Mario Stefanov: POVRATAK VELIKE BRITANIJE NA STARE IMPERIJALNE RUTE

0
243

Usporedo s formalnim povlačenjem iz Europske unije, London ubrzano gradi temelje nove uloge Velike Britanije na globalnom planu. To se odvija kroz jasno izraženu namjeru  postupnog  povratka britanskog utjecaja na stare imperijalne pozicije,  s kojih se Britanija  povukla 60. -ih i 70. -ih godina prošlog stoljeća.

Velika  Britanija počela je  veliki program prebacivanja  vojnih efektiva na bliskoistočni teren i na tamošnju poveznicu Europe i Azije,  kao i jačanje vojnih pozicija u Aziji kroz  reafirmaciju starih  vojnih savezništava s Australijom, Novim Zelandom i bivšim kolonijama, Malezijom i Singapurom. Njihov,  s vremenom zapostavljeni  obrambeni sustav  „Five Power Defence Arrangements“ (FPDA),  koji  su stvorili  temeljem višestrukih unilateralnih vojnih  sporazuma, sada se pod izravnim utjecajem Londona i Australije ponovo budi. Sve se to vremenski poklapa s procesima koje je pokrenuo Brexit, tako da postoji dovoljno pokazatelja na temelju kojih se  britansko izvlačenje iz Europske unije i težnje za jačanjem pozicija na Bliskom istoku i Azijsko-pacifičkoj regiji mogu dovesti u uzajamnu vezu. Glavni oslonac novog britanskog nastupa u Aziji i na prostorima Indijskog i Tihog oceana je Australija, koja je opet, nimalo slučajno, nakon početka britanskih napora za povratkom utjecaja na ta  područja počela široku rekonstrukciju svoje ratne flote i pokrenula veliki program izgradnje novih ratnih brodova  oceanskih sposobnosti, prilagođenih  za djelovanje  na velikim udaljenostima od matičnih baza. Krajem siječnja ove godine australski premijer Malcolm Turnbull otvoreno izjavljuje: “Nismo dovoljno razvijali našu vojnu industriju i posebice pomorsku silu i to moramo ispraviti“. O reafirmaciji uloge i jačanju unutarnjih veza unutar FPDA obrambenog saveza svijedoči „Bijela knjiga“, o stanju i projekcijama razvoja obrambenih sposobnosti  Novog Zelanda, objavljena u lipnju 2016. godine, u kojoj se izričito navodi kako bi „Novi Zeland, kao dugogodišnji član FPDA, zajedno s ostalim saveznicima, uključujući Veliku Britaniju i Australiju, u slučaju vojne ugroze Malezije ili Singapura bio spreman izvršiti sve svoje obveze koje bi pred njega postavio savez i konkretna situacija.“

Loading...

Signali namjere za povratkom na stare geopolitčke pozicije nekadašnjeg carstva ili  barem povrat na stanje prije glasovitog Wilsonovog “povlačenja britanskih snaga istočno od Sueza”, već su duže vremena prisutni u geostrateškim razmišljanjima političkog i vojnog vodstva Velike Britanije, a povremeno se, radi pridobivanja potpore, probijaju u medijski prostor. Gradi se slika kako je britansko povlačenje vojnih snaga iz prostora nekadašnjeg kolonijalnoga carstva bila velika pogreška, koju je sada, u dogovoru i u skladu s interesima SAD-a, britanskog strateškog partnera i ostalim moćnim državama tzv. “Anglosfere”, prije svega Australije, sada potrebno ispraviti.

Naime, u siječnju u 1968. godine, tadašnji britanski premijer Harold Wilson i njegov ministar obrane Denis Healey, objavili su da će se britanske trupe do 1971. godine potpuno povući iz svojih baza u Jugistočnoj Aziji, istočno od Adena, uključujući i trupe raspoređene u Maleziji i Singapuru, Perzijskom zaljevu i Maldivima. Masovno povlačenje snaga uistinu je izvršeno, a umjesto Wilsonove odrednice crte povlačenja „istočno od Adena“ uobičajio se izraz „istočno od Sueza“, koji je trebao dramatično ukazati na razmjere povlačenja i slom britanske kolonijalne politike. Britanske vojne snage i dalje su u većoj ili manjoj mjeri bile prisutne u tom području, ali su trajne vojne baze ukinute.

U travnju 2013. godine, britanski think-tank “Royal United Services Institute“ objavio je, kako se Velika Britanija nalazi u procesu strateškog povratka na pozicije „istočno od Sueza“. Prema tom izvješću, u tišini se obnavlja trajna britanska vojna nazočnost u Perzijskom zaljevu, u bazama u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Omanu  i Bahreinu. Posebice je indikativan dio izvješća “Royal United Services Institute“ u kojem se tvdi kako London planira do 2020. godine glavninu svojih trupa iz Njemačke i Europe trajno prebaciti u svoje baze u Perzijskom zaljevu i strateško težište s Europe repozicionirati na azijsko-pacifičku regiju radi potpore američkoj politici u sučeljavanju s Kinom. Britanske trupe, povučene iz Afganistana, također su većim dijelom raspoređene u zaljevske baze. Izvješće je koindiciralo s uspostavom britanskog regionalnog mornaričkog zapovjedništva (Royal Navy’s UK Maritime Component Command -UKMCC) u Bahreinu, a krajem 2013. godine načelnik britanskog Glavnog stožera general  David Richards ustvrdio je da će „nakon Afganistana slijedeće mjesto koncentacije naše vojne sile biti u Zaljevu.“ I konačno, u prosincu 2014. godine, britanski ministar obrane Michael Fallon potvrđuje otvaranje velike pomorske baze u Bahreinu i britanski povratak na stare pozicije: “Ova nova baza je na tragu trajne ekspanzije britanske ratne mornarice  i omogućit će Velikoj Britaniji slanje većih ranih brodova i flotnih sastava kako bi se ojačala regionalna stabilnost. Ponovo se vraćamo u Perzijski zaljev.“ U svakom slučaju, otvoren je obrnuti proces Wilsonovom povlačenju – britanski povratak na pozicije „istočno od Sueza“.

Stoga mnogi analitičari u korelaciju dovode dva povijesna povlačenja- Cameronov Brexit i Wilsonovo povlačenje istočno od Sueza. Wilsonov potez bio je primarno sračunat na prebacivanje britanskih snaga iz Azije i Bliskog istoka na europsku pozornicu radi potpore SAD-u i europskim saveznicima u sučeljavanju s  tadašnjom sovjetskom silom. Cameronov potez, ponovo u dogovoru sa Washingtonom, treba osloboditi britanske snage, ali u obrnutom smijeru.

U prosincu 2016. godine, premijerka Theresa May, na Sumitu šest država Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council -GCC) predvođenih Saudijskom Arabijom, najavila je aktivniju i trajnu britansku vojnu ulogu na području Bliskog istoka i Perzijskog zaljeva, kako kroz vojnu suradnju s državama članicama GCC-a tako i kroz prisutnost britanskih vojnih snaga. Najavila je ukupna britanska ulaganja od 3 mlijiarde funti u slijedećih deset godina na izgradnji obrambenog sustava i britanskih pozicija u toj regiji. Britanija jasno izražava želju za preuzimanjem ulogu vodeće sile u Perzijskom zaljevu u suradnji s naftanim divovima, arapskim monarhijama iz GCC-a, Saudijskom Arabijom, UAE, Kuvajtom, Bahreinom, Omanom i Katarom, koji će omogućiti kontrolu bliksoistočnog energetskog bazena i strateških smjerova koji povezuju Europu i Aziju. Već sada London je u zračnoj bazi Al Minhad, južno od Dubaija u UAE, bazirao RAF-ove borbene zrakoplove Tornado i Eurofighter Typhoon. Britanske pomorske snage baziraju se u omanskoj luci Duqm i u Bahreinu, a kolika je moć na tom prostoru raspoređenih zrakoplova svjedoči priopćenje ministarstva obrane Velike Britanije iz prosinca 2016. godine, prema kojem su njihovi zrakoplovi u kampanji protiv ISIL-a izbacili i lansirali 11 puta više bombi i projektila nego na vrhuncu sukoba u Afganistanu.

Nova vizija „globalne Velike Britanije“,   u britanskom političkom životu   i među britanskom političkom elitom sve se jače iskazuje od početka ovoga stoljeća, a posebice nakon  2016. godine, kada je London, po odluci  o napuštanju EU, trebao definirati novu ulogu države  na globalnoj razini. Na povratak na stare imperijalne pozicije u obliku izgradnje globalne Velike Britanije, koja na svjetskoj pozornici djeluje i instrumentima „meke ali i  tvrde moći“,  posebice inzistiraju premijerka  Theresa May i ministar vanjskih poslova  Boris Johnson. Korijeni takvih promišljanja mogu se pratiti još iz ranih 60.- ih godina, kada su postale očite namjere britanske politike za vojnim povlačenjem iz prostora nekadašnjeg carstva. Tako već 1962. godine, predviđajući  što namjerava britanska politika, Dean Acheson, državni tajnik za vrijeme predsjednikovanja  Harrya Trumana, izjavljuje, kako je „Velika Britanija izgubila carstvo  ali, na žalost, još nije pronašla svoju novu ulogu“,  sugerirajući da se Britanija ne bi trebala povlačiti sa svojih globalnih pozicija i svoje geoekonomske i geopolitičke opcije vezivati uz Europu i njezinu integraciju koja se je tada tek počela stvarati. Nakon Wilsonovog povlačenja britanskih snaga  s pozicije „istočno od Sueza“ britanska politika nastavila  je održavati živom opciju  globalnog britanskog utjecaja, pa je 1975. godine tadašnji britanski premijer James Callaghan britansku ulogu u svijetu opisao kao silu koja svoju volju promiče elementima „meke moći“ temeljem iskustava iz dugačkoga kolonijalog razdoblja. Bivši britanski premijer Tony Blair 1999. godine ponovo je ukazao kako Britanija ima globalni utjecaj kojega se ne želi odreći i otvorio mogućnost povratka britanske vojne sile na prostore s kojih se povukla. Zajednička vojna intervencija  u Iraku sa SAD-om za Blairove vladavine potvrdila je s jedne strane očitu volju za povratom britanske vojne moći na stare pozicije,  a s druge strane strateško partnerstvo s Washingtonom.

Nova uloga Velike Britanije kroz reafirmaciju njene pozicije globalne sile, sada uz instrumente meke moći i uz sve veću ulogu britanske vojne sile, gradi se kroz jačanje starih saveza i stvaranjem novih savezništava diljem svijeta. Novi britanski ministar obrane Gavin Williamson u govoru prigodom preuzimanja funkcije izrijekom je to potvrdio. Bivši američki državni tajnik John Kerry ustvrdio je kako je na svjetskoj pozornici  potrebno „više Britanije.“ Japanski premijer Shinzo Abe bio je još eksplicitniji kada je 2016. godine izjavio kako se „nada da će se Velika Britanija vratiti u Aziju i pridonjeti osiguranju sigurnosti i stabilnosti regije.“ Nedugo potom, britansko ratno zrakoplovstvo održalo je prve zajedničke vježbe s japanskim zrakoplovnim snagama. Kako je već navedeno, u zemljama zaljeva povratak  britanskih snaga bio je obilježen otvaranjem nove pomorske baze u Bahreinu i rekonstrukcijom pomorske baze u Omanu. Velika Britanija nastavlja intenzivnu vojnu suradnju i održavanje zajedničkih vojnih vježbi s Australijom, Novim Zelandom, Singapurom i Malezijom. Britanska premijerka potpisuje ugovore o vojnoj suradnji s Turskom, a nakon toga i obrambeni sporazum sa Poljskom.

Dakako britanska agenda širenja diplomatske i vojne moći prema Bliskom istoku i dalje prema Aziji u potpunosti je usklađena s američkom politikom, kojoj odgovara aktivnije djelovanje Britanije, posebice ukoliko bi britanske pomorske snage,  koje su trenutno u fazi opsežne rekonstrukcije i nove izgradnje, osiguravale bokove američkog geopolitičkog nastupa i omogućili američkoj vojnoj moći koncentriranje na Tihi ocean, središnje mjesto sukoba s Kinom.

Očigledno, nakon Brexita ubrzano je ono što je mnogo ranije započeto. Velika Britanija vraća se na stare imperijalne staze i prebacuje vojne snage na azijsko-pacifičko područje u dogovoru s SAD-om  i  ostalim saveznicima i državama s posebnim vezama iz „anglo sfere“. Američka politika također prebacuje i jača  snage na Pacifiku radi konfrontacije s najvećim konkurentom Kinom. To novo ratište je pretežito pomorsko, pa je,  stoga, uključivanje Velike Britanije, kao tradicionalne pomorske sile s uporištima u regiji Indijskog oceana i Pacifika, od ključne važnosti za američku i savezničku strategiju.

Kina je u južno kineskom moru, pretvarajući otoke u vojne baze, stvorila pomorsko obrambeno područje koje treba poslužiti kao operativna osnovica za djelovanje kineske ratne mornarice koja je proteklih desetljeća iz obalne mornarice prerasla u flotu otvorenoga mora. Njezino područje djelovanje je na Pacifiku, Indijskom oceanu, Crvenom moru i dalje preko Sueskoga kanala prema Sredozemlju, po rutama kuda se prostire pomorska komponenta kineskoga novog puta svile. Kineski  program, poznat i pod nazivom „One Belt, One Road“, u ožujku 2015. je prihvatio kineski parlament i on je postao strateškim dokumentom kineske vanjske politike. Čine ga dvije komponente, kopneni  put izvoza i trgovine  „Silk Road  Econonomic Belt“ (SREB) i pomorski put „Maritime  Silk Road“ (MSR). Kopneni put svile protezao bi se na zapad preko Rusije i istočne Europe, a jedna njegova grana išla bi preko Središnje Azije i Bliskog istoka prema Sredozemlju i Africi. Pomorski put svile protezao bi se preko Tihog i Indijskog oceana, sa zahvatom Perzijskog zaljeva, do Crvenog mora, Sueskog kanala i Sredozemnog mora i na kraju  sjevernog Jadrana, Rijeke i Venecije, koji bi bili središta daljnje trgovine prema unutrašnjosti Europe. Kineski plan je na kraju stvoriti ogromni trgovački koridor koji bi povezivao Aziju, Europu i Afriku i pokrivao populaciju od preko 4 milijarde stanovnika.

Cilj koncentracije američkih, britanskih i savezničkih vojnih snaga i flotnih sastava u Indijskom i Trihom oceanu, Crvenom moru i Perzijskom zaljevu kontrola je pomorskih linija komunikacije i točki prigušenja pomorskog prometa –  Malajski tjesnac, Hormuz, Bab-el Mandeb, Sueski kanal i Gibraltar,  kojima se prostire kineski pomorski put svile. Nadalje, istim pomorskim putevima ali u obrnutom smjeru prostiru se pravci projekcije geoekonomske i geopolitičke moći Europske unije i Njemačke kao njene najmoćnije sile. Glavni interes Europske unije na Indijskom i Tihom oceanu je neometan i siguran transport  njihove robe i promet robe koju uvozi. Kao važan akter globalne trgovine Europska unija se oslanja na pomorske linije komunikacija u Indijskom oceanu koje moraju biti sigurne za transport robe namijenjene izvozu iz Europske unije i uvozu u nju. Poziciranjem na pomorske linije komunikacija Indijskog i Tihog oceana britanska, američka i saveznička pomorska sila bila bi u mogućnosti blokirati trgovačke pravce Europske unije i njenih najmoćnijih država prema Bliskom istoku i Aziji i istovremeno ugroziti pomorske puteve velike kineske strategije „novog puta sile“.

Kontrola svjetskih mora postaje prioritet i stari američki  admiral i geostrateg   Alfred Thayer Mahan bio bi oduševljen kada bi mogao vidjeti oživotvorenje svoje strateške vizije o vladavini nad svjetskim morima, iznesene u njegovom najznačajnijem djelu, knjizi „The Influence of Sea Power Upon History, 1660–1783“ izdane davne 1890. godine.  Mahan je ustvrdio da onaj tko kontrolira more kontrolira cijeli svijet. Diljem svijeta otvara se nova bitka, bitka za kontrolu mora i pomorskih komunikacija. One su, kako je i predvidio Mahan i nejgovi sljedbenici, žila kucavica svjetskog gospodarstva kojima teku sirovine, energenti i trgovina. Azijsko-tihooceanska regija, Indijski i Tihi ocean područja su gdje se prelamaju interesi najmoćnijih globalnih sila i na kojima još nitko nije ostvario prevlast. Britanska pomorska moć stoga je američkom  savezniku potrebna na tim područjima.

S druge strane povratak na stare imperijalne pozicije efektivne političke i vojne kontrole pravaca projekcije britanskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa nema bez kontrole velikih pomorskih prostranstava, pomorskih putova svjetske trgovine i transporta energenata. A za to je potrebno ponovo izgraditi ratnu brodogradnju  i osposobiti britansku flotu kako bi mogla ponovo, sada u suradnji s američkim i ostalim saveznicima iz anglosfere, vladati svjetskim morima. Na političkom planu, usporedno s reafirmacijom britanske pomorske moći, London, nakon odluke o napuštanju Europske  unije, učvršćuje vojne, političke, gospodarske i kulturalne veze sa svojim starim saveznicima. Nakon Brexita, kao formalnog raskida s EU,  Velika Britanija, zadržavajući i dalje neformalnu moć u Europi, vraća se u suglasju s američkom i politikom saveznika iz tzv. anglosfere na stare pozicije imperijalne moći.

Original možete pronaći na geopolitika.news