Zoran Meter: OPASNE PUKOTINE MEĐU NATO SAVEZNICIMA (1)

0
92

Foto: REUTERS / Christian Hartmann

SAD Turskoj prijete izbacivanjem iz NATO-a; Nijemci negoduju zbog Trumpove vizije saveza

Loading...

Prošlotjedni summit NATO saveza, održan u Washingtonu povodom 70. godišnjice njegovog osnutka, trebao je svijetu pokazati njegovu monolitnost i ozbiljnost vezano uz daljnje kreiranje globalne politike sukladno interesima Zapada. Međutim, trebalo je samo malo dublje zaviriti u zbivanja na i oko spomenutog summita (u odnosu na ono što je hrvatskoj javnosti plasirano posredstvom većine domaćih medija), pa da shvatimo kako niti o monolitnosti, a niti o zajedničkim interesima njegovih ponajvažnijih članica više ne može biti riječi, barem ne u onom smislu kako je to izgledalo do samo koju godinu ranije. Ali krenimo redom.

Nedavno je portal Geopolitika News objavio komentar izjave savjetnika američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona, o tome, kako su SAD spremne Brazilu dati status glavnog saveznika izvan NATO saveza i s njim raditi po pitanju Venezuele (https://www.geopolitika.news/intervjui/komentari/sad-pozvale-brazil-da-napusti-briks-i-prikljuci-se-nato-savezu/). Na tu temu 2. travnja osvrnuo se i komentator njemačkog ZDF-a iz Washingtona Elmar Theveßen, pitajući se, zna li Trump kako Sjeveroatlantski ugovor iz 1949. g., daje mogućnost stupanja u Savez samo europskim državama (https://www.zdf.de/nachrichten/heute/eine-nato-nach-trumps-geschmack-kommentar-100.html)? Međutim, navodi dalje njemački autor, to nema nikakvu važnost jer američki predsjednik želi pretvoriti NATO u „savez ulizica i poslušnika“. K tome, tko s njim nije suglasan, trpi posljedice „mržnje“. I glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg može se suočiti s takvim odnosom tijekom svog posjeta Bijeloj kući ovoga tjedna. Ali za razliku od Jaira Bolsonara (predsjednik Brazila, op. ZM.),Trumpovog istomišljenika i pobornika oštre politike, Stoltenberga smatraju „krpom“ zato što nije mogao primorati članice Saveza, prije svih Njemačku, na ispunjenje svojih financijskih obveza. Pri tom se ne radi samo o novcu, navodi dalje komentator ZDF-a. Trump želi ne samo da saveznici troše 2% svog BDP-a na obranu, već i da podupiru njegovu vladu u potezima protiv Irana i Kine, trpe provokacije od strane Rusije i bespogovorno podupiru njegove planove o povlačenju iz Afganistana. „Tko se potčini, bit će nagrađen“, navodi Elmar Theveßen. U duhu šefa Bijele kuće je i ideja uzimanja novaca od onih država u kojima se nalazi američka vojska. On poziva ne samo kompenzirati troškove razmještaja američkog kontingenta, već i na uplatu SAD-u 50%-nih dopunskih sredstava. To će postati „početak kraja“ saveza koji se temelji i na dobrovoljnosti ali i na potpunoj solidarnosti, i nikada nije imao cilj zaraditi na vojnim operacijama, navodi komentator njemačke televizije ZDF iz SAD-a. Summit, kojim će se obilježiti 70.-a godišnjica NATO saveza može prerasti u katastrofu, navodi Theveßen. Trump će, možda, odgoditi svoju inicijativu do sastanka šefova država i vlada članica NATO saveza krajem ove godine, ali njegove ugroze svejedno imaju efekt. Pitanje je, hoće li Stoltenberg doći u Bijelu kuću kako bi mu jednostavno dali zapovijed, ili će on ipak podsjetiti Trumpa na vrijednosti NATO saveza, koji je 70 godina omogućavao SAD-u biti slobodnom državom, razvijati se, a isto tako osiguravao sigurnost i Amerikanaca, zaključuje autor.

Prije negoli se osvrnemo i na druge probleme unutar NATO saveza, pogledajmo, zapravo, koliko se njemačka i američka politika nastavljaju udaljavati jedna od druge. To se najbolje može sagledati po pitanju Rusije i to kroz dva aspekta: proturuskih sankcija; i energetske suradnje s Moskvom. A kako djeluju Zapadne sankcije protiv Rusije i koliko one, barem kada su u pitanju najvažnije članice EU gube na intenzitetu, usprkos nastavka slične političke retorike iz vremena kada su i uvedene 2014. g. zbog ukrajinskog sukoba i ruskog pripojenja Krima, svjedoči i slijedeća vijest:

3. ožujka, u Rusiji, u Podmoskovlju, otvorena je velika tvornica njemačkog proizvođača automobila Mercedes-Benz, prva takva na teritoriju Rusije, dok je u prestižnom dijelu Moskve otvoren i novi suvremeni prodajni salon automobila Mercedes. Na održanoj svečanosti otvaranja velike tvornice, koja u maksimalnoj fazi rada planira godišnje proizvoditi 25 tisuća automobila i koja će zapošljavati više od tisuću radnika za čiju je obuku u Moskvi otvorena i posebna škola, glavni gosti bili su ruski predsjednik Vladimir Putin, njemački ministar gospodarstva i energetike Peter Altmaier, kao i predsjednik koncerna „Daimler“ Dieter Zetsche. Ova investicija njemačkog koncerna  iznosi 250 milijuna eura.

Vijest je interesantna i u kontekstu prijetnji američkog predsjednika Donalda Trumpa novim carinama protiv EU, prije svega onima koje se odnose na uvoz europskih automobila u iznosu od čak 20%. Pošto je upravo njemačka auto-industrija od ukupne europske najzastupljenija na američkom tržištu, nije tajna kako bi upravo ona u takvom scenariju pretrpjela i najveće gubitke. Ulazak „Daimlera“ na rusko tržište kroz pokretanje vlastite proizvodnje i direktne prodaje itekako je pomno razrađen poslovni potez. Naime automobili toga koncerna, poglavito Mercedesi više klase, u Rusiji su vrlo popularni i prodavani. A ovim potezom postat će ruskim kupcima još dostupniji.

Nije teško zamisliti kako na ovaj događaj gledaju, primjerice, investitori iz Velike Britanije, koji o opsezima ovakvih investicija na ruskom tržištu posljednjih godina mogu samo sanjati zahvaljujući  potezima svoje vlade, usmjerenim na tzv. obuzdavanje Rusije. Naravno, bijes britanskih i američkih političara zbog ovakvih poteza bit će usmjeren prije svega na Berlin, a ne na same sebe, kako bi u stvari trebalo. Ali i pored toga, teško je da će se u praksi bilo što promijeniti jer Nijemci jako dobro znaju što je u pozadini „velike igre“, čiji taoci oni ne žele biti. Prošle godine trgovinska razmjena između dviju zemalja iznosila je 61,9 milijardi eura, od čega se 36 milijardi eura odnosi na uvoz iz Rusije (uglavnom energeneta), a 25,9 milijardi eura na njemački izvoz u Rusiju.

Međutim, vrhunac njemačko-ruske suradnje svakako bi trebao biti završetak podmorskog plinovoda „Sjeverni tok 2“, možda već i do kraja ove godine, kojim Njemačka za duga desetljeća rješava problem svoje energetske ovisnosti o „plavom energentu“ na najjeftiniji i najpouzdaniji način. Naravno, ukoliko se u sigurnosnom smislu na europskom tlu u međuvremenu nešto dramatično ne promijeni, što nikako ne može biti isključeno imajući u vidu političku i svekoliku moć SAD-a, kojima njemačko-ruska suradnja odavno predstavlja „trn u oku“ po njihov utjecaj na europskom kontinentu. Zato i ne čudi da je američki potpredsjednik Mike Pence na summitu NATO-a u Washingtonu izjavio kako je rizik, kojim se Njemačka može naći u ovisnosti o Rusiji zbog plinovoda „Sjeverni tok 2“ – neprihvatljiv! Neprihvatljivo je, kaže dalje Pence, „da najveće europsko gospodarstvo nastavlja ignorirati ugrozu ruske agresije i ne uzima u obzir vlastitu obranu i našu zajedničku obranu“. Također je kazao kako Njemačka, kao članica NATO saveza, ne ispunjava u dostatnoj mjeri svoje financijske obveze za učvršćenje obrane saveza. „Njemačka mora činiti više!“, kazao je Pence.

Glavni tajnik saveza Jens Stoltenberg u svom je prošlotjednom govoru u američkom Kongresu upozorio na rastuću ugrozu Rusije kroz njezinu „agresivnu politiku“ i njezino jačanje vojne moći na granicama NATO saveza. I dok je najavljivao kako će NATO usvojiti odluke koje se odnose na jačanje njegove vojne nazočnosti u akvatoriju Crnog mora, poglavito vezano uz osiguranje slobode prolaza kroz Kerčska vrata za ukrajinske brodove, stigla je brza reakcija ruskog Ministarstva vanjskih poslova, koje je upozorilo, kako će, u slučaju potrebe, poduzeti „sve nužne mjere vojno-tehničkog karaktera“, a najave NATO saveza označilo je destabilizirajućim, a ne mjerama koje će pridonijeti poboljšanju sigurnosnog stanja u regiji.

Što se tiče plinovoda „Sjeverni tok 2“ Njemačka i Rusija njega smatraju tržišnim projektom, a SAD i njegovi istomišljenici unutar EU geopolitičkim. On je, u stvarnosti, i jedno i drugo, jer bilo koji veliki energetski projekt u sebi, osim ekonomskih, nužno ima i geopolitičke elemente. Stvar je, naravno, prevage pojedinog od ta dva elementa kao važnijeg po zemlje kojih se konkretno tiču. A u slučaju plinovoda „Sjeverni tok 2“ za njegove je sudionike podjednako važan s obje točke gledišta: i s gospodarske, jer primateljicama ruskog plina osigurava jeftine, sigurne i dugoročne isporuke; i s geoplitičke, jer Njemačkoj omogućuje jačanje svojih strateških pozicija unutar samih euro-atlantskih struktura u kojima je ona u vojno-sigurnosnom segmentu podređena SAD-u. Odatle, zapravo, i sva histerija sa strane Washingtona prema sadašnjoj njemačkoj politici. Prevelika samostalnost Berlina u odlučivanju u europskim poslovima automatski znači i slabljenje američkog utjecaja po tim pitanjima.

S druge strane Rusija već odavno nema iluzija oko izgradnje klasičnih savezništava s državama EU, koje su redom i članice NATO saveza – to je za nju stvar prošlosti. Jedino što želi jest nastavak razvoja gospodarske suradnje i partnerstva (s EU ostvaruje svoju najveću gospodarsku razmjenu), dok je Moskva politička savezništva od izbijanja ukrajinske krize 2014. g. primorana tražiti na suprotnoj strani svijeta – istoku, što i čini.

SAD prijete Turskoj izbacivanjem iz NATO-a ukoliko kupi ruske S-400

Druga opasna pukotina u NATO savezu je američko-turska kriza odnosa kojoj se ne nazire kraj i koja može imati nesagledive posljedice. Osim teških nesuglasica po pitanju Sirije i „tamne sjene“ američke „duboke države“ oko organizacije neuspjelog vojng prevrata u Turskoj u srpnju 2016. g., odnose Washington-Moskva opasno nagriza i upornost turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana za kupnju ruskih PRO i PZO sustava S-400. A ta odluka može dovesti do turskog isključenja iz NATO saveza, ako je vjerovati američkom mediju The Washington Examiner, koji se poziva na izjavu potpredsjednika SAD-a Mikea Pence na konferenciji „NATO Engages“, održanoj u okviru summita NATO saveza u Washingtonu (https://www.washingtonexaminer.com/policy/defense-national-security/mike-pence-turkey-must-choose-between-nato-and-russia).

„Turska mora izabrati: hoće li ona ostati kritično važan partner najuspješnijeg vojnog saveza u povijesti, ili ona želi to partnerstvo izvrgnuti sigurnosnom riziku, podrivajući taj savez“, izjavio je Pence. Još je jednom naglasio kako SAD Turskoj neće isporučivati zrakoplove 5. generacije F-35, ukoliko Erdogan ne promjeni svoju odluku o kupnji ruskih sustava S-400. Kazao je kako Bijela kuća u potpunosti podupire usvojenu odluku Pentagona o obustavi isporuka Turskoj opreme za zrakoplove F-35.

Turska namjerava kupiti do sto zrakoplova F-35, u programu čije razrade i proizvodnje aktivno sudjeluje (uz još neke druge članice NATO-a) još od početka 2000.—ih godina. Upravo iz tog zajedničkog programa Turska može biti isključena u slučaju kupnje ruskih S-400, dodao je Pence u svom spomenutom govoru. Ove riječi američkog potpredsjednika, iza kojih, osim Pentagona stoje i Kongres i State Department, dolijevaju dodatno “ulje na vatru“  američko-turskih odnosa. Ali ove i slične riječi najviših američkih državnih dužnosnika potpuno su neučinkovite. Naime, turski predsjednik Erdogan nedugo nakon Penceovih prijetnji izjavljuje kako su američke izjave pogrešne, da Turska nastvalja vršiti isplate za nabavku ruskih sustava i da je „tema ugovora s Rusijom zatvorena“. Iznova je podsjetio kako je Ankara svojedobno tražila od SAD-a isporuke američkog sustava „Patriot“ ali su Amerikanci to odbili. Nakon toga Turska se 2016.g. obratila Rusiji za nabavku S-400 i američki „Patrioti“ njoj više nisu potrebni, kazao je Erdogan u petak, 5. travnja. A 6. travnja glavni tajnik turske vladajuće stranke „Stranka pravde i razvoja“ Omer Celik, vjerojatno i ironično zbog sve snažnijih američkih  pritisaka, izjavio je kako nabavka ruskih sustava S-400 ne štiti samo Tursku, nego i države EU i NATO saveza. Pri tom je optužio NATO za dvojne standarde, kazavši, kako je Grčka bez problema mogla kupiti ruske S-300. Turska je suverena država i neće trpjeti da joj bilo tko izvana nameće svoje mišljenje o ruskim sustavima PZO, kazao je Celik. Turski političar je potvrdio kako S-400 u Tursku stižu u srpnju ove godine.

Moskva i Ankara su 2016. g. počele pregovore o kupnji S-400, a Moskva je 2017.g. izvjestila o potpisanom ugovoru između dviju strana. Potpisani ugovor vrijedan je 2,5 milijardi dolara. Turska će, tako, nakon Kine i Indije postati treća zemlja svijeta čija će vojska posjedovati ruske sustave S-400.

Neizvjesni NATO-ovi putovi

Samo jednom u svojoj povijesti NATO je primjenio čuveni članak 5 statuta, o aktiviranju zajedničke obrane u slučaju napada na jednu njegovu članicu. Bilo je to 2001. g.,  nakon terorističkog napada na SAD, kada je NATO savez, na čelu s američkom vojskom izvršio vojnu intervenciju u Afganistanu i srušio talibanski režim. Ironija sudbine je ta, da se SAD, upravo na ovu okruglu obljetnicu NATO saveza, sada jednostrano žele povući iz Afganistana, o čemu proteklih tjedana u Dohi (Katar) vode pregovore s predstavnicima tih istih talibana vezano uz njihovo kooptiranje u buduću afganistansku vladu, u zamjenu za američko povlačenje iz te zemlje. Osim, sada je to već izvjesno, vojnog poraza u Afganistanu, NATO savez je posljednje desetljeće imao još neslavnih epizoda – poput rušenja Muammara Gaddafija  i disolucije Libijske Džamahirije, koja je rezultirala totalnim kaosom ne samo u toj zemlji, već i u čitavoj regiji, kroz pokrete milijuna afričkih izbjeglica prema europskom kopnu, kao i višestruko jačanje islamističkog terorizma na tim prostorima.

Ali ako je sudeći po prošlotjednoj retorici Jensa Stoltenberga u američkom Kongresu, NATO savez je opet spreman za nove vojne izazove i za nove pobjede. Povijest za neke, čini se, ipak nije učiteljica života.

(nastavlja se)

Original možete pronaći na www.geopolitika.news