Zoran Meter: BUGARSKA U „TURSKI TOK“, A HRVATSKA U LNG KRK U ZAMJENU ZA “FIGU U DŽEPU”!

Foto: Emergingeurope

I dok se pojedini hrvatski političari i analitičari u raznoraznim medijskim emisijama razbacuju „ozbiljnim“ izjavama i isto takvim argumentima o potrebi izgradnje LNG terminala na otoku Krku, pokušavajući iz petnih žila uvjeriti javnost i sami sebe u njegovu buduću tržišnu isplativost, stvarni energetski vlak sve glasnije tutnji mimo naših granica i prijeti da Hrvatska, umjesto regionalnog plinskog huba (za što ima sve preduvjete) postane energetsko „slijepo crijevo“ – izolirani „energetski otok“ na karti Jugo-istočne Europe. Neke lažne nade (davala ih je i izvjesna osoba, involvirana u taj projekt i kojoj ovom prigodom neću spominjati ime,  u prošlotjednoj HRT-ovoj emisiji „Otvoreno“, razbacujući se, valjda kao argumentom, poznavanjem imena podmorskih plinskih blokova, od Izraela, Libanona i Cipra, sve do Egipta) o tome kako će plinom bogati istočnosredozemni bazen za koju godinu osigurati punjenje kapaciteta LNG terminala u Omišlju za kupce koji će se za nj gotovo otimati, predstavljaju potpuno neznanje ili svjesno izrečenu neistinu. Upravo se prije nekoliko tjedana održao prvi sastanak političkih predstavnika Izraela, Grčke, Italije, Egipta i Cipra na temu izgradnje podmorskog plinovoda koji bi povezivao Izrael s Ciprom, Grčkom i Italijom (LNG se nije niti spominjao), dok 85-milijunski Egipat, u čijem golemom plinskom nalazištu Zohr u Sredozemnoim moru glavnu ulogu ima talijanska tvrtka „Eni“ (koja ga je i pronašla), prije svega razmišlja o podmirenju svojih sve većih potreba za tim energentom upravo iz tog svog nalazišta (Kairo je zato i odustao od daljnje kupnje izraelskog plina, želeći postati potpuno neovisan o njegovom uvozu, a onda postati i njegov izvoznik). Ako plin iz tog nalazišta jednom i krene brodovima u LNG terminale (što je jako dug i skup proces za to nalazište jer treba izgraditi postrojenje za regasifikaciju) teško je vjerovati kako će „Eni“, kao glavni koncesionar, pored svih postojećih europskih (u prvom redu sredozemnih i talijanskih LNG terminala), u smislu opskrbe misliti baš na naš omišaljski. Možda i hoće, ali to još nitko ne može znati. To je sve skupa još u dubokoj sferi nagađanja i predstavlja toliko nepouzdane elemente za upuštanje u realistične prognoze, a da bi ijedna ozbiljna država na temelju njih krenula u takvu investiciju kakva je LNG terminal.

S druge strane, kada nas naši političari, svjesni teškog branjenja neobranjivog tj. tržišne isplativosti toga projekta, počinju uvjeravati kako je on potreban radi diversifikacije i sigurnosti opskrbe plinom u ova složena geopolitička vremena, postavlja se pitanje, zašto onda oko toga probleme nemaju i druge članice EU i NATO saveza, poput Slovenije, Mađarske, a da ne govorimo o Njemačkoj, Francuskoj ili Austriji (ova zadnja niti nije članica NATO-a pa se svejedno ne boji). Dakle, nitko se od njih ne brine zbog nastavka energetske suradnje s Rusijom i proširenja postojećih i izgradnje novih i jeftinijih dobavnih kapaciteta iz Rusije (neke od tih EU zemalja, za razliku od Hrvatske, niti nemaju vlastitu proizvodnju plina). Osim toga postavlja se i pitanje, tko uopće ide u diverzifikaciju opskrbe ukoliko mu ona nudi drastično skuplju varijantu? A 30-ak% razlike u nabavnoj cijeni je upravo to – drastična razlika! I zašto INA i HEP već sada moraju zakupiti taj skuplji plin iz budućeg LNG terminala na Krku (stvarnih sigurnosnih razloga za poremećaj opskrbe ruskim plinom još nigdje nema na vidiku), kada znamo da upravo te tvrtke svoje krajnje usluge prodaju hrvatskim kupcima i potrošačima zbog čega one sigurno neće biti jeftinije, naprotiv?

A za one dežurne kritičare, kojima se ovi argumenti ne sviđaju (više od straha za vlastite funkcije nego zbog nedostatka pameti), podsjetit ću na prošlotjednu Europsku konferenciju o plinu, održanu u Beču, na kojoj je potpredsjednik velikog američkog proizvođača ukapljenog plina i glavnog izvoznika američkog ukapljenog plina u Europu – tvrtke „Cheniere Energy“ Andrew Walker, izjavio, kako će Europa u buduće morati računati i na isporuke ruskog plina i ukapljenog plina, između ostalog i onog američkog. „Europi u dugoročnoj perspektivi trebaju isporuke LNG-a. Postoji izbor – ruski plin ili LNG, a razumno je imati oba (izvora nabave)“, naglasio je u svojoj prezentaciji Walker. Udio ruskog plina narast će sa sadašnjih 36% do 41% do 2035. godine, tvrdi Walker, navodeći kako će rasti potražnja i za uvozom LNG-a. Ali on je također kazao i slijedeće: „Atlantska regija (Europe) je najbolje mjesto za trgovanje LNG-em. SAD će osiguravati oko 50% isporuka ukapljenog plina toj regiji početkom 2020.-ih.

Dakle, što bi na sve ovo rekli hrvatski političko-energetski mudraci, kada i jedan, nedvojbeno veliki američki stručnjak, k tome neposredno zainteresiran za isporuke američkog ukapljenog plina Europi, tvrdi kako će njoj i dalje trebati ruski plin čiji će udio rasti, može se samo nagađati.  A tek kada bismo još malo dublje razmislili o Walkerovim riječima ili ga podsjetili, kako se po pitanju prodaje plina ne radi o trgovini cipelama pa da u izlogu imaš jeftinije i skuplje modele, već o tržištu koje uvijek traži isključivo jeftiniju ponudu (zbog konkurentnosti samih nacionalnih ekonomija u globalnoj tržišnoj utakmici) budući da razlike u kvaliteti molekula plina, za razliku od cipela nema.



Dakle, previše je u svemu ovome (kao i u mnogim drugim hrvatskim pričama) magle i demagogije, a stvari su u svojoj biti vrlo jednostavne. A evo o čemu je riječ: pa iako je istina da svaki veliki energetski projekt iza kojeg stoje države u sebi objedinjuje i tržišnu i geopolitičku komponentu i dimenziju, ona je u ovom hrvatskom, na žalost – isključivo geopolitička – i to isključivo na našu štetu. Jer tko god što govorio o plinu iz ovog ili onog sredozemnog bazena, iz Afrike, Katara i td. već se jako dobro zna kako se LNG u Omišlju radi isključivo pod pritiskom SAD-a, i da će upravo SAD kroz njega Europi gurati svoj ukapljeni plin, a da istodobno u samu investiciju ne ulaže niti jedan jedini dolar: ulažu samo Hrvatska i EU, a i ova zadnja ne baš previše svojevoljno). Jer Amerikanci vrlo dobro znaju kako je ta investicija tržišno neisplativa i ulagati u takvo što im ne pada na pamet. A u protivnom, da je tržišno isplativa, zar netko uistinu misli da se u zadnjih više od 20 godina, koliko se o tom projektu govori u Hrvatskoj i Europi, već ne bi pronašlo privatnih ili javno-privatnih investitora i partnera koji bi taj biznis odavno pokrenuli?

Bugarska se priključuje rusko-turskom plinovodu „Turski tok“

 

A kada već spominjemo od hrvatske vlade toliko naglašavani sigurnosni aspekt LNG terminala n Omišlju, a kojeg, kako sam ranije rekao kao bitan argument ne uvažavaju brojne druge članice EU i NATO-a, evo najnovijeg primjera iz EU i nama bliske regije JI Europe. Bugarski državni plinski operater Bulgartransgaz usvojio je u četvrtak, 31. siječnja, konačnu investicijsku odluku o proširenju bugarskog nacionalnog plinovodnog sustava od granice s Turskom do granice sa Srbijom.

Investicijski projekt iznosit će 2,77 milijardi bugarskih leva (1,4 mlrd. eura), priopćio je Bulgartransgaz, a namjenjen je za prihvat plina koji iz Rusije dolazi plinovodom „Turski tok“. Obvezujuće ponude za kupnju cjelokupne količine plina iz tog bugarskog plinovoda dala su dva sudionika natječaja. Dakle – zakupljena je 100%-tna količina.

Podsjećam, ruski plinski div „Gazprom“ završio je polaganje dviju podmorskih cijevi dnom Crnog mora u sklopu plinovoda „Turski tok“, kojeg u eksploataciju planira pustiti do kraja ove godine. Svaka cijev ima kapacitet od 15,75 milijardi m3 plina godišnje. Prva cijev tog plinovoda namjenjena je za tursko tržište, a druga za europsko. Iz druge (europske) cijevi 3,5 milijardi m3 plina bit će namjenjeno Bugarskoj, 2,5 mlrd. m3 Srbiji, a 6 mlrd. m3 – Mađarskoj. Preostalih 3,75 mlrd. m3 može biti isporučeno u Slovačku i Austriju (u središnji europski hub Baumgarten).

Foto: turski tok

Bulgartransgaz namjerava izgraditi plinovod duljine 474 kilometra, od bugarsko-turske granice do granice sa Srbijom. U Srbiji će tvrtka kćer „Gazproma“ – Gastrans, izgraditi plinovod „New Transmission Gas Pipeline“ do granice s Mađarskom. Koliko je poznato, jedan od uvjeta za izgradnju infrastrukture za dobivanje ruskog plina bilo je polučenje avansnih sredstava za izvedbu projekta. Njegova vrijednost procjenjuje se na 1,3 milijarde dolara, a rok završetka i puštanja u pogon bugarskog plinovoda je 2020.-2021.g. Bugarski plinski operater je nakon prva dva neuspješna natječaja povećao rok rezervacije s 15 na 20 godina i snizio prvotno predložene tarife za tranzit plina za 3,64%. Prvotno je iznosila 2,3 dolara za 1000 m3 plina (što bi bilo skuplje od „Sjevernog toka“ ($2,1), a sada cijena tranzita iznosi $2,21. S obzirom na spomenuti početak rada plinovoda „Turski tok“, Bulgartransgaz mora do 1. siječnja 2020. završiti i u pogon pustiti većinu infrastrukture kroz Bugarsku, koja će omogućiti tranzit ruskog plina iz Turske u Srbiju. Krajem prosinca prošle godine bugarski je operater raspisao natječaj za izvođača radova na tom plinovodu. Bugari će izgraditi i dvije kompresorske stanice. Planira se da će tim plinovodom u Srbiju od 2020.g. stizati 4 milijarde m3 plina, a od 2022.g. 12 mlrd. m3.

Iz ovoga je vidljivo kako ruska strana, za razliku od ranije, i poučena negativnim iskustvom s obustavljenom izgradnjom već započetog „Južnog toka“ 2014.g. (stopirala ga je upravo Sofija pod pritiskom Washingtona i Bruxellesa), u potpunosti mijenja shemu organizacije isporuka plina: za izgradnju i tranzit plina u buduće odgovaraju isključivo lokalni operateri, bez bilo kakvog sudjelovanja ruske strane.

I tako, dok hrvatska vlada planira ulaganje stotinu milijuna eura u po pitanju rentabilnosti krajnje neizvjestan projekt LNG terminala u Omišlju, na otoku Krku, Bugarska, kao članica EU i NATO saveza (a članica NATO saveza je i Turska), odlučila je energetsko pitanje, kao najvažnije u sklopu vlastite nacionalne sigurnosti, samostalno preuzeti u svoje ruke (Mađarska je to učinila već davno prije, da ne govorimo o Njemačkoj ili drugim ozbiljnim zapadnoeuropskim zemljama). Pri tom će, nema sumnje, Bruxelles Sofiji izići u susret i dati joj svoj „blagoslov“ (koji joj formalno niti ne treba) jer mu drugo ništa neće ni preostati. A Srbija, u geopolitičkom smislu još uvijek „ni na nebu ni na zemlji“, takvo stanje, zapravo, koristi u svrhu ostvarenja svojih strateških energetskih ali i geopolitičkih interesa (veže uz sebe i jednu Bugarsku i Mađarsku (kao članice EU i NATO saveza), s dobrom perspektivom za dostavu plina i u BiH, ili „barem“ u Republiku Srpsku), i čini to vrlo dobro – htio to netko priznati ili ne. Ostaje li Hrvatska, u svojoj „slijepoj“, bespogovornoj strateškoj odanosti njezinih političkih elita Sjedinjenim Državama i u svojoj umjetno stvorenoj rusofobiji budući regionalni energetski izolirani otok, prosudite sami. Uostalom, vrijeme će ionako sve vrlo brzo pokazati. Ali cijena traljave i kratkovidne politike može biti vrlo skupa.

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI