Nastavljamo s izvrsnom analizom Maria Stefanova, čiji smo prvi dio objavili 19. ožujka. Za one koji je nisu pročitali, mogu to učiniti i klikom na slijedeći link.
Izrael je koristio svaku, i najmanju slabost arapskoga svijeta u svoju korist. Slijedeći destabilizirajući faktor u razjedinjavanju Arapa i uništenju njihovih država nakon izbjegličkih palestinskih organizacija koje Izrael iskoristio za svoje ciljeve, je islamistički ekstremizam. Bilo bi potpuno nerazumno, gledano s izraelskih pozicija, ne iskoristiti ga i uz pomoć njega ne umanjiti moć Izraelu najopasnijih arapskih država ili ih čak razoriti. Bezbroj je indicija o tihoj suradnji i u najmanju ruku suživotu Izraela i sunitskih islamističkih i terorističkih organizacija uključujući i ISIL. Logično, jer nikakva „Al-Qaed“ ili ISIL i slične umotvorine „holdinga“ islamističkog terora, dugoročno gledano ne mogu ugroziti izraelsku državu. Oni jednostavno nemaju tu moć kakvu su imale nacionalne arapske države, kao što su bile Sirija ili Irak, s organiziranom državnom vojnom silom, opremljenom suvremenim oružnim sustavima. Izraelska politika je procijenila kako je za opstanak izraelske države i geoprojekciju njezinih geopolitičkih ali i ekonomskih interesa na Bliskom istoku, povoljnije biti okružen većim brojem neregularnih vojnih postrojbi različitih islamističkih organizacija, nego neprijateljskim arapskim državama s konvencionalnim, dobro organiziranim i opremljenim vojskama, koje su stalno iskazivale namjeru razvijanja vlastitih raketnih i nuklearnih programa i u tom smjeru poduzimale konkretne poteze. Indikativno, ni islamističke vojne formacije, uključno i ISIL, ne pokazuju za sada nikakav interes udariti po državi koja bi temeljem njihove uvrnute i morbidne ideologije trebala biti njihov najveći nevjernički neprijatelj. Razlog tomu se ne krije samo u izuzetnoj vojnoj moći i sposobnosti Izraela, nego je rezultat dugotrajnog, upornog i konzistentnog djelovanja izraelske strategije. Izraelske obavještajne službe u šaci drže islamističke i terorističke organizacije i vješto njima manipuliraju, koristeći ih za svoje ciljeve i otklanjajući njihovu opasnost po izraelsku državu. Istovremeno, te su organizacije kroz islamske revolucije arapskoga proljeća razorile sve arapske države koje su mogle svojom vojnom silom ugroziti Izrael.
Izraelska strategija provodi se kontinuirano godinama, bez obzira koja je stranka u toj zemlji trenutačno na vlasti, a povijesni uvid jasno ukazuje na postupno i nezaustavljivo jačanje izraelskih strateških pozicija.
Davne 1948. godine, već samo proglašenje države Izrael izazvalo je vojni napad svih tada postojećih arapskih država, koje su svojim vojskama nahrupile na teritorij na kojem je proglašena nova država. Izraelske snage uspjele su ih odbiti iako je u jednom trenutku Izrael bio gotovo presječen na pola. Izraelski preventivni ratovi 1956. godine, zajedno s francuskim i britanskim trupama koje su pokušale vratiti u svoje ruke Sueski kanal, i 1967. godine, nakon kojeg je Izrael okupirao egipatski Sinaj, pojas Gaze i zapadnu obalu rijeke Jordan, sirijsku golansku visoravan i zauzeo Jeruzalem, pokazali su razjedinjenost i vojnu nemoć arapskih država.
Svo to vrijeme postojala je logistička potpora Izraelu od strane SAD-a i američko aktivno političko djelovanje na bliskoistočnim prostorima, koje se nastavlja i danas. Održavanje opstojnosti Izraela i njegova sigurnost, strateška je odrednica američke bliskoistočne politike. Kombinacijom američkog i izraelskog vojnog i političkog djelovanja slomljena je arapska vojna moć i umanjen značaj ideje panarabizma, kao sile, koja je do tada u velikoj mjeri oblikovala politike arapskih vlada. Još 1948. godine arapske su države jednoglasno odbacile rezolucije UN-a i golom vojnom silom pokušale spriječiti uspostavu i održanje izraelske države. Godine 1982., kada su Izraelci napali Libanon, zauzeli njegov glavni grad Bejrut i protjerali palestinske oslobodilačke organizacije predvođene PLO -om, reakcije arapskih država bile su iznenađujuće suzdržane. Kada se u jednom trenutku, tijekom šestodnevnog arapsko-izraelskog rata 1967. godine pojavila sumnja da Amerikanci neposredno podržavaju Izrael, diljem arapskoga svijeta oko američkih diplomatskih predstavništava organizirani su prosvijedi. No dvadesetak godina kasnije, 1986. godine, kada su Amerikanci izvršili zračne napade po libijskom Tripoliju, ništa se slično nije dogodilo. Izravni američki napad na jednu arapsku prijestolnicu izazvo je ravnodušnost u drugim arapskim glavnim gradovima. Usporedo je slabila i arapska potpora Palestincima i njihovoj borbi za svoju državu.
Potpuno je jasno kako je Izrael asimetričnim djelovanjem, koristeći političke i vojne instrumente, uništio sve svoje potencijalne protivnike osim Irana, koji, objektivno, za njega iz više razloga ne predstavlja dugoročnu ugrozu bez obzira koliko to danas izraelska politika iz svojih i američkih interesa pokušava drugačije prikazati.
Izraelska politika u potpunoj je suglasnosti i koordinaciji sa strategijom SAD-a. Na kraju dolazimo do činjenice, da 1948. godine, kada su započela za izraelsku i američku politiku relevantna ratna zbivanja na bliskoistočnim prostorima, SAD gotovo nije imao svojih vojnika na arapskom tlu. Bliski američki saveznik, Velika Britanija, svoje trupe je tijekom kasnih 60.-ih i ranih 70.-ih godina gotovo u cijelosti povukla s bliskoistočnih prostora tijekom operacije „povlačenja britanskih snaga istočno od Sueza“. Američki i britanski savjetnici nalazili su se u Jordanu, Maroku tijekom 70.-ih i 80.-ih godina, ali ne i operativne vojne postrojbe. Nakon listopadskog rata 1973. godine, kada je Egipat iz sovjetskog prešao u američki tabor i potpisao mirovni ugovor s Izraelom, američki vojni savjetnici, američko naoružanje i oprema preplavili su Egipat, a nazočnost operativnih američkih postrojbi na egipatskom tlu održavana je učestalim zajedničkim vojnim vježbama, od kojih su najveće bile pod nazivom „Bright Star“. Nakon prvog Zaljevskog rata američke su snage osigurale svoju vojnu prisutnost u Saudijskoj Arabijii, zaljevskim monarhijama, a nakon terorističkog napada u New Yorku i početka rata protiv terorizma, Amerikanci su prisutnost svojih vojnih postrojbi protegnuli diljem sjeverne Afrike i Bliskog istoka – od Maroka na zapadu, do Afganistana na istoku. Sada se, pod agendom borbe protiv terorizma, premiještaju u Subsaharsku Afriku. Američka i saveznička vojna nazočnost na području MENA-e je trenutno u punom zenitu, a time i politički utjecaj, čemu, uostalom, i služi vojna moć kao instrument politike.
Sasvim je jasno kako su dobitnici bliskoistočnih ratova u njihovom povijesnom kontinuitetu od 1948. godine do danas SAD i njegovi saveznici. Amerikanci su po čitavom teritoriju Bliskog istoka uspostavili vojne baze i rasporedili vojne postrojbe koje osiguravaju njihov politički utjecaj. Izrael je tijekom tih ratova izgubio sve opasne neprijatelje, organizirane arapske države koje su imale sposobnost njegovog političkog i vojnog ugrožavanja. Paralelno, arapski svijet potonuo je u islamistički ekstemizam i međusobne beskrajne sukobe po etničkim, vjerskim i sektaškim crtama razdvajanja.
Početni arapsko-izraelski rat pretvorio se u arapsko-arapski rat i arapsko-iranski rat, u kojima, da traju i 100 godina neće biti pobjednika, niti će suniti uspjeti istrijebiti šijite, niti je moguća obrnuta situacija. Slijedom potpore šijitskoj strani u sukob je involviran i nearapski Iran, koji je ostao jedini potencijalno barem kratkoročno opasni protivnik Izraela. Njegovo uvlačenje u rat sa sunitskim arapskim svijetom, stoga, Izraelu više nego odgovara, bez obzira što iranska upletenost jača Izraelu neprijateljski libanonski Hezbollah. U konačnici i Iran i Hezbollah ratovanjem gube snagu koju bi mogli upotrijebiti protiv Izraela.
Mora se priznati, kako je u posljednjih pola stoljeća izraelska politika, uz pomoć američke, uspjela maestralno pokrenuti sve zatomljene proturječnosti arapskoga svijeta, sučeliti njegove različite etničke, vjerske i sektaške sastavnice, i potom ih oblikovati u sukob malih arapsko-arapskih ratova i, napokon, u veliki, beskrajni, bliskoistočni rat koji je slomio najopasnije izraelske neprijatelje i osigurao opstojnost izraelske države. Američko priznanje Jeruzalema, kao glavnog grada Izraela, samo je posljednji čin takve zajedničke američko-izraelske politike koja arapski svijet stavila u podređeni položaj. To su jasno iskazale i mlake i nemoćne reakcije arapskog svijeta na taj čin.
Nakon ovakovg sagledavanja strateške slike bliskoistočnih ratova u njihovoj povijesnoj dimenziji, može se ponovo odmrznuti slika ratovanja i nastaviti pratiti uzastopna preuzimanja nekakvih sela od strane ove ili one arapske frakcije. U svakom slučaju, iza pozornice gluposti svojih neprijatelja s punim se pravom smije Izrael i njegov američki saveznik.
No takav odnos snaga i bliskoistočna geopolitička slika nije nastala spontano i slučajno, već je rezultat smislene i dugoročne izraelske politike uz potporu SAD-a i njegovih saveznika. Strategija asimetričnog drobljenja i razbijanja arapskih protivničkih država ili njihovog pretvaranja u bezopasne, nefunkcionalne paradržavne tvorevine, razdirane unutarnjim sukobima, i regionalna fragmentacija, savršeno je jasno izražena u tkzv. „Yinanovom planu“ iz 1982. godine. On je sadržan u studiji „Strategija za Izrael tijekom 80.-ih godina“ visokog službenika izraelskog ministarstva vanjskih poslova Odeda Yinona, objavljenoj u publikaciji „Kivunim“, uprave svjetske cionističke organizacije u Jeruzalemu. Studiju je pak na engleski preveo i javno obznanio izraelski disident Israel Shahak, koji je bio prosefor sa Hebrew University u Jeruzalemu.
Prof. Shahak tvrdio je tada, kako je vizija postupne fragmentacije i unutarnje podjele arapskih država u zasebne etničke i vjerske entitete, iznesena u Yinonovoj studiji, postala sastavni dio izraelske strateške misli, što je u stvarnosti potvrđeno daljnjim razvojem događaja nakon drugog zaljevskog rata i rušenja Saddama Husseina 2003. godine, kada je iskazana potpuna sukladnost američke geopolitičke vizije prekrajanja Bliskog istoka i Yinonova plana.
Mario Stefanov: IZRAEL – JEDINI DOBITNIK BLISKOISTOČNIH RATOVA (1)
Original možete pronaći na geopolitika.news