Mario Stefanov: MRAČNA POZADINA SIRIJSKOG SUKOBA

0
368

Izraelska geopolitička strategija računa kako je prihvatljivija opcija na granici imati različite islamističke skupine u cijeloj skali svog ekstremističkog divljaštva, nego organiziranu, međunarodno priznatu sirijsku arapsku državu. Takvo promišljanje istovremeno je i paradigma cijele američke i savezničke strategije na prostorima Sirije i Bliskog istoka – korištenje islamističkog ektremizma i sektaških podjela kao instrumenta ratnog regionalnog prekrajanja kroz rušenje ne samo pojedinih režima, kako se to želi prikazati, nego cijelih arapskih država.

Uvidom u geopolitičke učinke bliskoistočnog ratovanja na dugoročnoj, strateškoj razini i što je izuzetno važno, u povjesnom kontekstu, zaključak o izraelskim geopolitičkim dobicima je jednostavno neizbježan.

No takav odnos snaga i  bliskoistočna geopolitička slika nije nastala spontano i slučajno nego je rezultat smislene i dugoročne izraelske politike uz potporu SAD-a i njegovih saveznika. Strategija asimetričnog drobljenja i razbijanja arapskih protivničkih država ili njihovoga pretvaranja u bezopasne nefunkcionalne paradržavne tvorevine, razdirane unutarnjim sukobima, i regionalna fragmentacija savršeno je jasno izražena u tkzv. „Yinanovom planu“ iz 1982. godine.

Loading...

On je sadržan u studiji „Strategija za Izrael tijekom 80.-ih godina“ visokog službenika izraelskog ministarstva vanjskih poslova Odeda Yinona. Studija  je objavljena na hebrejskom od strane „The World Zionist Organization“ iz Jeruzalema, zapravo njihovog “ Department of Publicity“ u  glasilu „Kivunim“ Journal for Judaism and Zionism; Issue No, 14- Winter, 5742, February 1982.

Strategija asimetričnog drobljenja i razbijanja arapskih protivničkih država ili njihovog pretvaranja u bezopasne, nefunkcionalne paradržave, razdirane unutarnjim sukobima i regionalna fragmentacija savršeno je jasno izražena u toj studiji. Navodi se slijedeće: „Sirija će se raspasti u skladu sa svojom etničkom i vjerskom strukturom u nekoliko država, kao danas Libanon, tako da će nastati šijitska alavitska država uz obalu, sunitska država u području Aleppa i druga sunitska država Damaska, a Druzi će također uspostaviti svoju državu…. Takvo stanje biti će jamstvo mira i sigurnosti u regiji za duže razdoblje, a taj cilj je već danas unutar našeg dosega“. Izraelski disident prof. Israel Shahak, koji je na engleski preveo i svijetu obznanio Yinonovu studiju, tvrdio je tada da je vizija postupne fragmentacije i unutarnje podjele arapskih država u zasebne etničke i vjerske entitete iznesena u studiji postala sastavni dio izraelske strateške misli, a daljnjim razvojem događaja nakon drugog iračkog rata i rušenja Saddama Husseina 2003. godine isticao je potpunu sukladnost američke geopolitičke vizije prekrajanja Bliskog istoka i Yinonovog plana.

Ukoliko je netko i sumnjao u vjerodostojnost sadržaja Yinonovoga plana (profesor Shahak preveo ga je početkom drugog desetljeća 21. stoljeća), razuvjerio ga je svojim eksplicitnim izjavama dugogodišnji načelnik glavnog stožera izraelske vojske i ministar obrane  Moshe Ya’alon. Ono što je izjavio kao ministar obrane Izraela u listopadu 2014. godine u intervjuu za National Public Radio tijekom svog posjeta Washingtonu potvrdilo je sve što je navedeno u Yinonovoj studiji i, štoviše, ukazalo da se njezin sadržaj punom parom, u suradnji s američkom politikom  provodi na bliskoistočnim prostorima. Ya’alon  tada kaže: “Granice na Bliskom istoku apsolutno će se mijenjati… one su se već promijenile  jer sirijski predsjednik Bashar al-Assad više nije u mogućnosti ujediniti svoju zemlju i kontrolira samo 25 posto Sirije“. Prema  Ya’alonu većina  arapskih država nema „realnu povijest“ nego su “umjetno iscrtane famoznim britansko-francuskim sporazumom Sykes –Picot na ruševinama Osmanskog carstva. Egipat će uvijek ostati Egipat ali Libija, Sirija i Irak su umjetne državne tvorevine i mi danas svjedočimo njihovom kolapsu.“ Nije mogao biti izravniji i u funkciji izraelskog ministra obrane,  pred očima cijeloga svijeta zagovara razbijanje suverenih arapskih država. Istini za volju, pri tom uvijek treba imati na umu da je riječ o državama koje nikada nisu željele potpisati mirovni ugovor s Izraelom i koje su s njim u ratu od 1948. godine. Potpisani  su samo sporazumi o  primirju i razdvajanju snaga, ali nikada dokument koji bi u formalnom smislu značio okončanje rata s  Izraelom. Iz te neosporne činjenice Izrael izvlači legitimitet neizravnog i izravnog vojnog djelovanja prema tim državama. Na eventualna pitanja, kojim pravom izraelski borbeni zrakoplovi  hladno upadaju u sirijski zračni prostor, izraelski odgovor je uvijek krajnje jednostavan – pa mi smo u ratu, a ukoliko žele mir imaju naš broj telefona, kako je znao reći pokojni (ubijeni) izraelski premijer  Yitzhak Rabin.

Na konfernciji o sigurnosti u Munchenu u veljači 2016. godine, Moshe Ya’alon, tada još uvijek ministar obrane Izraela, ponavlja svoje, a očito i službene stavove izraelske politike o budućnosti bliskoisočnih država koje okružuju Izrael.  Ya’alon tada izjavljuje  kako je pesimist glede mogućnosti trajnog primirja u Siriji, pa kaže: “Nažalost, morat ćemo se suočiti s kroničnom nestabilnošću u vrlo dugom razdoblju. I to je dio velike strategije da izbjegnemo povrat prošlosti govoreći da ćemo ponovo ujediniti Siriju. Kako je to moguće? Znamo kako možemo napraviti omlet od jaja,  ali uistinu ne znam kako možemo ponovo napraviti jaje iz omleta“. Ya’alon je tada izjavio da će se „Sirija pretvorit u enklave pod faktičkim nadzorom vjerskih i etničkih skupina, uključujući alavitsku zajednicu predsjednika Bashara al-Assada, vjersku manjinu Druza, kurdsku etničku skupinu i područje većinskih sunita. Mogli bi tada surađivati ili se pak boriti jedni protiv drugih“.

U siječnju iste godine, na konferneciji u Tel Avivu izrekao je (info: „Times of Israel“) da Izrael gleda na Iran kao veću prijetnju od oružanih skupina u Siriji. Izričito je naglasio: “U Siriji, ako imamo izbor između Irana i Islamske države – ja izabirem islamsku državu. Ona nema sposobnost koju ima Iran“.

Da ne bi bilo zabune, za izraelski Vojni radio Ya’alonove  izjave nadopunio  je tadašnji glavni direktor izraelskog  Ministry of Intelligence Services, odnosno ravnatelj izraelske obavještajne zajednice Ram Ben-Barak, rekavši: “Mislim kako se u konačnici Siriju treba pretvoriti u regije, pod nadzorom onih snaga koje faktički kontroliraju dijelove teritorija. Suludo bi bilo vlast u državi sa sunitskom većinom vratiti u ruke Alavita koji u stanovništvu sudjeluju s  12 posto .“

O izraelskom i američkom planu podjele arapskih država na nefunkcionalne entitete koji ne bi predstavljali prijetnju Izraelu i američkim i savezničkim gospodarskim interesima govori i geopolitičar William Engdahl, autor glasovite knjige „Stoljeće rata“.

U članku pod nazivom “Erdogan, Salman i nastupajući sunitski rat za naftu” , objavljenom početkom 2016. godine, Engdahl navodi: “Saudijci i njihovi saveznici, u suglasju s američkim i zapadnim planovima,  namjeravaju iznova preraditi podjelu osmanlijskog Bliskog istoka iz 1916. godine, slijedeći pri tom svoje nerazumne ambicije prerastanja u respektabilne svjetske sile. Tu je još u igri i Izrael, čije ponašanje je za trajanja posljednje bliskoistočne krize prijetvorno usmjereno na zavaravanje svih ostalih aktera, a zapravo slijedi vlastite ekspanzijske ciljeve prema svojim susjedima. Premijer   Netanyahu nedavno je obznanio svoje strateški savez sa Salmanovom Saudijskom Arabijom i Erdoganovom Turskom. Potrebno je dodati da je Izrael nedavno otkrio velike naftne pričuve na zaposjednutoj Golanskoj visoravni i na njih protupravno polaže ambicije, čije ostvarenje će mu omogućiti eventualni raspad Sirije kao države. Inače ovi naftni izvori otkriveni su od strane izraelske kćeri, malo poznate fantomske kompanije “Genie Energy” iz New Yerseya, u čijem su nadzornom odboru Dick Cheney (bivši američki potpredsjednik za mandata Georga Busha – op.a), lord Jacob Rotschild i bivši ravnatelj CIA-e James Woolsey”.

Na izraelsku strategiju,  s polazišta iranske  idejne i geopolitičke pozicije, savršeno jasno referira se dr. Rouhollah Qaderi Kangavari, direktor Znanstveno-istraživačkog instituta “Ibn Sina” u Sarajevu, u opširnom članku za “PIS- Journal of politics and international studies”, objavljenom  u broju 1 od 2016. godine. Analizirajući bliskoistočni ratni kaos, navodi slijedeće: „… U svemu tome cionisti vide značajnu priliku da se okoriste ekstremistima, ojačaju svoj utjecaj na njih, udalje od Izraela svaku prijetnju i iskoriste salafiste i ostale ekstremiste za obračun s državama koje Izrael smatra svojim neprijateljima…. Cionistički režim upravo preko njih, rasplamsavajući sektaštvo, efikasno ostvaruje svoje ciljeve na Bliskom istoku….“

Primarni i neskriveni interes Izraela je razbijanje Sirije i njezin nestanak s političke karte i time zadržavanje sirijskog  teritorija okupiranog  tijekom rata 1967. Godine, uključno Golansku visoravan s njezinim energetskim i vodnim potencijalima i cijelog Galilejskog  jezera čija je istočna obala do rata bila pod sirijskom kontrolom. Ako ne postoji Sirija ne postoji više ni spor oko crte razgraničenja na istočnoj obali Galilejskog jezera, niti Izrael ima kome vratiti Golan. Stoga izraelska geopolitička strategija računa kako je prihvatljivija  opcija  na granici imati različite islamističke skupine u cijeloj skali svog ekstremističkog divljaštva, nego organiziranu, međunarodno priznatu sirijsku arapsku državu. Takvo promišljanje istovremeno je i  paradigma  cijele američke i savezničke strategije na prostorima Sirije i  Bliskog istoka – korištenje islamističkog ektremizma i sektaških podjela kao instrumenta ratnog regionalnog prekrajanja kroz rušenje ne samo pojedinih režima, kako se to želi prikazati, nego cijelih arapskih država. Sve u cilju  nametanja vlastitih  geoekomskih i geopolitičkih interesa i zaštite ključnih regionalnih saveznika, Izraela i zaljevskih diktatura.

No naizgled neobično, nakon neospornih učinaka izraelske  dugoročne strategije u suradnji s američkim saveznicima, u   izraelskim medijima pojavlju se i sumnje u održivost takve konstrukcije u kojoj bi Izrael po uništenju arapskih država bio okružen sunitskim ekstremističkim skupinama, a na samim svojim vratima bi imao i  libanonski šijitski i proiranski Hezbollah, koji  je Izraelu posebice iritantan i, objektivno gledano, opasan protivnik. Hezbollah je 2006. godine, vojno i politički daleko slabiji nego danas, tijekom izraelskog vojnog napada na Libanon, kao uvodne operacije tada pokrenutog američkog plana prekrajanja Bliskog istoka, nanio velike gubitke izraelskim snagama koje nisu uspjele ostvariti ni jedan cilj rata. Praktički su pretrpjele poraz, prvi put nakon egipatskog razbijanja izraelske Bar-Lev linije davne 1973. godine. Izraelski vojni stručnjaci to iskustvo i njegove pouke neizostavno uključuju u svoje kalkulacije.

Tako izraelski umirovljeni obavještajni časnik, general Azer Tsfir, javno, u „Haaretzu“, sredinom 2015. godine izražava sumnju u vladajuću koncepciju po kojoj  stvarnu opasnost za Izrael predstavlju samo jake protivničke države, kao što su bile arapske Libija, Irak ili Sirija ili pak Iran, pa stoga njihovo uništenje u bilo kakvim kombinacijama treba aktivno podupirati, a da su pokreti kao što su Al Qaeda ili ISIL drugorazredna opasnost. Upravo suprotno, Tsfir smatra kako će djelovanje različitih sunitskih  islamističkih oružanih skupina, kao i proiranskog Hezbollaha u Siriji ako padne Assad,  biti jako teško  kontrolirati i da će one  predstavljati prvorazrednu stratešku ugrozu za izrelsku državu. Tsfir upozorava: “Sirija će se pretvoriti u crnu rupu s hegemonijom islamističkih ekstremnih skupina, a njezine granice u poligon s kojeg će se pokretati napadi na Izrael. Biti će ugrožena stabilnost Jordana i uništena krhka libanonska sektaška i ideološka ravnoteža.“

To se on, zapravo, samo pita je li došlo vrijeme za  provedbu završne faze velikog izraelskog i američkog „master plana“,  koja  nastupa nakon razbijanja neprijateljskih arapskih država. A to je pak, uspostavljanje kontrole nad novim paradržavnim entitetima stvorenim po etničkim, vjerskim i sektaškim razdjelnicama  i područjima koje kontroliraju različite oružane formacije, i temeljem toga stvaranje novoga geopolitičkog poretka  u skladu s izraelskim i američkim interesima. Ponovo se javnim istupima bivših obaviještajnih časnika i nižerangiranih dužnosnika sondira teren i anticipiraju buduća zbivanja.

Riječ je, zapravo, o najavi i  uvodu u slijedeću etapu velikog i do sada nevjerojatnom upornošću i savšenom preciznošću provođenog izraelskog geopolitičkog  plana. To je budući oružani obračun s Hezbollahom i ostalim iranskim eksponentima u izraelskom okružju i preko toga najava namjere konačnog razrješenja sučeljavanja s Iranom, na ovaj ili onaj način. Hoće li to biti preko posredničkih ratova, hibridnim djelovanjem na unutarnje iranske prilike u suradnji s američkim saveznicima ili pak direktnim sukobom u cilju postizanja mirovnog rješenja, ili pak u kombinaciji svih tih mogućnosti   ostaje za vidjeti. U svakom slučaju na dnevnom redu izraelske  politike,  nakon očitog ostvarivanja strateške  nadmoći nad arapskim  protivnicima i u cjelini arapskom stranom,  na redu je razrješenje odnosa s iranskom komponentom bliskoistočnog  geopolitičkog kompleksa. Slijedom toga nastavak udara izraelskog zrakoplovstva po sirijskim ciljevima nije usmjeren samo na infrastrukturu Hezbollaha i iranskih vojnih snaga u Siriji, nego je i poruka da Izrael ima svoje interese pri razrješenju sirijske krize od kojih ne misli odustati. Izbacivanje Hezbollaha i s njim povezanih šijitskih vojnih formacija i iranskih snaga  iz Sirije samo su dio izraelskih ciljeva.

U potpunom suglasju s Yinonovin planom i njegovom kasnijom učinkovitom provedbom na terenu, što je nedvojbeno razotkriveno eksplicitnim  izjavama izraelskog ministra obrane  Ya’alona,  studije su  američkih obaviještajnih časnika i uglednih geopolitičara povezanih s moćnim i na političko odlučivanje utjecajnim think- tankovima. Između njih postoji snažna sadržajna i povijesna korelacija.

Tako u srpnju 2006. godine, istovremeno dok američka državna tajnica Condoleezza Rice na tiskovnoj konferenciji u Tel Avivu  objavljuje rađanje “Novog Bliskog istoka u porođajnim mukama“, koje po njoj simbolizira  tada rasplamsali  libanonski rat i izraelska vojna intrevencija, ugledni časopis američke kopnene vojske i zrakoplovstva “Armed Forces Journal” objavljuje studiju umirovljenog američkog obavještajnog  pukovnika Ralpha Petersa pod nazivom “Blood Borders”, koja je, uskoro, zbog svog “proročanskog“ karaktera postala nadaleko poznata i čitana, a čak ju je i ratna škola NATO-a u Rimu koristila za obuku kao temu svojih “ratnih igara”.

U “Blood Bordersu” Peters daje svoju viziju nekog budućeg – demokratski transformiranog Bliskog istoka koji bi se zasnivao na pravednije iscrtanim granicama država i koji bi time bio potpuno stabilna regija, sigurna za američki i zapadni kapital i siguran izvor energenata i smjerova  njihovog transporta prema SAD-u i europskim  saveznicima. Takav Bliski istok nastao bi, prema Petersu, prekrajanjem  navodno nepravednih postojećih granica država regije i stvaranja novih državnih entiteta isključivo prema etničkim, vjerskim i sektaškim kriterijima. Time bi se, prema autoru, nakon utjerivanja svakog od tih vjerskih i nacionalnih subjektiviteta  u zasebne državnopravne kutije, napokon stvorio siguran i trajni mirovni poredak. Jednostavno rečeno,  različite etničke i  vjerske skupine potrebno je razdvojiti i podjeliti ih u zasebne državnopravne entitete – suniti u jedan entitet, šijiti u drugi, Kurdi u treći,  dok po pukovniku Petersu na kraju ne budu svi zadovoljni i sretni u svojim praktički izoliranim “bantustanima”. Postojeće, prema njemu „neprirodne“ države kao što su Sirija i Irak, bile bi podjeljene i prestale postojati. Na zemljovidu objavljenom uz tekst dan je prikaz budućih država i državica i njihovih granica nakon neizbježne serije međusobnih ratova, progona i pokušaja istrebljenja pojedinih etničkih i vjerskih zajednica. To novo iscrtavanje  granica zamjenilo bi granice koje su podjelom Osmanskog carstva tajnim sporazumom  Marka Sykesa i Francoisa Georges-Picota, poznatim kao ugovor “Sykes-Picot” iz 1916. godine, u skladu sa svojim interesima iscrtali Britanci i Francuzi i tako međusobno podijelili sfere utjecaja na osvojenim osmanlijskim  bliskoistočnim posjedima. Kao i danas, tako i tada preslagivanjem regije bavili su se samoproglašeni stručnjaci  za bliskoistočnu problematiku, pa je tako, primjerice, britanski urotnik pri skapanju tajnog  dogovora s Francuzima  diplomat Mark Sykes, sin baruna Sir Tattona Sykesa, Bliski istok upoznao tijekom turističkih putovanja na koja  ga je kao dijete vodio otac, a arapski jezik mu je ostao trajna nepoznanica.