Administracija američkog predsjednika Trumpa priprema završni čin višegodišnjih transformacija Bliskog istoka kroz još uvijek tajni sveobuhvatni plan riješenja palestinskog pitanja, koji američki predsjednik naziva povijesnim i čijom realizacijom bi se u jednom geopolitičkom „velikom prasku“ cijela regija trebala u potpunosti presložiti, nakon čega više ništa ne bi bilo kao prije.
Prema onome što je do sada namjerno pušteno u medije plan je u svojoj biti krajnje jednostavan, ali baš zato, zbog složenosti bliskoistočnih odnosa iznimno eksplozivan. Grubo rečeno, Jordanu, u kojem 60 posto populacije čine Palestinci, bi se priključio dio Zapadne obale s palestinskim stanovništvom nakon čega bi de facto, a potom i de iure Jordan trebao biti proglašen palestinskom državom. Tim činom nestalo bi vječnog palestinskog problema s krajobraza Bliskog istoka – šokantno, učinkovito i naizgled jednostavno, u skladu s Trumpovim političkim i diplomatskim stilom.
Prema planu palestinska država bila bi stvorena na području Zapadne obale ili Cisjordanije i to na samo jednom dijelu koji zauzima jedva polovicu sadašnje Palestinske samouprave . Na tako malom teritoriju s nedefiniranim granicama između Izraela i Jordana i, kako plan predviđa, pod izraelskom vojnom i sigurnosnom zaštitom jednostavno ne bi mogla opstati kao državnopravni subjekt. Stoga bi logički slijed zbivanja – što Trumpov plan dakako ne spominje – bilo njezino postupno državnopravno sjedinjenje s Jordanom ili Transjordanijom. U biti, na djelu je ništa drugo nego aktiviranje starog plana riješavanja palestinskog pitanja u okviru Hašemitske Kraljevine Jordan.
Jednostavnim mađioničarskim trikom Jordan bi se pretvorio u palestinsku državu. Sve što se sada zbiva u skladu je upravo s takvim geopolitičkim promišljanjima koja se baziraju na zaključku da je palestinska država zapravo već stvorena u obliku današnjeg Jordana i da nema nikakve potrebe stvarati je ponovo. Ta teza je široko raširena u krugovima izraelske desnice koja je trenutno u Izraelu na vlasti, ali i u velikom dijelu američke vanjskopolitičke administracije.
Plan dakako, izbjegava jasno izreći stvarnu intenciju svojih tvoraca i ne pokušava izrijekom najaviti pretvorbu Jordana u paletinsku državu, no prema svemu što je do sada poznato o njegovom sadržaju i po svemu što se događa na terenu njegova moguća implementacija voditi će upravo takvom krajnjem rezultatu. Tako i donošenje nacrta zakona u izraelskom parlamentu, koji Izrael proglašava državom židovskog naroda, vodi u tom smjeru, jer od Izraela potiskuje palestinski problem upravo prema Jordanu. Sasvim je očito kako je ta objava usklađena s američkim potezima i da je, zapravo, također sastavni dio velikog Trumpovog plana za Palestinu.
Stoga nije slučajno da je proglašenje Izraela državom žodovskog naroda učinjeno u samo predvečerje objave plana Trumpove administracije, jer je ono samo jedna od pripremnih radnji za ono što će uslijediti nakon objave američkog plana. Jednaku funkciju imalo je i ranije američko priznanje Jeruzalema glavnim gradom Izraela. Da je tomu tako svijedoči činjenica kako je to priznanje predviđeno već u prvoj točki američkog plana, a da točke 6, 7 i 8 predviđaju proglašenje Izraela državom židovskog naroda i priznavanje Palestine državom palestinskog naroda. Na te sporne dijelove američkog plana upozoravo je još u siječnju ove godine glavni palestinski pregovarač Saeb Erekat koji je plan javno objavio kako bi pokazao što Washington zapravo smjera.
Temeljem izloženog slobodno se može reći kako se plan već i prije objave postupno implementira na terenu. Bizarno ali i indikativno je da je Europska unija odmah reagirala osuđujući izraelsku objavu, dok je arapski svijet, sada predvođen Saudijskom Arabijom, reagirao gotovo nezainteresirano. Rezultat je to ranijih akcija američke diplomacije, pa i osobnog djelovanja samog američkog predsjednika Trumpa, koje su također bile u funkciji pripreme ostvarenja plana kroz induciranu katarsku krizu nakon čega je Saudijska Arabija uz američku potporu postala odlučujući čimbenik arapske politike. Zbog američke pomoći zaduženi Rijad nije se niti mogao niti htio protiviti američkom inzistiranju na poboljšanju odnosa s Izraelom i stvaranju praktički nove američke regionalne savezničke osovine Saudijska Arabija – Izrael, koja će u budućnosti omogućiti rekonfiguraciju Bliskog istoka po američkim planovima. Stoga je i američko priznanje Jeruzalema glavnim gradom Izraela glatko prošlo u arapskom svijetu i zato će i objava izraelske države također proći bez većeg otpora.
Nije potrebno naglašavati kako će ovakva dinamika zbivanja dovesti do novih podjela i sukoba i da je lako moguće da će uistinu sve završiti u jednom velikom prasku. U svakom slučaju neki će iz njega nestati u prašini novih ratova, a iz nečega će se izroditi novi politički i državnopravni entiteti. Ponovo aktiviranje jordanske opcije za rješenje palestinskog pitanja što je – koliko god to bilo prikriveno – prava pozadina Trumpovog plana, uistinu će, ukoliko dođe do njezine realizacije na terenu iz korijena promijeniti Bliski istok i uvesti ga u nove sukobe.
Trumpov „posao stoljeća“, kako već nazivaju njegov plan za Palestinu, trebao bi u njegovom Barnumovskom stilu izvršiti trijumfalni američki proboj iz „slijepe ulice“ u kojoj je zapela američka bliskoistočna politika za vrijeme mandata predsjednika Obame. Novi život američkim opcijama na Bliskom istoku Trump je već udahnuo, ali to su bili tek pripremni koraci onoga što bi uskoro trebalo uslijediti. Teren za objavu i implementaciju američkog plana do sada je pripremljen kroz barem dvije operacije šokantnog udara na bliskoistočni raspored moći. Prva operacija je bila katarska, kojom je nakon udara na Katar u američkoj režiji osigurana premoć Saudijske Arabije u arapskom svijetu i istovremeno potisnut utjecaj saudijskog konkurenta Turske s bliskoistočnih prostora i ograničen na usko područje sjevera Sirije i Iraka. Time je Saudijska Arabija i sunitska arapska koalicija, kojoj je ona na čelu, čvrsto vezana uz Washington koji joj je omogućio regionalnu prevlast.
Potom je uslijedila nova šok operacija američke adminstacije u funkciji pripreme objave američkog plana za Bliski istok. To je bilo američko priznanje Jeruzalema glavnim gradom Izraela, koji je zahvaljujući predhodnoj operaciji i osiguranoj potpori Saudijske Arabije glatko prošao u sunitskom arapskom svijetu.
Sada je pak na djelu možda najteža i najkompleksnija pripremna operacija plana – prepariranje Jordana za sve ono što slijedi iz američkog plana za Palestinu.
Rješenje paletinskog pitanja preko jordanske opcije stara je ideja koja uporište traži u činjenici da Palestinci čine barem 60 posto stanovništva Jordana. Palestinska država stvorila bi se spajanjem dijelova Zapadne obale ili Cisjordanije, gdje prevladava palestinsko stanovništvo, s Jordanom ili Transjordanijom gdje također prevladava palestinsko stanovništvo. Američki i izraelski stratezi ne vide ništa sporno u spajanju ta dva dijela teritorija, većinski nastanjenih Palestincima u jedan državnopravni entitet, bio on u obliku konfederacije, federacije ili unitarne države pod vladavinom Hašemitske dinastije. Uostalom, Zapadna obala je do 3. arapsko-izraelskog rata 1967. godine bila sastavni dio teritorija Jordana, nakon čega je okupirana od strane izraelske vojske. No i u sastav Jordana je ušla na isti način – okupacijom od strane jordanske vojske tijekom 1. arapsko-izraelskog rata 1948. godine. Tadašnji jordanski kralj Abdullah I taj dio Palestine anektirao je temeljem zakona iz 1950. godine i nazvao je Zapadnim Jordanom. Tako je, zapravo, i sama jordanska opcija riješenja palestinskog pitanja nastala uz aktivno sudjelovanje Jordana, jer su Izrael i Jordan, koji se tada zvao Transjordanija, vojnom silom zauzeli cijeli teritorij tadašnje Palestine. Kralj Abdullah I još je krajem 1947. godine, prije nego što je uopće usvojena rezolucija UN-a o podjeli Palestine na židovsku i arapsku državu i prije proglašenja Izraela, o tome tajno pregovarao s izraelskom čelnicom Goldom Meir. Na tim činjenicama temelji se teza da su Izrael i Jordan već podijelili Palestinu na židovsku i arapsku državu, pa je, stoga, Jordan zapravo palestinska država.
Nasljednik Abullaha I, jordanski kralj Hussein I također se poigravao ujedinjenjem Jordana i Zapadne obale, pa je 1972. godine obznanio plan o stvaranju Ujedinjenog Arapskog Kraljevstva pod Hašemitskom dinastijom, koje bi činila Zapadna obala i današnji Jordan. No plan je propao jer ga je žestoko odbio palestinski PLO. Konačno i sam naziv Zapadna obala također je jordanskog porijekla, jer se to područje prije jordanske aneksije nazivalo Zapadnom Palestinom. Hašemitska Kraljevina je nakon aneksije nametnula naziv Zapadna obala kako bi taj teritorij pojmovno odvojila od palestinskog identiteta. Jordanska politika postupno je potom gubila interes za ponovnim ovladavanjem Zapadnom obalom i time povećanjem udjela palestinskog stanovništva u populaciji države. Na to je utjecalo i krajnje neugodno iskustvo sukoba s palestinskim organizacijama i frakcijama koje su krajem 60.-ih godina u Jordanu stvorile paralelne političke i vojne strukture i prijetile rušenjem hašemitske vladavine. Kralj Hussein potom se žestoko vojno obračunao s palestinskim snagama i ugušio pobunu tijekom poznatog „Crnog rujna“ 1970. godine. Konačno, 1988. godine, Jordan se trajno odrekao Zapadne obale u korist Palestinske samouprave.
Jordanski utjecaj na stvaranje i povremenu revitalizaciju jordanske opcije riješenja palestinskog pitanja zato je dodatni prilog tezi da palestinsku državu uopće ne treba stvarati jer je ona zapravo Kraljevina Jordan. Potrebno je samo administrativno priključiti Zapadnu obalu ili Cisjordaniju Jordanu i strukturu države Jordan iz kraljevine beduinskih plemena pod vodstvom hašemitske dinastije jednostavno transformirati u državu Palestinaca. No problem je što je Jordan, iako slabašan, istovremeno i žilav jer se njegova dinastija smatra čuvarem Jeruzalema i svetih mjesta kršćanstva i islama, uključujući i džamiju Al-Aksa. Zaštitnikom svetih mijesta kršćanstva u Jeruzalemu jordanski kralj proglašen je odlukom samog Svetog Oca, pape Ivana Pavla II. Vidjevši što se sprema i u kojem smjeru se stvari odvijaju, dvor u Ammanu pružao je sve veći otpor američkom planu, posebice nakon priznanja Jeruzalema glavnim gradom Izraela. Promjena statusa grada automatski mijenja i status jordanskog kralja, hašemitske dinastije i Jordana. Kako uopće jordanski kralj može biti zaštitnik svetih mijesta islama i kršćanstva u Jeruzalemu ako je Jeruzalem glavni grad druge države?
Jordan je, stoga, trebalo slomiti i prisiliti ga da se odrekne skrbništva nad Jeruzalemom i da bude kooperativan prigodom objave i kasnije implementacije velikog Trumpovog plana za Palestinu. Odmah je pritisnut gospodarski i financijski, a potom mu je, organiziranjem prosvjeda u glavnom gradu, jasno prikazano kako unutar Jordana postoje dovoljno jake snage koje mogu zaprijetiti rušenjem vladajuće strukture, dinastije i uvođenjem Jordana u kaos građanskog rata. Za tvorce velikog plana o riješenju palestinskog pitanja ni takva varijanta razvoja događaja zapravo ne bi bila problem jer bi uklanjanje hašemitske dinastije i unutarnje borbe u Jordanu otvorile put maštovitoj preobrazbi jordansko državnog entiteta u što god se može zamisliti, iz kraljevine u republiku, iz hašemitske države u palestinsku državu, i kako već bude trebalo. Slijedom takvih planova na Jordan je izvršen strahovit pritisak. Pod pritiskom MMF-a jordanska vlada planirala je uvesti nove poreze i mjere štednje. Najavljeno je povećanje poreza za 5 posto za fizičke osobe i 20 do 40 posto za pravne osobe, cijene goriva porasle su za 5 posto, a struje za 19 posto. Početkom lipnja mreža nevladinih organizacija u Jordanu, financirana iz inozemstva, iskoristila je stvoreno nezadovljstvo stanovništva i organizirala prosvjede u Ammanu nakon čega su najavljene mjere vlade povučene. Pravi cilj tog „događanja naroda“ po već ustaljenom i pomalo otrcanom modelu „arapskog proljeća“ i sličnih revolucija planiranih, organiziranih i provedenih izvana uz pomoć obavještajnih organizacija, bilo je upozorenje jordanskom kralju i vladajućoj strukturi kako mora promijeniti smjer svoje politike i pokazati veću kooperativnost u provođenju američkog plana za Palestinu. Istovremeno dok je MMF pritiskao Jordan , Saudijska Arabija i UAE iznenada su, gle čuda ,obustavili realizaciju ranije dogovorene financijske pomoći Jordanu.
Tada, kao što je i bilo predviđeno, nastaje strka. Moćnici koji su stajali iza destabilizacije Jordana preko MMF-a i organiziranjem prosvjeda iznenada su krenuli u njegovo spašavanje. Diplomati i čelnici zapadnih i arapskih država lete u Amman, stiže čak i izraelski premijer Netanyahu, dolaze američki posrednici i voditelji pregovora oko novoga plana za Palestinu, Trumpov zet Jared Kushner i Jason Greenblatt, inače bivši predsjednik uprave Trumpovog konglomerata „Trump Organization“. Stiže i nezaobilazna njemačka kancelarka Angela Merkel. Svi oni vode duge razgovore s kraljem Abullahom II., koji potom žurno leti, a gdje drugdje nego u Washington. Ubrzo nakon washingtonskog sastanka Saudijska Arabija i zaljevske monarhije ponovo odobravaju Jordanu financijsku pomoć u iznosu od 2,5 milijarde dolara, a i MMF postaje nešto mekši. Smekšao se i jordanski kralj i vladajuća struktura u Ammanu, koja više ne pruža nikakav otpor američkim planovima. Pozadinu nevolja u kojima se Jordan našao u razgovoru za Al-Jazeeru Balkans krajem lipnja ove godine objašnjava Kamal Hawwash, profesor sveučilišta u Birminghamu. Na pitanje voditelja Haruna Kalčića „zašto su Saudijska Arabija, UAE i Kuvajt ukinuli pomoć Jordanu“, odgovara: „Oni znaju da ukidanjem pomoći mogu izvršiti pritisak na Jordan, prije svega to je bojkot Katara kojem se Jordan u početku pridružio, ali je potom shvatio da možda i nije tako dobra ideja biti na bilo čijoj strani. Ali postoje i mnogo širi pritisci. Amerikanci rade na nečemu što zovu ultimativni mirovni sporazum koji su Palestinci odbacili kao besmislen. Međutim Saudijci čine ogromni pritisak na Palestince da prihvate taj mirovni plan. Kao što znamo u tom kontekstu vrši se pritisak i na jordanskog kralja da ustupi skrbništvo nad svetim kršćanskim i muslimanskim mjestima u Jeruzalemu što je izuzetno važan dio jordanskog identiteta. Čini se da je vršen pritisak na njega da to ustupi, a on nije popuštao….“
Već iz onog što diplomatski izjavljuje profesor, jasno je zašto vrše pritisak na Jordan i zašto žele da se on odrekne skrbništva nad Jeruzalemom. Jednostavno zato što je Jordan zapravo objekt, a ne subjekt velikog mirovnog plana koji SAD pripremaju u suradnji sa Saudijskom Arabijom, UAE, Kuvajtom i Izraelom, prema kojem je Jeruzalem glavni grad Izraela pa ne može biti pod hašemitskim skrbništvom, a Jordan bi priključenjem dijela Zapadne obale trebao postati palestinska država.
Zoran Meter: ŽELI LI SAD OD JORDANA NAPRAVITI PALESTINSKU DRŽAVU?
Original možete pronaći na www.geopolitika.news