Zoran Meter: NESUGLASICE U NATO SAVEZU OKO IRANA

0
145

Iran se igra s vatrom, prešavši granicu zaliha obogaćenog urana – prokomentirao je američki predsjednik Donald Trump vijest da je Iran proizveo više od 300 kilograma nuklearnih komponenti. Naime, radi se o limitu, određenom u sklopu sporazuma o iranskom nuklearnom programu iz kojega se se SAD jednostrano povukle u svibnju prošle godine i uvele oštre sankcije protiv Teherana, nakon čega je ovaj u više navrata upozoravao o svom napuštanju toga sporazuma ukoliko njegovi europski potpisnici ne počnu provoditi svoje obveze tj. omoguće nastavak slobodne trgovine s Iranom usprkos američkim sankcijama. Kako se to još uvijek ne događa (radi se prije svega o izvozu iranske nafte u EU i diljem svijeta), Iran je počeo s postupnim smanjenjem izvršenja preuzetih obveza.

Trump je u prošlotjednom intervjuu Fox Newsu ponovo najavio mogućnost vojnog napada na Iran nakon što je time već zaprijetio i prošli mjesec, poslije iranskog obaranja američkog vojnog drona južno od Hormuškog tjesnaca. „Ne smije se dozvoliti Iranu posjedovanje atomskog oružja, ne smije se dozvoliti nekim drugim zemljama imati atomsko oružje. To je previše riskantno“, izjavio je u intervjuu američki čelnik.

Međutim, čini se kako iranski državni vrh nije previše impresioniran najnovijim Trumpovim prijetnjama te je, nakon što je prošli mjesec Korpus straže islamske revolucije nekažnjeno oborio američki vojni dron, u nedjelju, 7. srpnja, učinio i novi korak – najavivši početak obogaćivanja urana na razinu veću od 3.67% (zamjenik iranskog ministra vanjskih poslova Abbasi Arakchi). Iako su „vrata za diplomaciju još uvijek otvorena“, izjavio je iranski diplomat, nužne su nove inicijative za riješenje nastale situacije.

Tako, nakon SAD-a, čini se kako i Iran definitivno odustaje od međunarodnog nuklearnog sporazuma, očito izgubivši strpljenje u iščekivanju konkretnih poteza ostalih potpisnica istog – prije svega triju članica EU: Njemačke, Francuske i Velike Britanije, koji bi vodili do nastavka produljenja normalnih gospodarskih odnosa s Teheranom, poremećenih nako jednostrano uvedenih američkih sankcija, prije svega na iranski energetski i financijski sektor.

Iran je, zapravo, od svibnja prošle godine i uvođenja američkih sankcija jedini u potpunosti provodio preuzete obveze iz potpisanog sporazuma. Ovim je iranskim odgovorom Trumpova administracija, čini se, i dobila ono što je htjela – konačan „pad“ nuklearnog sporazuma kojeg je ona smatrala štetnim po SAD usprkos tome što su ga upravo Sjedinjene Države same i inicirale i bile glavni sukreator njegovih odredbi i usvajanja u srpnju 2015. godine. Osim Irana i SAD-a, ostale zemlje potpisnice bile su još i spomenuti EU trojac, kao i Rusija i Kina. Sporazum je od Irana tražio velike i striktno precizirane restrikcije u razvoju njegovog nuklearnog programa (čega se Teheran sve ove godine i pridržavao, a što su potvrđivala i redovita izvješća Međunarodne agencije za atomsku energiju – zadužene za nadzor provedbe preuzetih obveza), a zauzvrat je istodobno obvezao drugu stranu na ukidanje UN-ovih sankcija protiv Irana, kao i jednostranih američkih sankcija i sankcija EU protiv te zemlje. Između ostalog, jedna od glavnih odredbi sporazuma bila je iranska obveza kako u idućih 15 godina neće obogaćivati uran na razinu veću od 3,67%, da neće stvarati zalihe obogaćenog urana veće od 300 kilograma, kao i da se neće baviti proizvodnjom atomskih bombi.

Trump postojano ukazuje na iransku opasnost i izjavljuje kako Iranu nikada neće dozvoliti proizvodnju nuklearnoga oružja, što je, naizgled, apsurdno, jer su upravo SAD jednostrano poništile nuklearni sporazum koji je i bio najbolje jamstvo da se to neće dogoditi. Međutim, nema tu, zapravo, nikakvoga apsurda. Naime, Trumpova administracija ima  posve drugi politički cilj nego što je to zabrana nuklearnog naoružanja: svrgavanje iranske vlade i potpuna promjena političkog i društvenog ustroja te zemlje, a što nastoji ostvariti isključivo oštrim sankcijama i potpunom blokadom iranskog izvoza nafte, kojima bi se, prema zamislima Washingtona, trebala priključiti prije svega Europska unija ali i ostali „civilizirani“ svijet.

Nesuglasice u NATO savezu oko Irana

Međutim, EU ne dijeli mišljenje Washingtona i to iz dva ključna razloga: prvo, Unija ima razvijene gospodarske odnose s Teheranom, uključno i one energetske, pri čemu je važno naglasiti da je EU peta po veličini svjetska uvoznica iranske nafte; i drugo, EU se boji prekida važenja nuklearnog sporazuma i posljedničnog dodatnog zaoštravanja ionako velike napetostii, koje bi moglo rezultirati izbijanjem rata na Bliskom istoku, s opasnim posljedicama i po samu Europu. U EU to svi dobro znaju i ne pristaju na američke „ratne igre“. Nedavno je, nakon bliskoistočne turneje, strategiju Trumpove administracije po Iranu savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost John Bolton u Jeruzalemu pokušao objasniti i ruskom šefu Službe za nacionalnu sigurnost Sergeyu Narishkinu, kao i (manje važno) izraelskom kolegi iz sfere nacionalne sigurnosti koji ju je on i bez toga jako dobro znao. Istodobno je, 26. i 27. lipnja v.d. američkog ministra obrane Mark Esper u Bruxellesu, na sastanku s ministrima obrane članica NATO saveza, zatražio formiranje nove strategije za borbu s iranskom ugrozom. Međutim, europske članice saveza podupiru riješenje problema oko iranskog nuklearnog programa putom pregovora i smatraju kako je nužno pronaći varjantu koja će biti korisna objema stranama i neće dovesti do raspada postojećih sporazuma s Iranom.

Za razliku od EU, Sjedinjene Države Iran sankcijama žele „satrati s lica zemlje“, što, zapravo, znači dovođenje do kolapsa njegovoga gospodarstva, onemogućavanja razvoja i modernizacije njegove vojske, i, konačno, do svrgavanja državne vlasti i teokratskog ustroja te zemlje. Naravno – ukupni, konačan cilj bio bi inkorporiranje Irana u američku zonu utjecaja. EU (prije svega njezin spomenuti trojac), s druge strane ima svoje gospodarske interese i svjesna je važnosti Irana za stabilnost šire regije, a nuklearni sporazum joj tu stabilnost najbolje i jamči. Sve ostalo su samo dodatni i nepredvidljivi rizici.

Dakle, strateške  pozicije prekooceanskih saveznika po Iranu su dijametralno suprotne. Pri tom geografski položaj Irana jasno ukazuje koji je od tih dvaju saveznika ranjiviji. EU je po pitanju Irana bliža poziciji Rusije i Kine, koje također govore o neprihvatljivosti vojnog sukoba s Iranom zbog svoje nacionalne sigurnosti – poglavito se to tiče Rusije koja s tom regijom neposredno i graniči. Osim što bi u slučaju rata „rijeke“ kapitala iz regije umjesto prema EU potekle u smjeru SAD-a (što bi Trumpu osiguralo visoki rast američkog gospodarstva), pokrenuo bi se i novi, još veći izbjeglički val nego li je to bio ovaj dosadašnji, ali on bi se (za razliku od kapitala), prije svega nasukao na europskoj sredozemnoj obali i u balkanskoj regiji.

Ali usprkos svemu mala je vjerojatnost da SAD same, bez svojih saveznika, počmu rat protiv Irana. Ta je vjerojatnost još i manja ukoliko u obzir uzmemo i čimbenik američkih predsjedničkih izbora koji se održavaju iduće godine. Još je nešto bitno naglasiti: današnje američke vojne snage u regiji, koliko se god naglašavala njihova superiornost i učinkovitost (poglavito ona od strane zračnih snaga), znatno su manje u odnosu na čuvenu savezničku operaciju „Pustinjska oluja“ protiv Iraka – zemlje koja je bila puno lakši zalogaj nego li je to današnji Iran (Irak je tada bio i dodatno vojno i ekonomski oslabljen osmogodišnjim iscrpljujućim ratom protiv Irana koji je završio 1988.). Čak i za takav Irak vojne su pripreme za provedbu „Pustinjske oluje“ trajale oko 6 mjeseci. Naravno, SAD uvijek mogu nanijeti razorne dalekometne raketne napade na ključne iranske strateške ciljeve i nuklearne objekte, za što im nije potrebna koncentracija velike vojne sile u ljudstvu i tehnici. Međutim rizici po SAD, ukoliko djeluju samostalno, jednostavno su preveliki – kako oni politički tako i ekonomski zbog očekivanog enormnog skoka cijena nafte, ali i vojni, u smislu osjetljivosti njihovih baziranih snaga diljem regije i u Afganistanu.

Iranski „hibridni rat“ – istina ili mit?

Američki analitičari posljednjih tjedana često upozoravaju na iransku mogućnost vođenja tzv. hibridnog rata. Osim što Iran, prema njihovom mišljenju, može vojno ugrožavati sve točke u Perzijskom zaljevu, on može, budući da njegov cilj nije otvoreni rat sa SAD-om, provoditi taktičke operacije s prijetnjama za povećanje cijena nafte, koristiti svoje balističke rakete, dronove i „pametne mine“ za napade na naftne tankere, pokrenuti akcije terorističkih organizacija  u regiji i sl.

S tim se ocijenama američkih analitičara može i ne mora složiti, odnosno, može se složiti djelomično. Odmah se možemo suglasiti s ocijenom da Iran ne želi totalni rat sa SAD-om jer bi ga u svakom slučaju izgubio. Međutim, bilo bi nepravedno tvrditi kako se Iran zbog toga priprema za „hibridni rat“ (ma što da taj termin uopće znači, jer u čemu se „hibridni rat“ zapravo razlikuje od klasičnog – tradicionalnog rata? Nisu li balističke rakete i njihovi ciljevi, poput napada na tankere, naftna, infrastrukturna strateška postrojenja,  uvjek i bili sastavni dio svih ratnih operacija, kao, uostalom, i onog iračko-iranskog, kada su se raketama napadali protivnički tankeri i naftna infrastruktura, a cijene nafte skakale u nebo). Puno je korektnije od „zaigranosti s hibridnim ratovanjem“ kazati kako Iran svo vrijeme primarno pokušava djelovati politički i diplomatski, prije svega prema EU i njezinim ključnim članicama ili međunarodnim institucijama: od UN-a do Međunarodne agencije za atomsku energiju. Osim toga, umjesto tzv. hibridnog rata s iranske i velike vojne operacije s američke strane, puno prije možemo očekivati veliki psihološko-propagandno-medijski rat između Washingtona i Teherana, a što opet predstavlja instrumentarij klasičnog i tradicionalnog ratovanja, a ne nekakvih „hibridnih“ novotarija. Jedino što je u svemu tome novo jest vojna tehnologija koja se neprestano razvija – sve je ostalo konstanta kroz čitav niz stoljeća pa i tisućljeća: i način razmišljanja tj. želja za uništenjem protivnika, i konačni ciljevi tj. uspostava dominacije i vladanje prostorom, ljudima i resursima.

Zapravo, američko učestalo ponavljanje termina „hibridni rat“, koji eto prijeti od Irana, predstavlja psihološku „mišolovku“ za domaću i svjetsku javnost koja je, inače, potpuno svjesna američke totalne vojne nadmoći nad tom zemljom, pa sada pojava neke nove i tako zvučne iranske opasnosti – one „hibridne“, daje savršeni alibi za buduće protuiranske operacije od strane Trumpove administracije bez nužnog prevelikog političkog opravdavanja jednog takvog rizičnog i skupog poteza. Jer te su operacije onda same po sebi „nužne“, kao što su „nužni“ bili i pokrenuti američki ratovi protiv terorizma – nakon čuvenih terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001. godine – koji su rezultirali stotinama tisuća ubijenih civila i milijunima raseljenih u Afganistanu, Iraku, Libiji, Jemenu, Siriji, a da islamistički terorizam ne samo što nije iskorjenjen, već je i ojačao kao nikada prije.

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Loading...