Zoran Meter: KOJA JE POZADINA UKRAJINSKE PSEUDO-VOJNE AKCIJE U CRNOM MORU?

0
387

Nedavna, pseudo-vojna operacija ukrajinske vojske, preciznije – dolazak njihova tri vojna broda u zonu Kerčskih vrata, gdje su oni gotovo cijeli dan plovili unutar ruskih teritorijalnih voda (čak i u odnosu na granice između dviju država prije ruskog pripajanja Krima) i „igrali se gluhog telefona“ s ruskom obalnom stražom ignorirajući njihove zahtjeve za žurno povlačenje, nije imala baš nikakvog vojnog značaja i unaprijed se znalo kako u slučaju ukrajinske tvrdoglavosti  može završiti jedino onako kako je i završila – zarobljavanjem ukrajinskih brodova i mornara, jer bi na isti način postupile i sve druge granične postrojbe bilo koje normalne svjetske države i to, vjerojatno, i puno prije nego što su to učinile one ruske. Moskva je, naime, u startu znala kako je posrijedi klasična provokacija, a ne smišljena operacija, usmjerena na vojnu ili sigurnosnu ugrozu po ruski teritorij, objekte ili građane. Ali zato njezina strpljivost kod mnogih slabije upućenih poznavatelja geopolitičkih prilika u Europi i na globalnoj razinim izaziva nerazumjevanje i čini im se kao znak ruske slabosti. Međutim, ni o kakvoj slabosti tu nije riječ jer bi ruska vojska u vrlo kratko vrijeme, da to uistinu želi, riješila bilo kakav sigurnosni problem uz svoju granicu s Ukrajinom i još puno više od toga. Ovakva razmišljanja obično se potkrepljuju argumentima, da bi identično posloženu vojnu situaciju u svojim teritorijalnim vodama, primjerice, američka ili izraelska vojska energično riješile bez previše priče i višesatnog natezanja i to sasvim sigurno puno oštrije i s puno većim posljedicama po onoga tko bi se to uopće usudio učiniti. Jer nije u pitanju samo sigurnosni aspekt, nego, još i više, onaj reputacijski – ugled u očima međunarodne zajednice, domaće i svjetske javnosti, što je itekako važno. Osim toga, pobornici teze o ruskoj pretjeranoj popustljivosti u odnosu na Ukrajinu u obzir uzimaju i činjenicu, itekako vezanu uz spomenuti incident, da ukrajinski vojni brodovi od proljeća ove godine nasilno u ukrajinske luke presreći i prepraćuju teretne brodove koji tiču krimske pomorske luke, a najčešće upravo one ruske, pri čemu redovito na njima zadržavaju i sve članove posade i kapetane, a prijeti im se i kaznenim progonom zbog nepoštivanja ukrajinskih zakona jer je Krim za Kijev još uvijek sastavni dio Ukrajine, a granica s njim samo administrativna, a ne državna. Ruska strana na takve ukrajinske poteze ulagala je do sada samo oštre prosvjede i najavljivala pojačanu zaštitu plovidbenih ruta. Na rusku suzdržanost ne samo prema Ukrajini, već i globalno s obzirom na ono što joj se događa, nedavno se (samo s po Moskvu pozitivnim, a ne omalovažavajućim predzanakom u smislu aluzija na nekakvi kukavičluk), oglasio i ugledni bivši njemački političar, stručnjak za međunarodne odnose i bivši državni tajnik tamošnjeg ministarstva obrane Willy Wimmer u intervjuu za Pars Today Deutch. Naglasio je kako „Zapadni svijet stoji na rubu kolapsa“, pri čemu je pohvalio veliku rusku suzdržanost na sve provokacije jer bi, u protivnom, do tog kolapsa već davno došlo.

Loading...

Azovsko more, zatvoreno more kojeg dijele Rusija i Ukrajina

Pa zašto su se onda Ukrajina i predsjednik Petro Poroshenko, bez čijeg se odobrenja akcija u Kerčskim vratima sigurno ne bi pokrenula, odlučili na takav čin, bez ikakve perspektive za promjenu vojno-sigurnosnog stanja u tom dijelu Crnog mora u ukrajinsku korist? Odgovora je nekoliko:

1.      Najčešće spominjani je onaj, o predstojećim ukrajinskim predsjedničkim izborima, koji se održavaju za dva mjeseca, u ozračju krajnje nepopularnosti aktualnog predsjednika Poroshenka (ima svega oko 8% potpore građana, prema ukrajinskim istraživanjima javnog mišljenja prije spomenutog incidenta);

2.      Do incidenta je bilo primjetno poboljšanje odnosa na relaciji EU-Rusija, intenzivirano nakon uvedenih jednostranih američkih sankcija protiv Irana i povlačenja SAD-a iz nuklearnog sporazuma s Teheranom;

3.      Američka najava jednostranog povlačenja iz Sporazuma s Rusijom o raketama malog i srednjeg dometa;

4.      Miniranje bilo kakvog pokušaja za početak  konstruktivnog dijaloga Putin-Trump, čiji se susret najavljivao na summitu G20 u Argentini;

5.      Američko-ruska energetska bojišnica na tlu Europe.

Što se tiče prve točke, tu je sve jasno: incident u Crnim moru predsjedniku Poroshenku je vrlo brzo poslužio za uvođenje ratnog stanja na rok od 30 dana u 10 istočnih ukrajinskih regija, u kojima je ionako stanje popularnosti po vladajuću političku elitu u Kijevu najlošije. Radikalizacija stanja i najava „ruske vojne agresije“ koja samo što nije počela (Rusija, prema ukrajinskim izvorima gomila vojne efektive na njezinim granicama i samo je pitanje dana i sata kada će Ukrajinu i napasti), sigurno može polučiti kratkoročni efekt homogenizacije ukrajinskog naroda oko svog političkog i vojnog vrha. Međutim, kako niokakvoj stvarnoj ruskoj vojnoj intervenciji nema govora niti će ga biti, ta homogenizacija bit će vrlo kratkog daha, a njezin politički efekt dvojben.

Međutim, posve su druga stvar preostale navedene točke. Njihova analiza daje puno jasniju sliku pozadine ukrajinske pseudo-vojne operacije, izvedene, naizgled, bez ikakvog razumskog smisla.

Tako je, u odnosu na točku 2. najprije potrebno kazati ono što svi u Europi dobro znaju, a o čemu šute: Sjedinjene Države su jedini i stvarni kurator ukrajinske  vanjske i sigurnosne politike nakon revolucije u Kijevu iz veljače 2014.g., koje, u uvjetima slabljenja svog utjecaja na procese unutar EU nakon dolaska predsjednika Donalda Trumpa na vlast i njegove oštre politike prema Bruxellesu (sigurnosne, gospodarske i energetske), upravo kroz Ukrajinu imaju najbolji i najjednostavniji način za snažan pritisak na EU i njezine ključne članice, prije svih Njemačku. Proteklih su mjeseci zato i intenzivirana politička „hodočašća“ na relaciji Moskva-europske prijestolnice (Putin-Merkel-Macron-Salvini-Orban), kao pokušaj protuodgovora na Trumpovu agresivnu politiku, dodatno pojačanu zbog europskog nastavka potpore sporazumu o iranskom nuklearnom programu, u uvjetima kada je Washington protiv Teherana pokrenuo nikada veće sankcije. U tim se „hodočašćima“, osim pokušaja relaksacije odnosa EU-Rusija, razgovoralo i o novoj rundi produljenja europskih proturuskih sankcija koje štete i europskoj strani, o čemu već otovoreno govore neke članice Unije, poput Italije. Međutim, nakon incidenta u Crnom moru sva ova nastojanja mogu pasti u vodu i sve se iznova vratiti na početak. Štoviše, može krenuti i u još gorem smijeru po pitanju odnosa EU-Rusija po različitim aspektima.

O točki 3: nedavni američki ultimatum Rusiji, objavljen od strane američkog državnog tajnika Mikea Pompea i glavnog tajnika NATO saveza na sastanku ministara vanjskih poslova članica NATO saveza u Bruxellesu, kojim se od te zemlje traži da u roku od 60 dana počme provoditi obveze iz Sporazuma o uništenju raketa malog i srednjeg dometa iz 1987. ili će se SAD iz njega povući, djelomično je inspiriran i crnomorskim incidentom (upravo je tako rečeno u State Departmentu). Naime, u uvjetima kada SAD žele provesti svoj, već puno ranije osmišljen izlazak iz raketnog sporazuma s Rusijom, za Washington je nužno pokazati svojim europskim partnerima kako njega krše upravo Rusi (koji su eto, sada je to i „vidljivo“, spremni na sve pa i na uporabu sile), a kako bi onda na europsko tlo mogli lakše i „argumentirano“ razmjestiti svoje rakete kopnenog baziranja malog i srednjeg dometa. Ukrajinska pseudo-vojna operacija za to im je idealan podložak, kojeg su se odmah i požurile iskoristiti.

O točki 4: crnomorski incident, svega dan uoči summita G20 u Argentini na kojem se trebao održati sastanak Trump-Putin, rezultirao je Trumpovim odustajanjem od istog, svega 5 sati nakon što ga je i sam javno potvrdio. Na taj su način Trumpovi domaći politički suparnici, ali i jastrebovi unutar vojnih krugova, ostvarili svoj cilj i sprječili sastanak koji im nikako nije u interesu, kao niti relaksacija američko-ruskih odnosa u cjelini. Jasno je kako Trump nakon spomenutog incidenta za koji su svi uglas optužili Rusiju nije mogao drukčije postupiti, a da ne ugrozi svoj predsjednički položaj. A ukoliko je to tako, a čini se da je, može se postaviti pitanje, koliko je Trump sada uopće sposoban donositi ključne odluke i upravljati američkom politikom, potpisivati različite sporazume? Je li na djelu prava erozija američkog političkog sustava, koji sve više iskače iz zadanih institucionalnih okvira i pretvara se u stranačko-klanovske interesne obračune u kojima se ne biraju sredstva?

O točki 5: crnomorski incident poslužio je ukrajinskoj delegaciji koja je nazočila sastanku u Bruxellesu da zatraži zaustavljanje izgradnje plinovoda „Sjeverni tok 2“, uvođenje novih sankcija protiv Rusije i dolazak brodova NATO saveza u Azovsko more. Sve navedeno (osim zadnjeg zahtjeva, koji NATO nikada neće ispuniti jer bi gotovo sigurno značio i direktan sukob s Rusijom, koja u postojećim napetim odnosima njegove brodove nikada ne bi propustila kroz svoje teritorijalne vode, k tome još i na po sebe tako sigurnosno osjetljivom prostoru kakvo je Azovsko more i krimski poluotok na kojem je stacionirana ruska Crnomorska flota) identično je i zahtjevima SAD-a. Na službenoj web stranici američkog State Departmenta nedavno je objavljeno, ni manje ni više nego da zbog incidenta u Kerčskim vratima, Europska unija mora odustati od realizacije projekta „Sjeverni tok 2“. „Kerčski incident mora postati dokaz za sve europske partnere, kako je izgradnja „Sjevernog toka 2“ loša ideja…“, navodi se u izjavi neimenovanog predstavnika State Departmenta, objavljenoj na službenoj web stranici. Takav je stav argumentiran time, da će dodatna plinovodna infrastruktura oko Ukrajine sniziti mogućnost „sprječavanja ruske agresije“. Pri tom je predstavnik State Departmenta izjavio kako je to pitanje već razmotreno s njemačkom vladom, koja je, nakon incidenta u Kerčskim vratima počela više slušati Bijelu kuću. Ovo nije niti potrebno previše obrazlagati u kontekstu američko-ruskog energetskog rata za europsko energetsko tržište, koji je već dugo u tijeku. SAD otovreno izjavljuje svoje protivljenje izgradnji tog plinovoda, a željet će spriječiti i dostavu ruskog plina u EU kroz drugu cijev plinovoda „Turski tok“ koja bi se gradila ukoliko za nju Bruxelles iskaže interes i osigura jamstva da neće doživjeti sudbinu nikada realiziranog „Južnog toka“ 2014.g., stopiranog, gle čuda, upravo zbog pokrenute ukrajinske krize.

A prošlotjedni incident u Kerčskim vratima poslužio je kao primjer i za Federicu Mogherini, šeficu EU diplomacije, koja je u svom govoru na sveučilištu Harvard izjavila kako su „događaji u Azovskom moru neposredno kršenje pravila mirovnog poretka u Europi“. Ona se suprostavila tome da umjesto postojećeg mirovnog poretka na pozornicu stupi „zakon džungle“ i naglasila, kako samo zajednički napori EU i SAD-a mogu omesti ruska nastojanja za „rušenje svjetskog poretka“. Istom prigodom i na tom istom mjestu predstavnik State Departmenta je izjavio kako će NATO savez na sastanku u Bruxellesu morati dati jedinstveni odgovor na ruske poteze. „Mi želimo da naši saveznici pokažu kako zauzimaju vodeće položaje. Taj je problem puno bliži njihovom domu nego našemu. Postoji puno stvari koje su SAD učinile i nastavit će činiti za Ukrajince. Ali mi se želimo uvjeriti da ćemo ovaj tjedan završiti s jedinstvenim stavom kojeg ćemo razraditi zajedno sa saveznicima, kako bismo imali cjeloviti odgovor“. SAD podupiru Ukrajinu oko zaštite nacionalnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti i željele bi da „europski saveznici na sebe preuzmu značajniju odgovornost za sigurnosni problem, koji se nalazi svega 200 milja od granice s Njemačkom“. „Čin agresije u Kerčskim vratima označio je vidljivu eskalaciju ruskih poteza, i to je bilo prvi put kada su oni otvoreno uporabili silu i bili vrlo odlučni“, zaključio je američki diplomat.

Dakle, iz svega se ovog može jasno razaznati kome je spomenuti incident u Crnom moru i zbog čega bio u interesu, a kome nije, ili preciznije: tko je iza njega stajao u smislu planiranja i tajminga njegove operacionalizacije. Teško da je to bila solo izvedba u Ukrajini ionako krajnje oslabljenog predsjednika Poroshenka. I zato taj incident nikako nije bio nepromišljeni hir ukrajinskog političkog vrha, izvan svakog logičnog smisla. Upravo suprotno: neznatni vojni gubici (tri mala broda i nekoliko mornara, koji će prije ili kasnije Ukrajini biti vraćeni) nisu ništa u usporedbi s golemim geopolitičkim ulozima i probicima.

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news