Raspad partnerstva? Rusija i Turska ne slažu se oko krivca za pogoršanje stanja u Idlibu

0
308

U ponedjeljak, 20. svibnja, obavljen je telefonski razgovor između ruskog ministra obrane Sergeya Shoygu i njegovog turskog kolege Hulusija Akara. Kako je priopćilo tursko Ministrastvo obrane, teme razgovora bile su stanje u sirijskoj sjevero-zapadnoj zoni deeskalacije Idlib i mjere za smanjenje napetosti u regiji.

Podsjećam kako se posljednjih tjedana stanje u Idlibu i pograničnim područjima s tom regijom naglo zaoštrilo zbog pojačane vojne aktivnosti tamo stacioniranih islamističkih organizacija. U Idlib su, pored već postojećih, prošle godine prebačeni i islamistički borci i njihove obitelji iz raznih drugih dijelova Sirije – takozvanih zona deeskalacije, nakon što su ih kombinacijom vojne sile i pregovora pod svoj nadzor stavile snage službene sirijske vojske. O rastućoj napetosti u Idlibu 13. svibnja telefonski su razgovarali i ruski i turski predsjednici Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan.  Dvije strane, Rusija i Turska, imaju prilično različit pogled na stanje u Idlibu i mjere koje treba poduzeti za njegovu stabilizaciju. Moskva, naime, za kršenje primirja optužuje islamističke snage, pri čemu njezini zrakoplovi posljednjih tjedana aktivno vojno djeluju nad nebom iznad Idliba kao odgovor na napade islamista na ruske vojne baze.

Moskva Tursku neizravno optužuje za neispunjenje preuzetih obveza iz sporazuma o Idlibu koji se odnose na uspostavu sigurnosnih zona u dubini od 15-ak kilometara u toj regiji (što uključuje potpuno razoružanje i povlačenje teške tehnike i vojnika islamističkih snaga), postignutom u jesen prošle godine u Sočiju, dok Ankara za rast napetosti u zoni Idliba optužuje agresivne postupke sirijske vojske koje oslobađaju poneka naselja u toj regiji, protivno sporazumu. Iran je pri tom skloniji stavovima Damaska, koji, opet, za eskalaciju napetosti optužuje zakulisni turski utjecaj na islamiste, dok je Moskva u tome puno suzdržanija, očito svjesna značaja intenzivnog razvoja svojih političkih, gospodarskih, pa i vojnih odnosa s Turskom. Podsjetimo kako je u tijeku završna faza izvođenja radova na izgradnji plinovoda „Turski tok“, a radovi se izvode još samo na njegovoj turskoj kopnenoj trasi (oni podvodni, po dnu Crnog mora, već su u potpunosti završeni); Rusija je dobila dozvolu za izgradnju turske nuklearke Akkuju; Turska kupuje ruske protuzračne i proturaketne sustave S-400 zbog čega je Ankara ušla u oštru konfrontaciju s Washingtonom i zbog čega trpi dodatne sankcije; turistički sektor dviju zemalja bilježi rekordene rezultate, a ruski turisti već su lani postali najbrojniji gosti turskih ljetovališta s brojem od 6 milijuna i td. i td. Sve su to čimbenici koje Rusija itekako ima u vidu i zbog kojih ne želi previše dramatizirati oko Idliba niti krenuti u jednostranu vojnu operaciju njegovog čišćenje bez prethodnog dogovora s Turskom, iako će to prije ili kasnije morati učiniti s obzirom na opasnosti koje u suprotnom prijete po njezine vojne baze u susjednoj Latakiji. Naravno, svi nabrojani gospodarski i vojni projekti u potpunosti odgovaraju i turskim nacionalnim interesima i Ankara ih sigurno u potpunosti želi realizirati jer joj, osim ekonomskih benefita, pružaju i veći manevarski prostor u razgovorima sa Zapadom. Koliko dugo će i hoće li Ankara izdržati u svojoj, od same sebe zacrtanoj ulozi samostalnog vanjskopolitičkog igrača, sposobnog uspješno levitirati između interesa Moskve i Washingtona pokazat će samo vrijeme. U tome će najveću ulogu imati snaga (ili slabost) njezinog gospodarstva u nadolazećim složenim i neizvjesnim vremenima. Onu vojnu snagu Turska nedvojbeno ima, ali ona, pri ovako postavljenim strateškim ciljevima Ankare, kao i s obzirom na razvoj ukupnih geopolitičkih procesa – iako bitna ipak nije i presudna.

Ono što možemo definitivno zaključiti jest slijedeće: raspad pomno i strpljivo građenog rusko-turskog partnerstva (nakon više od polugodišnjeg „hladnog rata“ između dviju zemalja nakon turskog obaranja ruskog bombardera u studenom 2015.g.), u ovom, ali gotovo sigurno i u nadolazećem srednjoročnom razdoblju nije u interesu ni Ankare ni Moskve. Štoviše, prema mojoj procjeni to će partnerstvo sve više rasti u smijeru onog strateškog, barem dok je u Turskoj na vlasti politička garnitura na čelu s predsjednikom Erdoganom. A on bi, prema Ustavu, na vlasti trebao ostati gotovo do kraja idućeg desetljeća. Naravno, ukoliko ga u tome ne ometu neočekivana unutarnja političko-socijalna gibanja i potresi, poput onog kojeg je moglo izazvati poništenje rezultata lokalnih izbora u Istanbulu tj. odluka o njihovom ponavljanju, kada u pravilu riskirate i nikada sa sigurnošću ne možete predvidjeti reakciju samog naroda tj. kome će se u takvim „škakljivim“ pitanjima on prikloniti. A Erdogan je, očito, barem za sada, taj, po sebe veliki problem (a gubitak vlasti u najvećem i najvažnijem turskom gradu to svakako jest) prilično uspješno amortizirao.

Međutim, nacionalistička retorika, kojom se Erdogan primarno i služi za očuvanje svoje popularnsti, može izgubiti na snazi onoga trenutka kada socijalni element (čitaj: gladni želudac) preuzme dominaciju nad uhu ugodnim domoljubnim ili mitološkim zanosom o veličini i „Božjoj misiji“ turskog naroda. Zato sam i rekao kako uspjeh strategije izdizanja i trajnog pozicioniranja Turske u bitnog i samostalnog vanjskopolitičkog i geopolitičkog igrača ovisi ponajprije o snazi njezinog gospodarstva, a tek onda o umijeću stvaranja i odabira pravih saveznika u pravo vrijeme.

Original možete pronaći na www.geopolitika.news