Mario Stefanov: NJEMAČKO STRATEŠKO SUGLASJE

geopolitika.news

Kako god promatrali europsku političku sliku danas, razdiranu organiziranom imigracijskom navalom, sukobima oko imigracijske politike Europske unije i velikim sukobom snaga nacionalnih suverenosti država članica s federalističkim snagama nadnacionalnog ustroja EU,  u središtu zbivanja je uvijek Njemačka i njezina politika vođena krugom oko  kancelarke Angele Merkel.  U središtu europskog košmara uvijek je isključivo Njemačka i njezina kancelarka.

I dok se europska politička scena lomi u sukobima oko politike koju je producirala ta ista njemačka politika, unutar same Njemačke postoji potpuno suglasje oko strateških pitanja budućeg razvoja njemačke vanjske i obrambene politike. Zapravo,  suglasje oko onoga što se zove geostrateška doktrina jedne države.

Cijeli politički spektar,  koliko god prema vani pokazivo   ogorčeni sukob ljevice i desnice i različitih frakcija jednog i drugog političkog pola, potpuno je suglasan oko potrebe jačanja njemačkog geoekonomskog i geopolitičkog utjecaja u svijetu, jačanja njemačke vojne sile i uzdizanja  Njemačke na razinu važnog globalnog igrača ravnopravnog SAD-u. Razlike su samo u pristupu, da li to učiniti unutar EU,  koristeći Uniju kao jezgru buduće globalne moći, ili to isto postići samostalnim njemačkim nastupom izvan europskih integracija. Dakako,  postoji utemeljen  razlog  tog dualizma na političkoj sceni. To nije zbog nemogućnosti dogovora i bitnih ideoloških razlika unutar njemačkog političkog korpusa, nego je to svjesno učinjeno,  pa su  na strateškoj razini namjerno  uspostavljene dvije operacijske osnovice budućih djelovanja koje se usporedo od strane njemačke vladajuće elite održavaju u pogonu. Jednostavno rečeno,  u slučaju da se ipak uspije postići nadnacionalna federalna EU kao instrument njemačke politike postoje sve pripremljene pretpostavke za realizaciju takvog smjera uzdizanja Njemačke na razinu svjetske velesile,  a u slučaju neuspjeha takvog projekta EU, nadnacionalnog i federalnog,  koji je u interesu Njemačke i oko nje okupljenih najmoćnijih država članica, ostaje pripremljeni plan B – proboj Njemačke u vrhove svjetske moći bez korištenja EU kao instrumenta projekcije interesa i utjecaja.

Politička borba koja se vodi unutar Njemačke, širenje straha od  uspona AfD-a i fabriciranje uličnih sukoba samo je dimna zavjesa oko uspostavljenog  strateškog, nacionalnog  suglasja o jačanju njemačke globalne moći.  A pitanje imigranata- pa to je samo periferno pitanje koja uvijek  moćna i organizirana njemačka država može riješiti kada god zaželi. Tko treba biti deportiran ukoliko to Berlin zaželi bit će ekspeditivno šutnut  tamo odakle je i došao, a sadašnje prenemaganje i glumatanje nemoći služi samo kao katalizator domaćih političkih preslagivanja i instrument šokiranja, stvaranja kaosa i potčinjavanja ostatka Europske unije i Europe. Kada nastupi vrijeme, njemačka politika, uvođenjem reda, pokušat će formulirati onakvu Europsku uniju kakva njoj odgovara. Njemačka je u biti u ključnim strateškim pitanjima potpuno jedinstvena, a oko problema koji je nametnula sukobljava se ostatak Europe.

Na postojanje strateškog suglasja svih političkih snaga unutar Njemačke  ukazuje niz nepobitnih činjenica. Iako sve stranke u Bundestagu otvoreno odbijaju suradnju s AfD-om nepobitna je činjenica da program te stranke, posebice na ključnim pitanjima vanjske i obrambene politike, iskazuje potpunu usklađenost s političkim ciljevima gotovo svih ostalih stranaka u parlamentu. Kao i CDU, CSU, FDP, SPD i Zeleni i AfD vidi Njemačku kao silu koja ima globalnu moć kreiranja svjetske politike, čije se oružane snage u tu svrhu trebaju modernizirati,  kvantitativno ojačati  i postati sposobne ne samo za obranu njemačkog teritorija,  nego i za intervencije na svjetskoj razini. Razlika je samo u tome da  se vodeće stranke u Bundestagu pri tom oslanjaju na EU kao instrument njemačke globalne politike, a  AfD zagovara nacionalni put stvaranja globalne moći, bez korištenja EU kao oslonca.



U programu AfD-a pod nazivom „Manifesto for Germany – The Political Programme of the Alternative for Germany“ donešen na saveznom kongresu stranke, održanom u Stuttagartu od 30. travnja do 1. svibnja 2016. godine, izričito je naznačeno da se stranka protivi izgradnji europske vojske -„ AfD odbacuje ideju o zajedničkoj vojnoj sili i zalaže se za dobro opremljene i uvježbane njemačke oružane snage kao stup njemačkog suvereniteta“. U istom odjeljku programa pod nazivom „Vanjska i sigurnosna politika“ dalje se navodi: “ Trenutno Savezna Republika Njemačka provodi politiku prilagodbe koja nema jasan smjer. To je dovelo do situacije u kojoj druge države i institucije imaju utjecaj i nadzor nad njemačkom vanjskom i sigurnosnom politikom…..Iz tog razloga Njemačka sve više ovisi o zaštiti i podršci saveznika, posebice SAD-a,  pa ne može na odgovarajući način zastupati svoje vlastite interese. AfD stoga želi razviti i implementirati sveobuhvatnu i dugoročnu strategiju njemačke vanjske politike“. AfD za razliku od vladajuće politike,  oslonac traži u NATO-u,  a ne u strukturama EU ali je cilj isti kao i svih ostalih njemačkih političkih stranaka – jačanje njemačke, vojne i političke moći na svjetskoj razini. U programu se navodi:“ AfD se zalaže za vanjsku politiku koja će osigurati sigurnosne, gospodarske i kulturne interese Njemačke. Predani smo zaštiti slobode međunarodnih trgovinskih putova, međunarodne komunikacijske infrastrukture, zaštite prirodnog okoliša i poštenih odnosa u korištenju globalnih resursa….. Zbog loših političkih odluka i lošeg upravljanja naše su oružane snage ozbiljno zanemarene više od tri desetljeća. Operativna sposobnost mora biti potpuno obnovljena kako bi oružane snage bile u stanju preuzeti svoju odgovornost“.  Program stranke naglašava: “Ovo je  bitan preduvjet za pozicioniranje  Njemačke kao ravnopravnog partnera NATO-u, Europskoj uniji i na razini cijele međunarodne zajednice“.

U svom programu, za razliku od ostalih stranaka, AfD traži redefiniranje uloge stranih trupa na njemačkom teritoriju, prije svega američkih, s otvorenom mogučnošću njihovog povlačenja. Program izričito navodi: “Njemačka i njezini saveznici moraju surađivati pod jednakim uvjetima i uz međusobno poštovanje, jer se radi o pitanjima od velike međunarodne važnosti. S obzirom na ovu pozadinu  odnosa i proteka  70 godina nakon  završetka 2. svjetskog rata i 25 godina nakon prevladavanja podjeljenosti Europe potrebno je raspravljati o ponovnom definiranju statusa savezničkih snaga u Njemačkoj. Njihov status treba prilagoditi novoj njemačkoj suverenosti“. Slijedi rečenica koja u potpunosti odskače od javnih stavova drugih njemačkih stranaka i koja je, zacijelo, na AfD navukla masivni obavještajni aparat njemačke države i njezinih saveznika. Program je izravan i kazuje: “AfD se zalaže za povlačenje svih savezničkih snaga smještenih na njemačkom tlu,  a posebice njihovog nuklearnog oružja“.  Uz to,  u programu se  navodi saveznicima još jedna nemila konstatacija: “Odnosi s Rusijom od presudne su važnosti jer europska sigurnost ne može se postići bez sudjelovanja Rusije…“

I SPD kao i AfD zahtijeva ravnopravnost  Njemačke u odnosima sa svojim saveznicima i također poziva na jačanje njemačke vojne, a time i političke moći na međunarodnoj sceni i učvrščivanja pozicija na globalnoj razini. Tako u rujnu 2017. godine SPD-ov tadašnji  vicekancelar i ministar vanjskih poslova Sigmar  Gabriel izjavljuje da je došlo do velikih promjena u globalnoj ravnoteži moći i mogućnost slabljenja utjecaja SAD-a kao najmoćnije države. Gabriel navodi: “Dani, kada smo se mogli potpuno osloniti na druge, polako nestaju i mi moramo izgraditi svoje vojne i političke potencijale djelovanja na globalnoj razini“. Isto je u svibnju izjavila i kancelarka Merkel objašnjavajući novu njemačku poziciju u odnosu na promjenjenu američku politiku, kazavši: “Mi Europljani sada moramo preuzeti našu sudbinu u svoje ruke“. Cem Özdemir, izborni kandidat  Zelenih, u članku za specijalizirani  list  „Internationale Politik“ početkom rujna 2017. godine kazuje: “U vremenima kada su naše vrijednosti pod napadom SAD-a i samog američkog predsjednika Europljani se moraju okrenuti sebi, a naši izdaci za oružje i naš obrambeni sustav  moraju se koristiti u skladu s našim potrebama“. Predsjedavajući zastupničke skupine SPD-a u Bundestagu Thomas Oppermann poziva na jačanje njemačkih oružanih snaga, navodeći: “Potrebno je neprekidno povećanje proračuna za obranu jer, bez sumnje ,Njemačka treba snažan i operativan Bundeswehr kao temelj i oslonac našeg političkog utjecaja u međunarodnim odnosima“. FDP također poziva na „modernizaciju Bundeswehra prilagođenog  kako za nacionalnu obranu tako i sposobnog za međunarodne misije“.

Između njemačkih političkih stranaka, od Zelenih i liberala preko konzervativnog mainstreama do desnog političkog kruga u čijem središtu je AfD, ne postoji neslaganje o potrebi uzdizanja njemačke politike i njemačkog utjecaja na globalnu razinu, ravnopravno sa SAD-om, zašto je preduvjet obnova snaga Bundeswehra.

Jedan od najmoćnijih i najutjecajnijih njemačkih profesionalnih diplomata Wolfgang  Ischinger, predsjedavajući Munich Security Conference –MSC (Münchner Sicherheitskonferenz) redovne godišnje konferencije o međunarodnoj sigurnosnoj politici, potpuno otvoreno govoreći nedavno  u intervju za Der Spiegel  povezuje jačanje njemačke i europske moći s jačanjem njemačkih oružanih snaga. Ischinger navodi: “Krizna diplomacija mnogo bolje djeluje ako ima vojnu podlogu. Ne zagovaram vojne intervencije. No, na temelju moga 40-godišnjeg diplomatskog iskustva shvatio sam kako diplomacija koja odbija koristiti vojna sredstva promovira samo neuvjerljivu i simboličku politiku. Možda to sebi može dozvoliti neka mala europska država ali ne i Njemačka….Ako tako moćna država, kao što je Njemačka, za borbu protiv islamske države u Siriji svoj angažman ograničava samo na izvidničke zrakoplove koji se bave zračnim snimanjima dok mala Danska šalje prave borbene zrakoplove naoružane bojnim sredstvima,  onda nešto uistinu s njemačkom politikom nije u redu“.

Očito, dok se cijela Europa svađa i međusobno razdire oko imigrantskog pitanja koje je pred europski prag dovela njemačka politika, dok teme ustroja Europske unije kao nadnacionalne federalne tvorevine na otpor okupljaju snage nacionalnih suverenosti ostalih država članica, dakle, dok se Europa bavi problemima koje je svima servirala Njemačka dotle Berlin, u gotovo potpunom suglasju svih političkih čimbenika, razmišlja o jačanju svoje vojne i političke moći i usponu na globalnu geopolitičku razinu. Dok se cijela Europa bavi problemima nastalim odlukama njemačke kancelarke, a imigrantsko pitanje postaje čak i ključna tema unutarnjih političkih odnosa u državama članicama, Njemačka raste i jača. Dakako, za nju ne postoji nikakva prijetnja da će  politički sukobi unutar nje same izazvati bilo kakve značajnije posljedice po politički ustroj i gospodarstvo jer vladajuće strukture u Berlinu raspolažu dovoljno elastičnim političkim sustavom i instrumentima kontrole političkog života. Dotle periferne države izložene imigrantskoj navali, neposredno izazvanoj od strane njemačke kancelarke i političke strukture oko nje, vode ogorčene unutarnje borbe oko nečega što bi se trebalo ticati samo Berlina. Ukoliko su toliko željeli imigrantsku masu na svome teritoriju mogli su organizirati  specijalne  letove i zračnim putem ih prebacivati iz Turske ili Libije  u Njemačku.

Teško se oteti dojmu da nastali cirkus, zapravo, nije kontrolirani kaos stvoren u režiji njemačke politike i s njom interesno povezanih najmoćnijih europskih država iz tkzv. prve razvojne brzine. Lako je moguće da će na kraju Njemačka, kao vodeća europska politička snaga, taj kontrolirani kaos iskoristiti za strukturiranje onakve Europske unije kakva je u njezinom interesu. Zar nije neobično i pomalo morbidno da se na udaru politike  Europske unije  predvođene Berlinom nalazi i jedna Mađarska, Češka, Slovačka i Poljska, države koje su zapriječile nezakoniti provoz imigrantske mase prema Njemačkoj i koje odbijaju naknadno primiti dio imigranata i poslužiti Njemačkoj kao odlagalište škart robe. Možda je to i bio master cilj imigrantske politike koju i dalje provodi Njemačka, stvoriti kaos u Europi, izazvati nezadovoljstvo građana, pokrenuti međusobne sukobe i prepucavanja tko će koliko primiti imigranata, zatvaranja i otvaranja granica perifernih država. Totalni kaos i dovođenje Europe na rub međusobnih sukoba i raspada europske integracije možda je bio pravi cilj. Kada metež dosegne vrhunac , kada Europa počne ključati, lako je moguće da će na unutarnjem planu jedinstvena njemačka politika odjednom okrenuti ploču blefiranja nemoći, početi suditi među posvađanim državama članicama i potom Europsku uniju presložiti upravo po onakvom modelu koji njoj odgovara. Svi ostali bit će potpuno iscrpljeni da bi pružili ozbiljniji otpor unifikaciji i stvaranju nadnacionalne Europske unije umjesto zajednice suverenih i ravnopravnih država.

Na djelu je, najvjerotanije, taj stoljetni njemački imperijalni impuls, ta ambicija stvaranja svoga carstva na europskom tlu.

Još u srpnju 2015. godine Joschka Fischer, bivši dugogodišnji njemački ministar vanjskih poslova i vicekancelar proročanski, u autorskom članku pod naslovom“Povratak opake  Njemačke“, upozorava: „Tijekom duge noći pregovora s Grčkom 12/13. srpnja nešto je puklo u temeljima Europske unije. Od tada Europljani žive u drugačijoj vrsti EU“. U fokusu Fischerovog razmatranja uopće nije Grčka nego njegova Njemačka i njezina uloga u Europi: “Put kojim će Njemačka nastaviti u 21. stoljeću – prema europskoj Njemačkoj ili njemačkoj Europi je temeljno povijesno pitanje njemačke vanjske politike kroz protekla dva stoljeća. Odgovor je dan tijekom duge noći u Bruxellesu. Njemačka Europa prevladala je nad europskom Njemačkom. Njemački stav u noći 12/13. srpnja najavio je njemačku želju za  transformacijom  eurozone  od europskog projekta u neku vrstu zone utjecaja. To je bila sudbonosna odluka za Njemačku i Europu. Da li su kancelarka Angela Merkel i ministar financija Wolfgang Schäuble uopće svjesni što su uradili.  Schäubleov pristup udarac je odnosima juga i sjevera Europe, koji natežu eurozonu do točke pucanja. Uvjerenje da se euro može koristiti za ekonomsko reobrazovanje juga Europe pokazat će se kao opasna zabluda…..koja ugrožava cijeli europski projekt izgrađen na različitosti i solidarnosti. Na kocki je bila uloga u Europi njezine gospodarski najmoćnije zemlje. Europska unija  koja se pojavila u jutro 13. srpnja  gubitak je za Njemačku i Europu.“

Facebook Comments

Loading...
DIJELI