Mario Stefanov: SAD i Izrael – VOJNA TEHNOLOGIJA U ZAGRLJAJU POLITIKE I PROFITA

0
248

No Izrael američke uvjete trošenja vojne pomoći, koje štete njegovoj vojnoj industriji, namjerava prevladati  i na druge načine. Prije svega,  povećanjem vlastitog  izvoza ne samo novih proizvoda svoje vojne industrije na svjetskom tržištu,  nego i plasmanom rabljene  vojne opreme i naoružanja koje povlači  iz uporabe svojih obrambenih snaga. I tu ulazi u klinč s američkim interesima na sasvim novoj razini. Washington jako dobro shvaća o čemu je riječ i ne želi izraelskoj strani prepustiti ni dio kolača unosnog međunarodnog  tržišta oružja. Proizvodi koje Izrael pokušava plasirati u velikom broju slučajeva dobiveni su u okviru programa vojne pomoći, ili u sebi sadrže komponente koji su proizvodi američke vojne industrije. Svi su oni podložni američkoj suglasnosti na njihov izvoz trećoj strani. Američka administracija dosljedno brani svoje interese i ne daje suglasnost na one prodaje naoružanje od strane Izraela koje na bilo koji način mogu ugroziti američki izvoz oružja i vojne opreme.

Američko-izraelsko nadmudrivanje oko modaliteta korištenja američke vojne pomoći Izraelu, međusobne razmjene vojne tehnologije i njezinog transfera trećim stranama višegodišnja  su konstanta američko-izraelskih odnosa.

Loading...

Pojedinačni sporovi koji pri tomu nastaju između američke i izraelske strane nisu ništa neobično što bi bilo vezano za određene poslovne poduhvate, nego su samo logični i redoviti rezultat kompliciranih procesa koji se odvijaju unutar beskrajno složenog odnosa američko-izraelskih političkih, gospodarskih i vojnih odnosa.  Amerikancima je s jedne strane interes financijski i vojno podržati Izrael kao pouzdanog saveznika na Bliskom istoku,  čiji utjecaj prelazi čak i te regionalne granice,  a s druge strane izbjeći mogućnost da razvoj izraleske vojne tehnologije, koja se u velikoj mjeri financira i razvija u suradnji s tvrtkama američke vojne industrije ne ugrožava američki izvoz naoružanja i vojne opreme  diljem svijeta, smanjuju opseg američke prodaje  i  tako umanjuju  profit američkog vojno-industrijskog kompleksa.

Ne samo da zbog američkih ograničenja u pogledu transfera vojne tehnologije često ne uspijevaju izraelski izvozni poslovi, nego nerijetko moraju biti otkazani i domaći projekti naoružanja. Dakako, to se događa u slučajevima kada američka strana procijeni da bi neki proizvod izraelske vojne industrije mogao ugroziti njihove interese. Nema tu nikakve zlonamjernosti, licemjerja i nesklonosti prema izraelskom savezniku, prema ovoj ili onoj trećoj strani,  nego samo volja američke države koja uistinu funkcionira, da trajno štiti intelektualno vlasništvo svojih projektnih i proizvodnih vojnih kapaciteta, američke gospodarske interese i, u konačnici, radna mjesta svojih građana.

Tvrtke obrambene industrije čine veliki dio američkog izvoza i osiguravaju poslove i radna mijesta za desetke tisuća američkih građana. One osiguravaju novi tehnološki razvoj, održavanje američke globalne nadmoći i obilno slijevanje novca u državni proračun. Strateški interes američke države je, stoga, zaštita interesa svoga vojno-industrijskog kompleksa.

Kako se američka vojska opskrbljuje gotovo isključivo od domaćih tvrtki doprinos vojne industrije američkom gospodarstvu je nemjerljiv, jer je riječ o većem broju tvrtki, u 44 američke savezne države, od kojih neke imaju i do 5 milijardi dolara godišnjeg profita, s  desecima tisuća zaposlenika i tisućama  kooperantskih tvrtki. Američkim vojnim angažmanom na prostorima Bliskog istoka, u Iraku i Siriji, i porastom američkih vojnih aktivnosti u Europi i na Pacifiku zbog  napetosti s Rusijom i Kinom, vojnoj industriji otvaraju se novi poslovi.

Američki proizvođači vojne opreme nude najsofisticiranija i time najskuplja oružja današnjeg svijeta, posebice na području zrakoplovstva i tkzv. smart -pametnih oružja,  pa stoga ne čudi da su američke tvrtke vodeće na  SIPRI-jevom popisu 100 proizvođača oružja s najvećim profitom u svijetu. Na prvom i drugom mjestu po profitu uvijek su američki Lockheed Martin i Boeing, a zatim Raytheon, General Dynamics, Northrop Grumman i američka podružnica britanskog  BAE Systemsa. Te tvrtke proizvode zrakoplove F-35, mnoštvo tipova raketnih oružnih sustava sustava, elektronike borbenih vozila, uključujući tenkove M-1 „Abrams“. Procjenjuje se da su samo ugovori o prodaji oružja sklopljeni sa Saudijskom Arabijom u posljednjih 8 godina u vrijednosti od gotovo 100 milijardi dolara osigurali 80 tisuća američkih radnih mijesta.

Prema izvješću  američke vladine Agencije za obrambenu suradnju (DSCA -Defence Security Cooperatin Agency), zadužene za  promicanje američkih sigurnosnih interesa kroz vojno-tehničku suradnju i prodaju oružja drugim državama za 2013. godinu, objavljenom u studenom 2014., agencija je  diljem svijeta prodala oružja američkih proizvođača u vrijednosti  39 milijardi dolara. Taj broj se odnosi samo  na poslove realizirane preko te agencije, dakle prodaju u inozemstvu i ne uključuje poslove američke vojne industrije sa svojom  vojskom i drugim sigurnosnim organizacijama SAD-a. Prema izjavi tadašnjeg  ravnatelja Agencije za obrambenu suradnju (DSCA) viceadmirala Josepha Rixeya, ta agencija je sa 12-15 milijardi dolara godišnje prodaje oružja inozemnim kupcima  prije recesije, svake slijedeće  godine u posljednjih pet godina uspjela  prodaju podignuti  na gotovo 40 milijardi dolara godišnje. Dakle, američki vojno-industrijski stroj je u pet godina samo u inozemstvu prodao proizvoda i s njima povezanih usluga u vrijednosti  od 200 milijardi dolara. Ako se tome pribroji prodaja za svoju vojsku i domaće tržište jasno se može procijenti doprinos vojne industrije američkom gospodarstvu.

Trend rasta američke prodaje naoružanja  se nastavlja pa je u studenom 2017. godine Agencija za obrambenu suradnju objavila kako je  tijekom te godine u inozemstvu  prodala  oružja, opreme i usluga   ukupne vrijednosti  od 41,93 milijarde dolara.

Američka država štiti svoju unosnu vojnu industriju i na način da korištenje kreditnih linija američke vojne pomoći drugim državama uvjetuje kupnjom američkog naoružanja, najčešće u određenom postotku odobrenih sredstava,  a ponekad i u ukupnom iznosu.

Ni Izrael, kao najbliži američki saveznik nikada nije uspio izbjeći to uvjetovanje,  pa je tijekom prošlih  desetljeća od ukupnog iznosa američke vojne pomoći koja se je godišnje kretala oko 3,1 milijarde dolara mogao za nabavku proizvoda svoje vojne industrije izdvajati samo 25 posto odobrenog iznosa pomoći. Sve ostalo morao je utrošiti na kupnju oružja i opreme od strane američkih proizvođača.

Ali novi američki program vojne pomoći Izraelu, kojeg je američki Kongres odobrio krajem prošle godine, uvodi  i nova ograničenja. Izrael je tim programom, koji je ovoga puta uobličen ne samo kao međudržavni ugovor nego kao zakon radnog naziva „Zakon Ileana Ros-Lehtinen – Ted Deutch“ dobio najveću američku vojnu pomoć u povijesti, u iznosu od 38 milijardi dolara u slijedećih deset godina i pristup sofisticiranoj najnovijoj američkoj vojnoj tehnologiji.  No, zauzvrat, Izrael je pristao na odredbu prema kojoj u slijedećih pet godina mora  postupno smanjivati udio sredstava iz pomoći koju koristi za nabavke iz vlastite vojne industrije i koristiti ih isključivo za kupnju američkih vojnih proizvoda.  Znatan dio sredstava iskorist će se za ugovorenu nabavku  33 američka borbena zrakoplova F-35,  od kojih su prvi već pristigli u izraelske zračne snage. Takvim razvojem događaja izraelska vojna industrija je direktno pogođena. No izraelski državni vrh se nada kako će u prijelaznom petogodišnjem razdoblju uspjeti prevladati nastali problem djelomično premještanjem sjedišta i poslovnica  izraelskih  tvrtki u SAD,  što bi omogučilo Izraelu da novac formalno potroši u SAD-u,  kako je dogovoreno sporazumom i novim američkim zakonom o vojnoj pomoći,  a da, zapravo, novac ulaže u izraelske tvrtke i održava izraelsku vojnu industriju. Tako državni obrambeni gigant Elbit Systems već ima podružnicu u svom vlasništvu sa sjedištem u američkom Fort Worthu u Teksasu. Očekuje se da će i druge tvrtke izraelske vojne industrije krenuti istim putem.

No Izrael američke uvjete trošenja vojne pomoći, koje štete njegovoj vojnoj industriji, namjerava prevladati  i na druge načine. Prije svega,  povećanjem vlastitog  izvoza ne samo novih proizvoda svoje vojne industrije na svjetskom tržištu,  nego i plasmanom rabljene  vojne opreme i naoružanja koje povlači  iz uporabe svojih obrambenih snaga. I tu ulazi u klinč s američkim interesima na sasvim novoj razini. Washington jako dobro shvaća o čemu je riječ i ne želi izraelskoj strani prepustiti ni dio kolača unosnog međunarodnog  tržišta oružja. Proizvodi koje Izrael pokušava plasirati u velikom broju slučajeva dobiveni su u okviru programa vojne pomoći, ili u sebi sadrže komponente koji su proizvodi američke vojne industrije. Svi su oni podložni američkoj suglasnosti na njihov izvoz trećoj strani. Američka administracija dosljedno brani svoje interese i ne daje suglasnost na one prodaje naoružanje od strane Izraela koje na bilo koji način mogu ugroziti američki izvoz oružja i vojne opreme.

Odredbe novoga ugovora izazvale su do sada već brojne sukobe na relaciji između Izraela i Washingtona i zapravo su odgodile potpisivanje sporazuma koji je bio pripremljen još 2016. godine. Na kraju je Izrael, u zamjenu za američko zakonsko reguliranje njemu namijenjene vojne pomoći, čime se osigurava njezina stabilnost i visinu iznosa, pristao na odredbu prema kojoj će sva odobrena sredstva utrošiti za kupnju proizvoda američke vojne industrije.

No problemi koji proizlaze iz takvog sporazuma i sučeljavanja se nastavljaju. Tako Yoram Ettinger, nekada zadužen za odnose s Kongresom pri izraelskom veleposlanstvu u Washingtonu,   a sada  glavni izraelski  savjetnik  za odnose između izraelskih i američkih zakonodavnih tijela, u autorskom članku  od 20. rujna 2018. godine  za Breking Defence,  pod naslovom „Pomoć Izraelu nije strana pomoć nego ulaganje“, navodi: “Izrael se suočava sa sve strožim ograničenjima svog vojnog financiranja iz SAD-a. U prošlosti, kada su SAD osiguravale potporu Izraelu u okviru programa Foreign Military Financing (FMF) Izrael je imao pravo 25 posto pomoći pretvoriti iz dolara u šekele kako bi kupio izraelske proizvode i podržao domaće proizvođače naoružanja i vojne opreme. Novim sporazumom,  vrijednim 3,8 milijardi dolara godišnje, predviđeno je da će se to postupno spuštati na nulu. Međutim Izrael za razliku od drugih primatelja inozemne pomoći  nije stranac, niti ono što prima od SAD pomoć, jer su suprotno raširenom shvaćanju američko-izraelski odnosi  prerasli odnos davatelja i primatelja pomoći.“

Prema Ettingeru američka ulaganja u izraelsku vojnu moć SAD-u se višestruko vraćaju kroz jačanje američkih geopolitičkih pozicija na Bliskom istoku, kroz učinke intenzivne obavještajne suradnje, kroz testiranje američke vojne tehnologije u realnim uvjetima rata i tako kroz posredno izraelsko djelovanje na razvoj američke vojne tehnologije. Novi američki borbeni zrakoplovi F-35 postupno pristižu u Izrael i testiraju se u realnim borbenim uvjetima, a povratne informacije direktno se prosljeđuju američkom vojnom vrhu i proizvođaču te će se prema izraelskim vojnim stručnjacima (i samom Ettingeru) F-35 kao učinkovita borbena platforma uobličiti tek u izraelskim rukama. Izraelska strana ukazuje da su tako stečena iskustva primjene vojne tehnologije neizmjerne vrijednosti i da će posredno smanjiti troškove usavršavanja borbenog zrakoplova  F-35 i konačno ga dovesti do uspješnog  borbenog stroja. Ettinger u svome članku navodi: “Izrael služi kao laboratorij i testni poligon za proizvođača zrakoplova F-35 (Lockheed Martin), kao što je to, uostalom, bio i slučaj sa zrakoplovima F-15, F-16, raketama i raketnim bacačima, tenkovima i oklopnim transporterima i stotinama drugih američkih borbenih sustava. Izrael je sa svojim američkim saveznikom podijelio sve lekcije naučene od izraelskih pilota koji su američke zrakoplove koristili do samih granica ljudskih mogućnosti. To je pomoglo razviti perfomanse zrakoplova proizvedenih u SAD-u daleko iznad njihovih standardnih i projektom predviđenih  osobina. Takve su lekcije poboljšale sposobnosti američkog ratnog zrakoplovstva u cjelini i naznačile put k novom tehnološkom razvoju u slijedećoj generaciji zrakoplova koji predstavljaju F-35.“ Time je,  zaključuje Ettinger “američkim proizvođačima ušteđeno mnogo godina istraživanja i razvoja , povećana konkurentnost SAD-a na globalnom tržištu, povećan američki vojni izvoz i povećana zaposlenost u SAD-u. Drugim riječima godišnji tansfer od 3,8 miljardi dolara u Izrael koji financira akviziciju američkih vojnih sustava nije strana pomoć već visoko profitabilna investicija“.

Vojna tehnologija u ukupnosti američko-izraelskih odnosa nalazi se u stalnom raskoraku između geopolitičkih i ekonomskih  interesa jedne i druge strane. Američka i izraelska vojna suradnja tako uvijek balansira između međusobnog  transfera vojne tehnologije i transfera trećim stranama.

SAD se u odnosima s Izraelom na području obrambene suradnje kroz stalno financiranje izraelske obrane u okviru vojne pomoći  permanentno lomi oko geopolitičkog interesa podrške Izraelu i interesa američkog gospodarstva. Washington sasvim logično očekuje da sredstva koja se redovito  godišnje dodjeljuju Izraelu u okviru programa vojne pomoći, Izrael u što većoj mjeri koristi za kupnju naoružanja i opreme od američkih proizvođača i da se tako uložena sredstva ponovo vraćaju u američko gospodarstvo. Izrael s druge strane,  također sasvim opravdano, podržava razvoj svoje vojne industrije i pokušava ostvariti što veći promet na gladnom međunarodnom tržištu oružja i vojne opreme. Izrael promtno prati razvoj vojne tehnologije,  pa oružje koje koriste njegove obrambene snage u mnogo kraćim ciklusima nego što je to slučaj u drugim državama koje nisu u stalnom ratu zamjenjuje novim. Oružje koje povlači iz naoružanja i koje objektivno gledano još uvijek zadovoljava potrebe manje vojno izloženih i siromašnijih država usporedno sa sofisticiranim novim proizvodima svoje industrije, pokušava prodati na međunarodnom tržištu. Pri tom, kao i svi ostali svjetski proizvođači, nailaze na američka ograničenja  koja su uobičajna i opravdana u svim slučajevima kada proizvod sadržava američka tehnološka rješenja  ili čak gotove dijelove,  a posebice u slučajevima kada su borbena sredstva dobivena direktno kroz vojnu pomoć ili su pri njihovom razvoju korištene kreditne linije američke vojne pomoći.

Taj raskorak interesa u savezničkim odnosima SAD-a i Izraela je stalan i neizbježan dokle god postoji međusobna vojna suradnja i nije nikakvo čudo. Nadmudrivanja i pokušaji realizacije poslova kroz politička lobiranja i rizični poslovni poduhvati od strane Izraela samo su uobičajni dio te igre. Nekada uspiju a nekada ne, ovisno o trenutnom odnosu poluga međusobnog utjecaja u kompleksnim i složenim američko-izraelskim odnosima.

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news