Bivši glavni strateg Bijele kuće na početku vladavine predsjednika Donalda Trumpa Steve Bannon i grupa političkih savjetnika i bivših službenika američke administracije, obnovili su rad Vijeća za suvremene ugroze. Radi se o američkoj organizaciji iz doba hladnog rata, čija je zadaća bila „pomoći SAD-u u suprostavljanju izazovima terorizma, kao i ideologijama koje ga stimuliraju“. Međutim, danas ta uloga poprima kudikamo dramatičnije značenje, u svijetu koji se u međuvremenu potpuno promijenio.
Odnosi SAD-a i Kine ne izgledaju ni malo dobro, a još im se manje dobroga piše u budućnosti, neovisno o vjerojatnosti postizanja međusobnog trgovinskog sporazuma. U Washingtonu i tamošnjim političkim elitama sve više jača otvoreno protukinesko neprijateljstvo, u isto vrijeme dok Kina, na razvalinama tih istih odnosa sa SAD-om, ubrzano razvija strateško partnerstvo s Ruskom Federacijom, ali i dugoročno gospodarsko partnerstvo s Europskom unijom, o čemu najbolje svjedoči jučerašnji posjet kineskog čelnika Xi Jinpinga EU i njezinim ključnim liderima – njemačkoj kancelarki Angeli Merkel, francuskom čelniku Emmanuelu Macronu i predsjedniku EK Jean-Cloude Junckeru. Radi se o klasičnom političkom odgovoru ključnog „trojca“ iz EU američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, koji već desetak dana najavljuje i otvaranje drugog fronta trgovinskog rata – onoga protiv EU.
Spomenuto, upravo reanimirano Vijeće, bilo je utemeljeno početkom 1950.-ih godina, s ciljem vođenja borbe protiv utjecaja komunizma u SAD-u. Postalo je poznato nakon svoje objave političke direktive NSC 68, koja je pozvala Kongres na dvostruko povećanje vojnog proračuna, kako bi se suprostavilo širenju SSSR-a (info: američki medij The Hill iz 2004.g.). Kada je niz članova te grupe pozvano u administraciju predsjednika Dwighta Eisenhowera organizacija se raspala, da bi je vanjskopolitički „jastrebovi“ iz Republikanske i Demokratske stranke obnovili 1976.g. za protudjelovanja prema SSSR-u u vrijeme hladnog rata. Oni su smatrali kako je „smanjenje napetosti svima podarilo osjećaj samospokoja“ (John Gaddis, prof. vojne i pomorske povijesti na Yale University). U direktivi se navodilo kako su članovi Vijeća bili „neokonzervativci“ – bivši liberali, koji su se razočarali u Demokratsku stranku u vrijeme administracije Jimmya Cartera, i zalagali su se za to da SAD počmu jačati svoj vojni potencijal.
Međutim, vremena su se u međuvremenu dramatično promijenila, pa je, tako, danas glavni cilj toga Vijeća Kina, koju su SAD-e već prozvale „agresivnim totalitarnim protivnikom“. Ta organizacija namjerava pomagati „prosvjetljenju javnosti i propagandi protiv čitavog spektra običnih i netradicionalnih opasnosti“, koje stvara vladajuća Komunistička partija Kine, navodi se, između ostalog, u priopćenju grupe.
Sudeći po svemu rečenom, u političkim krugovima u Washingtonu raste opozicija prema Pekingu. Upravo ona potpaljuje bilateralni trgovinski rat, počet od strane predsjednika Trumpa prošle godine, i novi zakon koji jača nadzor nad kineskim investicijama u SAD. Na konferenciji za medije članovi Vijeća su upozorili kako Kina posjeduje čitav niz ugroza po SAD: jačanje vojne moći, učvršćenje strateškog nuklearnog potencijala, krađa američkih tehnologija, pritisak na vjerske organizacije, ljudska i manjinska prava, početak „kemijskog ratovanja“ i td.
„Kao i u slučaju SSSR-a u prošlosti, komunistička Kina predstavlja egzistencijalnu i ideološku ugrozu SAD-u i ideji slobode. Sada Amerika mora doći do konsenzusa i odrediti se prema prioritetima, nužnim za pobjedu protiv tih prijetnji“, izjavio je predstavnik Vijeća.
Zamjenik predsjednika grupe Frank Gaffney, bivši savjetnik u Reganovoj administraciji, izjavio je kako Vijeće nastoji „pripremiti tlo za seriju nacionalnih rasprava o Kini“, kako bi se suprostavilo ugrozama te zemlje. Čak i ukoliko Peking bude dobronamjerno ispunjavao obveze iz trgovinskog sporazuma sa SAD-om, Sjedinjene Država će se svejedno susresti s ozbiljnim prijetnjama u drugim sferama. I SAD im se moraju suprostaviti, izjavio je Graffney.
„Kina ima puno sredstava za uspostavu svjetskog vodstva. Ona može voditi ekonomske, informacijske, političke ratove. SAD su se već uvjerile u to da Kina može ispuniti vakuum nakon smanjenja nazočnosti SAD-a u Istočnoj Aziji“, navodi Graffney, inače bivši obavještajni djelatnika američkih pomorskih snaga. Kazao je, također, kako je Washingtonu nužno uspostaviti poziciju sprječavanja (Kine) u Indo-tihooceanskoj regiji (nova geopolitička regija na čijoj uspostavi SAD intenzivno rade, i u kojoj se, osim dosadašnjih istočno-azijskih saveznika poput Japana, Južne Koreje i td., primarno žele oslanjati na Australiju i Indiju, s isključivim ciljem obuzdavanja širenja kineskih geopolitičkih i geoekonomskih interesa prema zapadu – Africi, Bliskom istoku i Mediteranu).
Još jedna članica Vijeća, Sasha Gong, smatra, kako Kina „vodi ideološki rat“ protiv Sjedinjenih Država, koje „predaju pozicije“. Primarna zadaća za SAD mora postati jačanje vojne zaštite, smatra Gong. „Mi sami sebe slabimo, a Kinezi zauzimaju naše pozicije, zahvaćaju naše ljude i ovladavaju srcima i umom“, smatra Sasha Gong i dodaje kako je reakcija SAD-a bila „vrlo neadekvatna“.
Inače Gong je bivša šefica odjela „Mandarin“ iz „Vox of America“, odakle je smjenjena kampanjom financiranom od strane vlade SAD-a, skupa s dvojicom svojih suradnika. To se dogodilo u studenom prošle godine, nakon što je u direktnom prijenosu obavila intervju s izvjesnim odbjeglim kineskim magnatom, koji je na društvenim mrežama optuživao viskoke kineske državne službenike za korupciju, uključno i potpredsjednika zemlje.
U sastav spomenutog američkog Vijeće ulazi i niz analitičara iz Kine, kao i niz javnih djelatnika iz Sjedinjenih Država. Utemeljitelj Vijeća je Steven Bannon – bivši Trumpov glavni strateg i vlasnik američkog ultradesnog sajta Breitbart News Network. Bannon je i bivši potpredsjednik kontroverzne tvrtke Cambridge Analytica, sada nepostojeće tvrtke za analizu podataka. Ona je izazvala golem skandal protupravnim prikupljanjem informacija o milijunima korisnika Facebooka za prognoziranja i utjecaj na političke procese.
.
Ovakvi stavovi reanimiranog američkog Vijeća, čija će uloga i utjecaj s vremenom vjerojatno samo rasti i širiti krug pobornika, moguće i izvan samog SAD-a, koristi se uslugama ljudi, prekaljenih u hladnoratovskim borbama s tadašnjim ideološkim protivnikom broj 1 SSSR-om. Međutim, upravo zbog toga Vijeće se našlo izvan realnog vremena i prostora svijeta, koji se u međuvremenu toliko promijenio da je sada nemoguće koristiti iste metode koje su (iako su u svoje vrijeme bile učinkovite jer je postojao stvarni ideološki protivnik) danas u praksi gotovo neprimjenjive, osim, ukoliko se ne želi vratiti kotač povijesti unatrag, a što je nemoguće. Jer Kina (a Rusija već odavno) ni u kom slučaju nije izvoznica komunizma u svijetu, već samo „izvoznica“ svojih nacionalnih interesa, poput drugih globalnih sila, što je posve legitimno i razumljivo. Kineska komunistička partija, iako ne formalno, ideja komunizma u životnoj i poslovnoj praksi već se davno odrekla. Ona jedino svojim postojanjem uspjeva održavati kontrolu nad najvažnijim političkim i gospodarskim procesima suvremene Kine i to joj je, zapravo, danas jedina svrha, a ne izvoz Marksizma, Lenjinizma ili Maoizma po svijetu. Dakle, udarati Kinu „hladnoratovskim oružjem“ kojim se udaralo po SSSR-u posve je iluzoran i sizifov posao. Kina se već odavno otvorila svijetu, a to će činiti još više u budućnosti, o čemu svjedoči i jučerašnji boravak predsjednika Xi Jinpinga u EU. Sporazum o kineskoj kupnji 300-tinjak europskih putničkih zrakoplova Airbas o tome najbolje svjedoči. A samo prije godinu dana, u vrijeme prvog Trumpovog posjeta Pekingu bili su potpisani sporazumi koji su predviđali kinesku kupnju 300 Boeingovih zrakoplova, od čega više nema ništa. To su pravi razlozi, a ne strah od komunizma, Brannonovih novih protukineskih operacija, iza kojih, u to ne treba sumnjati, stoji i dobar dio aktualne Trumpove administracije, a moguće i sam Trump neovisno o njegovom formalnom razlazu s Brannonom, više uzrokovanom golemim pritiskom američke javnosti nakon pojedinih Brannonovih izjava, okarakteriziranih kao otovreno rasističke.
Kakve su, dakle, šanse uskrsloga Vijeća da vrati kotač povijesti unatrag? Rekao bih vrlo male ili nikakve, poglavito ukoliko se uspostavi strateška gospodarska suradnja Pekinga i EU, uz dodatnu ulogu Rusije – kao svojevrsnog sigurnosnog štita – jer Moskva sigurno neće pristati na protukineske igre s čije god strane one bile pokrenute. Rusija nema pravo na takav „komoditet“ zbog svega što i sama proživljava posljednje desetljeće od strane Washingtona. Upravo o toj strateškoj američkoj pogrešci, koja je gurnula Rusiju u zagrljaj Kini u više sam navrata pisao na ovom portalu. Danas, čak ni u slučaju da nakon Muellerovog izvješća, koje briše rusku umješanost u Trumpovu izbornu pobjedu, Trump pozove na normalizaciju odnosa SAD-Rusija (što se neće dogoditi, barem ne do kraja njegovog prvog mandata), Rusija sigurno neće napustiti Kinu. Radi se o jednostavno najpovoljnijem strateškom trokutu odnosa koji ne dozvoljava prebacivanje ravnoteže snage na bilo čiju stranu. Uporište temeljeno na tri točke i u svijetu fizike i prirodnih zakonitosti predstavlja najčvršću moguću konstrukciju i zato se od nje ne smije odustajati niti u nju dirati, iako se oko nje mogu graditi i dodatne, ali manje bitne točke (u geopolitičkom smislu, primjerice EU, Indija, arapski svijet …).
Dakle, usamljene u protukineskoj borbi, SAD nemaju šanse na dugoročnu pobjedu, već se mogu samo dublje ukopavati u izolacionizam koji im nikako nije cilj. SAD u protukineskoj borbi, osim ključnih članica EU i Rusije neće podržati niti velika Indija na koju Washington tako ozbiljno želi računati. Barem ne u onom omjeru u kojem bi on to želio. To isto neće učiniti niti ključni bliskoistočni igrači kojima je kinesko tržište (nakon što one naftnom revolucijom u SAD-u gube ono američko) ključno za izvoz nafte ali i po pitanju diversifikacije čitave ekonomije, uključno i vojne sfere i uvoza naoružanja. A koliko su odnosi s Washingtonom na Bliskom istoku postali krhki, svjedoče i reakcije ključnih američkih strateških partnera nakon Trumpovog priznanja izraelskog suvereniteta nad okupiranim dijelom Golanske visoravni: Saudijska Arabija, Katar, Bahrein, Egipat… skupa s Rusijom, Iranom i Kinom osuđuju taj Trumpov potez i nikada ga neće prihvatiti. A sve to znači kako niti od dugo najavljivanog velikog Trumpovog Bliskoistočnog plana definitivno nema ništa. Trump se jednostavno toliko približio Izraelu da to više ne mogu otrpjeti oni ključni regionalni igrači na koje je primarno računao, a da ne ugroze i sami sebe: prije svega Rijad i Kairo, a da ne govorimo o Turskoj. Jer priznanje Jeruzalema kao glavnog grada Izraela, već je ionako bio Trumpov potez koji je na ozbiljnu kušnju stavio ukupne američko-arapske odnose.
Original možete pronaći na www.geopolitika.news