Veliki problem po SAD: Kineski udar na američki LNG

O novim američkim carinama protiv Kine, uvedenim prije dva tjedana nakon propasti posljednjeg kruga trgovinskih pregovora već smo dosta pisali, a sada ćemo se malo podrobnije osvrnuti na kineske carinske protumjere u odnosu na SAD.

Kako što je već ranije objavljeno, Kina od 1. lipnja uvodi carine na američke proizvode u vrijednosti od 60 milijardi dolara. Kada se usporedi taj iznos s onim američkim, prema kojemu vrijednost protukineskih carina doseže 200 milijardi dolara (uz mogućnost njihovog podizanja za dodatnih 300 mlrd. dolara tj. na ukupni kineski izvoz u SAD), ovaj se kineski protupotez čini prilično skromnim.



Međutim, u njemu ima jedna vrlo bitna „kvaka“ koja ima puno veću težinu od pukog zbrajanja vrijednosti pojedinih ocarinjenih roba. Radi se o tome da Kina od 1. lipnja povećava carine i na uvoz američkog ukapljenog (LNG) plina s 10 na 25%, o čemu je izvijestila uprava za carine pri kineskoj vladi.

A evo zašto taj potez, kojega se pribojavala američka administracija i željela ga izbjeći, može postati prava noćna mora za američku plinsku industriju: on jednostavno može, a gotovo sigurno i hoće, dovesti do potpune obustave američkog izvoza plina u Kinu.

Kinesko plinsko tržište (uključno i ono LNG), najveće je i najbržerastuće na svijetu, a što su dvije glavne pretpostavke za privlačnost kod svih proizvođača i izvoznika „plavog energenta“, pa tako i za one u SAD-u.  Prošle je godine kineski uvoz plina nadvisio i godišnji uvoz plina dosadašnjeg svjetskog lidera – Japan, a samo u ovoj godini kinesko plinsko tržište porast će, približno, za jednu četvrtinu (info: analitička tvrtka RystadEnergy). Upravo se na tim spoznajama temeljila i većina projekata izgradnje terminala za ukapljeni plin (LNG terminala) u Sjedinjenim Državama: poput nedavno otvorenog terminala Cameron LNG u saveznoj državi Louisiani, ukupnog kapaciteta 13,5 milijuna tona godišnje.

Međutim, problemi su počeli već nakon samoga starta američko-kineskog trgovinskog rata, kada je Peking oštro upozoravao, štoviše, i uveo pa naknadno, kao znak dobre volje za nastavak pregovora obustavio povećanje carina na uvoz američkog plina. Neovisno o svemu SAD je u četiri posljednja mjeseca izvezao u Kinu svega 300 tisuća tona LNG plina, a za usporedbu, u istom razdoblju prošle godine taj je pokazatelj iznosio 1,4 milijuna tona (info: Vigon Consulting). Ruski medij RIA Novosti piše, kako se, prema informacijama američke  Federalne službe za energetsku regulaciju (FERC), u SAD-u trenutačno gradi pet linija za proizvodnju LNG-a ukupnog kapaciteta 57 milijuna tona godišnje, a projekti za još pet linija dobili su odobrenje i još samo čekaju završnu investicijsku dozvolu. A sada su njihove perspektive i budućnost pod upitnikom, jer bez Kine američkim proizvođačima plina niti Europa nije potrebna.

Europa Amerikancima nikada ne može niti približno zamijeniti kinesko tržište: općenito, azijsko plinsko tržište, pa tako i ono kinesko, omogućuje najviše cijene i količine isporuka, dok je ono europsko, zasićeno brojnim postojećim (i budućim) plinovodima i drugim LNG igračima (katarski, nigerijski, a od prošle godine i ruski LNG plin i td.) sposobno u većoj mjeri kalkulirati i izboriti se za puno niže nabavne cijene, a da se o potrebnim novim količinama plina niti ne govori – europsko je tržište, za razliku od azijskog, za sada plinom dostatno sigurno opskrbljeno, a dodatne dobavljače nije tako teško naći u okružju EU što opet jamči niže cijene od onih azijskih.

I tu se sada aktualnom javlja i ona najnovija priča, koju smo i danas u rubrici energetske vijesti objavili na našem portalu, o mogućem uvođenju američkih sankcija na rusko-njemački projekt plinovoda „Sjeverni tok 2“, ne samo na tvrtke-investitore, već i na pravne i fizičke osobe koje sudjeluju kao kooperanti u njegovoj izgradnji ili financiranju. Naravno, ukoliko bi SAD uspjele u potpunosti isključiti dotok ruskog plina u EU (znači, i kroz stare plinovode, a ne samo ove nove, uskoro završene) to bi bila jedna sasvim druga priča. Jer Rusija trenutačno osigurava oko 32% ukupnih EU potreba za plinom, što bi nakon njezinog protjerivanja značilo žurnu potrebu za nadoknadom golemih količina plina. Ali te je količine u stvarnosti  nemoguće nadoknaditi, barem ne u srednjoročnom razdoblju. S druge strane, sadašnja cijena ruskog plina po kojoj se on izvozi u EU za američki bi izvoz plina, zapravo, predstavljao izvoz bez dobiti tj. on ne bi imao nikakvoga smisla.

Naravno, zaustavljanjem američkog izvoza plina i Kina će se suočiti s potrebom zamjenskog uvoza. A tu je više zainteresiranih igrača -.od Katara i Australije do Rusije. A upravo bi Rusija američkim povlačenjem mogla najviše i profitirati, ne samo kada je u pitanju izvoz plina u Kinu postojećim i budućim plinovodima (podsjetimo: do kraja ove godine trebao bi biti završen i najveći svjetski plinovod – Gazpromov projekt „Sila Sibira“ kojim bi se Kini pri punom kapacitetu trebalo dostavljati 30 milijardi m3 ruskog plina godišnje s perspektivom daljnjeg porasta isporuka), već prije svega njezinim novim arktičkim LNG projektima, poput „Yamal LNG“ i „Artic LNG 2“, u kojima, između ostalog, kao suinvestitori sudjeluju i velike kineske energetske tvrtke. A ta dva projekta upravo za cilj i imaju isporuke LNG-a na istočno-azijsko, a onda  i na europske tržište. Te će se isporuke obavljati, a već se djelomično i obavljaju kroz sada vrlo aktualni (i u geopolitičkom smislu) Sjeverni morski put posredstvom LNG tankera-ledolomcima, čiju flotu Rusija ubrzano gradi, a sada plin uglavnom prevoze tankeri u vlasništvu francuskog energetskog diva Total, također suinvestitora u spomenutim ruskim arktičkim projektima.

Dakle, pokrenuti carinski tj. trgovinski rat između SAD-a i Kine bit će bolan po obje strane, dok bi pojedine zemlje, barem kada je u pitanju energetika, na njemu čak mogle i profitirati.

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI