Mario Stefanov: Trumpova energetska misija (2. dio)

Berlin je uspio svoje energetske projekte s Rusijom izuzeti iz režima europskih sankcija, pa je tako nastala paradoksalna situacija da članica EU, Hrvatska, zbog uvedenih sankcija Rusiji ne može  izvoziti mandarine, ali moćna Njemačka može s Moskvom graditi kolosalne, milijarde eura vrijedne projekte plinovoda.

Na tragu vanjskopolitičke agende izgrađene oko „America First“, predsjednik  Trump otvara masivnu  američku trgovačku ekspanziju, u kojoj, uz tradicionalnu prodaju oružja i vojne opreme, ključnu polugu preuzima izvoz američkih fosilnih goriva – nafte, ugljena i ukapljenog plina. Trgovina energentima postala je okosnica strategije novog oblika nastupa američke geopolitičke moći na globalnoj razini.

Na sve moguće načine pokušava se povećati proizvodnja fosilnih goriva u SAD-u i primjenom elemenata „meke“ moći, diplomatskim i političkim pritiscima, promicati  globalnu potrošnju američke nafte, ugljena i prirodnog plina i osigurati njihov dugoročni plasman u inozemstvu. Redovito, ugovore  o prodaji američkih energenata, prije svega ukapljenog prirodnog plina koji polako izbija na vrh američke energetske trgovačke ekspanzije, prate u nekom obliku vezane trgovine i ugovori o isporuci sofisticiranog  i skupocjenog  američkog oružja. Stvorena je dobitna kombinacija za američke izvoznike i cijelo gospodarstvo, u kojoj se ne samo masno zarađuje izvozom prljave energije ugljikovodika i  proizvoda vojne industrije i usluga visoke dodane vrijednosti, nego se i širi američka moć na globalnoj razini, što pak posljedično otvara nova tržišta i donosi nove poslove. Bez sumnje, daleko je to rafininiranija metodologija od organiziranja „spontanih narodnih revolucija“ i „arapskih proljeća“. Ona je iznikla iz Trumpove  vizije vođenja državnih poslova kao umijeća sklapanja poslova i  pogodbi, i predsjednika kao vodećeg  „dealmakera“, sve u korist američkog gospodarstva i posredno ukupne američke geoekonomske i geopolitičke globalne moći. Dakako, u pozadini sklapanja poslova uvjek je moćni američki vojni i diplomatski instrumentarij. Na djelu je zapravo vješto usporedeno  korištenje svih elemenata  državne moći, usredotočeno primarno na ekonomske proboje globalne geopolitičke bojišnice u cilju jačanja ukupnih američkih geopolitičkih opcija.

Američki stratezi eksploziju proizvodnje domaćih ugljikovodika i mogućnosti njegovog ekstenzivnog izvoza uz pomoć američkog ekonomskog, političkog i vojnog utjecaja u svijetu, jasno su definirali kao jedan od ključnih izvora geopolitičke moći SAD-a. Rapidni rast američke proizvodnje i izvoza energenata, posebice  ukapljenog prirodnog plina, prema Robertu Manningu iz „Atlantic Councila“, vodećeg američkog think-tanka usmjerenog na promicanje transatlantskih integracija, „potaknula je gospodarsku konkurentnost SAD-a, a energetska ekspanzija povećala je ukupnu nacionalnu snagu SAD-a i podignula američke kapacitete za globalno vodstvo.“

Prema studiji „Atlantic Councila“, odnosno njegovog „Global Energy Center“ objavljenoj u svibnju 2017. godine pod naslovom „Liquefield Natural Gas Exports Benefit US Security and Prosperity“, američka energetska tgovinska ekspanzija, posebice kroz sklapanje dugoročnih ugovora o prodaji ukapljenog  prirdnog plina-LNG, ne samo što stvara profit i otvara nova radna mjesta diljem SAD-a, nego  „ također pridonosi  i američkom geopolitičkom, diplomatskom i ekonomskom utjecaju na globalnim tržištima i poboljšava energetsku sigurnost i fleksibilnost za tržišta i potrošače.“



Slijedom tako definirane vanjske politike s jasno izraženim novim energetskim instumentima projekcije geoekonomskih i geopolitičkih interesa SAD-a,  američka administracija pod predsjedništvom Donalda Trumpa svakim danom sklapa nove i nove poslove oko izvoza američke energije fosilnih goriva, prije svega LNG-a.

Tijekom posjete južnokorejskog predsjednika Moon Jaea Washingtonu, krajem lipnja, u sklopu vezanih poslova prodaje oružja i energenata, prema izvješću „Bloomberga“ južnokorejske energetske tvrtke u manje od 24 sata sklopile su četiri poslovna partnerstva s američkim tvrtkama proizvođačima i izvoznicima prirodnog plina. „Korea Gas Corp“ plinski uvoznik u državnom vlasništvu i drugi po veličini svjetski uvoznik plina iskazao je interes za investicije u LNG projekte na Aljasci, u Texasu i Louisiani. Samo „Korea Gas Corp.“  potpisala je sporazume s „General Electric Co.“ i „Continental Resources Inc.“ o sudjelovanju u proizvodnji plina iz škriljevca i ugovorila  kupnju američkog LNG-a s terminala „Sabine Pass“ tvrtke „Cheniere Energy Inc.“ u Louisini. Prema „Bloombergu“, sam američki predsjednik  Donald Trump ustvrdio je kako je  posao koji je ugovorila američka tvrtka „Cheniere“ i koji je rezultirao prvim isporukama LNG-a Južnoj Koreji, vrijedan oko 25 milijardi dolara. Prema „The San Diego Union- Tribune“ u posao s južnokorejcima uključila se i američka tvrtka „Sempra Energy“ potpisivanjem ugovora sa „Korea Gas Corp.“, o razvoju LNG terminala u blizini Port Arthura u Texasu. U projektu sudjeluje i tvrtka „Wood Side“ sa sjedištem u Australiji, a rukovoditelji tvrtke „Sempra“ procjenjuju vrijednost posla s teminalom u Port Arthuru na oko 8-9 milijardi dolara. „Južna Koreja jedna je od najprofitabilnijih destinacija za LNG izvoz, a izborom novog predsjednika, koji je obećao da će smanjiti korištenje nuklearne energije, očekuje se kako će Južna Koreja povećati svoje oslanjanje na uvoz prirodnog plina.“- navodi „The Sun Diego Union- Tribune“. Isti izvor također zaključuje da bi „uvoz LNG-a mogao olakšati trgovinske napetosti i smanjiti ježnokorejski trgovinski suficit prema SAD-u, na čemu inzistira predsjednik Donalda Trump. SAD su 2016.godine trgovale s Južnom Korejom uz deficit roba i usluga u iznosu od 17 milijardi dolara“. Ove rečenice ukazuju na metodologiju administracije Donalda Trumpa u sklapanju i širenju novih poslova na energetskom području. Teško je izbjeći zaključak kako su Trump i njegovi suradnici u razgovorima s južnokorejskim  predsjednikom žestoko inzistirali na smanjenju postojećeg suficita trgovinske razmjene u korist Južne Koreje, a prodaja  energenata, oružja i sigurnosna jamstva pri tom su zacijelo bili ključni američki aduti pri stvaranju pogodbe u Trumpovoj i Tillersonovoj omiljenoj igri dealmakera. Ona je u biti krajnje jednostavna – pritisni suprotnu stranu svime što je čini inferiornim u pregovorima i za američku stranu izvuci najbolji mogući sporazum koji će istovremeno za obje strane predstavljati nekakvu „win-win“ opciju.

Negdje u isto vrijeme, krajem lipnja, u posjeti Washingtonu bio je i indijski premijer Nerendra Modi. Razgovori s američkom administracijom i predsjednikom Trumpom osobno, rezultirali su ugovorima i preliminarnim sporazuma o isporuci sofisticiranog američkog naoružanja Indiji, „lijepog čistog ugljena“, kako to voli kazati  Trump, i posebice naznakama sklapanja dugoročnih poslova oko LNG projekata. Prema „The Washington Timesu“, „za razliku od svog prethodnika koji je s Indijom često razmatrao politiku borbe protiv klimatskih promjena, gospodin Trump se u ponedjeljak umjesto tih starih tema pokrenuo, usredotočio na to kako Amerika može izvoziti energiju u zemlju u razvoju s više od milijardu stanovnika.“ „Nadamo se i da ćemo izvoziti više američke energije u Indiju po mjeri kojom raste indijsko gospodarstvo, kao i da će ključni dugoročni ugovoru za kupnju prirodnog američkog plina koji se sada ugovaraju biti finalizirani i potpisani“- izjavio je predsjednik Trump. Američka administracija i sam Trump i ovom prigodom su  koristili nekakav oblik vezane trgovine jer je prigodom posjete indijskog premijera američka tvrtka „General Atomics Aeronautical Systems Inc.“ uspjela sklopiti ugovore o prodaji 22 bespilotne letjelice „Predator“ velikog operativnog radijusa, kojima indijska ratna mornarica namjerava nadzirati ogromne  prostore  strateški značajnog  Indijskoga oceana. Posao odobren od američke vlade vrijedan je 2 milijarde dolara i nastavak je ranije ugovorenih isporuka američkog naoružanja  u vrijednosti od oko 10 milijardi dolara. Ugovori uključuju isporuku 22 potpuno nova borbena helikoptera  AH-64E „Apache“ i 15 novih teških transpotnih helikoptera CH-47F „Chinook“ od tvrke „Boeing“ po ugovornoj cijeni od 2,5 milijardi dolara,transportne zrakoplove  C-130J „Super Hercules“ i C-17 „Globemaster-III“ i zrakoplove velikog akcijskog radijusa za nadzor mora P-8I “Neptune“. Indijsko Vijeće za obrambene nabave je 17. kolovoza odobrilo kupnju prvih šest borbenih helikoptera „ Apache“, uz koje će biti isporučen puni asortiman naoružanja, pričuvni dijelovi, streljivo i usluge obuke. Energetski i vojni poslovi  s Indijom primjer su novog trgovinskog standarda američke administarcije – oružje i LNG, ako je moguće i nafta i ugljen, sve uz stavljanje u izgled američke geopolitičke zaštite klijenta. Očito, SAD su  svom arsenalu pribrojile  još jedno moćno geopolitičko oružje – energente, posebice LNG. Prema studiji „Atlantic Councila“, „LNG ima sve veću ulogu u integraciji globalnog tržišta plina. Tijekom 2016. godine trgovina LNG-om narasla je za oko pet posto i dostigla količinu od 355 milijardi kubičnih metara. Niže cijene LNG-a i sve više tržišnih opcija prodavači LNG-a usmjerili su na direktno natjecanje s dobavljačima preko klasičnih plinovoda…. Rokovi sklopljenih  ugovora o prodaji LNG-a sve su duži i njegovi uvoznici sada su spremni potpisati ugovore s obvezom kupnje i do 13 godina.

Američka ekspanzija trgovine fosilnim gorivima i posebice LNG-om zasad je još uvjek većim dijelom orijentirana na Aziju, no prava poslastica i u gospodarskom i geopolitičkom smislu je Europa i EU.

Europska unija, kao gotovo potpuno neiskorišteno tržište za američki LNG, na kojem po procjeni američkih stratega vlada opasna ovisnost  o uvozu ruskog plina, koji Moskva koristi kao oružje geopolitičke manipulacije europskim prostorima i cijelim, za američke strateške interese ključnim europskim dijelom transatlanske integracije.

Stoga američka politika drži opravdanim  spriječiti ovisnost svojih europskih saveznika o ruskim energentima i europski dio transatlanske integracije opskrbiti iz svojih energetskih potencijala. Pri tom se Washington sudara s interesima najmoćnijih europskih država, krupnim potrošačima ruskog plina na čelu sa Njemačkom, koja plinovodom „Sjeverni tok“ po povlaštenim cijenama direktno, zaobilazeći Ukrajinu i Poljsku, nabavlja ruski plin, a  količine koje prelaze njezine potrebe distribuira dalje po Europskoj uniji po višim cijena. Ni dosadašnji kapaciteti tog plinovoda  nisu bili dovoljni, kako za njemačku rastuću industriju tako ni za europsku potražnju, pa je Njemačka s Rusijom započela projekt izgradnje plinovoda „Sjeverni tok-2“. Zahvaljujući činjenici da praktički vlada cijelom strukturom Europske unije, Berlin je uspio svoje energetske projekte s Rusijom izuzeti iz režima europskih sankcija, pa je tako nastala paradoksalna situacija da članica EU, Hrvatska zbog uvedenih sankcija Rusiji ne može  izvoziti mandarine, ali zato moćna Njemačka može s Moskvom graditi kolosalne projekte plinovoda čija se vrijednost mjeri milijardama eura. No, to istovremeno izražava svu licemjernost Europske unije kakva je sada i u kojoj je Njemačka preko svoje bruxelleske transmisije preuzela sve konce upravljanja europskom integracijom. Umjesto europske Njemačke kao važnog čimbenika političke strukture Europske unije, nastala je Njemačka EU, upravo onako kako su davno upozoravali  nekadašnji europski politički divovi i istinski državnici, francuski predsjednik  Charles de Gaulle i britanska premijerka Margaret Thatcher.

Nova američka administracija svom silinom udarila je stoga na njemačke interese ne samo na europskim prostorima, nego i pravcima projekcije njezine geoekonomske i geopolitičke moći u jedinim smjerovima u kojima se ona može protezati:  prema istoku Europe i Rusiji, te Bliskom istoku  i dalje prema Aziji. Ukrajinska kriza potpuno je zatvorila sve njemačke opcije prema Istoku, kriza u odnosima s Turskom, potaknuta uz asistenciju Velike Britanije, i Katarska kriza inicirana direktno za posjeta američkog predsjednika Trumpa Saudijskoj Arabiji, zatvorili su joj pravce političkog utjecaja i trgovine prema Bliskom istoku i Aziji. Bilo je samo pitanje trenutka kada će američka politika pokušati  stati na kraj njemačkom projektu „Sjeverni tok“. I eto ga ,predsjednik Trump je 2. kolovoza potpisao akt o proširenju sankcija Rusiji, kojima je  ovoga puta obuhvaćen i ruski energetski sektor, a time i cijeli plinski biznis s Njemačkom, ali i Francuskom koja je također u velikoj mjeri koristila plin dobiven preko „Sjevernog toka“. Nove američke sankcije omogućuju uvođenje kaznenih mjera  prema pravnim i fizičkim osobama koje investiraju u gradnju ruskih plinovoda. Američki stratezi  jednim su potezom istovremeno pritisnuli njemačke vitalne gospodarske interese, dodatno ugrozili plasman ruskog plina na europskom  tržištu i širom otvorili vrata prodaji svog LNG-a.

Sva ta dinamika u kontekstu je europskih geopolitičkih transformacija o kojima smo već pisali u veljači ove godine. Riječ je bitci za kontrolu europskog dijela transatlanske integracije između ojačale Njemačke koja se nametnula kao europski hegemon i potiho pretvara EU u svoju imperiju koristeći pri tom kao štit američku vojnu zaštitu i vojne potencijale NATO -saveza u čijem financiranju Washington sudjeluje sa gotovo 70 posto. Nitko na svijetu nije toliko lud da svojim novcem i svojom vojnom silom, uključujući i ljudske potencijale pomaže nekoj drugoj konkurentskoj sili u izgradnji imperijalnih konstrukcija, pa tako ni SAD nakon uspostave Trumpova predsjedništva više ne želi sponzorirati i štititi pretvorbu EU u imperijalnu silu pod Njemačkom dominacijom koja pod svoje okrilje namjerava integrirati  za američke interese strateški važnu Sjevernu Afriku i Bliski istok (MENA) i pretvoriti je zajedno sa Europskom unijom u  jedinstvenu geopolitičku cjelinu, kao svojevrsnu suvremenu repliku negdašnjeg Rimskog carstva.

Sukob je bio neizbježan. Počela je ogorčena borba  za kontrolu euroazijske integracije. Američka politika europski krak transatlanskog  mostobrana  jednostavno ne želi prepustiti isključivoj dominaciji njemačke politike, koja, prema njihovoj prosudbi,  ugrožava vitalne američke geoekonomske i geopolitičke interese. Zahuktalo  njemačko izvozno gospodarstvo zasnovano na valutnoj manipulaciji potcijenjenog eura, ostale države EU, po američkoj procjeni, čini potpuno ovisnima o Njemačkoj i onemogućava bilo kakav bilateralni gospodarski  ugovor s njima jer se on na kraju iskazuje kao posao s Njemačkom, jednostavno zato jer je  Njemačka njihov vjerovnik kojem moraju polagati račune i vraćati dugove. Njemačka uporno svoj višak trgovinske bilance s unutarnjim europskim tržištem i SAD-om  posuđuje već ionako prekomjerno zaduženim ekonomsko  slabijim članicama EU s kojim one isplaćuju Njemačkoj kamate  po osnovi duga i kupuju njemačku robu i tako unedogled. Ekonomska i gospodarska potčinjenost stvara političku ovisnost i Njemačkoj osigurava dominaciju nad cijelom EU. To pak, Njemačkoj daje geopolitički utjecaj koji inače bez takve sebi prilagođene i potčinjene EU ne bi imala i dovodi je na razinu globalnog aktera koji širi svoj utjecaj i koji, stoga, geopolitičkom logikom  ulazi u sukob s američkim regionalnim i globalnim  interesima. Istovremeno  već i  sam ogromni trgovinski suficit koji Njemačka ostvaruje prema SAD-u sprječava gospodarski rast u Americi, tvrdi Washington.

Bitka za nadzor europskog dijela transatlantske integracije, započeta trgovinskim ratom Washingtona i Berlina,  postupno eskalira , a američka strana sada  na europsko  geopolitičko bojište ubacuje svoje moćno oružje – trgovinu američkim energentima,  prije svega ukapljenim prirodnim plinom – LNG-om.

Original možete pronaći na geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI