Zoran Meter: PUTIN SAZVAO SJEDNICU RUSKOG VIJEĆA SIGURNOSTI I ERDOGANU DAO POSLJEDNJU ŠANSU

Sinoć je Putin Erdoganu iznova dao vjerojatno posljednju šansu za osiguranje optimalnih uvjeta (u regiji Idlib) s točke gledišta sirijske oporbe za njihovu spremnost na prihvaćanje uvjeta Moskve po pitanju kompromisa i konačnog političkog riješenja sukoba. Hoće li Erdogan to prihvatiti?

Ruski predsjednik Vladimir Putin održao je 12. siječnja sjednicu Vijeća sigurnosti na temu stanja u Siriji i onog vezano uz Sjevernu Koreju. Razgovaralo se o načinima političkog riješenja sukoba i pripremi organizacije Kongresa sirijskog nacionalnog dijaloga koji bi se krajem siječnja trebao održati u ruskom Sočiju. Ruski čelnik  je upoznao članove Vijeća o njegovom sinoćnjem telefonskom razgovoru s turskim čelnikom Reccepom Tayipom Erdoganom. Također se razgovaralo i o nedavno održanim neposrednim  kontaktima predstavnika Sjeverne i Južne Koreje, ali ta nas tema ovom prigodom ne interesira.

Danas ćemo radije proanalizirati najnovije rusko-turske odnose u svjetlu nesuglasica između dviju zemalja vezanih za stanje u regiji Idlib, ali i prošli mjesec iznova, nakon dugo vremena, oštrih riječi predsjednika Erdogana upućenih sirijskom vođi Bašaru Asadu, kojeg je nazvao diktatorom i ubojicom sirijskog naroda.

Da je stanje prilično ozbiljno ukazuju i današnje informacije, prema kojma je 12. siječnja održan i telefonski razgovor između ministara vanjskih poslova Rusije i Turske, Sergeia Lavrova i Mevluta Chavusoglua. Njegovi detalji nisu poznati, ali izvor iz turskog Ministarstva vanjskih poslova kaže kako su održani na inicijativu ruske strane. Tema sinoćnjeg telefonskog  razgovora Putin-Erdogan upravo su i bili posljednji događaji u Siriji, između ostalog i nedavni napadi suvremenih bespilotnih letjelica (dronova) na rusku vojnu bazu Hmeymim, pokraj Latakije, s teritorija pod nadzorom islamista i „umjerene uporbe“ u sjevero-zapadnoj regiji Idlib. Putin je u razgovoru zatražio „aktiviranje zajedničke koordinacije vojnih i obavještajnih službi dviju država s ciljem učinkovite borbe s terorističkim organizacijama u Siriji“, a dvojica državnika razgovarala su i o provedbi spomenutog Kongresa sirijskog nacionalnog dijaloga u Sočiju.

Ovdje treba spomenuti, kako je Putin, neposredno nakon razgovora s Erdoganom održao konferenciju za medije, u kojoj je novinarima kazao kako turska vojska nema nikakve veze sa spomenutim napadima dronova na rusku bazu. Također je uvjeren, kazao je dalje, kako s tim incidentom nije povezan niti turski državni vrh. Međutim, Putin je pri tom ipak priznao kako je prostor iz kojeg je izvršen napad trebala nadzirati Turska ali i da ovdje „treba odmah reći, kako i nama ne uspjeva uvjek kontrolirati ono što moramo“ i da „turskim partnerima to uvjek ne uspjeva jer je tamo stanje složeno“.



Vjeruje li Putin Erdoganu?

To je možda i glavno pitanje. Kako bismo na njega mogli odgovoriti potrebno je najprije primjetiti da su Putinove jučerašnje riječi bile diplomatski pažljivo izbalansirane iako se iza posljednjih napada na rusku vojnu bazu itekako iščitavaju turski „otisci prstiju“ kroz njezin utjecaj na pojedine oružane organizacije u regiji Idlib, prije svega na „Ahrar al-Sham“ (broji više od 10 tisuća boraca), koja pak na terenu otvoreno surađuje s prosaudijskom terorističkom organizacijom „Jabhat al-Nusra“ (sada „Tahrir al-Sham). Čini se kako Putin Erdoganu iznova želi poslati signal da je Rusiji po tom pitanju sve potpuno jasno ali da Turskoj daje novu šansu za priključenje političkom dijalogu na poznatoj platformi Rusija-Turska-Iran, uspostavljenoj u okviru Astanskog pregovaračkog procesa.

Međutim, nešto slično odigralo se i početkom ruske vojne intervencije u Siriji u listopadu 2015.g., kada je Putin „okretao glavu“ od Erdoganovih javnih signala da se ne slaže s ruskim vojnim ulaskom u Siriju na strani Bashara Asada. To njegovo neslaganje ubrzo je (21. studenog 2015.g.) rezultiralo turskim obaranjem ruskog bombardera Su-24, što je dvije zemlje, pa i čitav svijet, dovelo na rub ratne katastrofe zbog činjenice da je Turska članica NATO saveza. Jer nesumnjivo je kako su spomenuti napadi dronovima po ruskoj vojnoj bazi isto tako jasan Erdoganov signal Putinu da se Turska ne slaže s pokrenutim ofanzivnim akcijama sirijske vojske protiv islamističkih snaga u regiji Idlib, što je turski državni vrh, uostalom, posljednjih tjedana više puta javno izjavljivao.

Ali stvari su danas u Siriji i oko nje posložene potpuno drukčije nego je to bilo u studenom 2015.g.:

–          prvo, sirijska je vojska već odavno „izvučena iz mrtvih“ i dostatno ojačana i opremljena za samostalno vođenje ofanzivnih kopnenih operacija (uz rusku zračnu potporu), poglavito nakon završetka velikih borbi u zoni rijeke Eufrat na istoku zemlje, i još ranije, nakon oslobađanja istočnog Aleppa;

–          drugo, kao strukturirana teroristička organizacija s kompaktnim teritorijem i poludržavnim ustrojem svog „kalifata“, u Siriji i Iraku ne postoji više niti „Islamska država“ s kojom je (barem u početnoj fazi i na vrhuncu njezine moći) Turska itekako surađivala (barem po pitanju ulaska kilometarskih kolona auto-cisterni s ukradenom sirijskom i iračkom naftom na turski teritorij);

–          treće, Rusija je, osim pomorske baze Tartus koju je dobila na korištenje u slijedećih 49 godina i uskoro je namjerava proširiti, u Siriji dobila i prvu zrakoplovnu bazu Hmaymim s kojom ima ozbiljne namjere na Bliskom Istoku, prije svega na području Istočnog Sredozemlja i Sjeverne Afrike;

–          i četvrto,Turskoj je astanskim dogovorom od strane Rusije i Irana i formalno predana odgovornost nad zonom deeskalacije Idlib (strateški važnom po turske interese u toj zemlji), uz preuzetu obvezu pacificiranja tamošnjeg stanja, razoružavanja postrojbi „Jabhat al-Nusre“ i primoravanja tamošnjih političkih predstavnika oružanih grupacija na priključenje pregovaračkom procesu u Ženevi i  spomenutom Kongresu u Sočiju.

Ankara oklijeva očekujući bolju ponudu koje nema

Međutim, Ankara do sada, iz nekog razloga, preuzete obveze još nije niti počela izvršavati, usprkos početnom prebacivanju svojih vojnih postrojbi na državnu granicu prema Idlibu, pa čak i na sjever te regije. Je li to zbog straha od ulaska u neposredni vojni sukob s tamošnjim prosaudijskim oružanim elementima, ili zbog vlastite  kalkulacije i želje za snažnijim utjecajem na budući politički život svog južnog susjeda, ili možda čeka da joj neka nova (stara) strana, poput SAD-a, ponudi nešto bolje, još je teško reći.

Turska je danas u vrlo lošim odnosima sa Sjedinjenim Državama (najviše zbog njihove potpore sirijskim Kurdima), što se vidjelo poglavito zadnjih nekoliko dana, kada su se izmjenjivale oštre riječi između Ankare i Washingtona. U međuvremenu Turska je uspostavila dobre odnose s Iranom, ljutim protivnikom SAD-a i Izraela, s kojima je Ankara dodatno zahladila odnose nakon Trumpove jednostrane odluke o statusu Jeruzalema. O poboljšanim tursko-iranskim odnosima najbolje svjedoči i nedavni Erdoganov telefonski poziv iranskom predsjedniku Hassanu Rouhaniju, kada mu je izrazio punu potporu u svezi suprostavljanja protuvladinim prosvjedima u Iranu (isto je Rouhani učinio kada je nazvao Erdogana u vrijeme pokušaja vojnog prevrata u Turskoj). Međutim, Iran je već snažno u ruskim rukama, ne toliko što je to želio već što su ga na to primorale geopolitičke okolnosti i u regiji i na globalnoj razini u kojima mu Trumpova administracija neprestano „radi o glavi“. Tako je prije dva dana iranski šef diplomacije Mohammad Javad Zarif  boravio u Moskvi od koje je dobio snažnu  potporu glede aktualne problematike oko Sporazuma o iranskom nuklearnom programu, kojem već mjesecima raskidom prijeti Donald Trump. Zarif  je iz Moskve tom prigodom pozvao Ankaru na nastavak započetog smjera rješavanja sirijskog problema skupa s Rusijom i Iranom.

Dakle, Turska nije u dobroj poziciji da bi iznova dramatično zaoštrila svoje odnose s Rusijom (a time i Iranom) po pitanju Sirije. Time bi joj prijetilo ispadanje iz odlučivanja o političkoj sudbini te zemlje koje se, realno – što se terena tiče, odvija jedino na trostranoj platformi uspostavljenoj između tih zemalja, dok ionako rijetko održavani Ženevski pregovori permanentno doživljavaju krah.  Osim toga Rusija i Turska u međuvremenu su  pokrenule i operacionalizaciju velikih i strateških gospodarskih projekata, poput plinovoda „Turski tok“ i prve turske atomske centrale „Akkuju“, ali i onih iz sfere obrambenih i vojnih pitanja, poput ruske isporuke Ankari PRO i PZO  sustava S-400. Sve je to Ankari, pritisnutoj i brojnim unutarnjim sigurnosnim, gospodarskim i političkim problemima, kao i kaotičnoj regionalnoj situaciji, veliki rizik ugroziti u zamjenu za eventualna i uvjek neizvjesna američka obećanja koja proizlaze iz njihove vječne vanjskopolitičke doktrine i konstante – pragmatizma.

Putin Erdoganu daje novu šansu

Dakle, Putin, ili zna da može „omekšati“ nepredvidljivog Erdogana pa javno ne istrčava s oštrijim izjavama i kritikama, ili iznova griješi kada vjeruje u njegovu iskrenost i kooperativnost na sirijskom terenu. Dopustit ćemo, svakako, da Putin od nas puno više zna, pa ćemo reći samo ono što nam preostaje iz naše pozicije i informacija kojima raspolažemo:

teško je procijeniti koja su od ova dva pristupa ispravna s obzirom na nepoznanicu zvanu „Erdogan“, prije svega kroz činjenicu da je on zbog sirijskih Kurda raskinuo savez i s jednim moćnim SAD-om (iako je u tome možda najvažniju ulogu ipak imao neuspjeli pokušaj vojnog puča u Turskoj, za kojeg Erdogan „u tišini“ optužuje SAD i Njemačku i u čemu, vjerojatno, nije daleko od istine).

S druge strane Putin je, to isto treba naglasiti, nakon početnih izlazaka u susret Erdoganovim zahtjevima za ne slanje pozivnica kurdskim predstavnicima na Kongres u Sočiju, sredinom prosinca uputio poziv kurdskim političkim krugovima iz stranke PYD (što je za Erdogana bilo pravo „svetogrđe“). Što se iza ovog Putinovog poteza krije (a njega je u tome podržao i Teheran) još je nejasno. Vjerojatno Moskva ne želi sve karte staviti na nepredvidljivu Tursku (koja se po pitanju Sirije jednom opet lako može priključiti američkoj strategiji, a dvije su zemlje i saveznice u NATO-u) i ostavlja si odstupnicu prema Kurdima s kojima tradicionalno ima dobre odnose (Kurdi čak imaju i svoje  „diplomatsko“ predstavništvo u Moskvi, a zna se i za određeni utjecaj Moskve na zabranjenu „Radničku stranku Kurdistana“, na koju pak veliki utjecaj ima i Iran (Iran je odigrao glavnu ulogu i u političkom padu predsjednika Iračkog Kurdistana Masouda Barzanija ubrzo nakon referenduma o nezavisnosti te iračke autonomije). Osim toga, Rusija sirijske Kurde ne želi u potpunosti prepustiti Washingtonu.

S druge strane i Kurdima je takva uloga korisna jer i oni kalkuliraju u svojim političkim zahtjevima i oslanjanjima na vanjsku pomoć, dobro znajući kako su se njihovi irački sunarodnjaci opekli oslanjajući se isključivo na nerealna američka obećanja o mogućnosti uspostave njihove države (Washington im je nakon referenduma o nezavisnosti hladno okrenuo leđa, ne želeći se zamjerati Bagdadu zbog straha od njegovog potpunog izmicanja u orbitu Irana).

Međutim, Putinova diplomatičnost s Erdoganom nikako ne znači i odustanak Moskve, Damaska i Teherana od uništenja  „Jabhat al-Nusre“ u Idlibu. Problem je jedino što Turska (a to je bila i još uvjek jest njezina zadaća sukladno sporazumu  o uspostavi zone deeskalacije), u toj regiji, zasićenoj islamistima, nije uspjela (namjerno ili nenamjerno, sada je potpuno svejedno) razdvojiti tzv. umjerenu oporbu od spomenutog prosaudijskog sirijskog ogranka „Al-Qaide“. Upravo je to i bio razlog pokretanja ofanzive sirijske vojske (koja se provodi uz potpuni nadzor ruskih vojnih instruktora i potporu ruskih zrakoplova) na tu regiju, čiji stvarni cilj nije njezino potpuno vojno oslobođenje već izvršenje pritiska na Ankaru da se konačno pomakne s „mrtve točke“ i učini ono što mora. Turska je na taj signal za sada odgovorila „pobunjeničkim“ dronovima po ruskoj vojnoj bazi.

Sinoć je Putin Erdoganu iznova dao, vjerojatno posljednju šansu za osiguranje optimalnih uvjeta s točke gledišta sirijske oporbe za njihovu spremnost na prihvaćanje uvjeta Moskve po pitanju kompromisa i konačnog političkog riješenja sukoba. Hoće li Erdogan to prihvatiti doznat ćemo vrlo brzo kroz daljnji razvoj stanja na terenu.

Original možete pronaći na geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI