U suprotnom, glamurozne i glomazne međunarodne konferencije, na kojima se po skupim hotelima šepure i egzotične koktele ispijaju navodni narodni predstavnici i njihovi strani mentori, neće dovesti ni do čega osim do konačnog raspada Sirije.
Moskva se, u uvjetima jačanja američkih proturuskih sankcija, vrlo dobro znajući kako nije u stanju parirati Sjedinjenim Državama kroz međusobni gospodarski tj. sankcijski rat zbog velikog nesrazmjera snaga ekonomija dviju država i nadzora poluga utjecaja na međunarodne financijske i političke institucije (koje su u potpunosti u rukama Washingtona), odlučila na (geo)političko suprostavljanje Americi u odnosu na goruća krizna žarišta. Po tom je pitanju Rusija, zapravo, i najveći američki problem koji SAD, za razliku od svih drugih, ne može vojno riješiti. Moskva zna kako Washingtonu, osim globalnog ekonomskog primata kao dominantnog strateškog cilja, ništa manje nije važan ni onaj politički i reputacijski primat tj. ugled (koji se najlakše uspostavlja kada u pozadini stoje oružane snage). U toj novoj ruskoj strategiji otpora američkom sveopćem pokretanju rata protiv Rusije (izuzev vojnog), Sirija i Ukrajina nikako nisu jedino polje gdje će se njihovi interesi sukobiti: ono se sada prostire i duž čitave kavkaške regije i Srednje Azije (najintenzivnije će se voditi na području Afganistana gdje Moskva itekako namjerava Amerikancima zagorčavati život, o čemu više nekom drugom prilikom), a sve intenzivnije i na području Azijsko-tihooceanske regije, o čemu svjedoči aktivan diplomatski ulazak Moskve u problematiku sjevernokorejske krize, gdje svoje poteze usko koordinira s Pekingom. Naravno, prekid takve ruske strategije ovisit će isključivo o SAD-u, koji će, svakako, prije ili kasnije morati prvi povući potez u smjeru normalizacije odnosa jer Rusija njihov „rat“ nije niti počela, niti ima prostora za vođenje drukčije politike osim ukoliko ne želi proglasiti kapitulaciju i postati samo još jedna od američkih „lutki na koncu“ na globalnoj pozornici.
Sada ćemo proanalizirati najaktivniju od spomenutih bojišnica dviju vojnih supersila – onu sirijsku!
Danas u Ženevi, nakon duge pauze, počinje 8. krug pregovora o Siriji. Posljednji je održan još u srpnju, a kao i svi dotadašnji, nije polučio nikakav napredak u uspostavi dijaloga između sirijske vlade i oporbe. Današnji sastanak je zanimljiv iz dva aspekata: prvo – u Rijadu je upravo izvršena temeljita kadrovska i programska rekonstrukcija prosaudijskog krila sirijske oporbe, koja je pod čeličnom palicom saudijskog državnog vrha i mirisom „petrodolara“ izmirila zavađene oporbene struje, tako da će prosaudijska sirijska oporba, sada kao jedinstvena, na budućim pregovorima imati komotnu većinu (36) u odnosu na malobrojnije predstavnike „kairske“ i „moskovske“ grupacije sirijske oporbe (8), uz nekolicinu neutralnih. Na taj bi način mogla lako preglasati suprotnu oporbenu frakciju i baš svoje stavove o političkim ciljevima za Siriju staviti na pregovarački stol kao dominantne i sučeliti ih predsjedniku Asadu; i drugo – netom završeni trojni sastanak predsjednika Rusije, Turske i Irana u Sočiju usmjeren na ubrzanje Astanskog pregovaračkog procesa i trasiranje vlastitih modela konačnog političkog riješenja sirijskog sukoba, koji bi se morali inkorporirati u završno riješenje unutar Ženevskih sporazuma pod egidom UN-a i službenih rezolucija VS o toj zemlji.
Prošlotjedna rijadska konferencija sirijske oporbe „Rijad-2“ zapravo predstavlja zajednički osmišljen plan Saudijske Arabije i Sjedinjenih Država o budućnosti Sirije, koji bi bio alternativa onom rusko-iranskom. Tursku ovdje namjerno izostavljam jer nije isključeno da se pod određenim aktualnim obećanjima Bijele kuće glede prekida američke vojne pomoći sirijskim Kurdima i isporuke američkih proturaketnih sustava Turskoj umjesto ruskih S-400 (o kojima je u prošli petak američki predsjednik Trump telefonski govorio turskom vođi Erdoganu), predsjednik Erdogan iznova okrene suradnji sa SAD-om i prednost da Ženevskom procesu u odnosu na Astanski koji se održava pod jamstvom Rusije, Turske i Irana. Time bi ovaj drugi praktički postao nesvrsishodan jer Rusija i Iran po pitanju Sirije ionako djeluju saveznički. Ankara je i inače najslabija karika Astanskog procesa, a svojim je utjecajem na protursku sirijsku oporbu sebi vješto osiguravala dividende u pregovorima s Moskvom i Teheranom, ali i utjecala na percepciju Zapada da Turska klizi u zagrljaj Rusije i postaje slaba karika NATO saveza (nužno da bi od Zapada polučila brojne političke i gospodarske ustupke). Također, Washington i Rijad bi na taj način nesvrsishodim učinili i planirani veliki ruski politički projekt – skoru organizaciju Kongresa sirijskog nacionalnog dijaloga u Sočiju, na kojem bi trebali sudjelovati predstavnici svih etničkih zajednica, i na kojem bi se usuglasila temeljna načela o sirijskoj budućnosti i njezinom ustavu. Takav scenarij, u kojem bi, osim Rusije i Turske glavnu ulogu imao i Iran, po saudijsko kraljevstvo je potpuno neprihvatljiv.
Novi, uvjetno rečeno saudijsko-američki plan sadržan je u netom usvojenim programskim načelima na konferenciji „Rijad-2“ (od 22.-24. studenog) zapravo nije ništa novo. Razlika je jedino u tome da se sada sve svodi u neke „umjerenije“ okvire, pa se tako, primjerice, kao preduvjet za početak razgovora oporbe i vlade u Damasku više ne traži odlazak Asada s vlasti, već se to traži odmah nakon postizanja političkog dogovora vlade i oporbe o budućnosti Sirije. A da je usvojeni program nepovoljan po ruske i iranske interese, ukazuje i onaj njegov dio, koji, osim odlaska Asada s vlasti, zahtjeva i bezuvjetno povlačenje svih stranih vojski iz Sirije, uključno i proiranskih vojnih elemenata, na što Teheran nikada neće pristati. Pri tom ne treba niti spominjati da je Rusija prošle i ove godine i službeno dobila dozvolu Damaska i potpisala ugovor za svoje dvije vojne baze (zrakoplovnu i pomorsku) u Siriji na rok od 49 godina. Budući da saudijsko-američki plan za svoje nametanje nema stvarnog vojnog uporišta na terenu, gdje već mjesecima dominiraju vladine snage i njhovi saveznici, potpomognuti ruskim zračnim snagama (sirijska vojska, ovisno o procjenama, danas nadzire između 50 i 70% državnog teritorija), Washington i Rijad sada sva nastojanja po pitanju reguliranja stanja u Siriji nastoje prebaciti na UN i Ženevske pregovore te diplomatskom snagom i političkim polugama ostvariti vlastite interese koje nisu uspjeli polučiti vojnim putom.
Što se tiče prošlotjednog sastanka u Sočiju, on je bio posvećen pronalasku modaliteta za političko riješenje sirijskog sukoba nakon što su Astanski pregovori odradili vojni dio – zaustavili oružani sukob između sirijske vojske i umjerenih oporbenih skupina, a njegov najvažniji plod bio je uspostava tzv. zone deeskalacije. Moskva sada polazi od pretpostavke da su glavne vojne operacije završene i kako je sazrijelo vrijeme za početak istinskog političkog dijaloga, pri čemu inzistira na unutarsirijskim pregovorima i međusobnom dogovoru, uz minimalno „sufliranje“ vanjskih čimbenika. To je, naravno, teško postići jer je razmrvljena umjerena oporba ili pod utjecajem Saudijske Arabije ili Turske, ili pak Katara, pri čemu je glavnina snaga sirijskih Kurda (koji se, zapravo, oružano nikada nisu suprostavljali sirijskoj vojsci i obratno) pod čvrstim nadzorom Sjedinjenih Država. Sirijsku vojsku pak podupiru različite iračke i libanonske šijtske organizacije pod punim nadzorom Irana, čijoj se nazočnosti na sirijskom tlu oštro protivi veći dio tzv. umjerene oporbe. Rusija sada aktivno priprema održavanje svesirijskog nacionalnog kongresa, također u Sočiju, na kojem bi trebali sudjelovati predstavnici svih sirijskih etničkih grupacija, uključno i Kurda (po pitanju kurdskog sudjelovanja Moskva i Ankara se najviše i razilaze). Na taj način Moskva nastoji minimalizirati važnost Ženevskih pregovora, nastojeći postići unutarsirijski konsenzus kojeg bi onda Ženeva morala „amenovati“, čime bi se de facto utjecaj SAD na zbivanja u toj zemlji sveo na promatračku ulogu.
Turska razmišljanja:
Mediji u Turskoj uglavnom su zadovoljni trojnim samitom u Sočiju i pridali su mu veliku pozornost. Međutim, unutar tih ocjena ima i stavova prema kojima Turska unutar „Jalte u Sočiju“ (medij „Haber Türk“ usporedio je taj sastanak s trojnim sastankom na Jalti 1945.g. na kojem se krojila europska budućnost, dok se u Sočiju kroji budućnost Sirije), nema dovoljno važnu ulogu. Pritom su raznoglasja između Turske i Rusije po pitanju sirijskih Kurda ostala jednaka kao i do tog sastanka, što onemogućuje govoriti o nekom važnijem napretku. S druge strane, primjerice, umjereno oporbeni medij Hürriyet Daily News piše, kako je, sviđalo se to nekome ili ne, Rusija, umješavši se u sirijski rat, potpuno izmijenila tijek događaja i postala ključni igrač koji slobodno razgovara sa svim stranama sukoba. A Turska, navodi se dalje, upravo zahvaljujući Rusiji nije postala ključni igrač na Bliskom istoku (planovi smijenjenog premijera Davutoglua) već se vratila na svjetsku arenu kao sudionik pregovora za međunarodno riješenje krize. Postoje turski mediji koji iskazuju i „tursku zabrinutost dogovorom između SAD-a, Rusije i Sirije“ iza njezinih leđa. Zanimljiv je i osvrt provladinog medija Sabah, koji u članku „Zašto u Sočiju nije bilo SAD-a?“ navodi, kako je glavni cilj sirijskog rata bio prevrat u Turskoj ali da je taj plan propao, pri čemu je turska operacija „Štit Eufrata“ raskrinkala vanjske sponzore „Islamske države“. Novina navodi kako je slijedeći američki plan razdijeliti Siriju duž Eufrata, slično Berlinskom zidu.
Iranska razmišljanja:
Stavovi iranskih medija o sastanku u Sočiju, kada iz njih odstranimo redovite ideološke protuizraelske premise i one o Iranu kako ključnom čimbeniku bliskoistočne stabilnosti, najvećim su dijelom vrlo pozitivni. Kao glavni uspjeh trojne koalicije u Iranu se navodi poraz „Islamske države“ u Siriji, nakon čega uskoro slijedi i politička stabilizacija stanja. Državni mediji poglavito veličaju ulogu iranskog predsjednika Rouhanija i ruskog čelnika Putina, a „suradnja između Moskve i Teherana pomoći će učvršćenju regionalnog mira i stabilnosti“ („Iran Daily“). U drugom dijelu članka toga medija navodi se kako je „Iran srušio jednu od mnogobrojnih američko-cionističkih urota, dio kojih je bio i ISIL“. Portal IranPressNews pozornost je posvetio činjenici da je uoči samita, u Soči stigao i sirijski predsjednik Asad, koji je na sastanak s Putinom, za razliku od drugih državnika, stigao ruskim zrakoplovom. Pojedini iranski mediji hvale i „povijesnu ulogu“ turskog predsjednika Erdogana bez čije bi suradnje bilo nemoguće postići ovakve uspjehe u Siriji, pri čemu se spominje i prijedlog Turske i Irana o odbacivanju dolara kao međusobnog sredstva plaćanja, o čemu je suglasan i ruski čelnik.
Zaključak:
Velikih frontalnih vojnih operacija u Siriji više neće biti i to je činjenica od koje polaze sve najnovije političke inicijative i koja određuje njihovu – do sada neviđenu dinamiku. Svima je jasno da se kreće u završnu fazu riješenja sirijskog sukoba koji se, kao i svi ratovi prije i poslje njega, moraju „amenovati“ nekakvim formalnim dokumentom (o porazu ili pobjedi neke od strana, ili pak sporazumom o pomirbi, podjeli zemlje i sl.). Kontrola vojnog stanja na terenu obično je ključni čimbenik političke prevage na ovu ili onu stranu iako to ponekad može biti kratkoročnog vijeka. Nije mali broj primjera vojski i država koje su pobijedile u ratu, a izgubile u miru. A upravo je Sirija idealna podloga za tako nešto jer se oko te zemlje okupljaju različita krhka savezništva, pucaju nekad neraskidive veze, heroji postaju zločinci, a teroristi i kukavice političari (svaka sličnost s Hrvatskom uopće nije slučajna). Jedna od država koje kvalitativno mogu utjecati na budući tijek događaja svakako je Turska. Njezini ishitreni potezi (poput rušenja ruskog bombardera 2015.g. i dovođenje svijeta na rub globalnog rata), naknadna ponizna kajanja, vanjskopolitička vrludanja i nagli zaokreti koji su je iz glavnog američkog saveznika lansirali u ruski zagrljaj, nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Ankara na taj način traži najbolje uvjete za ostvarenje dijela svojih nacionalnih interesa ali i riskira, zbog nepovjerenja koje prema njoj zbog toga imaju obje vojne velesile, da eventualnim američko-ruskim dogovrom o Siriji zapravo ostane bez ičega. Osobno mislim kako Turska ovaj put, poučena iskustvom, neće učiniti ništa tako dramatično i da neće ponovo oštro okrenuti leđa Rusiji u zamjenu za spomenuta obećanja predsjednika Trumpa. Ankara više nema komoditet za novo zaoštravanje svojih odnosa s Moskvom jer bi to značilo njihov dugorajan prekid i nestabilnost po obje zemlje čiji se interesi itekako isprepliću ne samo u Siriji nego i na Kavkazu i u Srednjoj Aziji pa su korektni odnosi nužan preduvjet za očuvanje stabilnosti. Dvije su države u međuvremenu pokrenule i niz strateških gospodarskih i energetskih projekata, poput plinovoda „Turski tok“ i prve turske nuklearke „Akkuyu“ i još puno toga. Možda i najvažnije, Turska je suradnjom s Rusijom polučila status jedne od tri države koje danas dominiraju upravljanjem sirijskim vojnim i političkim procesima (uz Rusiju i Iran), a rizično odbacivanje takvog dostignuća i svrstavanje u nekakav novi prosaudijski (ili proamerički) blok po Siriji, u kojem je ona, uostalom, na početku čvrsto i predano i sudjelovala i koji nije polučio uspjeh, prijeti joj opet nekom drugorazrednom ili trećerazrednom ulogom. Osim toga, tu je i pitanje Kurda u čijim strukturama Moskva i dalje ima dostatno snažan utjecaj za stvaranje neugodnosti Turskoj. Tu je i problematika oko Katara, velikog turskog regionalnog saveznika kojeg Saudijska Arabija, na inicijativu SAD-a, sada nastoji izopćiti iz arapskog svijeta i lišiti ga mogućnosti vođenja samostalne vanjske politike. A po pitanju Katara, Turska najveću potporu ima upravo u Iranu koji je također čvrsto stao uz Dohu. Naravno, stvari po Tursku nisu jednostavne jer ona je i dalje članica NATO saveza (što želi i ostati), a s EU ostvaruje najveći dio svojih gospodarskih interesa. Zato će Ankara svakako pokušati aktivno sudjelovati i u Ženevskim razgovorima ali pritom neće odbaciti Astanski mirovni proces i dogovore s Rusijom i Iranom kao najbolji alibi za eventualne nove američke protuturske akrobacije (poput prošlogodišnjeg pokušaja vojnog udara). A na svojevrsnu kurdsku autonomiju u Siriji Ankara će morati pristati prije ili kasnije, a u tom bi se slučaju kurdske vojne snage inkorporirale u sirijsku vojsku pa pravog razloga za zabrinutost Turska zapravo i ne bi imala.
S druge strane, Putin je sve svoje napore uložio u organizaciju spomenutog svesirijskog Kongresa u Sočiju. Po meni se radi o ishitrenoj inicijativi jer se trojka još nije uspjela dogovoriti oko sudjelovanja u njemu i predstavnika sirijskih Kurda (čemu se protivi još samo Ankara, a na to je, osim Teherana, pristao i Damask). Očekivanje Moskve da će Ankara sada popustiti, nakon što je zbog pružanja vojne pomoći Kurdima ona svjesno potrgala čak i svoje odnose sa Sjedinjenim Državama, je iluzorno. Osim toga, rad svesirijskog Kongresa, ukoliko se uopće i održi, dezavuirat će oživljeni Ženevski pregovori pod agendom UN-a. Postinuto jedinstvo prosaudijske sirijske oporbe uopće nije u ruskom nacionalnom interesu iako je stvaranje jedinstvene oporbene pregovaračke platforme u Ženevi prekjučer pozdravio ruski ministar vanjskih poslova Lavrov. Naravno, moramo dopustiti da on puno više zna koje se igre vode i zašto, a da mi nastupamo samo s pozicije analiza informacija kojima baratamo. A baš prema njima mi se čini kako će obnovljeni Ženevski proces, na način kako je sada zamišljen, predstavljati kotač unatrag i stvari u Siriji u političkom smislu vratiti na početak tj. na pozicije suprostavljenih strana kakave su bile uoči ruskog vojnog ulaska u Siriju. Štoviše, dat će novi legitimitet i brojnim, u vojničkom smislu na terenu potpuno poraženim ili minornim snagama, ali, što je još opasnije, i različitim islamističkim elementima koji se pod krinkom oporbe još kriju u naručju prosaudijske terorističke organizacije „Jabhat al-Nusra“. Iz tog razloga nisam optimist niti pobornik bilo kakvih zvučnih i širokih međunarodnih konferencija o Siriji jer su uvjek pokazivale neučinkovitost, a najviše taštinu glavnih svjetskih i regionalnih silnica. Mislim kako bi bilo bolje ići postupnim putom unutarsirijskog dijaloga i pomirbe različitih plemenskih organizacija na terenu i po horizontali i po vertikali s vladom u Damasku, a nakon toga stvoriti pretpostavke za poštene i transparentne izbore i uređenje zemlje. U suprotnom, glamurozne i glomazne međunarodne konferencije, na kojima se po skupim hotelima šepure i egzotične koktele ispijaju navodni narodni predstavnici i njihovi strani mentori, neće dovesti ni do čega osim do konačnog raspada Sirije. A možda je to upravo i cilj moćnika?
Zoran Meter: DRAMATIČNI PREOKRET – NA POMOLU ZAVRŠETAK SIRIJSKOG RATA?
Original možete pronaći na geopolitika.news