Foto: preuzeto sa željeznice.net
Portal Geopolitika News, u svrhu podupiranja mladih i perspektivnih hrvatskih studenata politoloških i njoj srodnih znanosti i profesija, povremeno, na besplatnoj osnovi objavljuje one njihove uratke za koje procjenjuje da imaju dostatnu razinu nužnog kvalitativnog potencijala za javnu obajvu. Time želimo dodatno potaknutii želju tih mladih ljudi, poglavito izvrsnih studenata, za nastavak još intenzivnijeg bavljenja profesijom koju su tako hrabro odabrali, svjesni svih poteškoća koje se uz nju vežu u smislu osiguranja daljnje egzistencije u Republici Hrvatskoj, zbog njezine neopravdane i po ukupno društvo vrlo štetne podcjenjenosti. Time, kao specijalizirani portal želimo i dodatno popularizirati ove teme i potaknuti interes hrvatskih građana, poglavito mlade generacije za međunarodne odnose i geopolitiku, koja tako snažno utječe na živote ljudi čitavoga svijeta.
Zoran Meter, glavni urednik
Na sam spomen grada Rijeke, prva asocijacija kod većine ljudi je propali industrijski grad. Međutim, nismo ni svjesni važnosti ovoga grada, a većina nije upoznata s njegovom bogatom prošlošću. Rijeka je bila iznimno razvijen industrijski grad, što je dokazala u drugoj polovici devetnaestog stoljeća proizvodnjom torpeda. Geopolitička važnost, poglavito za Austro-Ugarsku monarhiju, može se uočiti krajem devetnaestog stoljeća, kada se Riječkom krpicom, običnim komadićem tkanine, odlučuje kome će pripasti grad. Grad Rijeka se može pohvaliti i činjenicom da je Fiorello Henry La Guardia, djelatnik američkog konzulata u Rijeci 1900.-tih godina, iznimno mukotrpno radio kako bi čim bolje povezao Rijeku i New York. Same važnosti grada bili su svjesni i Talijani već 1915. godine, kada su Londonskim ugovorom tražili između ostalih dijelova hrvatske obale i grad Rijeku kako bi se borili na strani sila Antante. Rijeka je bila međa između Italije i ostatka Jadrana, te je bila od iznimne važnosti za osvajanje. I sam Gabrielle D’Annunzio nije mogao odoljeti osvajanju Rijeke 1919. godine, pod parolom O Fiume, o morte! (Ili Rijeka, ili smrt!) No Danuncijada nije dugo trajala, te je Rijeka postala slobodna država sve do aneksije Italiji 1924. godine, Rimskim ugovorom. Sve do 1943. godine, grad je bio pod talijanskom upravom. Nakon kapitulacije Italije, grad okupiraju Nijemci do 3. svibnja 1945., te je nakon dvogodišnje neizvjesnosti, grad 1947. Pariškim ugovorom, zajedno s Istrom vraćen Hrvatskoj.
Riječka industrija
Od 1854. godine u gradu Rijeci bila je operativna Ljevaonica metala pod vodstvom tršćanskog inženjera Roberta Whiteheada, Giuseppea Verzegnassija i Waltera Smitha, suvlasnika tvornice papira. Whitehead je iznimno doprinio razvoju riječke industrije dovođenjem tehnologije parnih kotlova. Međutim, nakon Viške bitke 1866. između Talijana i Austrijanaca, Ljevaonica je zapala u manju krizu. U to vrijeme umirovljeni časnik Ivan Luppis imao je ideju o novom oružju – čamcu bez posade – koju nikako nije mogao pretočiti u stvarnost. Uz posredovanje Giovannija di Ciotte, Ivan Luppis i Whitehead počeli su svoju suradnju. Od 1866. do 1868. izvršen je čitav niz pokusa kojima se oružje usavršilo, te ga je naposljetku odlučila otkupiti austrijska mornarica, a potom i sve važnije mornarice svijeta.[1] O samoj važnosti cjelokupnog projekta govori činjenica da je Whitehead uspio udati svoju unuku za najstarijeg sina njemačkog željeznog kancelara Bismarca. Osim torpeda, za Rijeku je od velikog značaja bila i brodogradnja koja je procvala nakon prelaska u Ugarske ruke, zbog velike želje prevlasti nad Trstom. Obnavljanje riječke luke, usljedilo je postavljanje pruge te razvoj Rafinerije nafte koja je nastala inicijativom poslovne kuće Les Fils de A.Deutsch de la Meurth.[2] Rafinerija je iznimno brzo napredovala, te je početkom dvadesetog stoljeća prerađivala oko 30.000 tona nafte i opskrbljivala Monarhiju s 30% potrebnih naftnih derivata. U ovom razdoblju industrijskog uzleta, stanovništvo grada Rijeke se udvostručilo, promet luke porastao je za šest puta, a između ostalih, u gradu su djelovali i Tvornica papira, Ljevaonica i kovnica M.Skull, Kovnica željeza i čelika, Ljuštionica riže, Trgovački mlin za brašno, Tvornica kemijskih proizvoda… Opravdano se može reći kako je grad Rijeka bio industrijsko središte i jedan od razvijenih djelova Austro-Ugarske, što nije pokazivao samo svojom izvanrednom ugarskom arhitekturom već i gospodarskim razvojem o kojem su neki veći gradovi u ono doba mogli samo sanjati.
Riječka krpica
Hrvatsko-ugarskom nagodbom grad Rijeka je 1868. pripao ugarskom dijelu Austro-Ugarske Monarhije, te je započeta jaka mađarizacija grada i građanstva iako pitanje o vladnju gradom u Hrvatskom saboru nije bilo u potpunosti rješeno. Riječka krpica predstavlja završetak višegodišnjih prijepora u pregovorima između Hrvatske i Ugarske, kojoj je Rijeka trebala poslužiti kao izlaz na more i važna trgovinsko-prometna luka. Kako pregovori nisu uspjeli, dogovoreno je da Rijeka ostane corpus separatum. U postupku sankcioniranja Nagodbe, bečki je dvor promijenio hrvatski izvornik i na njega prilijepio novi članak 66, poznat kao Riječka krpica. U smislu prijašnjeg paragrafa priznaju se kao k teritoriju kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije spadajući: „Sve ono zemljište, koje sada skupa s gradom i kotarom bakarskim pada županiji riečkoj, s izuzećem grada i kotara riečkoga, koji grad, luka i kotar sačinjavaju posebno s ugarskom krunom spojeno tielo (separatum sacrae regni coronae adnexum corpus) i glede kojega kao takova, posebne autonomije i na nju protežućih se zakonodavnih i upravnih odnošaja uredjenja, imat će se putem odborskih razprava izmedju sabora kraljevine Ugarske i sabora kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i grada Rieke obće sporazumljenje postići.”[3] Tim su činom grad, njegova luka i cjelokupni riječki kotar, pripali Ugarskoj uz dopuštenje da o riječkoj autonomiji odluku donesu zastupnici grada, ugarskog i hrvatskog sabora. Zastupnici Ugarske i Rijeke su primorali Hrvatski sabor da prihvati upravu središnje ugarske vlade nad Rijekom, ali da takvo stanje bude privremeno. Ovu odluku je u srpnju 1870. potvrdio i car Franjo Josip.
Rijeka i SAD
Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća u riječku luku stizali su američki brodovi natovareni uvezenim sirovim zemnim uljem iz Amerike, koje se prerađivalo u domaćoj Rafineriji nafte. Sjedinjene Američke Države imale su svoje stalne diplomatsko-konzularne predstavnike u Rijeci od tridesetih godina devetnaestog stoljeća sve do pripojenja Italiji dvadesetih godina dvadesetog stoljeća. U početku je to predstavništvo imalo status američke konzularne agencije, a potom je bilo uzdignuto na rang konzulata čija je jurisdikcija postupno zahvatila čitavo područje Hrvatske i Slavonije. Prije Prvog svjetskog rata, američki konzulat u Rijeci imao je iznimno važnu ulogu u povezivanju Europe s Amerikom. Ranije su emigranti u Ameriku putovali iz europskih atlantskih luka, međutim Ugarska je 1903. prihvatila novi zakon o iseljeništvu i uvela direktnu putničku liniju preko riječke luke do New Yorka. Prije stupanja zakona na snagu, Ugarsko ministarstvo vanjskih poslova podijelilo je privremenu koncesiju za prijevoz iseljenika kompaniji Cunard Steamship Company iz Liverpoola, te se obvezala da će godišnje prevoziti više od 30.000 putnika. Početkom dvadesetog stoljeća, Rijeka je postala jedno od najznačajnijih mjesta za ukrcaj prema dalekom zapadu. U razdoblju od šest godina, preko 250.000 ljudi prošlo je kroz riječku luku. S obzirom na tadašnji broj stanovnika grada, od gotovo 50.000, broj od prosječno 36.000 emigranata godišnje je iznimno velik[4]. Američka konzularna agencija u Rijeci bila je vrlo angažirana u poslovima oko iseljavanja, te su konzularni namještenici odigrali iznimno važnu ulogu u tom prometovanju. Najpoznatiji američki konzularni službenik u Rijeci je Fiorello La Guardia. La Guardia je boravio u Rijeci od veljače 1904. do svibnja 1906. godine. Primarna La Guardijina funkcija bila je nadgledanje iseljenika koji su svaka dva tjedna odlazili prema New Yorku. Budući da je sam bio potomak emigranata, svoj posao je obavljao s puno suosjećajnosti za životne probleme putnika. Fiorello La Guardia je između ostalog nakon konzularne službe u Rijeci bio i gradonačelnik New Yorka, te je ostao zapamćen kao predstavnik malih ljudi u velikome gradu. Američki konzulat u Rijeci prestaje djelovati 1925. povlačenjem granica između Sušaka i Rijeke, zbog Rimskog sporazuma kojim je Rijeka anektirana Italiji. Grad tada biva odsječen od ostatka Srednje Europe. Tim činom, završava zlatno doba riječke povijesti i industrijske slave.
Danuncijada
Prvi svjetski rat već je odavna počeo, a sile Antante se snalaze kako god znaju i umiju. Pa su tako 1915. Londonskim ugovorom obećale Italiji Istru i Dalmaciju, ukoliko prijeđe na stranu Antante. Italija je prihvatila taj prijedlog, međutim u talijanskoj javnosti proširilo se vjerovanje da će Italiji pripasti i Rijeka. Nakon mirovne konferencije u Parizu 1919. godine, Italiji su trebali pripasti Trst i zapadna obala Istre s Pulom, a Kraljevini SHS, područje od rijeke Raše do juga Dalmacije s otocima.[5] Ideja o osvajanju grada Rijeke počela se javljati nakon mirovnih sporazuma u Parizu. 11. rujna 1919., u malom mijestu Ronchi, gdje je okupio dobrovoljce za planiranu akciju preuzumanja Rijeke. Gabrielle D’Annunzio pred sam polazak Benitu Mussoliniju, koji ga je podržavao, javlja da je kocka bačena. D’Annunzijeva vojska je od Ronchija do Rijeke samo rasla, jer su se na putu pridruživali mnogi veterani prvog svjetskog rata, razočarani sakaćenjem Italije. Paravojska je ušla u grad bez imalo otpora 12. rujna 1919. godine. Grad je D’Annunzia dočekao u euforičnom zanosu, a pjesnik nije štedio na obećanjima kako grad čeka svijetla budućnost. Nakon dobrodošlice, D’Annunzio je održao govor u kojim je dokazivao pripadnost Rijeke Italiji, te je proglasio ujedinjenje grada s majkom domovinom Italijom. Saveznici su na sjednici Vrhovnog ratnog savjeta u Parizu zaključili da je Rijeka unutrašnji problem Italije, te je britanskim i francuskim trupama naređeno da se povuku iz grada. U prosincu 1919., donešen je Pariški memorandum o Rijeci u kojem su sile Antante bile spremne dati Rijeku na koncesiju Italiji i da se u tom interesu mora stvoriti tampon-zona koja će biti poznata pod imenom Slobodna Država Rijeka koja će biti pod kontrolom Lige naroda. Jugoslavenska delegacija se 20. siječnja 1920. godine usuglasila s prijedlogom stvaranja Riječke države. Rapallski ugovor, je sporazum koji su 12. studenog 1920. potpisali predstavnici Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, nakon pregovora koji su počeli 9. studenog. Njime su bile određene međusobne granice tih država, te je bilo dogovoreno stvaranje neovisne Slobodne Države Rijeke. Kako bi učvrstio vlast u Rijeci i onemogućio stvaranje slobodne države, D’Annunzio je proglasio Talijansku Regenciju Kvarnera, koja je obuhvaćala luku Rijeka i njezino šire zaleđe s okolnim otocima. Za vrijeme D’Annunzijeve vladavine grad je znatno nazadovao s više od pola nezaposlenog stanovništva te sve većim brojem ratnih veterana i skitinca koji su se samo slijevali u grad. Onemogućena je afirmacija Hrvata u Rijeci, otjerani su slavenski obrtnici, trgovci i industrijalci. Uz silno protivljenje D’Annunzia, Rapallski ugovor postao je stvarnost, te je Komandantova tvrdoglavost i izbjegavanje odlaska iz grada dovela do Krvavog Božića 25. prosinca 1920., borbe, u kojoj je brojčano nadjačani D’Annunzio odlučio srušiti mostove na Rječini. Borbe su trajale dva puna dana, te se D’Annunzio odlučio na primirje nakon što je shvatio kako od Mussolinija nema pomoći. Gabrielle D’Annunzio završio je svoj pohod u siječnju 1921. kada je bez pozdrava napustio grad. Rijeka je za fašiste imala izuzetno važno međunarodno značenje. Za ekspanzionističke težnje bila je ključna geostrateška točka, bez koje je nemoguć prodor prema Dalmaciji, Crnoj Gori i Albaniji, odnosno za osvajanje cijelog Jadrana i pretvaranje Sredozemlja u Mare nostrum. Mussolini je računajući i na najgoru mogućnost, da prodor prema Dalmaciji ne uspije, uzeo Rijeku kao strateški najvažniju točku, jer bi time Italija zadržala Istru i Trst.[6]
Riječka država
Sukladno odluci Rapallskog ugovora, trebala je biti uspostavljena Slobodna Država Rijeka. Do upravnog uređenja države, upravu je preuzela privremena vlada kojom je predsjedao dr. Antonio Grossich. Privremena vlada trebala je osigurati izbore za članove Ustavotvorne skupštine, Konstituantu. Aneksionisti, na čelu s Grossichem, nadali su se da će izbori biti samo stvar protokola te da je pobjeda nad hrvatskom i autonomističkom strankom zajamčena. Međutim na izborima su pobjedili autonomisti Ricarda Znelle. Nezadovoljni rezultatom, aneksionisti su provalili na sjednicu Ustavotvorne skupštine i spriječili njezino održavanje. Zanella, koji je za vrijeme Austro-Ugarske zagovarao pripojenje Italiji, shvatio je kako bi grad u sastavu Italije samo nazadovao. Italija s početka dvadesetih više nije bila država slobode. Ljudske solidarnosti[7]. Fašizam, socijalizam, danuncijalizam znatno su utjecali na javno mišljenje iz dana u dan, stoga Zanelli i njegovim pristalicama politička praksa Italije nije odgovarala, te su se priklonili autonomizmu i stvaranju Slobodne Države Rijeke. Fašisti su u Rijeci imali snažno uporište, te su se sve brže i bezobzirnije uspinjali prema vlasti. Vladi u Rimu nije odgovaralo da Rijekom upravljaju fašisti, ali nisu mogli dopustiti ni poništenje Rapallskog ugovora jer bi ti značilo pogoršanje odnosa sa susjedima i ozbiljne unutarnje probleme. Unutarnje prilike u novoj državi su bile iznimno loše. Među karabinjerima je bio jako velik broj fašista, a unatoč potpori Kraljevine SHS nije se mogao uspostaviti javni red i mir. 4. ožujka 1922. u Rijeci je izvršen fašistički državni udar. Gradsku vlast preuzeo je Komitet nacionalnog spasa na čelu s Giovannijem Giuratom. Izbjeglička vlada prebačena je u Kraljevicu otkuda je Zanella pozvao u pomoć svjetske sile, međutim nitko od „velikih“ se nije javio ili podržao Zanellu. U Mussolinijevim geopolitičkim planovima, Rijeka je bila jamstvo da Italija neće izgubiti Istru i Trst ukoliko pohod na Dalmaciju ne uspije. Između ostalog, Rijeka je omogućavala prodor prema Podunavlju putovima kojima su nekada kročile Rimske legije. Mussolini je Italiji želio vratiti slavu Rimskog Carstva. Maršom na Rim u listopadu 1922., izveo je državni udar te se javno izjasnio o svojim osvajačkim planovima koji se nisu zaustavljali na Jadranu, već su Sredozemno i druga mora postala njegov interes.
Aneksija Rijeke Italiji
Rimskim ugovorom potpisanim 24. siječnja 1924., Riječka država formalno je prestala postojati, toga dana Italija je anektirala grad Rijeku. Beogradska vlada priznala je cjelokupnu suverenost Kraljevine Italije nad gradom i lukom, a za uzvrat je Italija priznala cjelokupnu suverenost Kraljevine SHS nad pristaništem Baroš i pristaništem Delta. Cesta Kastav-Rijeka pripala je jugoslavenskoj državi, kojoj je pripao i dio teritorija bivše riječke države, sjeverno i istočno od toka Rječine.[8] 22. veljače, sporazum je ratificiran u talijanskom parlamentu. Rimskim sporazumom osim što je izbrisana Riječka država, prestaje postojati Corpus separatum kao subjekt međunarodog prava.
Kapitulacija Italije
Nakon savezničke invazije Sicilije pojavljuju se dvije struje protiv Mussolinija: fašistička, čiji je cilj bio inauguracija odlučnijeg i uspješnijeg fašističkog vođe uz distanciranje od Njemačke, te ona s ciljem svrgavanja Ducea i fašista uopće, koja je uključivala tri politički i vojno važne osobe – kralja Victora Emmanuela III., maršala Badoglia i generala Ambrosia. Obje su struje odigrale važne uloge u procesu rušenja Mussolinija s vlasti. Sam pad diktatora počeo je 24. srpnja 1943., sastankom Velikog fašističkog vijeća. Nakon petnaestosatnih rasprava Vijeće je izglasalo nepovjerenje Mussoliniju. Budući da je riječ o najvišem tijelu fašističke partije, Vijeće je time dalo legitimnost daljnjim akcijama protiv diktatora. Kad je idućeg popodneva došao u audijenciju kod kralja Mussolini je očekivao njegovu podršku, no ovaj ga je bez suzdržavanja verbalno napao i naposljetku otpustio. Kralj je potom proglasio novu vojnu vladu pod maršalom Badogliom koji je pokušao uvjeriti Nijemce u talijansku odanost, što Nijemci nisu povjerovali, a zabrana Nacionalne fašističke partije samo dva dana kasnije nije pridonijela izgradnji povjerenja. Badogliova je vlada gotovo odmah počela surađivati sa Saveznicima preko diplomatskih predstavništava u Portugalu, a uskoro su se početni kontakti pretvorili u tajne pregovore o potpisivanju primirja. Kralj je 1. rujna 1943. g. prihvatio bezuvjetnu kapitulaciju, a već sutradan zemlju su okupirali Nijemci te su uspostavili svoju vlast. Hitler je 10. rujna 1943. godine naredio osvajanje Operativnog područja Jadranskog primorja kao posebne vojno-političke uprave sa sjedištem u Trstu. Područje je osim Rijeke obuhvatilo Furlaniju, Goricu, Trst, Istru, Ljubljanu, Liburnijsko primorje, Sušak, Bakarac, Kastav, Krk i Čabar. Iako je početkom dvadesetih godina u gradu djelovala jaka Komunistička partija Rijeke, 1943. godine u gradu nije bilo ozbiljnijih ljevičarskih snaga. Komunistički pokret tijekom Drugog svjetskog rata u Rijeci gotovo i nije postojao, te su komunisti u ostatku Hrvatske slabo poznavali tamošnje prilike. Komunusti u Rijeci nisu imali oslonac među stanovništvom. Većina stanovništva je do kapitulacije Italije smatrala kako Rijeka nije okupirana niti su talijansku državu smatrali tuđom. Nakon što je Njemačka počela gubiti na mnogim frontovima, za grad Rijeku ostale su tri mogućnosti: autonomisti su grad vidjeli kao zasebnu državu u duhu Rapallskog sporazuma; da bude dio talijanskog; ili dio hrvatskog teritorija. Na riječkoj političkoj sceni bili su prisutni i takozvani liburnisti koji su se zalagali za uređenje poput Švicarske, te su 1944. objavili memorandum kojim je predviđena konfederalna država s trima kantonima: Rijekom, Sušakom i Ilirskom Bistricom. Ulazak partizana u Rijeku 3. svibnja 1945. g. većina je smatrala okupacijom s obzirom na činjenicu da je u gradu bilo oko četrnaest tisuća fašista.[9]
Zaključak
Grad je još u vremenu Autro-Ugarske monarhije bio od iznimnog značaja. Poslije industrijske revolucije, Rijeka je bila lučko i industrijsko središte koje je svojim resursima opskrbljivalo većinu monarhije. S razvojem torpeda, za grad je saznao gotovo cijeli svijet jer su sve veće sile htijele imati to moćno oružje koje omogućava uništavanje protivnika bez vlastitih žrtava. Nakon što je postala Corpus separatum, grad je služio kao izričito ugarska luka koja je bez problema mogla parirati jednome Trstu. O važnosti i razvijenosti riječke luke govori činjenica da je Ugarska osigurala 30.000 putnika godišnje koji su direktnom linijom išli za New York. Isto tako, konzularni ured SAD-a je bio jasan znak važnosti grada, dok u većini hrvatskih gradova konzularna predstavništva nisu ni postojala. Grad je bio na svom kulturnom i industrijskom vrhuncu sve do 1919. godine, kada D’Annunzio ulazi u grad sa svojom vojskom dobrovoljaca, te navješćuje buduće pripojenje Rijeke „matičnoj državi“, Kraljevini Italiji. D’Annunzio je za Rijeku značio apsolutnu propast. Konzulat SAD-a biva zatvoren, Guvernerova palača pretvorena je u D’Annunzijev harem, a Korzo je postalo mjesto okupljanja beskućnika i ratnih veterana koji su životarili i doprinosili kulturnoj propasti grada. No s D’Annunzijem se ni Kraljevina Italija nije u potpunosti slagala, te je Kraljevina riješila taj problem na elegantan naćin, potpisivanjem Rapallskog ugovora sa saveznicima, kojim grad postaje tampon zona – Slobodna Država Rijeka. Gotovo 70% stanovništva je napustilo grad neposredno nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943.[10]. Taj egzodus je kao posljedicu imao potpuno izmjenjenu nacionalnu i socijalnu sliku grada.
(Autorica je studentica Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld)
Izvori:
Moraviček,G.; Rijeka-između mita i povijesti; Adamić,2006.
Lukežić, I.; Povijest riječkih konzulata; Adamić d.o.o.,2004.
Žic, I.; Kratka povijest grada Rijeke; Adamić M grafika, 2001.
[1] Žic, I.; Kratka povijest grada Rijeke; Adamić M grafika, 2001., 93.str.
[2] Žic, I.; Kratka povijest grada Rijeke; Adamić M grafika, 2001., 95.str.
[3] Žic, I.; Kratka povijest grada Rijeke, Adamić M grafika, 2001., str.81.
[4] Lukežić, I.; Povijest riječkih konzulata; Adamić d.o.o.,2004.; 171.str.
[5] Moraviček,G.; Rijeka-između mita i povijesti; Adamić,2006.; str 35.
[6] Moraviček,G.; Rijeka-između mita i povijesti; Adamić,2006.; str 65.
[7] Moraviček,G.; Rijeka-između mita i povijesti; Adamić,2006.; str.91.
[8] Moraviček,G.; Rijeka-između mita i povijesti; Adamić,2006.; str 95.
[9] Moraviček,G.; Rijeka-između mita i povijesti; Adamić,2006.; str 108.
[10] Moraviček,G.; Rijeka-između mita i povijesti; Adamić,2006.; str 153.
Original možete pronaći na www.geopolitika.news