(Video) SENZACIONALNI TAJNI DOGOVOR RUSIJE, IZRAELA I IRANA

0
429
screenshot

Nakon što je sirijska vojska kombinacijom dogovora s pobunjenicima spremnim na pregovore, i primjene vojne sile prema onima koji su za nastavak rata oslobodila važna pobunjenička uporišta na zapadu zemlje – Istočnu Gutu, teritorij sjeverno od Homsa, i po prvi put od početka rata čitav glavni grad Damask i njegova predgrađa – većina svjetskih vojnih i političkih analitičara smatra kako uskoro slijedi koncentrirani napad sirijskih snaga na preostala pobunjenička uporišta na jugo-zapadu zemlje. Prije svega regije Deraa i Al-Quneitra, uz granicu s Izraelom i Jordanom (operacija bi, prema pojedinim izvorima, mogla početi odmah po završetku muslimanskog svetog mjeseca ramazana). Naime, odmah nakon oslobađanja južnih predgrađa Damaska, snažne postrojbe sirijske vojske, predvođene elitnom 4. oklopnom gardijskom brigadom, krenule su prema jugo-zapadu zemlje. Taj smijer budućih napadačkih djelovanja sirijskih snaga posve je logičan s vojnog i geopolitičkog stajališta. Damask sada ne namjerava krenuti u rizično oslobađanje regije Idlib (iako će njegovo stavljanje pod nadzor Damaska prije ili kasnije morati doći na dnevni red zbog sigurnosnih razloga), u kojoj je koncentrirana glavnina sporazumom prebačenih islamističkih snaga iz navedenih područja koja su do nedavno bila pod njihovim nadzorom (u Idlib su prethodno prebačene i proturske pobunjeničke snage iz istočnog Aleppa nakon njegovog oslobođenja prije cca godinu i pol dana). Osim toga, Idlib je zona deeskalacije za čiju se stabilizaciju, prema Astanskim sporazumima, primarno treba pobrinuti Turska. Ona to i čini uspostavom mreže sigurnosnih točaka i potčinjavanjem niza tamošnjih prosaudijskih oružanih organizacija. I Ankara to, iako možda izgleda presporo, radi prilično uspješno. U tim i takvim okolnostima ni njoj ni Damasku nije potrebno ulaziti u rizične vojne sukobe, tim prije što između njih učinkovito posreduje Moskva.

Što se tiče eventualnog prodora sirijske vojske u smjeru istočno od Eufrata, to je nemoguće učiniti dok ne sazriju političke okolnosti. Naime, na sjevero-istoku Sirije američki Pentagon pruža punu potporu tamošnjim prokurdskim postrojbama SDF koje nadziru većinu tog prostora.

Loading...

Dakle, logičan smijer djelovanja ostaju zone deeskalacije Deraa i Quneitra, smještene na vrlo osjetljivom prostoru, uz sjevernu izraelsku granicu. One su osnovane temeljem sporazuma Rusije, SAD-a i Jordana, koji su jamci njihove sigurnosti. Zato je prošlog tjedna američki State Department upozorio Damask da ne poduzima bilo kakve vojne operacije u regiji Derea jer će, u protivnom, snositi posljedice američkog odgovora. Iako je SAD jedan od jamaca sigurnosti te zone, Washington u svojoj prijetnji ignorira važnu činjenicu: te su zone  deeskalacije uspostavljene radi prestanka sukoba i njima se nalaže otpočinjanje dijaloga između oprbe i vlade u Damasku. A upravo činjenica kako tamošnje oružane snage odbacuju mogućnost bilo kakvog razgovora s Damaskom i daje alibi vladinim snagama za uspostavu ustavno-pravnog poretka primjenom sile. (Damask vrlo dobro zna za težnje Saudijske Arabije da upravo na prostoru južne Sirije formira autonomnu teritorijalnu jedinicu, koja bi de facto značila teritorijalni raspad zemlje). Upravo na to aludira i ruski ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov, koji je prošlog tjedna eksplicite kazao kako sirijska vojska mora izići na granicu s Izraelom i Jordanom. Na taj bi se način onemogućilo ubacivanje ekstremističkih snaga koje se sada, kao sirijska oporba nespremna za pregovore s Assadom,  obučavaju u jordanskim kampovima, pod instruktorskom palicom SAD-a i Velike Britanije, uz financijsku potporu Saudijske Arabije. Ovdje ipak treba reći kako Washington nije toliko zabrinut izbijanjem sirijske vojske na granicu s Izraelom (Izrael se i sam zna nositi sa svim ugrozama oko svojih granica), koliko vjerojatnošću da se sirijska vojska nakon uspostave nadzora nad tim područjem pokrene prema američkoj bazi At-Tanf na tromeđi Sirije s Jordanom i Irakom, koja formalnim nestankom ISIL-a zapadno od Eufrata više ne bi imala opravdanje za daljnje postojanje. Ta baza SAD-u služi za obučavanje novih arapskih boraca i njihovo prebacivanje istočno od Eufrata gdje bi trebali zamijeniti među lokalnim arapskim stanovništvom omražene kurdske snage iz SDF-a (taj proces ide vrlo sporo i odatle američki strah od pokreta sirijske vojske na istok).

Zabrinuti Izrael

Još jedan neugodan element u očekivanoj operaciji sirijske vojske, uz onaj o blizini izraelske granice, je i činjenica da se u Deraai, uz sirijsku vojsku nalaze i proiranske šijtske milicje, uključno i libanonski Hezbollah. Uprvo su tamošnje proiranske snage povremena meta izraelskih zračnih snaga i s njihovim trajnim prisustvom na svojoj granici Izrael se nikada neće složiti, što on niti ne krije. Zato je upravo ta zona visokorizična za izbijanje velikog izraelsko-iranskog rata kojeg ne žele ni Tel Aviv (sada ima dovoljno problema i s libanonskim Hezbollahom i palestinskim Hamasom u Gazi) ni Teheran (nakon što su SAD izišle iz nuklearnog sporazuma s Iranom i uvode oštre sankcije protiv  Teherana, ne isključujući niti vojnu opciju). Tel Aviv je sada potpuno svjestan tko može biti  jedini moderator sprječavanja izbijanja tog opasnog sukoba. Radi se, naravno, o Rusiji. Kontakti između Moskve i Tel Aviva oko Deraae počeli su u tajnosti odmah nakon kontroverznog američko-britansko-francuskog raketnog napada na Siriju, kada je prva briga Izraela bila zaustaviti najavljenu isporuku ruskog PRO sustava S-300 sirijskoj vojsci. Kontakti su dodatno intenzivirani  nakon prvog velikog incidenta između Izraela i Irana na Golanskoj visoravni prije cca mjesec dana i snažnog zračnog odgovora izraelskih snaga po (pro)iranskim vojnim objektima na sirijskom tlu.

Dakle, igrom sudbine, Deraa, koja je bila početno mjesto oružanog ustanka protiv Assada od strane  „Muslimanske braće“ 18. ožujka 2011.g., uskoro može postati mjesto završetka oružanog otpora sirijske oporbe tj. njezinog vojnog poraza. Evo zašto:

Tajni izraelsko-iranski sastanak u Jordanu

Prošli tjedan, posredstvom Jordana, iranski veleposlanik u toj zemlji poručio je Izraelcima kako Iran neće sudjelovati u vojnim operacijama sirijske vojske u zonama Deraa i Quneitra uz granicu s Izraelom i Jordanom i da to ne namjerava činiti niti u buduće. Takvo obećanje Irana melem je i za jordanske uši, budući da je Amman zabrinut kako će operacija sirijske vojske dovesti šijtske postrojbe na njegovu granicu i time dodatno radikalizirati jordansko sunitsko stanovništvo. Osim toga, Jordan se boji i priljeva novih izbjeglica s juga Sirije, kao i dolaska novih islamističkih boraca. S druge strane Jordan nema ništa protiv da sirijska vojska pod svoj nadzor stavi taj dio granice (dalje na istok uz granicu s Jordanom proteže se sirijska regija Al Suweida, nastanjena većinom Druzima i u njoj nema sunitskih pobunjenika kao ni šijtskih postrojbi) jer to osigurava ponovnu uspostavu prometa autocestom Damask-Aman koja prolazi kroz grad Deraa, za što je jordanska vlada vrlo zainteresirana. Ona već duže vrijeme surađuje s vladom u Damasku i nije skolona vojnom učešću u arapskoj koaliciji koju Trumpova administracija nastoji oformiti upravo za intervenciju na istoku Sirije, čemu se opire i Egipat.

Nakon spomenutog iranskog poziva Izraelu zaredali su kontakti dviju strana u izvjesnom hotelu u Ammanu, a kao odgovor  na iranski prijedlog Izrael je obećao kako njegove zračne snage više neće napadati sirijske i iranske postrojbe. U prošli petak, uz jordansko posredništvo razgovarali su iranski veleposlanik u Ammanu i drugi visoki iranski službenici došli u taj grad upravo iz spomenutog razloga, s predstavnicima izraelskih oružanih snaga.

Za izvjesni saudijski medij, jordanski visoki službenik povezan s pregovorima izjavio je slijedeće: „Na naše veliko čuđenje, već kroz nekoliko sati uspjeli smo postići sporazum između svih snaga koje djeluju u regiji – najvažnije između Izraela i Irana – u odnosu na to, da će samo sirijska i jordanska vojska djelovati i razmjestiti se s obje strane sirijsko-jordanske granice. Iranci su … dali jamstva kako njihove snage neće djelovati zajedno sa sirijskom vojskom … S druge strane, Izrael je uputio agresivnu izjavu Sirijcima i, najvažnije, Irancima…, kako neće dozvoliti nikakve vojne aktivnosti iranskih snaga u južnoj Siriji zajedno sa sirijskom vojskom, konkretno u regijama Deraa i Al-Quneitra – čak i pod cijenu zaoštravanja stanja, koje bi dovelo do neposrednog vojnog sukoba s Iranom.“ Ono što je jordanski službenik posebno naglasio jest to, da su ruski predstavnici, koji su nazočili tim sastancima, Izraelcima kazali kako će Moskva biti jamac da iranski vojnici u Siriji, kao i njihovi bliski saveznici – borci Hezbollaha i drugih šijtskih milicja – neće sudjelovati u planiranom napadu sirijske vojske na jugo-zapadne regije. Između Rusije, Izraela i Jordana također su dogovoreni komunikacijski kanali za pomoć u izbjegavanju mogućih grešaka koje bi mogle dovesti do šireg vojnog sukoba. Sve je ovo potvrdio i iranski veleposlanik u Ammanu Mojtaba Ferdowsi-Pour u intervjuu jordanskom mediju Al-Ghad, a o dogovoru su pisali i izraelski mediji, pozivajući se na arapske medije, dok službeni Tel Aviv o svemu šuti.

Moskovski sastanak ruskog i izraelskog ministra obrane

31. svibnja u Moskvu je došla visoka vojna i obavještajna delegacija iz Izraela, na čelu s ministrom obrane Avigdorom Liebermanom i šefom izraelske vojne obavještajne službe (Aman) general-bojnikom Tamirom Haymanom, koji su razgovarali s ruskim kolegama, na čelu s ministrom obrane Sergeyom Shojgu. Pregovorima su prethodile izjave ruskog ministra Lavrova o nužnosti povlačenja iz Sirije svih vojski koje tamo djeluju izvan zakona tj. poziva službene vlade u Damasku, i nužnosti da se na južnoj sirijskoj granici razmjesti sirijska vojska. Glavnina razgovora odnosila se na predstojeću vojnu operaciju sirijske vojske i, ukoliko je vjerovati izraelskim medijima (a nema razloga u suprotno), Moskva i Tel Aviv usuglasili su se oko operacije sirijske vojske prema gore navedenim uvjetima, uz obećanje Moskve da će se sve proiranske snage povući s juga Sirije u dubinu zemlje.

Međutim, ovdje bih naglasio kako izraelski vojni vrh ipak puno više brinu iranski lansirni sustavi u dubini Sirije (koji su pokazali svoje mogućnosti nedavnim raketnim napadom na izraelske snage na Golanskoj visoravni) nego njihove pješačke postrojbe u pograničnim djelovima uz sjeverni Izrael. Zato ovaj sporazum između Rusije i Izraela o povlačenju proiranskih snaga više treba promatrati kao test ruske sposobnosti jamčenja sigurnosti Izraela od vojnog  djelovanja Irana. Jer ukoliko Moskva uspješno osigura spomenuti sporazum oko operacije sirijske vojske i povlačenje iranskih snaga s juga Sirije, to joj širom otvara vrata izraelskog povjerenja i za po Izrael puno važniji problem – iranske lansirne sustave u Siriji.

Možemo slobodno reći kako se posložio slijedeći algoritam stanja: Moskva će jamčiti nesudjelovanje proiranskih snaga u napadu sirijske vojske i njihov premještaj s juga Sirije u dubinu teritorija, a Izrael će, zauzvrat, barem do daljnjega obustaviti svoje zračne napade na proiranske snage u dubini Sirije pri ruskom jamstvu da Iran neće raketama sa sirijskog tla napadati izraelski teritorij. Moskva je, nesumnjivo, imala presudan utjecaj i na pomirljivi ton Teherana i njegov pristanak na ustupke. Iz ovog rusko-izraelskog dogovora najbolje se vidi i kako je nedavni ruski ustupak Izraelu kroz odustajanje Moskve od isporuka sustava S-300 Siriji imao svoje puno dublje  političke i vojne razloge, važnost i cijenu nego što bi imao sam čin njihove isporuke.

Ali ovdje bih upozorio, kako i pored dobre volje sviju strana da se dogovor  iz Ammana i Moskve u potpunosti izrealizira, opasnost leži u slijedećem: islamistički borci na jugo-zapadu Sirije (a tamo djeluju terorističke organizacije „Jabhat al-Nusra“ i ostatci „Islamske države“), u iščekivanju napada sirijske vojske vrlo dobro znaju za sigurnosnu osjetljivost Izraela po tom pitanju i nije isključena njihova provokacijska aktivnost kroz izvođenje napada na izraelski teritorij s ciljem isprovociranja izraelske reakcije i sukoba sa sirijskom vojskom. Zato se treba nadati kako je i taj element uzet u obzir prilikom gore spomenute uspostave komunikacijskih kanala između Izreaela, Rusije i Jordana.

Sirijski Kurdi su nestabilan partner za SAD

Od samog početka ruske vojne intervencije u Siriji „dalekovidniji“ analitičari mogli su znati kako algoritam riješenja izraelske sigurnosti s obzirom na rat u Siriji leži u posredništu Moskve. Ona je realna politička i vojna snaga koja u toj zemlji ima ključan utjecaj na glavne igrače na terenu: sirijsku vojsku i Assada, Tursku i Iran, uz partnerske odnose s Izraelom. Sjedinjene su Države na sirijskom poligonu igrale „s drugim igračima“, nerjetko koketirajući s radikalnim islamističkim elementima, i doživjele neuspjeh koji sada pokušavaju kompenzirati uz pomoć sirijskih Kurda, obećavši im, zauzvrat, određenu političku samostalnost od Damaska. Međutim, utjacaj Kurda na sirijskom političkom i vojnom polju vrlo je ograničen, a Kurdima su neskloni i američki vanjski saveznici poput Turske. Položaj sirijskih Kurda u perspektivi je  vrlo nesiguran, kako je svjedočila i sudbina njihove subraće u Iračkom Kurdistanu, koji su se također oslanjali na SAD do prošlojesenskog referenduma o nezavisnosti. Zato i eventualni američki vojni odgovor na operaciju sirijske vojske na jugo-zapadu zemlje (ukoliko do tog odgovora uopće i dođe), može biti samo vrlo ograničenog karaktera, bez ikakvog bitnog učinka na terenu u smislu promjene odnosa snaga. Slično, kako je to bilo i nakon famoznog „kemijskog napada“ sirijske vojske u Dumi, nakon kojeg su u travnju uslijedili raketni napadi na očito unaprijed upozorene ciljeve, bez ikakvih ljudskih žrtava ili većih matrjelnih šteta po sirijsku vojsku. Odmah nakon njih sirijska je vojska u potpunosti oslobodila Istočnu Gutu, da bi odmah potom krenula u vojno čišćenje južnih kvartova Damaska.

A da su sirijski Kurdi nestabilan partner, može se iščitati i iz prošlotjednog intervjua Bashara Assada za RT. Tada je izjavio kako, nakon što su „oslobođeni Aleppo, Deir ez-Zour, Homs i sada Damask“, u rukama SAD-a „ostaje sve manje karata. Njihov glavni as u rukavu bila je „Jabhat al-Nusra“, koja se nazivala „umjerenom“… Sada su to „Sirijske demokratske snage“ (prokurdski SDF), koje nakon uništenja terorista postaju glavni problem u državi“. Assad je kazao kako Damask Kurde poziva na dijalog jer su i oni Sirijci i ne smiju biti marionete stranih sila. Ali, ukoliko oni ne prihvate dijalog, problem će riješiti sirijska vojska jer je njazina zadaća osloboditi zemlju, kazao je sirijski čelnik.

Problem po Washington je i u tome što su po pitanju Kurda stavovi Damaska, Moskve, Ankare, Teherana i Bagdada gotovo identični. Izrael o sirijskim Kurdima ionako ne vodi brigu, a nisu previše simpatični niti američkim arapskim zaljevskim partnerima. Možda zato i ne iznenađuje nedavna informacija američkog The Wall Street Journala, prema kojoj Bijela kuća priprema teren za osiguranje samita Trump-Putin (navodno na inicijativu američkog veleposlanika u Moskvi Johna Huntsmana), na kojem bi se razgovaralo o Siriji i Ukrajini.