Mario Stefanov: WASHINGTON I BERLIN – NOVI SPORAZUM ILI SUKOB (1)

SCreenshot Geopolitika.news

Nedvojbeno, bitka je počela. Veliki sraz američke administracije, pod Trumpom, i europske liberalne utvrde, pod njemačkim vodstvom, nakon početnog odmjeravanja snaga prelazi u otvoreni sukob za kontrolu europskog kraka euroatlantske integracije. Odnosi Washingtona i Berlina na najvećoj su prekretnici nakon 2. svjetskog rata – ili će se postići novi veliki međusobni sporazum o udjelima utjecaja na europske poslove, ili će se razviti novi, nesmiljeni geopolitički sukob pomorskih sila, SAD i Velike Britanije, s ponovo dominirajućom kontinentalnom silom, Njemačkom, oko nadzora euroazijskog prostora.

Nova njemačka moć, izgrađena na temeljima Europske unije nad kojom je ostvarila dominaciju, polako ali sigurno pretvara Njemačku u  globalnu silu. Taj proces je nepovratan i više nije ovisan čak ni o sudbini same EU, njenom daljnjem jačanju ili raspadu. Njemačka snaga  je prevladala europsku razinu i više je ne može ugroziti niti takav, naizgled kataklizmični događaj kao što je raspad Europske unije,  kao dosadašnjeg temelja njemačke geokonomske i geopolitičke moći.

Štoviše, već sada predvidljiva buduća, kaotična zbivanja na europskim prostorima za Njemačku otvaraju nove mogućnosti i dovode  je u poziciju arbitra i sile, koja će ključnom ulogom  u prevladavanju kaosa urediti Europu po svojoj mjeri i učvrstiti svoj položaj neospornog hegemona.

Tmurni oblaci koji se nadvijaju nad Europom, nošeni vjetrovima programirane imigracijske krize i induciranim sukobom  nadnacionalnog koncepta Europske unije  sa sve snažnijim snagama nacionalnih suverenosti, prijete političkom olujom teško sagledivih razmjera. Uistinu suspektna  nesposobnost  i nesnalaženje europske političke elite, predvođene političkim krugom oko njemačke kancelarke Angele Merkel i bruxelleskom birokracijom, u kriznim situacijama  otvara vrata sumnji da je sve što se događa na europskim prostorima, radikalizacija političkih prilika i međusobnih odnosa i prijeteći kaos prije rezultat njihova umišljaja negoli propusta. Za tezu, da se zapravo svjesno i namjerno stvara kontrolirani  kaos  sve je više argumenata. Nimalo slučajno, krajem 2017. godine, u početnoj fazi njemačko-američkog odmjeravanja snaga, u javnost su pripušteni dijelovi nove njemačke strateške doktrine „Strategic Perspective 2040.”, koju je u veljači te godine izradilo njemačko ministarstvo obrane. Prema materijalima koje je objavio  „Der Spiegel, „ Njemačka je spremna za mogućnost raspada Europske unije, sukobe koji u Europi mogu uslijediti i sve varijante ponašanja SAD-a, od povlačenja iz europskih poslova do pokušaja nametanja svoje isključive dominacije i gušenja projekcije njemačkih geoekonomskih i geopolitičkih interesa u Europi i dalje prema Aziji. Djelomičnom objavom temeljnog dokumenta njemačke obrambene strategije Berlin je, prema Antonii Colibasanu, geopolitičkoj analitičarki think-tanka „Geopolitical Futures“ i specijalnoj savjetnici rumunjske vlade, poručio: “Sustav koji je izgrađen nakon 2. svjetskog rata više ne fukcionira. EU i NATO pucaju pod težinom sve divergentnijih interesa svojih članica. Stoga Njemačka mora stvoriti svoje vlastite planove za budućnost  i biti spremna na sve mogućnosti razvoja događaja.“

Postaje sasvim izgledno u kojem će se smjeru odnosi između SAD-a, Velike Britanije, Njemačke  i Europske unije dalje odvijati. Upravo onako kako je, proročanski, još početkom 2015. godine predvidio Wolfgang Effenberger, njemački politički analitičar, kada je razmatrajući opciju udaljavanja njemačke politike od Washingtona i vođenja samostalnije politike ili, jednostavnije rečeno, analizirajući što će se dogoditi ako, kako on kaže, “Njemačka odbije poslušnost”. Po Effenbergeru Washington je dopustio Njemačkoj u zamjenu za gotovo vazalni odnos “trgovinu po cijelom svijetu i tako je Njemačka postala gosdpodarska sila. Međutim ubuduće to načelo da SAD osigurava vojnu silu i vodi ratove po svijetu dok Njemačka gradi neće više moći funkcionirati. Njemačku se s jedne strane sve više pritiska da se u korist američkih interesa sve više vojno i politički angažira u ratovima i krizama diljem svijeta, a s druge strane pokušava se ograničiti geopolitički utjecaj njezine narasle ekonomske moći.” U takvoj situaciji Effenberger navodi slijedeće: “Njemačka je ponovo u opasnosti. Ako se Njemačka okrene protiv SAD-a i američkih interesa izlaže se riziku da sve izgubi i bude uništena. Nije teško zamisliti da bi bilo kakvo otkazivanje poslušnosti odmah dovelo do neformalnih američkih sankcija i velike gospodarske blokade od strane SAD-a, američki špekulanti napali bi na burzama njemačke tvrtke, vrijednost dionica bi im drastično pala, pokušo bi se ograničiti uvoz njemačke robe u SAD itd…”

I čini se da se upravo sada to i događa. Prijeteći gospodarski rat SAD-a i Njemačke, započet još za Obamine administacije aferom Volkswagen, aferom  Deutschebank, i  nastavljen optužbama  američke adniministracije i samog predsjednika Donalda Trumpa kako njemački trgovinski suficit prema SAD-u i nekontrolirani uvoz njemačke robe na američko tržište, koji čini polovicu ukupnog američkog trgovinskog deficita, upravo  je na toj političkoj liniji –  pritiska na njemačku politiku. Nakon godina slijepe poslušnosti njemačke kancelarke Angele Merkel američkoj politici, izborom novog američkog predsjednika nastupilo je doba ideološkog i praktičnog političkog neslaganja Berlina s Washingtonom. Ukoliko se ne postigne nagodba i međusobno usklađivanje vanjskopolitičkih koncepcija te gospodarskih i trgovinskih odnosa, njemačka politika više neće imati razloga slijediti američku, što je, ionako, do sada rezultiralo ogromnim posljedicama za Europsku uniju i njemačke interese koji njome dominiraju, a sada, u konačnici, ugrožavaju i sam politički položaj vladajuće političke opcije i same kancelarke Angele Merkel. Stoga je lako moguće da se stvari počmu odvijati prema prosudbama Wolfganga Effenbergera.



Jačanje gopodarske moći Njemačke i njezino ovladavanje političkim i ekonomskim strukturama Europske unije, neizbježno su vodili jačanju njemačke pozicije i otvaranju njezine ambicije prerastanja iz regionalne u globalnu silu. Oduvijek se govorilo kako je Njemačka prevelika za Europu, a premala za ulogu na svjetskoj razini. I to je u biti točno. Stoga njemačka politika, u svojoj transformaciji prema globalnom igraču koristi Europsku uniju, koja joj svojim geografskim i demografskim kapacitetima daje tu mogućnost prerastanja u globalnu svjetsku silu. I kako je bilo predvidivo nakon što se je Njemačka počela učvršćivati kao europska kontinentalna sila s tedencijom širenja utjecaja na svjetsku razinu, uslijedio je, kao i barem tri puta do sada u povijesti, odgovor pomorskih sila, SAD-a i Velike Britanije s njezinom anglosferom, koji je pokušavaju izolirati na kontinentu i ugušiti je. Dakako, Brexit nije slučajan i rezultat glasovanja starijeg, ruralnog stanovništva, kako se namjerno provlačilo medijskim izvješćima, nego dobro osmišljena geopolitička operacija. Čekala se samo izborna pobjeda Trumpa s druge strane Atlantika i obuzdavanje njemačke moći i Europske unije kroz koju se ta moć geopolitički kapitalizira i moglo je početi. Odabran je i savršeni trenutak, kada se vladajuća politika EU i Njemačke našla u nezavidnoj poziciji, prtisnuta izbornim pobjedama desnih snaga nacionalnih suvrenosti država članica EU. S druge strane udarac je uslijedio točno u odlučnom trenutku, kada je njemačka politika gotovo u potpunosti ovladala EU koja joj pruža globalni potencijal djelovanja. Angloamerička politika je ocijenila kako je nastupio posljednji trenutak za djelovanje, kada njemačka moć iz potencijalnih sposobnosti tek prelazi u stvarne. Morali su djelovati prije nego što Njemačka, zajedno s Europskom unijom, pređe granicu nakon koje bi uistinu postala čimbenik globalne geopolitike.

Analitičar američkog think tanka “Hoover Institution” sveučilišta Stanford, prof. Russell A.Berman, također upozorava da se “politička pozornica u Europi nakon Brexita i pobjede Donalda Trumpa radikalno mjenja i da se otvara nova geopolitička dinamika na euroazijskim prostorima”. Prema njemu Merkel bi ipak mogla nakon njemačkih izbora “osigurati kontinuitet svog vodstva za Njemačku i cijelu Europu, ali ostala na vlasti ili otišla, europska politika bi se mogla razvijati u potpuno različitim smjerovima sa značajnim implikacijama za američku politiku.”

Angloamerička politika se danas u biti temelji na više od sto godina staroj Mackinderovoj geopolitičkoj postavci odnosa i uzajamnog djelovanja između Euroazije, kao centralne kopnene mase svijeta, Heartlanda i morskog područja s dijelovima kopna, koji je okružuju, Rimlanda, kao i na geopolitičkom učenju američkog admirala, povjesničara i geostratega Alfreda Thaylera Mahana. Pojednostavljeno, britanski geograf Halford John Mackinder, koji se smatra jednim od utemeljitelja geopolitike, i njegovi kasniji sljedbenici definiraju Heartland kao srce svijeta, u koji uključuju srednju i istočnu Europu i Rusiju te s njima povezana područja, danas poznata kao Bliski istok, a u širem smislu i Afriku. Prema Mackinderu,  onaj tko vlada istočnom Europom vlada i Heartlandom, a tko njime vlada, vlada i Euroazijom – središnjom svjetskom kopnenom masom, a time i cijelim svijetom. Američki pak admiral, Mahan, postavio je temeljne geoplitičke postavke o važnosti pomorske moći američke države za njezino globalno strateško pozicioniranje, sažete u izreci „tko vlada morem-vlada cijelim svijetom“, pa ga smatraju i ocem američke mornaričke sile. Suprotno Mackinderovom učenju Mahanovi sljedbenici smatraju kako pomorske sile Rimlanda, SAD i Velika Britanija, zahvaljujući svojoj pomorskoj moći mogu kontrolirati Euroaziju i Heartland, poglavito nakon tehnološkog napretka koji je omogućio da svaka točka Heartlanda bude dostupna oružnim kapacitetima suvremenih ratnih flota. Američka politika dugo je zapostavljala Makindera i tek je pojava njegova sljedbenika, njemačkog geopolitičara Karla Haushofera, skrenula pozornost američkih stratega na Mackinderovo učenje. Haushopfer, koji je u akademski svijet uveo Hitlerova suradnika Rudolpha Hessa, a preko njega ušao u sferu strateških promišljanja nacionalsocijalističkih krugova i kasnije vladara Trećeg Reicha, je polazeći od Mackinderovih postavki definirao pojam njemačkog životnog prostora „Lebensraum“ i doktrinu prodora na istok „Drang nach Osten“, koja su u svojoj biti težnja za vladavinom nad Heartlandom.

Američka politika, spoznavši tijekom rata sve praktične vrijednosti Mackinderove teorije i dvojeći između nje i Mahanove „vladavine svjetskim morima“, postupila je na tipično američki, pragmatični način – prihvatila je obje. Taj genijalni potez na doktrinarnoj razini istovremene kontrole i Heartlanda i Rimlanda, uključujući i sve strateški važne pomorske tjesnace i kanale od Bospora i Dardanela, Gibraltara, Hormuza, Bab el-Mandeba do Sueskog i Panamskog kanala, omogućio je u posljeratnim godinama SAD-a do tada neviđeno širenje moći i utjecaja.

(nastavlja se)

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI