(Video) Atomic Annie – američki atomski top

Početkom hladnog rata sučeljene strane 50.-ih godina prošlog stoljeća pokrenule su projekte masovnog uvođenja nuklearnog naoružanja u sve rodove svojih oružanih snaga.

Cilj je bio rasporediti sve veći broj nuklearnog sposobnog oružja u što većem broju postrojbi kopnene vojske, ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice. Slijedom takve politike ono se počelo uvoditi u sve niže rangirane postrojbe, kako bi to novo taktičko nuklearno oružje povećalo udarnu moć postrojbi na terenu, poglavito operativnih  i taktičkih sastava kopnene vojske. Istodobno je taj porces postao čimbenik ozbiljnog snižavanja nuklearnog praga i izvor realne opasnosti izbijanja nuklearnog sukoba neželjenim i neplaniranim incidentima. Uistinu je neugodna bila spoznaja da nuklearne ključeve drži neki zapovijednik divizije i da ga teoretski može upotrijebiti po svojoj diskrecijskoj odluci. Stoga su ubrzo razrađene i pooštrene procedre donošenja odluka i stavljanja u aktivno stanje raspoređenih taktičkih nuklearnih potencijala, a u slijedećim desetljećima velesile su postigle i sporazum o ograničavanju taktičkog nuklearnog oružja malog i srednjeg dometa kopnenog baziranja, između ostaloga i iz potrebe podizanja praga uporabe nuklearnog oružja i smanjenja opasnosti od incidentnih događaja.

No, tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća, u početnom zamahu hladnog rata i sučeljavanja Zapada sa SSSR-om i njegovim blokom i jedna i druga strana nuklearno oružje najmasovnije je  uvodila u naoružanje kopnene vojske. Na američkoj strani u početnom razdoblju nuklearne utrke temelj nuklearnog taktičkog oružja činilo je topništvo, u kojem je središnje mjesto imao top kalibra 280 mm M-65, kojeg su nazivali Atomic Annie ili jednostavno nuklearni top. Prije uvođenja u naoružanje taktičkih raketnih projektila s nuklearnim bojnim glavama Atomic Annie bio je najvažnije taktičko nuklearno oružje američke kopnene vojske.

Njegov razvoj počeo je u svibnju 1950. godine, kada je Watervliet Arsenal pokrenuo projektiranje topa pod oznakom T131. Taj veliki mobilni top kalibra 280 mm trebao je imati sposobnost ispaljivanja granata s nuklearnom bojnom glavom W-9 snage 15 kilotona.

U proljeće 1951. godine prvi proizvedeni top T131 montiran je na topovsko podvozje tipske oznake  T72, a u listopadu slijedeće godine tri proizvedena topa T131 javno su demonstrirali djelovanje na poligonu Aberdeen ali bez uporabe nuklearnog streljiva. Proizvođač   Dravo Corporation, sa sjedištem u Pitsburghu,  proizveo  od 1951. do 1953. godine ukupno 20 topova T131 kalibra 280 mm.



Težina tog topničkog oružja bila je ukupno 47 tona. Dužina cijevi topa iznosila je gotovo 12 metara. Top se je iz  pohodnog položaja u borbeni mogao postaviti u roku od 12 minuta, a ponovo u položaj za transport u roku od 15 minuta. Javno objavljeni podatak je da je njegov maksimalni domet  32 kilometra, ali pojedini američki veterani koji su služili na Okinavi, gdje su ti topovi bili raspoređeni, tvrdili su da im je stvarni domet, utvrđen prilikom bojnih gađanja, bio daleko veći – čak oko 56 kilometara.

Top i postolje na kojem se nalazio transportiaro se uz pomoć dva kamiona tegljača, od kojih je prednji kopmoziciju vukao a zadnji kamion je gurao. Cijeli taj transportni sustav proizvela je tvrtka Kenworth Motor Truck Company. Prednji vučni kamion imao je tipsku oznaku M249 pogona na sva četiri kotača, a stražnji kamion imao je oznaku M250, također pogona na sva četiri kotača. Svaki od kamiona bio je pogonjen 6-cilindričnim motorima Continental  AO-895 -4, maksimalne snage od 375 KS, brzine od 72km/h i težine od 18 do 19 tona. Cijela kompozicija od dva kamiona i topa s postoljem činila je jedan topnički sustav, koji je dobio tipsku oznaku M-65. Vozači u prednjem i zadnjem kamionu bili su povezani internom vezom tako da su koordinirali svoje upravljanje. Kada bi prednji kamion skretao lijevo zadnji kamion zakretao bi u desno tako da je kompozicija lakše savladavala skretanja u jednu ili drugu stranu. Danas bi usklađenost  ta dva elementa pogona usklađivao kompjuterski sustav ali 50-ih godina sve je bilo u rukama vozača koji su jedan drugome dojavljivali pod kojim kutom skreću lijevo ili desno. U slučaju potrebe sustav M-65 mogao se kretati i u obrnutom smjeru, tako da bi stražnji kamion postao prednji vučni, a prednji kamion bi postao stražnji koji kompoziciju potiskuje prema naprijed. Ukupna težina sustava bila je 86,4 tone što je umanjivalo pokretljivost topa na terenu i kanaliziralo ga na uređene putove.

Topovski sustavi M-65 primarno su bili namjenjeni američkim trupama u Zapadnoj Njemačkoj, a 6 od ukupno 20 bilo je raspoređeno na Okinavi. Ostali su se nalazili na glavnoj crti sučeljavanja u Njemačkoj. Topovski sustavi M-65 u naoružanju su bili od 1953. do 1963. godine, kada su u postrojbama zamjenjeni haubicama M115 kalibra 203 mm (korištena tijekom Domovinskog rata od strane Hrvatske vojske), zahvaljujući uspješnoj  ugradnji manjih  nuklearnih bojnih glava u njezino streljivo. Haubice su mogle ispaljivati nuklearne projektile snage 40 kilotona na udaljenost od 18 kilometara. Lakša i pokretljivija haubica M115 bila je pogodnija od topovskog sustava M-65. Daljnji napredak  izazvalo je uvođenje u naoružanje taktičkih raketnih projektila MGR-1 Honest John, koje su imale domet oko 50 kilometara, a njihov kalibar je iznosio čak 760 mm. Na cilj su mogli isporučivati nuklearni udar snage 30 kilotona.

Atomic Annie  uskoro je postao beskoristan i zastario pa je izbačen iz naoružanja.

Jedino nuklearno bojno gađanje iz tog topa izvršeno je 25. svibnja 1953. godine na poligonu Area 5, u pustinji Nevadi. Toga jutra u 8:30 sati top T131 sustava M-65 rednog,  broja 9, ispalio je nuklearnu granatu W-9 snage 15 kilotona na cilj udaljen 11,26 kilometara. Granata je eksplodirala na visini od 160 metara i blagotvornim zračenjem zapljusnula političke i vojne dužnosnike koji su uživali u promatranju nuklearne eksplozije koja se odvijala sve 10-tak kilometara od njih. U današnje vrijeme takav postupak jednostavno bi bio dijagnosticiran  na samoj granici psihijatrijskog poremećaja sa suicidalnim sklonostima.

Ruski odgovor na Atomic Annie bio je monstruozna samohodna  haubica 2A3 Kondensator 2P kalibra 406 mm, montirana na ogromnom gusjeničnom vozilu. Ukupno su prozvedena svega 4 takva samohodna topnička sustava, sposobna ispaljivati granate s nuklearnim bojnim glavama.

Minijaturizacija nuklearnih bojnih glava i mogućnost njihove ugradnje u granate manjeg kalibra i razvoj taktičkog raketnog nuklearnog oružja učinio je nepotrebnim nuklearno topništvo velikog kalibra i u povijest otpremio Atomic Annie i ruski Kondensator.

 

 

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI