Ravnoteža geopolitičkih silnica kopna i mora
Strategija kineskog „Novoga puta svile“ kao temeljne geopolitičke doktrine kineske države od početne intencije oživljavanja Euroazijske kopnene moći s vremenom se razvila u svojevrsnu stratešku ravnotežu geoekonomskih i geopolitičkih silnica kopna i mora u službi projekcije kineskih interesa na globalnoj razini.
Početni ambiciozni cilj strategije „One Belt-One Road“ bio je razbijanje stoljetne dominacije svjetskih pomorskih sila i povratak Euroazije u središte ekonomskog, političkog i kulturnog utjecaja na svjetskoj razini. Dominacija pomorskih sila neprekinuto traje od 16. stoljeća i „Novi kineski put svile“ dobio je zadaću u tom stoljetnom sukobu kopnenih sila središnje svjetske kopnene mase ili Mackinderova Heartlanda za račun kineskih strateških interesa dokinuti ili barem umanjiti postojeću prevagu pomorskih sila, koja je počela jačanjem španjolske i portugalske pomorske moći, nastavila se usponom britanskoga carstva, a potom preuzimanjem uloge dominantne pomorske sile svijeta od strane SAD-a.
Kao tradicionalna kopnena sila Kina je pokušala novom doktrinom revitalizirati zatomljenu moć Euroazije i geopolitički značaj kopna. Novi put svile u početnoj zamisli trebao je aktivirati ekonomske i geopolitičke potencijale Euroazije, izgradnjom mreže kopnenih komunikacija na pravcima prostiranja trgovačkih putova između Europe i Azije, pri čemu je ključnu funkciju imao željeznički promet. Nimalo slučajno, početak realizacije Novoga puta svile označilo je pokretanje prvih vlakova s kineskom robom iz grada Yiwua prema Europi. Već u startu ogromne kompozicije dva ili tri puta tjedno kretale su prema europskim odredištima, rutama preko šest država Srednje i Istočne Europe, a nakon putovanja od 20-tak dana i do prvih zapadnoeuropskih destinacija, prelazeći udaljenost po različitim dionicama od 12 do 13 tisuća kilometara. U Kinu se vraćaju nakrcani europskim proizvodima. Željeznica pokrenuta iz Yiwua označila je početak kopnene sastavnice projekta „One Belt–One Road“.
Time je u svom samom začetku taj „Novi put svile“ zapravo bio dizajniran na temeljima Druge industrijske revolucije i geopolitičkim postavkama Halforda J.Mackindera, koji je potaknut očiglednim plodovima Druge industrijske revolucije, posebice željeznicom i drugim oblicima kopnenog mehaniziranog prometa, te ukupnim učincima industrijaliziranog 1. svjetskog rata i uloge željezničkog transporta u njemu davne 1919. godine zaključio – „Tko kontrolira Istočnu Europu, kontrolira srce svijeta ,Heartland, tko vlada Heartlandom vlada svjetskim otokom, a tko vlada svjetskim otokom vlada cijelim svijetom“. Mackinderova teorija odražava snagu jedinstvene Euroazije i Afrike kao središnje kopnene mase svijeta, držeći, da onaj tko vlada tim prostorima zapravo kontrolira svjetska zbivanja.
Povezivanje Euroazije tisućama godina uistinu je pokretalo svijet. Euroazija i s njom povezana MENA (Bliski istok i Sjeverna Afrika) činili su središte svjetskog gospodarstva. Velike kontinentalne imperije zasnovane na poljodjelstvu bile su središta svjetskog gospodarstva i rijetko su imale međusobni kontakt prije nego što su ih povezale trgovačke rute drevnog Puta svile. Značaj velikih poljoprivrednih carstava leži u činjenici da je njihova poljoprivredna proizvodnja rezultirala koncentracijom stanovništva i stvaranjem gradskih središta i gospodarskih zona, onoga što se danas danas naziva ekonomskim energetskim točkama. U njima su potom razvijene i specijalizirane proizvodne djelatnosti, koje su stvarale proizvode za nastalo unutarnje tržište, a potom i za vanjsku razmjenu. Na putovima te vanjske razmjene, zapravo budućim trgovačkim putovima, razvile su se nove ekonomske energetske točke u obliku trgovinom obogaćenih gradova-država kao što je primjerice legendarna Petra u današnjem Jordanu. Europa je bila dio toga gospodarskog pojasa stvorenog davnim Putom svile, u čemu je najveći značaj imala Mediteranska regija, a posebice moćni gradovi-države Venecija i Genova, izrasli na trgovini. Put svile uspješno je djelovao više od tisuću godina, no postupno je izgubio svoje globalno značenje i utonuo u zaborav. Veliku ulogu u njegovu dokidanju odigrao je nastanak Osmanskog carstva koje je fizički prekinulo trgovačke kopnene putove.
No pravi razlog propasti drevnog Puta svile zapravo je bilo jačanje pomorske trgovine na temeljima novih tehnologija izgradnje brodova i tehnologije navigacijskih uređaja i postupaka. Pomorska revolucija i uspon pomorske trgovine koja traje i dan danas zapravo su presložili odnose moći svijeta. Vladavinu svijetom preuzele su pomorske sile, u današnje doba predvođene SAD-om i njegovim bliskim saveznicima Velikom Britanijom i Australijom.
Američki admiral i geopolitičar Alfred Thayer Mahan u svome kapitalnom dijelu „The Influence of Sea Power upon History, 1660-1783“, objavljenom 1890. godine, iznio je geopolitičku postavku, da onaj tko vlada morem vlada cijelim svijetom, koja je tijekom slijedećg stoljeća pokazala utemeljenost na stvarnim odnosima i činjenicama i potvrdila sve zaključke do kojih je Mahan u svojim geopolitičkim analizama došao.
Uistinu, niti jedna kopnena sila koja je u većoj ili manjoj mjeri ostvarila nadmoć nad Euroazijom, središnjom kopnenom masom, nije uspjela tu svoju poziciju uzdignuti na globalnu razinu i ustoličiti se kao sila koja vlada svijetom. Nije to uspjela Njemačka za vrijeme 1. i 2. svjetskog rata, kada je sa svojim saveznicima pokušala ovladati Europom. Tijekom tih velikih ratova, koji zapravo zajedno čine jedan jedinstveni sukob oko uspona Njemačke kao kontinentalne sile na razinu globalne moći, bila je nadvladana od strane pomorskih sila SAD-a i Velike Britanije. Pa ni kasnije SSSR, koji je pod svojom kontrolom imao cijelu Istočnu Europu, Mackinderov Heartland i veliki dio Azije kao euroazijska sila nije se uspio održati na globalnoj svjetskoj pozornici, a najmanje vladati svijetom. Spriječile su ga, kao i Njemačku, pomorske sile koje uistinu vladaju svijetom. One u svakom trenutku reagiraju na bilo kakvo povezivanje Europe i Azije i sprječavaju nastanak bilo kakve kontinentalne euroazijske sile. Stoga one uvijek kombinacijom gospodarskih, političkih i vojnih instrumenata dijele taj euroazijski prostor. U toj funkciji danas je ukrajinska kriza koja razdvaja Njemačku od Rusije i spriječava njihovu suradnju, a na bilo koji pokušaj povezivanja, kao što je primjerice izgradnje plinovoda „Sjeverni tok 2“, pomorske sile predvođene SAD-om reagiraju s neskrivenim nezadovoljstvom, nervozom i aktivnim djelovanjem na zaustavljanu takvih projekata.
Kineski put svile u početnoj je fazi utemeljen na Mackinderovim postavkama vladanja kopnenom masom. Prema dr. Viktor Eszterhaiu, analitičaru „ Pallas Athene Innovation and Geopolitical Foundation “ i predavaču na Sveučilištu Corvinus u Budimpešti, kineski put svile „zapravo je projekt koji ima za cilj promjenu osi svjetske ekonomije iz oceana natrag na kopno. Zavjet koji leži u srcu One Belt-One Road je obnova nekadašnje gospodarske, političke, kulturne i povijesne uloge Euroazije. One Belt-One Road tvrdi da će moći povezati ekonomske centre preko svojih gospodarskih kopnenih koridora koji su sada uglavnom povezani morskim putom. Međutim to ne znači potpuno odbacivanje uloge mora. To dokazuje činjenica da je Maritime Silk Road važan dio projekta. Kopnene veze međutim uživaju veću pozornost, što s povijesnog gledišta znači prebacivanje fokusa s mora ponovo na kopno. U političkom smislu Kina u Aziji pokušava postupno eliminirati Pax Americana i uvesti razdoblje Pax Sinica“. Dakle umjesto dominacije pomorskih sila i SAD-a središte geoekonomskih i geopolitičkih zbivanja Kina pokušava prebaciti na euroazijsko kopno.
No, jačanje trgovine i kopnenih trgovačkih putova Euroazije u okviru „Kineskog novog puta svile“ posljedično se preljeva na pomorske linije komunikacije između Azije i Europe. Pomorsku trgovinu u 21. stoljeću nemoguće je potisnuti jer još uvijek ne postoji način transporta koji može prevesti toliku količinu robe po toliko konkurentnim cijenama kao što to može pomorski promet. Uostalom već i zapanjujuća činjenica da se 80 posto svjetske robne razmjene obavlja pomorskim putem govori sama za sebe. U situaciji kada se, dakle, 80 posto ukupne količine robe kojom se trguje u svijetu prevozi morem uistinu je mala vjerojatnost da bi je u ovom povijesnom trenutku mogli nadmašiti bilo koji oblici kopnenoga prijevoza. Novi kineski put svile to dakako uvažava i postupno, nekada primarno geostrateški projekt jačanje euroazijske kopnene moći nasuprot moći pomorskih sila također transformira svoju naraslu ekonomsku i političku moć na pomorske trgovačke puteve. Može se čak zaključiti da pomorska komponenta Novog puta svile sve više preuzima primat od kopnene sastavnice programa One Belt-One Road. I tu kineska geostrategija direktno dolazi u sukob s pomorskim silama svijeta predvođenih SAD-om. Kopneni put svile ih je alarmirao, ali pomorski put svile koji se rapidno razvija uz jačanje ukupne kineske pomorske moći i razvoj kineske ratne mornarice otvorenog mora, uz izgradnju obrambenog pojasa uz kinesku obalu pokrenuo ih je na snažnu reakciju. SAD i saveznici jačanje kineske pomorske moći shvaćaju kao opasan izazov za američke pomorske pozicije na Pacifiku, čija je dominacija do sada bila neupitna, podržana sustavom regionalnih savezništava.
No danas su, prema američkim prosudbama i ta savezništva ugrožena, tvrdi se zbog djelovanja kineske politike a zapravo svima očitim stvaranjem novih multipolarnih regionalnih odnosa na što nesumnjivo utječe i velika kineska strategija puta svile. I zato je s gledišta SAD potrebno zaustaviti Kinu u njenoj ekspanziji.
Kineski novi put svile, početno zamišljen kao strategija jačanja kopnene moći, postupno se profilirao kao geopolitički koncept uravnotežene uloge kopna i mora i time kao savršeni instrument kopnene i pomorske projekcije kineskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa.
Kineski put svile koji kopneno povezuje Aziju i Europu stoga je prirodna meta pomorskih sila po kojoj SAD i saveznici iz kluba pomorskih sila koje vladaju svijetom udaraju i udarat će svom silinom. U namjeri pariranja Kini svoje geopolitičko težište SAD prebacuje prema Aziji, što čini i Ujedinjeno Kraljevstvo. Obnavljaju se stara azijska savezništva i stvaraju nova, pokreću se programi intenzivnog jačanja australske i japanske ratne mornarice. Sukob kopnenih i pomorskih sila svijeta postupno se rasplamsava. SAD i saveznici na tragu stare strategije presijecanja euroazijskih veza učiniti će sve što mogu kako bi presijekli kopnene putove „Kineskoga puta svile“. Polako, gotovo neprimjetno stvara se vatreni zid od sukoba s Rusijom na sjeveru i ukrajinske krize preko vatrenih žarišta Bliskog istoka sve do kranjeg juga i posredničkog jemenskog rata. U istoj funkciji je i otvaranje žarišta indijsko-pakistanskog sukoba u Aziji, u prvom kopnenom pojasu zatvaranja kineskih trgovačkih putova. Na trasama pomorskoga puta svile rasplamsava se nadmetanje koje je svakim danom sve više na granici oružanog sukoba tako da se u okviru različitih think-tankova s velikim utjecajem na američku i europsku politiku već raspravlja o modalitetima ratovanja na Pacifiku i analiziraju oblici u kojima bi se on mogao odvijati.
(nastavlja se)
Original možete pronaći na www.geopolitika.news