Zoran Meter: HOĆE LI SAD NAPASTI IRAN?

0
126

U prošli petak australijska televizija ABC objavila je vijest kako se SAD spremaju za raketni i bombaški napad na Iran i njegova nuklearna postrojenja i da se to može dogoditi već u kolovozu. Također su objavili kako se Washington može obratiti Australiji za pomoć u odabiru ciljeva u Iranu, u čemu bi važnu ulogu trebala imati australijska postaja za svemirski nadzor „Pine Gap“, smještena u središnjem dijelu kontinenta, koju ta država koristi zajedno sa SAD-om, a važna je za upravljanje sustavima američkih obavještajnih satelita. Ona je jedan od tri glavna takva centra u svijetu koji nose kolokvijalan naziv Joint Defense Facility Pine Gap (JDFPG). Australijska postaja u američkoj Agenciji za nacionalnu sigurnost nosi naziv Rainfall.

Loading...

Foto: Pine Gap, Australija

Naime, Australija, Novi Zeland, SAD, Kanada i Velika Britanija dio su obavještajnog saveza za razmjenu informacija – tzv. Pet očiju. Tajni izvori, na koje se poziva ABC, navode kako Australija ipak vojno ne bi sudjelovala u samom napadu na Iran.

Australijski premijer opovrgao je ovu informaciju. Međutim, i njezina sama pojava u medijskom prostoru sigurno nije slučajna i ima, ukoliko već ne ulogu medijskog prepariranja javnosti na stvarni vojni napad (hoće li ili ne do njega doći, više u zadnjem dijelu teksta) , a ono sigurno klasični psihološko-propagandni cilj, primarno usmjeren na Teheran i zemlje koje s njim i dalje žele surađivati i nakon uvođenja američkih sankcija poslije jednostranog povlačenja SAD-a iz nuklearnog sporazuma s tom državom.

Kineski analitičari o napadu SAD-a na Iran

U ovoj analizi poslužit ću se izvješćima kineskih vojnih analitičara, odlično upoznatih sa stanjem u Iranu i Bliskom istoku općenito. Kineske analize cijenimo jer su temeljene na profesionalnom i racionalnom, a ne propagandističkom i emocionalnom rasuđivanju.

I kineski i zapadni izvori tvrde kako djelatnici JDFPG neposredno sudjeluju u većini operacija koje planira i izvodi američko Središnje zapovjedništvo (CENTCOM), u čiju zonu odgovornosti ulazi Arapski poluotok, Turska, Sirija, Izrael, Jordan, Irak i Iran. Zahvaljujući sofisticiranoj tehnološkoj opremljenosti JDFPG osigurava obradu informacija u realnom vremenu i njihovo čuvanje, što je nužno za naknadnu detaljnu analizu operacije uz sudjelovanje dronova tipa MQ-1, MQ-9 i strateških bespilotnih letjelica RQ-4. Tehniku JDFPG-u isporučuju veliki koncerni: Boeing, Northrop Grumman, General Dynamic Raytheon, IBM i Hewlett-Packard.

Uslugama JDFPG koriste se i sve glavne američke obavještajne strukture: CIA, NSA, NRO, ali i privatne obavještajne organizacije –Scitor Corporation, SAIC, Leidos. Taj je australijski centar vrlo aktivno sudjelovao i u američkim vojnim operacijama u Afganistanu i Iraku.

Kineski analitičari smatraju kako bi za vojnu opeaciju protiv Irana SAD u Perzijskom zaljevu morale koncentrirati najmanje tri nosača zrakoplova uz prateće udarne grupacije brodovlja, taktičko zrakoplovstvo koje bi osiguravalo zaštitu strateških bombardera u slučaju djelovanja iranskih PZO sustava, ali i samo djelovalo u slučaju dobivanja pravodobnih informacija.

Međutim, takva koncentracija brodovlja i drugog oružja u skučenom akvatoriju kakav je Perzijski zaljev, omogućuje izvođenje brzih i preciznih raketnih napada na Iran,  ali ima i drugu, opasnu „stranu medalje“ – nemogućnost konspiracije. Rzmještaj takvih američkih snaga nužno bi doveo do pune vojne spremnosti iranskih oružanih snaga i njihovih obrambenih kapaciteta, zbog čega američke snage riskiraju izloženost masovnom napadu, uključno i protubrodskih i balističkih raketa. Jedan od nositelja protubrodskih raketa je i stariji lovac Su-22M3 sovjetske proizvodnje, za koje kineski analitičari tvrde kako ih iransko zrakoplovstvo ima 10. Zbog toga bi SAD morale koristiti sve svoje najučinkovitije sustave za protuelektroničku borbu za zaštitu svojih brodova. Kinezi također smatraju kako bi SAD prethodno trebale razmjestiti svoje  zrakoplove bombardere B-2 u turskoj bazi Incirlkik, i B1-B i B-53H u bazi u Kataru. Njihov bi broj morao osigurati nanošenje triju masovnih serija napada u prva 24 sata vojne operacije. Međutim, ti zrakoplovi ne mogu neopaženo uzletati niti stići u iranske zone izvođenja napada jer iranski vojni sustavi nadziru zapadni i sjeverni smijer prilaza Iranu uz pomoć četiri najnovija kopnena sustava za rano uzbunjivanje od zračnih napadaa JY-10 kineske proizvodnje.

Navedeni američki strateški zrakoplovi nužni su za masovno raketiranje iranskih PZO sustava pomoću raketa BGM-86B (domet 1300 km) i AGM-158 (domet 454 km). Međutim, navode kineski stručnjaci, praksa drugog raketnog zračnog i pomorskog udara na Siriju prije nekoliko mjeseci pokazala je kako su te rakete u potpunosti bile pravodobno uočene čak i od ne baš najsuvremenijih tipova ruskih i sovjetskih radarskih sustava. Poglavito je to bio slučaj nakon što su rakete bile „oslijepljene“ prekidom GPS signala te bi nestajale s kursa već nakon tri minute od trenutka gubitka signala.

Vrlo su zanimljive kineske informacije o iranskim podzemnim bazama. Tako se navodi kako poseban problem po američku vojsku predstavlja 14 iranskih raketnih podzemnih baza, razmještenih u planinskim krajevima zemlje. Dubina njihovog smještaja varira između 27 pa do čak 457 metara ispod zemlje i za rušenje takvih objekata SAD bi morale primijeniti taktičko nuklearno oružje tj. nove bombe B61-12, čiji su nositelji lovci F/A-18 Super Hormet, F-16 Fighting Falcon i, vro vjerojatno F-22 i F-35.

Foto: iranska podzemna vojna baza

Tri iranske baze, smještene dublje od 300 metara, omogućuju iranskoj vojsci izvođenje protunapada balističkim raketama. Zanimljiva je i opservacija kineskih stručnjaka, koji tvrde kako je izraelsko korištenje ne tako davno od SAD-a dobivenog zrakoplova F-35 u Siriji omogućilo ruskim stručnjacima dodatno proširenje operativnih mogućnosti sirijskih sustava PZO S-300 i S-400, koji su dislocirani na tri ruske vojne baze u toj zemlji.

Hoće li Trump uistinu napasti Iran?

Na ovo pitanje dao bih pozitivan odgovor. Ali jedino uz uvjet da Iran prvi ugrozi američke oružane snage i njihovu infrastrukturu u Perzijskom zaljevu i šire u regiji. Budući da se gotovo sa 100 postotnom sigurnošću moguće tvrditi kako Teheran to neće učiniti, s istim se postotkom može tvrditi i kakoTrump neće pokrenuti vojnu operaciju protiv Irana, neovisno o tome što je u četvrtak Bijela kuća objavila kako predsjednik Trump ne namjerava ranije otkriti informacije o mjerama koje planira poduzeti protiv Irana. Ali ona je također i jasno naglasila kako će Washington nastaviti vršiti pritisak na Teheran kako bi ovaj promijenio svoje ponašanje i kako bi mu se onemogućilo dobivanje atomskog naoružanja. To je bila reakcija na iranske prijetnje zatvaranjem važnih prometnih arterija poput Hormuškog tjesnaca ili Crvenog mora, čemu je, kao demonstracija iranskih mogućnosti  poslužio prošlotjedni raketni napad jemenskih huta na saudijske tankere u Crvenom moru, nedaleko od tjesnaca Bab al-Mandeb.

Dakle, radi se o klasičnoj „borbi živaca“ oko omogućavanja ili sprječavanja iranskog izvoza nafte, a upravo se za ovo zadnje aktivno zalaže Trumpova administracija. Međutim, svi „ratnički bubnjevi“ i izjave o napadu na Iran, koji samo što nije počeo, ipak predstavljaju klasični PR. Preveliki su to rizici čak i za vojno nevjerojatno moćne Sjedinjene Države. Vojni sukob s Iranom nemoguće je zadržati pod svojim nadzorom, a Iran nije niti Sirija, niti Irak, a niti Sjeverna Koreja, već velika regionalna država s  velikim utjecajem i mogućnostima u njoj.


Takav rizik Trumpu nije potreban, poglavito u kontekstu skorih američkih izbora za Kongres (u studenom o.g.). On za takav potez ne bi, osim Izraela i Saudijske Arabije, dobio potporu niti od svojih najbližih vojnih saveznika u EU, a vjerojatno bi ga osudio veliki dio međunarodne zajednice. Europi bliskoistočna kataklizma sada najmanje odgovara. Njoj je ionako dosta problema s izbjegličkim valom koji s tih prostora neprestano dolazi na njezin teritorij. Američki rat s Iranom doveo bi do naglog i velikog skoka cijena nafte, kojeg bi bilo nemoguće spriječiti bilo kakvim žurnim operativnim potezima OPEC-a ili iskorištavanjem naftnih pričuva i td. A upravo je pad cijena nafte jedna od važnijih Trumpova zadaća s kojom se želi dodvoriti svojim biračima ali i udariti na američke globalne energetske konkurente. Zato je Trump već ranije odlučio ne pokretati napad na Iran, iako mu je to vrlo žučljivo predlagao Izrael, nudeći mu u tom slučaju čak i svoju aktivnu vojnu pomoć.

Uostalom, Trump je više puta jasno kazao kako je njegov glavni cilj posjesti Iran za pregovarački stol i ponovo utvrditi pravila za postizanje „pravednog“ sporazuma oko iranskog nuklearnog programa. S tim ciljem on protiv Irana namjerava primjeniti „do sada neviđene sankcije“ koje bi za posljedicu imale slabljenje gospodarstva, izazivanje socijalnih nemira i smjenu ne samo postojećeg režima već i čitave ideološke konstrukcije te zemlje, uspostavljene nakon islamske revolucije 1979. godine. Koliko će to Trumpu uspjeti, sasvim je drugo pitanje. Teheran je stekao i suviše iskustva u funkcioniranju državnog sustava u uvjetima višedesetljetnih međunarodnih sankcija, u kojima je čak uspio i pokrenuti razvoj vlastitog nuklearnog programa. Iran danas ima partnerske odnose i s Rusijom i s Kinom, ali i nizom država u svom okruženju, poput Pakistana i Indije, srednjoazijskih zemalja, „odmetnutog“ Katara, Iraka, Sirije i Libanona. On ima itekako dostatan utjecaj na oružane organizacije od Sirije i Iraka, do Jemena i Afganistana preko kojih može ozbiljno usložniti život američkim vojnicima i američkim interesima. Iran je po svom političkom utjecaju neusporediv s jednom, potpuno izoliranom državom Sjevernom Korejom, s kojom su, do nedavno politički i medijski toliko  razvikani američki dogovori nakon sastanka na vrhu u Singapuru (gotovo kao da ta zemlja samo što nije ušla u NATO savez), ušli u poprilično duboku „slijepu ulicu“, nije isključeno, i zbog jačanja američko-kineskog „trgovinskog rata“.

Dakle, Trumpova vojna avantura s Iranom, u kojoj SAD (i bilo tko drugi) zbog njegove veličine nikada ne može izvojevati klasičnu vojnu pobjedu i okupirati tu zemlju, već je samo dodatno razdražiti, donijela bi mu jedino još više teških problema, kojih ionako ima previše i na vanjskom i na unutarnjem planu. Zato se Trump i odlučio na sporiju, dugoročnu strategiju slamanja iranskog otpora i „tvrdoglavosti“, namjeravajući pritom, ako treba i metodama klasične ucjene, u svoju protuiransku sankcijsku politiku uključiti sve svoje saveznike i ključne partnere. A nedavni susret američkog državnog tajnika Mikea Pompea s iranskim stanovnicima u Kaliforniji potvrdio je upravo ovakav Trumpov pristup Iranu. Pompeo je tada izjavio slijedeće: „Naš cilj svodi se na to, da vodimo pregovore sa zemljama koje uvoze iransku naftu, a ukoliko, naravno, Iran promjeni svoju politiku, mi se možemo dogovoriti.“ Klasični američki vanjskopolitički prgmatizam, toliko svojstven svim posljeratnim administracijama, samo, ovoga puta, s puno većom dozom javno obznanjenih količina „mrkve i batine“ (primjer: Sjeverna Koreja).

Original možete pronaći na www.geopolitika.news