Mario Stefanov: EU – Povratak moći nacionalnih država

0
254

Izborno posrnuće dominatnih struktura lijevog i desnog centra europske politike, koje će se nakon izbora za Europski parlament vrlo vjerojatno  nastaviti i na nacionalnim izborima u državama članicama, jasno ukazuje da se na političkoj sceni Europske unije uistinu odvija epski sukob snaga nacionalnih suverenosti država članica i sila koje pod svaku cijenu pokušavaju uniju pretvoriti u nadnacionalnu federalnu tvorevinu. Dakako,u korist geoekonomskih i geopolitičkih probitaka najmoćnijih država članica predvođenih Njemačkom i Francuskom.

Najistaknutiji promotor centralizirane Europske unije  s jezgrom moćnih država  u središtu i ostalima u krugovima nižih razvojnih brzina, francuski predsjednik Emmanuel Macrona sa svojom  Republikom  u pokretu  doživio je  bolni poraz od zagovornice nacionlnih suverenosti država članica, Marine Le Pen i njenog Nacionalnog okupljanja (National Rally – nekadašnji „National Front“). Bivši savjetnik američkog predsjednika Trumpa Steve Bannon drži da je ta pobjeda uništila  projekt europske centralizacije. On, odmah nakon objave službenih rezultata izbora izjavljuje: “U nedjelju je umro pokret za integraciju. Francuski predsjednik je u rujnu 2017. na Sorboni održao vrlo snažan govor o budućim Sjedinjenim Europskim Državama, a jučer je odbijen”. Marine Le Pen pak ,13. lipnja  objavljuje osnivanje novog bloka u Europskom parlamentu – Identitet i demokracija (ID) u kojem su  „Nacionalno okupljanje“ Marine Le Pen, „Liga“ zamjenika talijanskog premijera Mattea Salvinija i „Alternativa za Njemačku“ (AfD). Njegov cilj je „moć iz Bruxellesa vratiti u nacionalne prijestolnice“.

“Izmijenili smo političku kartu Europe”, rekla je Le Pen govoreći o ID-u koji ima 73 od 751 zastupnika i peta je po snazi skupina u Europskom parlamentu, odmah iza Zelenih. “Ne većim ovlastima EU-a, ne daljnjoj harmonizaciji, ne podrivanju nacionalne države”, rekao je Joergen Meuthen, suosnivač AfD-a.

Još 2015. godine Marine Le Pen je upozoravala  kako je „globalizacija barbarstvo. Vladanje cijelim svijetom od strane  moćnih multinacionalnih korporacija i krupnog financijskog kapitala vodi narode i njihove  nacionalne države u propast, pa države moraju svojom regulativom postaviti limite“. Za Marine Le Pen  mjere rezanja  javnih rashoda u cilju konsolidacije državnih financija po mjerama  koje je odredio Berlin i Bruxelles, a koje  idu na štetu najsiromašnijih slojeva stanovništva, dovode  do socijalne razgradnje društva i nacije, uz istovremeno uništavanje i samog pojma nacionalne države. Taj povratak u ustroj društva prije formiranja nacionalnih država je povratak u barbarstvo, što je po mnogima,  uostalom, i cilj globalizacije – uskratiti pojedincima i narodima zaštitu vlastite države.

Prema njoj, Europska unija  guši suverenitet svojih naroda: “Suverenitet je temelj demokracije. Bez suvereniteta nema demokracije, jer imati slobodu staviti glas u glasačku kutiju je jedna stvar, no ako ljudi koje izaberete tim procesom nemaju nikakve ovlasti jer stvarnu moć drže supranacionalna tijela, tada više nismo u demokratskom procesu.

Mislim da je nekadašnji francuski premijer Mendes France bio u pravu kada je 1957. godine rekao kako postoje dva puta prema totalitarizmu – ili se sve ovlasti ujedinjuju u jednu ili sve ovlasti prebacimo na supranacionalno tijelo. Upravo to su i učinili izgradivši Europsku uniju – prebacili su suverenitet na supranacionalno tijelo koji nije birano, koje nema nikakav legitimitet, te koje nameće svoju volju narodu. To se tiče i našeg teritorijalnog suvereniteta – mi više nemamo kontrolu nad svojom imigracijskom politikom jer su sve granice otvorene uvođenjem Schengena. Isto vrijedi i za naš monetarni suverenitet  jer više nemamo kontrolu nad svojom valutom. Naš suverenitet nad proračunom također je prebačen na razinu Europske Unije, kao i pravni suverenitet pošto su 80% zakona o kojima se glasa u francuskoj Nacionalnoj Skupštini zapravo prepisane EU direktive. Ja smatram da je Francuska slobodna zemlja i da bi takva trebala ostati. Stoga, pošto su nam ukrali naše slobode, trebamo se boriti da ih vratimo natrag iz ruku onih koji su nam ih ukrali bez našeg znanja i bez naše suglasnosti“. Pritom je za nju svejedno tko je na čelu institucija EU: “Apsolutno me nije briga tko je predsjednik Europske komisije ….jer je on zapravo nadzornik u zatvoru. On je tamo zadužen za povođenje pravila. Stoga, tkogod je nadzornik, on će nametati pravila unutar zatvora.To je posao šefa Komisije. Računa se samo to tko će najbolje nametnuti ultra-liberalnu politiku i transfer suvereniteta“.

Izborima za Europski parlament  jasno je iskazan narasli  otpor europskih naroda centralizaciji Europske unije, masivnom i ubrzanom prenošenju suvereniteta nacionalnih država na nadnacionalna tijela EU, urušavanju samog pojma nacionalnih država i nametanju ekstremnog socijalnog i ekonomskog liberalizma pod maskom tobože  neizbježnih globalizacijskih procesa. Usporedno raste spoznaja i protivljenje europskih građana agendi geoekomskog i geopolitičkog povezivanja Europe, Sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Započeti proces  političkog , vojnog i gospodarskog povezivanja Europske  unije sa Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom u jednu cjelinu  na kojem se  potrebne prilagodbe sada provode ognjem i mačem jednostavno je za postao vidljiv i malo tko se više može praviti da ga ne primjećuje.

Takva jedinstvena regija, o kojoj govori  Visoka predstavnica Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku  Federica Mogherini u svome govoru „Europa i arapski svijet: zajednička povijest, zajednička budućnost“ na sveučilištu u Kairu krajem 2015. godine  bila bi, tako, vojnim i gospodarskim ugovorima čvrsto vezana s Europskom unijom u jedinstvenu geoekomsku i geopolitiku cjelinu.

No europski građani očito to ne žele, a otpor raste po mjeri rasta njihovih spoznaja o planovima i djelovanju vodeće EU politike. Oni ne  žele uništenje svojih nacionalnih država, rasprodaju svojih prirodnih bogarstva, saniranje privatnih banaka i tvrtki novcem dobivenim kroz mjere štednje, preseljavanje stanovništva s Bliskog istoka pred njihove pragove i nevjerojatne forme radnih odnosa koje se nazivaju liberalizacijom tržišta rada i koje ukidaju kreditnu sposobnost milijuna državljana, koji tako od svoga rada nikada neće moći pribaviti dom i nikada neće biti pravi potrošaći na svojim nacionalnim tržištima.

Europskoj javnosti je postalo jasno kako vladajuća  europska finacijska, gospodarska i politička elita  nikada neće svojom voljom promijeniti smijer i odreći se za nju lukativnog sustava, kao što, ustalom, nikada nitko nije mirno izašao iz mraka organiziranog kriminala. Građani su shvatili, u tom carstvu neoliberalnih financijskih čarobnjaka i pridruženih izgubljenih  ljevičara koji su ostali bez svojih pacijenata jer ih je radništvo nogiralo na odlagalište povijesnog otpada pa su se prihvatili zastupanja  rodnih i drugih manjina i imigranata – jednostavno nije predviđeno da oni pristojno žive.

Europska vladajuća  politika dobila je tako novi signal da narodi Europe neće tek tako odustati od svojih suverenih politika, svog načina života, svojih kulturoloških i vjerskih posebnosti  i ,konačno, svojih nacionalnih država da bi se pokorili nesputanom političkom i gospodarskom liberalizmu koji razara sve pred sobom, od pojedinaca ,koje pretvara u beznadežne asocijalne paupere, preko obitelji, koje čini socijalno i financijski disfunkcionalnim,  do nacionalnih država, koje transformira u činovničke strukture odvojene od potreba vlastititih naroda s bijednom svrhom transfera politike  od bruxelleskih centara finacijske i političke moći prema europskim narodima.

Na vrhu te liberalne piramide Europske unije, struktirane prema načelima socijalnog darvinizma, politička je i gospodarska oligarhija  najmoćnijih europskih država predvođenih Junckerovim, Schäubleovim i Merkeličinim računovođama i ekonomskim iluzionistima, preko magične formule globalizacije povezana s angloameričkim, arapskim i transnacionalnim kapitalom čijim interesima, uostalom, i služi. Na dnu tog hranidbenog lanca stjerane  su slabije i novoprimljene države članice. Funkcije njihovih nacionalnih država prenose se na nadnacionalna tijela Europske unije koja sve više podsjeća na nekakvo moderno Rimsko carstvo, a države članice na njegove provincije, gdje se odanost lokalne vladajuće strukture  kupuje novcem i povlasticama rimskog načina života. Vladajuće  političke strukture država članica EU tako postaju odvojene od svojih naroda, kao i za rimskog carstva, i skladno uklopljene u liberalnu i globalističku paradigmu Europske unije, a njihovi narodi i države prepušteni liberalnom političkom i gospodarskom maltretiranju iz centra imperije.

Još 2016. godine, nakon prvih izbornih uspjeha političkih snaga nacionalnih suverenosti,  politička analitičarka  Barbara Wesel  u članku za poluslužbeni  „Deutsche welle“ pod naslovom „Uzbuna za Europu“  zaokupljena difamiranjem desnice i pozivom na borbu potiv nje ipak nije mogla izbjeći u jednom  odlomku svoga teksta dotaknuti pravi problem Europe: “I na kraju: stare narodne stranke se opet moraju sjetiti gubitnika globalizacije. Jer u njihovom nezadovoljstvu se krije politički eksploziv.“

Ti „gubitnici globalizacije“, kako ih ona naziva, većina je europskih građana koja se slaže s Marine Le Pen  da je “globalizacija barbarstvo i retrogradni proces povratka  u društveni ustroj prije nacionalnih država“ i koji će na svim slijedećim izborima u europskim državama potiskivati sada vladajuću politiku u korist stranaka koje toliko uznemiruju postojeći  poredak. Oni ne žele globalizacijske učinke koje neposredno osjećaju na svojoj koži, mase imigranata pod svojim prozorima i svoje pretvaranje u beznadni prekarijat.

Šokantno je da ugledni „Deutsche welle“ neukusno i ponižavajuće,  obične i normalne građane europskih država naziva  „gubitnicima globalizacije“ i njihovo nezadovoljstvo proglašava“ političkim eksplozivom“. To samo odražava oholost i bešćutnost vladajuće europske  politike.

No očigledno, počelo je političko buđenje tih „gubitnika“ , koji nikada neće prihvatiti taj status,  i politička pobuna europskih naroda protiv europske vladajuće liberalne imperije  i njezinih lokalnih namjesnika. Na djelu je  pobuna europskih naroda država članica EU,  koja će obilježiti sve buduće izbore unutar EU i koja je već sada usporila planiranu daljnju centralizaciju strukture unije i prenošenje nacionalnih suverenita na tu nadnacionalnu strukturu.

Politička ideja pretvaranja Europske unije u nadnacionalnu, globaliziranu državnu tvorevinu s državama  članicama ograničenog suvereniteta na putu je sloma s kojega više nema povratka.

Nakon brutalnog  financijskog obračuna europske političke elite sa zaduženim i inferiornim članicama unutar eurozone  utjerivanjem dugova i ponižavanjem država članica ne samo EU, nego i geopolitički mnogo značajnije – NATO-a, lako predvidivog i stoga moguće svjesno i namjerno dopuštenog sloma režima zaštite vanjskih granica EU i potom  maltretiranje država članica provozom imigrantske mase kroz njihov teritorij, te zahtjevima za zadržavanjem migranata u cilju regulacije dinamike njihova kretanja – europskim građanima otkrilo se pravo lice političke tvorevine  u koju se pretvorila Europska unija.

Utemeljeno se može zaključiti kako  je europska politička elita mogla znati kakve će sve pomake na europskoj političkoj sceni izazvati njene političke agende i postupci,od organiziranog  masovnog uvođenja  stanovništva s Bliskog istoka i Sjeverne Afrike na europske prostore, otvaranja procesa integracije Europe i MENA-e (Sjeverna Afrika i Bliski Istok), do nametanja nesputanog ekonomskog i socijalnog liberalizma.

Sasvim je izvjesno da je, podržana od strane državnih struktura najmoćnijih država članica EU s obavještajnim službama koje se ubrajaju u uski krug najsposobnijih na svijetu, zacijelo predvidjela  ovakav razvoj  političkih zbivanja. Pitanje je samo da li je svjesno prihvatila rizik kako bi udovoljila europskim i arapskim središtima finacijske moći i interesima vodećih europski gospodarstava, držeći da će ga moći kontrolirati, ili je sve dio još uvijek za obične smrtnike teško dokučivog  plana ovladavanja svim aspektima finacijskog, gospodarskog i socijalnog života Europe.

U svakom slučaju sadašnja  nadnacionalna konstrukcija EU, koju više malo tko želi dalje se može održati  kao i svaka neprirodna državnopravna tvorevina samo silom, političko-propagandnom, sigurnosno-represivnom ili finacijskom, a prema potrebi  i vojnom, ako je to u interesu elite i vladara bruxellleskih labirinata moći, industrijskog  i bankarskog kompleksa, američkih i nezaobilaznih arapskih saveznika i globalizacijskih nadzornika. I tu leži prava opasnost jer svaka zajednica održavana silom, bilo psihološkom, finacijskom ili fizičkom unaprijed je osuđena na svoj eksplozivan i krvavi kraj. Izazove li mogući raspad EU seriju probuđenih teritorijalnih  reivindikacija, kao isparavki nepravdi prošlih svjetskih ratova na europskom tlu, i posljedične međudržavne sukobe, bit će to na isključivo zadovoljstvo američke i britanske politike koje bi ponovo dobile priliku uspostavljati europski mirovni poredak prema svojim mjerilima i interesima.

Upravo takav slijed događaja oni i priželjkuju, a može se spriječiti samo redefiniranjem Europske unije i ponovnom uspostavom suvereniteta ravnopravnih nacionalnih država članica.

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Loading...