Zoran Meter: PRVA HRVATSKA ŽRTVA U AFGANISTANU: SAVEZNIŠTVO DA – ALI NE POD SVAKU CIJENU!

0
418

Ovih je dana Hrvatsku potresla bolna vijest o pogibiji našeg prvog vojnika u sklopu kontingenta Hrvatske vojske u NATO-ovoj misiji u Afganistanu. Pri tom treba naglasiti kako se stanje u toj zemlji i dalje radikalizira i da rizici od novih stradavanja NATO-ovih vojnika rastu. Zato je, u ova izuzetno složena globalna geopolitička vremena, došlo vrijeme da hrvatski državni vrh i politička, vojno-sigurnosna i analitička struka prestanu „mrmljati u bradu“ i konačno počmu stvari nazivati svojim imenom. Jer potpuno je neprimjereno da se ovaj žalosni događaj – gubitak jednog mladog hrvatskog života, tisućama kilometara daleko od Domovine – pokušava relativizirati činjenicom kako se radi „tek“ o prvoj hrvatskoj žrtvi (jer kada je nečiji tuđi, a ne tvoj sin u pitanju onda je to „tek“) u gotovo desetgodišnjem angažmanu naših vojnika u toj zemlji, dok neke druge zemlje iz iste misije eto, imaju puno veće gubitke i sl. Proizvoljne, politikantske ili dodvoravajuće izjave svjetskim moćnicima najmanje su što u ovom trenutku Hrvatskoj treba. Umjesto toga, čitavu se stvar mora sagledati politički i vojno-sigurnosno  trezveno,  mudro, bez potrebe dodvoravanja bilo kome i bilo čemu kroz pojedine medijske istupe (čega je, na žalost, bilo), i tek temeljem toga reagirati i donijeti valjane odluke, koje, prije svega, moraju biti u nacionalnom interesu Hrvatske i hrvatskoga naroda. A Hrvatska, to treba reći otovreno, u Afganistanu nema ama baš nikakvih nacionalnih interesa ili prioriteta. Naš se angažman u toj zemlji svodio i svodi isključivo na političkoj sintagmi o savezništvu i solidarnosti sa saveznicima, kao i nužnosti provedbe zacrtane politike od strane NATO saveza u odnosu na Afganistan.

A u toj se zemlji posljednjih mjeseci intenziviraju politički, vojni i sigurnosni procesi koji ne idu u prilog ne samo ostanku hrvatskih vojnika na afganistanskom terenu, već oni dovode i do ozbiljnog preispitivanja potrebe i svrsishodnosti daljnjeg angažmana ukupnih NATO snaga u toj srednjoazijskoj zemlji (o čemu više kasnije u tekstu).

U tim i takvim okolnostima slobodno  možemo reći slijedeće: savezništvo sa Zapadom, čijih smo integracija dio – da, ali ne pod bilo koju cijenu i pod bilo kojim uvjetima. Jer čitav paradoks hrvatskog savezništva unutar NATO-a za sada se ogleda u tome, da je Hrvatska u političkim i deklarativnim izjavama domaćih državnih dužnosnika i činovnika NATO saveza često spominjana kao  primjer, kao „najvjernija saveznica“, koja bespogovorno ispunjava sve što se pred nju kao zadaća postavi, a da pri tom, za uzvrat, ne dobiva ama baš ništa konkretno u bilo kojem praktičnom segmentu koji bi pomogao hrvatskom društvu da konačno „stane na noge“: od poticanja gospodarskog razvoja, postizanja unutarnje kohezije, političke stabilnosti i sprječavanja prikrivenog ili otvorenog protuhrvatskog djelovanja, kako unutar zemlje tako i protuhrvatskih elemenata koji permanentno i neometano djeluju upravo iz zemalja koje su formalne hrvatske saveznice,  pa do položaja Hrvata u BiH kojih se službeni Zagreb već odavno odrekao upravo na zahtjev naših ključnih vojnih i političkih saveznika. Pri svemu tome naš  najveći vojni saveznik – Sjedinjene Države, blokiraju nam čak i kupnju već ugovorenih borbenih zrakoplova, a nedavno hrvatskim inžinjerijskim postrojbama, valjda kao kompenzaciju za neisporučene izraelske zrakoplove, doniraju „nekoliko kamiona i jedan traktor“!

Dakle, Vlada RH i predsjednica RH kao sukreatorica hrvatske vanjske politike i vrhovna zapovjednica  Hrvatske vojske moraju uzeti u obzir sve ključne parametre, uključno i spomenute političke pohvale Hrvatskoj (kao dodatni argument-ako zatreba), i donijeti hrabru i odlučnu odluku koja ide u smijeru ozbiljnog preispitivanja potrebe daljnje hrvatske vojne nazočnosti u Afganistanu. I to nikako ne smije biti tabu-tema. Naprotiv, može se otvoriti i javna rasprava koja će dati širu sliku o tome što građani i struka o svemu tome misle, a time bi se i „zaštititla leđa“ državnom vodstvu pri donošenju konačne odluke. Pri tom ne treba biti licemjer i praviti se kako se ne zna, da o žurnom povlačenju svoje vojske iz Afganistana ozbiljno razmišlja i aktualna američka administracija i osobno predsjednik Donald Trump (a ako se stvarno ne zna, onda nešto ozbiljno nije u redu s hrvatskim vojnim i obavještajnim aparatom). A razlozi toga su dugotrajna, preskupa i potpuno jalova vojna intervencija koja je još jedino sama sebi svrha, potrebna za očuvanje obraza i sprječavanje „efekta Vijetnama“ po, prije svega američku vanjsku politiku. Zato prije konačne odluke o povlačenju Bijela kuća sada i traži da joj prethodi nekakav sporazum s dojučerašnjim teroristima – talibanima, o njihovoj inkorporaciji u buduću vladu te zemlje i sprječavanje novog kaosa.

A ukoliko bi hrvatski državni vrh donio odluku o povlačenju naših vojnika iz Afganistana, uopće se ne treba bojati da bi službeni Zagreb zbog toga mogao biti izvrgnut političkim pritiscima ili sankcijama. Naprotiv, naši političari jednom konačno moraju shvatiti da je Hrvatska za SAD jedna od najvažnijih sigurnosnih karika u nestabilnoj regiji tzv. zapadnog Balkana na kojoj se sudaraju različite međunarodne silnice i interesi najvećih globalnih igrača i da se s tom činjenicom može puno bolje „trgovati“, a ne samo sluganski kimati glavama. Zbog eventualne, razumne odluke Zagreba o hrvatskom povlačenju iz Afganistana, nerazumno izgubiti Hrvatsku kao ključnu regionalnu saveznicu bilo bi previše čak i od ovog SAD-a, koji se posljednjih godina dokazao u lakoći gubljenja važnih saveznika: od Njemačke, Turske i Egipta, do Pakistana, o kojemu ću nešto više reći malo kasnije.

Američki zaokret u Afganistanu

Američki vojni kontingent se u konačnici mora povući iz Afganistana, međutim u zemlji treba očuvati postojanu nazočnost američkih obavještajnih službi, izjavio je 1. srpnja predsjednik SAD-a Donald Trump u gostovanju na TV Fox News. Konstatirao je kako se američki vojnici tamo nalaze predugo i kazao slijedeće: „Mi izvršavamo ulogu žandara čitavoga svijeta. Pogledajte Rusiju, ona nije svjetski žandar, ona održava poredak kod sebe, u zemlji. Pogledajte Kinu, njihova vojska se ne nalazi po svuda. Mi smo značajno smanjili svoje snage u Afganistanu. Htio bih jednostavno otići iz te zemlje. Problem je u tome, što je ona, kako se čini, svojevrstan laboratorij za teroriste. Ja bih otišao iz te zemlje, i mi ćemo iz nje otići, ali ćemo ostaviti vrlo snažne obavještajne strukture.“

Vojna intervencija u Afganistanu, protiv talibanskog režima, počela je u listopadu 2001.g., a na svom vrhuncu 2013.g. uključivala je oko 150 tisuća vojnika. Glavnina tih snaga povučena je 2014.g., a trenutačno se tamo nalazi oko 14 tisuća pripadnika misije – većinom vojnih instruktora i savjetnika.

Nakon 17 godina intervencije stanje je, zapravo, poražavajuće: talibani su ponovo ojačali nakon pretrpljenih teških udaraca do sredine operacije, i sada nadziru više od polovice teritorija zemlje, a u slučaju vojnog povlačenja NATO snaga i vojnika SAD-a, proamerička vlada u Kabulu opstala bi najviše tri mjeseca. Washington je spoznao svu nužnost svoga izvlačenja iz tamošnjega gliba u koji je upala američka vojska i njegova vanjska politika. Golemi financijski troškovi i isto takva nepopularnost te intervencije unutar američke javnosti, koja je po vanjskopolitičkim pitanjima daleko najviše osjetljiva upravo na Afganistan (puno više nego, primjerice, na jednu Siriju, Jemen, pa čak i na toliko spominjani Iran), ne ostavljaju previše alternativa. Pri tom se u obzir mora uzeti i da je jedno od Trumpovih glavnih predizbornih obećanja bilo povlačenje Amerikanaca iz Afganistana i da se približava utrka za drugi predsjednički mandat iduće godine, kojega Trump želi osvojiti. Zbog svega toga je jasno kako su američke namjere o povlačenju vojske iz te države vrlo ozbiljne. Najveći problem je način na koji to izvesti, a da se pri tom očuva obraz pred domaćom i međunarodnom javnošću. Prijetnje terorizmom ili nekom novom anarhijom u Afganistanu nakon takvog poteza pri tom za Bijelu kuću uopće nisu relavantne. O tome najbolje svjedoči potpuni zaokret kojeg je Trumpova administracija načinila prije nekoliko mjeseci, kada se, suprotno svim američkim političkim načelima, odlučila na pregovore sa, sada već talibanskim pokretom a ne više teroristima kakvi su donedavno bili i zbog kojih je Washington, uostalom, i pokrenuo vojnu intervenciju. I tu je Trump potpuno u pravu, jer talibani su široki narodni pokret, doduše radikalnog islamističkog usmjerenja (što za Bliski istok nije čudno i takvih je tamo dostatno, a neki slični režimi su usprkos tome i ključni američki saveznici) pa i terorističkih oblika borbe. Ali granica između terorizma i gerilskog ratovanja za slobodu ionako je vrlo tanka i najčešće se određuje prema kriterijima strateških interesa globalnih sila – već prema potrebi ili prema onoj: „kurv… sinovi, ali naši kurv… sinovi“!  Međutim, iako Trump time obezvrjeđuje sve ove duge godine zajedničke borbe zapadnih saveznika u Afganistanu, kao i sve žrtve, uključno i one američke, koje su pri tom podnijeli misleći da se bore protiv terorizma a ne za mutne američke interese, on drugog izbora i nema ukoliko želi završiti rat koji ne može dobiti.

I zato će Trump pod svaku cijenu željeti, kao minimum, ozbiljno smanjiti broj američkih vojnika do početka izbora u SAD-u. Pri tom želi postići sporazum o miru s talibanima, kojemu bi se morala priključiti i vlada u Kabulu, a rok za to je 1. rujna ove godine, kako ga je u Kabulu 25. lipnja naznačio državni tajnik Mike Pompeo. S tim ciljem Washington je prije nekoliko mjeseci pokrenuo velom tajne obavijene pregovore s predstavnicima talibana u katarskoj prijestolnici Dohi, bez sudjelovanja predstavnika vlade u Kabulu, čije se snage na terenu krvavo bore protiv tih istih talibana. A zadaću za pokušaj unutarafganistanske pomirbe (vlade, talibana i ostalih političkih pokreta) preuzele su Njemačka i Katar (ova prva ima drugi po veličini vojni kontingent u Afganistanu i drugi je po veličini donator te zemlje).

Pakistan – ključni američki izgubljeni saveznik

Međutim, dosadašnjih 7 runda pregovora Amerikanaca i talibana u Dohi nije dalo ozbiljnijih rezultata. Ključni problem je taj što talibani i dalje ustrajavaju na potpunom povlačenju svih zapadnih vojnika iz Afganistana, i ne žele neposredne kontakte s vladom u Kabulu sve dok ne bude rješeno pitanje povlačenja stranih vojski iz zemlje. Dosadašnji pregovori temeljili su se na 4 glavna elementa: povlačenje američkih vojnika, obvezu talibanskog pokreta na borbu protiv terorizma, zaustavljanje vatre sa strane talibana, i obveza talibana za pregovore s vladom u Kabulu. Sa zadnjeg sastanka početkom srpnja glavni je zaključak kako se dvije strane nisu mogle dogovoriti o dva važna pitanja: povlačenju Amerikanaca (preciznije, o njegovoj satnici), i sudjelovanju afganistanskog predsjednika (Ghanija ili nekoga budućeg nakon izbora krajem rujna) u budućoj političkoj arhitekturi zemlje. Upravo je taj neuspjeh i generirao novi val nasilja, koji je eto, za nas završio tragično – ubojstvom jednog i ranjavanjem trojice hrvatskih vojnika.

A kako bi ostvario svoje glavne ciljeve u tom smijeru, Trump je u Washington pozvao pakistanskog premijera Imrana Khana, s kojim se susreo prošloga tjedna. Odnosi između SAD-a i Pakistana posljednjih su godina vrlo loši, o čemu najbolje svjedoči da je Islamabad prekinuo svu obavještajnu suradnju između dviju zemalja i dostavu relevantnih informacija o stanju na afganistanskom terenu i vezano uz njega, kao odgovor na američko smanjivanje redovite vojne pomoći Islamabadu za čak jednu trećinu (podsjetio bih da je Pakistan bio glavni američki regionalni saveznik u vrijeme sovjetske intervencije u Afganistanu 80.-ih godina prošloga stoljeća). Sve je to rezultat promašene Obamine politike (koju je na početku nastavila i Trumpova administracija, naknadno shvativši njezin potpuni fijasko), koja je, apsurdno, željela isključiti Pakistan iz pregovora o Afganistanu (koji tamo ima najveći utjecaj) zbog njegovog „koketiranja“ s terorizmom, a umjesto njega u taj je proces aktivno uključila Indiju – najvećeg pakistanskog regionalnog konkurenta. Ali New Delhi ne može niti će ikada moći imati utjecaj na Afganistan (koji mu nije niti susjedna država) kao što ga ima islamski Pakistan, koji nadzire glavninu talibanskog pokreta. Osim toga američko-pakistanske odnose dodatno opterećuje i strateško kinesko-pakistansko partnerstvo, gotovo savezništvo – vojne i gospodarske prirode. Zbog poremećenih odnosa Islamabad je SAD-u bio zabranio čak i logističko korištenje svoje luke Gwadar za potrebe NATO-ove misije u Afganistanu, i to u vrijeme kada je ta opskrba postala nemoguća preko ruskog teritorija zbog katastrofalnih odnosa između Moskve i Washingtona (zbog toga su SAD u tu svrhu neko vrijeme čak morale koristiti i izvjesnu kazahstansku kaspijsku luku (na što Rusija nije gledala blagonaklono i s čim se moralo prestati). Sve to samo ukazuje na svu složenost američkog vojnog položaja u Afganistanu, a da ne govorimo i o pojačanom iranskom (šijtska zemlja) utjecaju na sunitske ekstremiste talibane, kojima Teheran isporučuje oružje u uvjetima ograničenih mogućnosti Pakistana zbog američke obustave vojne pomoći (što najbolje ocrtava svu apsurdnost američke politike, s obzirom na činjenicu da je Iran pomagao SAD-u u svrgavanju s vlasti tih istih talibana, što je slabo poznata činjenica).

Pa iako je Imran Khan Trumpu obećao pomoć u „omekšavanju“ talibana i njihovoj većoj kooperativnosti, najvjerojatnije se radi samo o deklarativnim izjavama: jer i Pakistan i talibani imaju potpuno identičan „recept“ za rješenje afganistanskog sukoba – povlačenje svih stranih vojnika iz te zemlje. A sve da premijer Khan i hoće po tom pitanju nešto konkretnije učiniti, sve konce u rukama po afganistanskoj politici Islamabada drži pakistanski vojni vrh i moćna obavještajna služba, kojima je jedini cilj potpuno povlačenje Amerikanaca iz Afganistana, kao uvjet za početak sporazuma o dugotrajnom miru. Osim toga, Pakistan od vlade u Kabulu traži priznanje međusobne granice, utvrđene još 1893.g. (linija Durand), koju Kabul ne priznaje, a što je Islamabadu vrlo važno zbog utjecaja na separatističke težnje koje ima beludžistanska etnička zajednica na zapadu zemlje, a zbog čega se Islamabad najviše i protivi indijskoj nazočnosti u Afganistanu. Zato Pakistan želi vladu u Kabulu koja će uvažavati njegove nacionalne interese, a to mu jedino može jamčiti talibanska vlada ili snažni talibanski utjecaj na buduću vladu.

Zbog svega toga inicijativu u pregovorima u Dohi imaju talibani a ne SAD-e, koje niti ne skrivaju da im se žuri postići sporazum. Talibani imaju i vojnu inicijativu na samom terenu, a svaki zastoj u pregovorima samo će jačati njihov oružani otpor i terorističke akcije s bolnim posljedicama po snage NATO saveza. Istodobno talibani odašilju lukave političke poruke kako će se nastaviti boriti protiv „Islamske države“ čiji teroristi, prikupljeni sa svih strana i bivših bojišnica Bliskog istoka u Afganistanu nemaju što raditi. Oni jamče i SAD-u i Rusiji i Kini da se s afganistanskog tla teroristi nikada neće probiti na njihove teritorije. Pri tom bih bio slobodan glasno razmišljati i kazati kako sumnjam da bi predsjednika Trumpa puno zabrinjavao proces jačanja terorizma u Afganistanu koji bi se „eksportirao“ u SAD-u suparničke globalne države, niti jačanje narko-trgovine s istom tendencijom. Nova Trumpova vanjskopolitička doktrina ionako polazi od teze da se SAD nemaju što boriti svojim vojskom protiv terorizma na dalekim prostorima i time štititi interese sebi suprostavljenih igrača, prije svih Rusije i Kine. Tom se logikom rukovodio i pri donošenju odluke o povlačenju vojnika iz Sirije (neka se Rusi sami bore protiv terorista „na svojim južnim granicama), a ta se strategija vidi i sada, po pitanju Irana, gdje SAD nudi stvaranje koalicije kojoj će pružiti svu logističku i obavještajnu potporu ali američki vojnici za saudijske ili nečije druge interese ne namjeravaju ginuti, već samo štititi američke vojne baze i svoje ključne interese. Ginut će ipak morati vojnici onih zemalja kojima je Iran najveći konkurent (naravno, ako se na to usude i za to odluče).

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Loading...