu novu ideološku pokretačku silu koja je mijenjala svijet. Europa je jedina imala tu sposobnost, zbog čega je bila prokleta ili slavljena.

“Povijest se istina ne ponavlja, ali se savršeno rimuje“, napisao je američki književnik Mark Twain. Nikome nije bilo ni na kraj pameti da bi napad Japana na Kinu 1937. godine mogao biti fragment budućeg globalnog svjetskog ratnog sukoba, pokrenutog, kao i danas, za preraspodjelu svjetskih bogatstava i utjecaja. Na azijskom su ratištu ratovali milijuni ljudi, međutim, sukob nije prerastao u svjetski. Tek u trenutku kada je „otvoreno“ europsko ratište, 1.rujna 1939. godine, napadom Njemačke na Poljsku, stvorili su se preduvjeti za eskalaciju, zbog čega je ova europska invazija uskoro prerasla u svjetski rat. Samo rat na europskom prostoru mogao je, što može i danas, u ratno sučeljavanje uvesti najmoćniju svjetsku velesilu SAD. Naime, tek uključivanjem SAD-a, prvotno kroz podršku svom strateškom savezniku Velikoj Britaniji putem neograničenih financijskih i materijalnih transfera u obliku dostave naoružanja i vojne opreme, rat je postupno postao svjetski. Napad Japana na vojna postrojenja SAD-a na Pacifiku bio je samo završni čin koji je potvrdio američki ulazak u rat i povod za formalnu objavu rata Japanu. No, neosporna je činjenica da su se Amerikanci u rat uključili mnogo prije Pearl Harboura, u trenutku kada su se upleli u ratna zbivanja na europskom kontinentu. Da nije bilo europskog ratišta SAD bi se sukobio s Japanom, međutim, taj bi rat ostao na razini sukoba za kontrolu azijsko-pacifičke regije kojoj SAD geopolitički pripada. No, transatlanski angažman SAD-a ratovima u Europi dao je obilježja globalnog ratnog sukoba.



Ponovo, kao i početkom 20. stoljeća, vrlo je izgledno da samo Europa i njena unutarnja razračunavanja imaju moć pokretanja svjetskih ratova. Naime, Europa ponovo preživljava svoj „beskrajni dan“. Ona je opet na putu rata, jednako kao pred velike sukobe 20. stoljeća. Ponovno se nalazi zarobljena u situaciji u kojoj Europska unija s potencijalom globalne sile predvođene Njemačkom, ne može ili ne smije, zbog rasporeda svjetskih silnica, uistinu postati globalna sila. Iako Europa u svojoj unutarnoj strukturi teži za ujedinjenjem, kako bi, između ostalog, mogla razviti sposobnosti globalnog djelovanja, ona to zapravo ne uspijeva zbog otpora članica koje opravdano ne žele predati svoje nacionalne suverenitete u ruke nadnacionalne unije predvođene Berlinom. Njemačka je svojim pravilima, uobličenim u zahtjevu za usvajanjem „europskih vrijednosti“, vladavine prava, monetarne i fiskalne štednje, te migracijskom politikom, snažno destabilizirala Europsku uniju. Naime, integracijsko stezanje i sažimanje  razumljivo izaziva jačanje otpora ili pobunu slabijih članica koje se osjećaju ugrožene. Takva situacija dovela je do toga da unutar Europske unije usporedno jačaju centripetalne i centrifugalne sile, što će neizbježno u jednom trenutku proizvesti kolaps cijelog sustava, naravno, ukoliko se takav smjer europskih političkih zbivanja dalje nastavi. Unutarnje suprotnosti unutar EU, kao hibridne zajednice, svakim danom eksponencijalno rastu, unatoč geostrateškim interesima vodećih država članica koje žele globalni utjecaj i s tim ciljem pokušavaju izgraditi elemente državnosti, usisavajući dio po dio suvereniteta nacionalnih država članica.

Europa je rastrgana između svojih potencijala i svojih ograničenja, te opkoljena konkurentnim globalnim silama – s jedne strane SAD-om, s druge Kinom. Na svojim istočnim granicama na trasi je sučeljavanja i s Rusijom iako bi joj temeljni geopolitički i geoekonomski interes bilo povezivanje unutar Eurazije, kopnenog središta svijeta ili Mackinderovog „Heartlanda“. Da bi uistinu uspješno sudjelovala u globalnoj areni mora se politički ujediniti, ali ona to ne može. Naime, unutarnje podjele sve su snažnije! Francuski diplomat i politički analitičar, Maxime Tandonnet, u veljači ove godine ukazuje: “Europa s 500 milijuna stanovnika, ujedinjena zajedničkom povješću i kulturnim nasljeđem već desetljećima proživljava vrlo ozbiljnu krizu, njen demografski, tehnološki, kao i znanstveni pad, iznimno je dubok i dugotrajan. Europu progoni njena prošlost – ratovi i kolonijalizam….. Rastrgana je između ekonomski snažne Njemačke i južnih država članica s uništenom ekonomijom. Procesi i podjele, u ovom su trenutku u punom zamahu uključujući Brexit, francusko-talijanski sukob i rast antisistemskih pokreta“. Tandonnet zaključuje da je u Europi i Europskoj uniji ponovo pokrenut ideološki rat koji zapravo ne komunicira sa stvarnošću i koji će, prema njemu, ponovo biti za Europu poguban. On upozorava: “Protivnici Europske unije s jedne strane, i njene pristaše s druge strane, koji one prve sotoniziraju kao populističku kugu, sudjeluju u ideološkom ratu koji je potpuno odvojen od stvarnosti“.

Američki geopolitičar i osnivač privatne, ali vrlo utjecajne obavještajne agencije Stratfor, George Friedman, za think-tank Geopolitical Futures iskazuje slične spoznaje kao i Tandonnet. On navodi: “Od samog početka europskog projekta, vrlo je malo europskih vlada bilo spremno prepustiti vlast paneuropskim institucijama. Europska unija nije multinacionalna država. Ipak, Europski parlament odražava ideju Europe kao jedinstvenog političkog entiteta. Ostatak Europske unije odražava činjenicu da su se suverene nacionalne države udružile u ugovornu organizaciju i da izabrane vlade tih nacionalnih država zadržavaju vlast kako nad samom EU, tako i nad područjem svog nacionalnog suvereniteta“. Friedman u nastavku objašnjava da je europska birokracija uporno inzistirala na centralizaciji Europske unije i da je unutar EU izvršena preraspodjela bogatstava u korist moćnih članica, slabijima na štetu, a sve kroz nametanje načela ekonomske učinkovitosti i uz primjenu mjera štednje, koje su, istina, dovele do gospodarskog rasta, ali i do velike cijene (socijalne nejednakosti) koju je trebalo platiti. To je eskaliralo tzv. grčkom krizom koja je izazvala trajni raskol između razvijenih i moćnih članica EU, na čelu s Njemačkom, i južnih država članica s problematičnim gospodarstvima. Naime, politike i mjere koju su provodile Bruxelles-njemačke elite, bile su u funkciji prelijevanja bogatstava iz slabijih članica u europsku jezgru. Prema Friedmanu, sve ovo rezultiralo je percepcijom javnosti da je „pobožno pozivanje na europske vrijednosti iz centra EU, isključivo pokriće za interese europske elite“. Do daljnjeg je raskola došlo po pitanjima imigracije, tj. njemačkih nastojanja da na europsko tržište dovede radnu snagu s prostora Sjeverne Afrike i Bliskog istoka i time bitno smanji europsku cijenu rada. Pri tom je izostala rasprava o bitnim pitanjima –  mogu li načela Europske unije uistinu prisiliti države članice (koje ne pristaju na ovu agendu) na prihvaćanje imigranata? Time je pokrenuto temeljno pitanje o granicama moći EU i suverenosti nacionalnih država članica. Friedman navodi: „Tijekom proteklih desetak godina centar Europske unije sučelio se s britanskim referendumom o napuštanju EU, grčkom krizom, izborima nesklonih vlada u Poljskoj i Mađarskoj koje su slijedile želje svojih birača, a ne EU, te odlukama vlade Italije koja se oduprijela pokušajima EU da joj nametne rješenje za financijsku krizu“.

„Naravno, Bruxelles ili centar EU je reagirao demoniziranjem svih tih centrifugalnih sila“, navodi dalje Friedman, zbog čega je širenje antiestablishment pokreta, označenih kao populizam, bilo očekivano i prirodno. Ovi pokreti bili su povratak na ono što je Europa uvijek bila i što nikad nije napustila, unatoč svim naporima EU. Iskazi nacionalne suverenosti ponovno su ojačali, postavljajući zahtjeve da se Europska unija tretira kao ugovor, a ne kao nadnacionalna država koja može određivati tko će protivno odlukama nacionalnih država na njihovom teritoriju boraviti. Na kraju raščlambe Friedman zaključuje: “EU je stvorena kako bi uskladila takve odnose, ali je očito izgubila kontrolu nad situacijom, što se uvijek događalo onima koji su vjerovali da imaju pravo vladati, a nisu mogli prihvatiti ideju da to pravo ima granice… Činjenica je da su izbori za Europski parlament pokazali kako stranke centra gube kontrolu nad političkim sustavom, ali polako. Odluke o tome neće se donositi u Europskom parlamentu nego u nacionalnim parlamentima koji su izravni predstavnici svojih građana. Pretpostavljam da još jedna gospodarska kriza ili pokušaj EU elita da nametanjem pravila slabijim članicama (osobito u svezi imigracije) mogu slomiti sve krhkiju strukturu EU“, zaključuje Friedman.

U tom ozračju unutarnjih napetosti očekivano se bude demoni prošlosti, pa Grčka traži isplatu ratne odštete za 2. svjetski rat od strane Njemačke, dok Njemačka sa Češkom ponovo raspravlja o Sudetima. Postupno, pojavljuju se iskazi težnji prema dijelovima teritorija Hrvatske i Slovenije u čemu je posebice izravan i uporan bio predsjednik Europskog parlamenta, Antonio Tajani. Nadalje, jačaju razmirice između Mađarske i Slovačke, Mađarske i Rumunjske, te se općenito diljem Europe iscrtavaju zemljovidi s novim – starim granicama. Europska unija, ostavljena na bespućima slomljenog svjetskog poretka i pritisnuta geopolitičkim interesima SAD-a, Kine i Rusije, sve češće, umjesto rasprave o budućnosti, obnavlja neriješena pitanja iz prošlosti koja se tiču izgubljenih teritorija, slave i moći.

(Nastavlja se)

 

 

 

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI