Mario Stefanov: IZRAEL – JEDINI DOBITNIK BLISKOISTOČNIH RATOVA (1)

0
243

Bilo bi potpuno nerazumno,  gledano s izraelskih pozicija, ne iskoristiti islamistički ekstremizam i uz pomoć njega ne umanjiti moć Izraelu najopasnijih arapskih država ili ih čak razoriti. Bezbroj je indicija o tihoj suradnji i, u najmanju ruku, suživotu Izraela i sunitskih islamističkih i terorističkih organizacija, uključujući i ISIL.

Kada bi se kaos bliskoistočnih kanibaliziranih ratova, u kojima se jedva razaznaje tko, zapravo, protiv koga i zašto ratuje, i što je najvažnije, koji su stvarni učinci zaraćenih strana, mogao na trenutak zaustaviti u vremenu i prostoru, zamrznuta slika ratišta  jasno bi pokazala kako je jedini regionalni stvarni dobitnik nitko drugi do Izrael. Država koja, formalno, osim povremenih zračnih napada i upada u sirijski zračni prostor i, dakako, kopnenih vojnih intervencija na području Gaze, ne sudjeluje u ključnim ratovima velikog bliskoistočnog obračuna – Siriji, Iraku i Jemenu, pribavila je tim ratovima za sebe najveće probitke. To  jasno proizlazi iz račlambe zamrznute slike bliskoistočnog ratišta u kojoj je moguće eliminirati kratkoročno važna zbivanja kao što su pojedinosti o tome tko je gdje i kada napredovao ili se povlačio i tko je i gdje pretrpio poraze u pojedinačnim bitkama, bojevima i okršajima.

Loading...

Uvidom u geopolitičke učinke bliskoistočnog ratovanja na dugoročnoj strateškoj razini, i što je izuzetno važno, u povjesnom kontekstu, zaključak o izraelskim geopolitičkim dobicima je jednostavno neizbježan. Glede vanjskih sila, neposredno ili posredno uključenih u sukobe, najveći dobitnik je, dakako, SAD, čija politika postupno popravlja štetu koju je pretrpjela uspješnom ruskom vojnom intervencijom i djelovanjem nesposobne Obamine administracije. Pored SAD-a, Rusija je također kao vanjska sila dobitnik bliskoistočnih ratovanja jer je u izvjesnoj mjeri uspjela revitalizirati svoju bliskoistočnu ulogu. Uspješnim vojnim djelovanjem istovremeno je oslobodila i prostor za samostalan nastup lokalnih aktera, posebice Turske, Saudijske Arabije i Irana, što je dodatno potkopalo američke pozicije. Iako je tursko djelovanje u velikoj mjeri usklađeno s američkim planovima, ipak uzimnje veće samostalnosti u odlučivanju od strane Ankare i nametanje svojih rješenja u odnosu na Kurde umanjilo  je američki autoritet i oslabilo pozicije Washingtona. No sada Amerikanci ipak postupno ojačavaju svoje pozicije, prije svega neposrednim vojnim djelovanjem i potporom pojedinim grupacijama sirijske oporbe, bolje reći dijelova holdinga islamističkog terora. Dakle, dobitnici dosadašnjih ratovanja od vanjskih sila su prije svega SAD i Rusija, a apsolutni regionalni dobitnik je Izrael.

Izrael je, jednostavno rečeno, tijekom višegodišnjih bliskoistočnih ratovanja, u kojima je izuzetno  rijetko sudjelovao, posebice nakon intervencije u Libanonu 2006. godine koja je prošla s dvojbenim rezultatima, izgubio sve svoje najveće i najopasnije neprijatelje. Praktički su nestale države koje su Izrael mogle ozbiljno ugroziti na vojnom planu,  ili je njihova vojna  moć potpuno uništena njihovim pretvaranjem u propale državne entitete. U vjetrovima rata nestali su Irak i Sirija kakvi su nekad bili, kao države s organiziranom vojnom silom, dovoljno moćnom da vojno ugroze izraelsku državu ili čak dovedu u pitanje njezin opstanak. Sirija rastrgana ratom i podjeljeni Irak to više nisu u mogućnosti.

Arapsko izraelski ratovi, započeti davne 1948. godine, samo dan nakon proglašenja izraelske države, upornim i dugogodišnjim djelovanjem američke i izraelske političke i vojne sile s vremenom su se pretvorili u međuarapske ratove, a potom u arapsko-perzijske ratove i na kraju u veliki, suludi sukob sunitskog i šijitskog islama u kojem nikada nitko neće pobijediti ali će trajati još desetljećima. On se odvija na terenu, kao posrednički sukob Irana kao šijitske sile, i s druge strane Turske, Saudijske Arabije i njihovih saveznika kao sunitskih sila, za podjelu plijena na bliskoistočnom zgarištu.

Izrael je jednostavno ispao iz fokusa arapskoga interesa i aktivno je još samo njegovo sučeljavanje s Iranom. Za cijelo vrijeme eskalacije bliskoistočnih ratova nakon izvanjski induciranih islamističkih revolucija tzv. arapskoga proljeća, Izrael je glumio suzdržanost i tobože stajao po strani, iako je svim elementima svoje „meke i tvrde moći“, posebice uz pomoć svog izuzetno moćnog i na terenu učinkovitog obavještajnog sustava bio duboko uključen u sve što se zbivalo.

Izraelska politika zapanjujuće je dobro odradila svoj posao u korist izraelske države, blefirajući nezainteresiranost za zbivanja pokrenuta tzv. arapskim revolucijama, javno iskazujući pritom svoju želju nemiješanja u međuarapske sukobe i revolucionarna zbivanja u pojedinim arapskim državama. Da je tome uistinu tako izraelska država ne bi opstala ni godinu dana u vječnom kaosu arapskoga svijeta i općem neprijateljstvu,  a ne 70 godina.

U iskazanu suzdržanost Izraela stoga nitko razuman ne može vjerovati. Čak, štoviše, izraelska politika uz potporu američke zapravo je profilirala bliskoistočne sukobe i unutar-arapska i među-muslimanska razračunavanja prema svojim potrebama, za što je pak imala dovoljno dobrih startnih pozicija i s obzirom na tradicionalne  odnose u arapskom i muslimanskom svijetu gdje neprijateljstva i raskoli traju ne samo  desetljećima nego i stoljećima. Izrael je tu unutarnju slabost koalicije svojih protivnika iz davne 1948. godine, kada su sve arapske države složno pokrenule rat protiv njega, iskoristio najprije za njihovo razjedinjavanje,  zapravo  disoluciju jedinstvenoga arapskoga korpusa usmjerenog protiv izraelske države, a potom, kada ih je međusobno do krajnih granica razjedinio i uvukao u međusobne sukobe, u čemu su mu i sami Arapi beskrajno mnogo pomogli, pristupio je uništavanju pojedinačnih arapskih nacionalnih dražva. Nije potrebno niti naglašavati kako su mu u tome nesebičnu pomoć pružili i sami Arapi,  zaslijepljeni međusobnim sukobima i mržnjom.

Izrael je pritom u velikoj mjeri koristio razne nedržavne subjekte arapske politike, posebice dijelove palestinskog oslobodilačkog pokreta. Proganjajući ih diljem arapskog svijeta postigao je početnu destabilizaciju svih država u kojima se političko vodstvo palestinskoga pokreta, zajedno sa svojim vojnim elementima pojavilo. Tako je Izrael, morbidno, Palestince protjerane s teritorija koje je zauzeo dodatno iskoristio protiv ostatka arapskoga svijeta i arapskih država. Tako su u  Jordanu 70.- ih godina, gdje su palestinske izbjegličke organizacije zajedno sa svojom vojnom strukturom našle utočište od izraelske države, pokušale stvoriti paralelnu vlast u zemlji,  u čemu ih je spriječila brza i oštra intervencija jordanske vojne sile pod kraljem Husseinom, tijekom tzv.“Crnog rujna“. No u Libanonu, u koji se političko i vojno vodstvo palestinskog otpora potom preselilo, izazvalo je rušenje krhke ravnoteže koja je postojala između libanonskih muslimana – šijita i sunita, i kršćana. Direktnim utjecajem izraelskih obavještajnih službi na  pojedine aktere sukoba koji se razvio unutar Libanona i potom prerastao u građanski rat, posebice povezivanjem s pojedinim  kršćanskim frakcijama i naoružanim milicijama, izraelska politika je, iskoristivši u početnoj fazi organizacije palestinskoga otpora za destabilizaciju Libanona, uspjela  nastale sukobe profilirati u nesmiljeni građanski rat desetaka različitih milicija i oružanih formacija. Građanski rat i direktna izraelska vojna intervencija koja je potom uslijedila u Libanonu i  završila okupacijom glavnog grada Bejruta, potpuno je uništila libanonsku državu koja se do današnjega dana nije oporavila.

Izrael je koristio svaku i najmanju slabost  arapskoga svijeta u svoju korist. Slijedeći destabilizirajući faktor u razjedinjavanju Arapa i uništenju njihovih država nakon izbjegličkih  palestinskih organizacija koje Izrael iskoristio za svoje ciljeve je islamistički ekstremizam. Bilo bi potpuno nerazumno,  gledano s izraelskih pozicija, ne iskoristiti ga i uz pomoć njega ne umanjiti moć Izraelu najopasnijih arapskih država ili ih čak razoriti. Bezbroj je indicija o tihoj suradnji i, u najmanju ruku, suživotu Izraela i sunitskih islamističkih i terorističkih organizacija uključujući i ISIL. Logično, jer nikakva Al-Qaeda ili ISIL i slične umotvorine holdinga islamističkog terora dugoročno gledano ne mogu ugroziti izraelsku državu. Oni jednostavno nemaju tu moć kakvu su imale nacionalne arapske države kao što su bile  Sirija ili Irak,  s organiziranom državnom vojnom silom, opremljenom suvremenim oružnim sustavima. Izraelska politika je procijenila kako je za opstanak izraelske države i geoprojekciju njezinih geopolitičkih ali i ekonomskih interesa na Bliskom istoku povoljnije biti okružen većim brojem neregularnih vojnih postrojbi različitih islamističkih organizacija nego neprijateljskim, arapskim državama s konvencionalnim,  dobro organiziranim i opremljenim vojskama, koje su stalno iskazivale namjeru razvijanja vlastitih raketnih i nuklearnih programa  i u tom smjeru  poduzimale  konkretne poteze. Indikativno, ni islamističke vojne formacije pa ni ISIL ne pokazuju za sada nikakav interes udariti po državi koja bi temeljem njihove uvrnute i morbidne ideologije trebala biti njihov najveći nevjernički neprijatelj. Razlog tomu se ne krije samo u izuzetnoj vojnoj moći i sposobnosti Izraela, nego je rezultat dugotrajnog upornog i konzistentnog djelovanja izraelske strategije. Izraelske obavještajne službe u šaci drže islamističke i terorističke organizacije i vješto njima manipuliraju, koristeći ih za svoje ciljeve i otklanjajući njihovu opasnost za izraelsku državu. Istovremeno, te su organizacije kroz islamske revolucije arapskog proljeća razorile sve arapske države koje su mogle svojom vojnom silom ugroziti Izrael.

(nastavlja se)

 

Original možete pronaći na geopolitika.news