Izbor kandidata za čelne funkcije Europske unije, posebice kandidatura njemačke ministrice obrane Ursule von der Leyen za predsjednicu Europske komisije, odraz je stvarne raspodjele moći unutar unije. Slikovito rečeno – Njemačka prije svega, a nakon nje dugo, dugo nitko, pa potom francuski interesi i tek na kraju, u tragovima, utjecaj novoprimljenih i ekonomski slabijih članica Europske unije, poglavito onih iz Srednje i Istočne Europe.
U velikoj trgovini raspodjele funkcija, u kojoj se nije obaziralo na izborni legitimitet kandidata iz kojeg god špila karata se karte izvlačile, uvijek su se nekim čudom najbolje našle u njemačkim rukama. Teško je za vjerovati da je njemačka politika tolika miljenica sreće ili obožavanja svih ostalih, a daleko realnija mogućnost je jednostavna činjenica da su karte unaprijed obilježene. Tko god ih je dijelio, modelirao i vodio ostale igare na stolovima žive igre u casinu Europske unije tako uopće nije bitno -krupije je uvijek krupije, dijelio čiste ili obilježene karte.
Neosporna činjenica njemačke dominacije Europskom unijom predloženom raspodjelom funkcija i sasvim izvjesnom potvrdom njemačke ministrice obrane za predsjednicu Europske komisije od strane Europskog parlamenta sada postaje jasno vidljiva. Njemačka političarka iz najužeg kruga kancelarke Angele Merkel na čelu efektivno najmoćnijeg tijela Europske unije zorno simbolizira postojeće stanje odnosa unutar unije. Dakako, nimalo slučajno, ni jednu čelnu funkciju nije dobio nitko iz država članica Srednje i Istočne Europe, a u širokom luku zaobiđene su članice Europske unije okupljene u Višegradskoj skupini.
Snaga Njemačke unutar EU više se, tako, ne izražava samo efektivnim nametanjem njemačkih geokonomskih i geopolitičkih interesa, nego se iskazuje i kroz poziciju predsjedanja Europskom komisijom, pa faktička njemačka dominacija Europskom unijom postaje u sve većoj mjeri i formalno-pravna. Čelna pozicija u Europskoj komisiji samo je vrh sante leda, jer su njemački dužnosnici već masovno instalirani i pažljivo raspoređeni po cijeloj strukturi birokracije Europske unije.
Njemačka već dugo dominira u izvršnim odborima Europske unije i najvažnijim europskim tijelima i institucijama, posebice na području financija.
Od samog osnivanja Europski stabilizacijski mehanizam (ESM), koji ima ključnu ulogu u preveniranju i rješavanju financijskih kriza, predvodi Klaus Regling , koji je u njemačkom Ministarstvu financija prije toga sudjelovao u kreaciji samog EU Pakta o stabilnosti i rastu. Nadalje, bivša predsjednica BaFin-a (Bundesanstalt für Finanzdienstleistungsaufsicht), njemačkog Saveznog nadzornog tijela za financije Elke König predsjeda od samog osnutka – 1. siječnja 2015. godine – Jedinstvenim sanacijskim odborom (SRB) europske Bankarske unije. On je ključni instrument djelovanje te unije i njezina jedinstvenog sanacijskog mehanizma. Njegova je misija osigurati propisnu sanaciju posrnulih banaka, uz što je moguće manji utjecaj na realno gospodarstvo i na javne financije uključenih zemalja EU-a. Inače, Bankarska unija je instrument nadzora i sanacije banaka na razini EU-a koji djeluje na temelju pravila koja se primjenjuju u cijeloj EU. Bivši njemački europarlamentarac Klaus-Heiner Lehne predsjednik je Europskog revizorskog suda ( ECA), dok je bivši visoki dužnosnik u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova Werner Hoyer od početka 2012. godine do danas predsjednik Europske investicijske banke. Njemačka je uspjela postaviti i garnituru vodećih političkih ekonomista u upravu Europske središnje banke (ECB), koja je, uostalom, i modelirana prema Deutsche bank i locirana u njemačkoj financijskoj metropoli, Frakfurtu.
Njemačka također drži istaknute položaje u vanjskoj politici i Europskom parlamentu. Glavni tajnik EU parlamenta je bivši njemački europarlametarac Klaus Welle, još od 2009. godine. Njegova šefica kabineta Susanne Altenberg također potječe iz njemačke političke nomenklature, a nasljedila je Christiana Mangolda, koji je početkom ove godine postao čelnik glavne uprave za komunikaciju Europskog parlamenta.
Prema istraživanju francuskog analitičara politike EU Jeana Quatremera, dvije trećine čelnika koji kordiniraju zakonodavnim radom u utjecajnom glavnom uredu Europskog parlamenta su njemački kadrovi kao i tri petine čelnika pojedinih odsjeka. Nijemci također imaju ključne pozicije u vanjskoj politici. Helga Schmid, koja je obnašala visoku dužnost u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova, od rujna 2016. godine je glavna tajnica Europske službe za vanjsko djelovanje (European External Action Service-EEAS). Jedan od najutjecajnijih njemačkih političara u Bruxellesu je Martin Selmayr, bivši šef kabineta predsjednika Europske komisije Jean -Claude Junckera za kojeg se držalo da zapravo povlači konce u Europskoj komisiji. On je 1. ožujka 2018. godine imenovan glavnim tajnikom Europske komisije. Ukoliko Ursula von der Leyen bude potvrđena predsjednicom Europske komisije to će dodatno učvrstiti pozicije Njemačke u Europskoj uniji i njezinoj administraciji.
Prema Jeanu Quatremeru, izuzetno visoka uvezanost njemačke političke strukture s političkom strukturom i administacijom Europske unije jasno objašnjava zašto institucije Europske unije nikada, baš nikada, ne kritiziraju Njemačku. Čak kada i otvoreno krši norme Europske unije, narušava geoekonomsku ravnotežu transatlanske integracije održavanjem prekomjernog trgovinskog suficita i bezobzirnim zaobilaženjem sankcija Europske unije prema Rusiji kroz realizaciju multimilijardskog plinskog projekta Sjeverni tok-2 , koji služi isključivo njemačkim interesima i koji treba osigurati njemačku dominaciju na energetskom planu unutar Europske unije. I to bez obzira na geopolitičke aspekte energetskog vezanja na Rusiju. Pri tome je svakome jasno da Njemačka zapravo ne riskira ništa jer svako moguće kompliciranje energetskih veza s Rusijom zahvaljujući svome utjecaju u Europi može kompezirati američkom intervencijom na energetskom planu, koju Washington, dakako, u svome interesu neće moći odbiti. Njemačka tako igra na dva kolosjeka. Jača svoju poziciju u Europskoj uniji, pretvara je u svoj geopolitički instrument uz pomoć kojeg se uzdiže na pozicije globalne moći. S druge strane u slučaju potrebe i neuspjeha takvog projekta uvijek joj ostaje opcija pozivanja na euroatlansko savezništvo sa SAD-om. No, u Washingtonu su itekako svjesni njemačke dvostruke igre i odatle izviru sve napetosti između SAD-a, Njemačke i dijela Europske unije pod neposrednim njemačkim utjecajem. Odatle i jače povezivanje zemalja Istočne i Srednje Europe s američkom politikom, koje je u direktnoj suprotnosti s njemačkim geostrateškim opcijama .A to je skračeno rečeno pretvorba Europske unije u „njemačku Europu“. Samo uz pomoć Europske unije i za sada neizbježne suradnje s Francuskom Njemačka može svoje geoekonomske potencijale pretvoriti u geostratešku moć na globalnoj razini.
Zato Europska unija polako ali sigurno postaje „njemačka Europa“, o čemu zorno svjedoči i raspodjela vodećih funkcija unutar Europske unije nakon europskih parlamentarnih izbora .Njemačka moć nedvojbeno je iskazana tijekom tih post izbornih cjenkanja oko vodećih pozicija Europske unije. Pa čak i ukoliko Ursula von der Leyen ne bude potvrđena u Europskom parlamentu za funkciju predsjednice Europske komisije njemačka politika ništa ne gubi jer će organiziranjem novog dijeljenja karata zacijelo osigurati svoje interese, a svoju moć je ionako već pokazala.
Da se stvari oko statusa i razvoja Europske unije razvijaju upravo u smijeru njemačke dominacije i pretvaranja Unije u „njemačku Europu“ može se iščitati i iz članka višegodišnjeg njemačkog ministra vanjskih poslova i vicekancelara Joschka Fischera od 22. veljače ove godine pod naslovom „Will Germany Permit Joint European Security?“. U njemu Fischer poziva na jačanje njemačke i europske geopolitičke moći, kao reakciju na nastalu ugrozu za europsku sigurnost zbog američkog povlačenja iz europskih poslova i zapostavljanja međusobnih savezničkih odnosa. Fischer ukazuje da je došlo vrijeme kada se Njemačka mora oduprijeti traumama prošlosti i otvoreno svoju ekonomsku i vojnu moć staviti u funkciju stvaranja moćne Europske unije pod njenim vodstvom, koja može samostalno djelovati na međunarodnom planu, neovisno od SAD-a, i biti u ravnopravnoj konkurenciji s vodećim svjetskim silama.
U zaključku uistinu indikativnog članka, koji otvoreno prikazuje njemačke ambicije i stvarno stanje odnosa unutar Europske unije Fischer zaključuje: “Njemački povratak tradicionalnoj politici moći svakako ima svoje rizike. No alternativa je zadržavanje statusa quo i odustajanje od zajedničke sigurnosne politike EU. Sve ovo nužno podrazumijeva produbljivanje političke integracije u ime europskog suvereniteta. Bez zajedničkih izvoznih pravila, primjerice ne može biti smislene suradnje na razvoju europske industrije naoružanja, a kamoli daleko dugoročnijih i ambicioznijih projekata“.
U ovome odlomku Fischerova članka uočljive su dvije ključne teze. Prva je da se direktno povezuje povratak tradicionalne njemačke politike moći sa stanjem sigurnosti Europske unije. Sugerira se da bez jake njemačke diplomatske i vojne moći u uvjetima navodnog povlačenja američkog sigurnosnog kišobrana nema sigurne Europe. I druga teza je da te sigurnosti nema bez daljnje političke integracije Europske unije, što drugim riječima znači, bez daljnjeg prenošenja suvereniteta članica na središnja tijela EU i stvaranje moćne centralizirane nadnacionalne tvorevine koja više neće imati samo dobrodušno lice sile koja stvara gospodarske i ekonomske probitke. Biti će to tvorevina s dva Janusova lica, rata i mira i iste takve unutarnje i vanjske politike.
Na samom kraju članka Joschka Fischer posredno prikazuje Europsku uniju kao masku za novu njemačku politiku moći, kada kaže: “Nepotrebno je naglasiti da bi naoružavanje same Njemačke izazvalo mnoge dileme i otvorilo povijesna pitanja. Međutim njemačko ponovno naoružavanje s Europom i NATO-om bilo bi nešto posve drugo. Na ovaj ili onaj način Europa mora ojačati. U interesu je svih da Njemačka bude aktivno uključena u taj proces“.
Tako na kraju jasno iskazuje čemu u njemačkim strateškim vizijama Europska unija zapravo služi – kao maska ponovo obnovljenoj njemačkoj kontinentalnoj i globalnoj moći.
Proces prerastanja Njemačke i cijele Europske unije, u kojoj je Berlin definitivno preuzeo dominirajuću poziciju, u globalnu silu rapidno se ubrzao od trenutka dolaska na čeko američke administracije Donalda Trumpa. Njemačka politika, posebice nakon neugodne Munchenske sigurnosne konferencije, otvara karte svojih vanjsko političkih opcija i jasno iskazuje namjeru da u svijetu u kojem se SAD, kako se tumači, povlači u izolacionizam stila 30.-ih godina prošlog stoljeća, nametne kao čimbenik svjetske politike.
Kako god promatrali europsku političku sliku danas, razdiranu organiziranom imigracijskom navalom, sukobima oko imigracijske politike Europske unije i velikim sukobom snaga nacionalnih suverenosti država članica s federalističkim snagama nadnacionalnog ustroja EU, u središtu zbivanja je uvijek Njemačka i njezina politika vođena krugom oko kancelarke Angele Merkel. U središtu europskog košmara uvijek je isključivo Njemačka i njezina kancelarka.
I dok se europska politička scena lomi u sukobima oko politike koju je producirala ta ista njemačka politika , unutar same Njemačke postoji potpuno suglasje oko strateških pitanja budućeg razvoja njemačke vanjske i obrambene politike. Zapravo, suglasje oko onoga što se zove geostrateška doktrina jedne države.
Cijeli politički spektar, koliko god prema vani pokazivo ogorčeni sukob ljevice i desnice i različitih frakcija jednog i drugog političkog pola, potpuno je suglasan oko potrebe jačanja njemačkoga geoekonomskog i geopolitičkog utjecaja u svijetu, jačanja njemačke vojne sile i uzdizanja Njemačke na razinu važnog globalnog igrača, ravnopravnog SAD-u. Razlike su samo u pristupu, da li to učiniti unutar EU, koristeći Uniju kao jezgru buduće globalne moći, ili to isto postići samostalnim njemačkim nastupom izvan europskih integracija. Dakako, postoji utemeljen razlog tog dualizma na političkoj sceni. To nije zbog nemogućnosti dogovora i bitnih ideoloških razlika unutar njemačkog političkog korpusa, nego je to svjesno učinjeno, pa su na strateškoj razini namjerno uspostavljene dvije operacijske osnovice budućih djelovanja koje se usporedo od strane njemačke vladajuće elite održavaju u pogonu. Jednostavno rečeno, u slučaju da se ipak uspije postići nadnacionalna federalna EU kao instrument njemačke politike, postoje sve pripremljene pretpostavke za realizaciju takvog smjera uzdizanja Njemačke na razinu svjetske velesile, a u slučaju neuspjeha takvog projekta EU, nadnacionalnog i federalnog, koji je u interesu Njemačke i oko nje okupljenih najmoćnijih država članica, ostaje pripremljeni plan B – proboj Njemačke u vrhove svjetske moći bez korištenja EU kao instrumenta projekcije interesa i utjecaja.
Raspodjela vodećih funkcija unutar Europske unije nakon europskih parlamentarnih izbora čisti je odraz njemačke politike ovladavanja Europskom unijom i njezinog pretvaranja u instrument svoje globalne geostrateške promocije. Ursula von der Leyen na čelu Europske komisije simbol je njemačkog uspjeha na tom planu.
Original možete pronaći na www.geopolitika.news