Tragični incident s obaranjem ruskog vojnog zrakoplova Il-20 17. rujna (u kojem je poginulo 15 ruskih vojnika), kojeg je raketom oborila sirijska PZO gađajući izraelske zrakoplove koji su krenuli raketirati ciljeve na sirijskom tlu i pri tom se kretali u blizini spomenutog Il-20, doveo je do pogoršanja rusko-izraelskih političkih odnosa, ali i do porasta protuizraelskog raspoloženja u ruskoj javnosti i na ruskim društvenim mrežama na kojima građani od ruskih vlasti zahtjevaju odlučnije mjere protiv izraelske države. Naime, nedugo nakon incidenta, rusko Ministarstvo obrane svu je krivicu prebacilo isključivo na izraelsku stranu, ne samo zbog skrivanja izraelskih zrakoplova iza ruskog Il-20 pri namjeri ulaska u sirijski zračni prostor, već i zbog toga što izraelska strana o planiranom napadu na sirijske objekte (koje Izrael smatra logističkim ili kapacitetima za proizvodnju oružja kojim se koriste iranske proxy organizacije u Siriji) ovaj put nije izvjestila rusku stranu. Jer Rusija i Izrael su, dva mjeseca nakon što je rusko zrakoplovstvo počelo vojne operacije u Siriji 2015.g., upravo zato da se ne dogodi neželjeni scenarij poput turskog obaranja ruskog bombardera u studenom te iste godine, usvojile memorandum o koordinaciji zračnih aktivnosti, koji podrazumijeva i izraelske najave svojih zračnih akcija na nebu iznad Sirije. Ovoga je puta to izostalo, što je i bio glavni razlog za riječi ruskog predsjednika Putina na zajedničkoj konferenciji za medije s mađarskim premijerom Orbanom, prema kojima on u cijelosti podržava priopćenje ruskog MO. Pri tom je Putin dodao (očito nastojeći smiriti situaciju i pričekati telefonski razgovor s izraelskim premijerom Netanjahuom i želeći čuti njegova objašnjenja), kako se ovaj incident ne može poistovijetiti sa spomenutim turskim činom kada je turski lovački zrakoplov s namjerom oborio ruski bombarder Su-24 na nebu iznad Sirije, u blizini turskog zračnog prostora. Međutim, Putin je odmah i kazao kako će Rusija ojačati sigurnost svojih snaga u Siriji i kako će „to primjetiti svi“. A u telefonskom razgovoru s izraelskim premijerom, kako je izvjestio službeni Kremlj, Putin je „ovakve operacije izraelskih zračnih snaga označio kao narušavanje sirijskog suvereniteta“ i naglasio kako izraelska strana nije poštivala „rusko-izraelski dogovor o nedopustivosti opasnih incidenata“. U priopćenju je također jasno navedeno kako je ruski zrakoplov uništen „vatrom sirijske PZO“.
Ovdje želim ukazati, kako su pojedini savjetnici turskog predsjednika Erdogana nedugo nakon obaranja Il-20 direktno optužili Izrael, koji, kako je rečeno, „nastoji minirati postignuti rusko-turski sporazum o Idlibu“, usuglašen neposredno prije tog incidenta, na sastanku najviših političkih i vojnih delegacija dviju zemalja u Sočiju. Također, za pretpostaviti je i kako Iran sada „trlja ruke“ zbog traljavosti izraelskog postupka (jer Izrael, iako su se njegovi zrakoplovi možda i skrivali iz ruskog transportnog Il-20, sigurno nije želio niti očekivao ovakav scenarij tj. da će sirijska PZO oboriti zrakoplov svog glavnog saveznika bez kojeg bi Damask već odavno bio poražen na bojnom polju). Nije nikakva tajna kako Teheran već dugo iščekuje ruski odgovor na nekažnjeno izraelsko ponašanje u Siriji.
A svjetska javnost, zapravo, nije niti svjesna koliko je Izrael duboko involviran u sirijski sukob: prema ruskim izvorima, samo od početka ove godine Izrael je izvršio 200 zračnih napada na kopnene ciljeve na tlu te zemlje. Izrael, naravno, nije jedina zemlja koja u Siriji, nezakonito s točke međunarodnog prava, krši sirijski suverenitet i njezin zračni prostor. To čini i Turska na sjeveru Sirije, kao i američka koalicija na sjevero-istoku te zemlje. Međutim, u ta dva posljednja primjera niti jedna od njih ne napada sirijske vojne objekte, makar i pod pokrićem da se njima služe proiranske snage, već one djeluju isključivo po terorističkim postrojbama „Islamske države“, a Turska i dodatno (prema njezinim objašnjenjima) protiv terorističkih postrojbi sirijskih Kurda. Dakle, razlika je i u tom smislu velika.
S druge strane izraelski vojni i politički vrh sada, u komunikaciji s Moskvom nastoji umanjiti svoju odgovornost, naglašavajući činjenicu da je ruski zrakoplov oboren od strane sirijskog PZO i da su Sirijci ti koji su „morali pritisnuti dugme“ za lansiranje rakete, zbog čega snose svu odgovornost. Ali Jeruzalem ipak ne može opovrgnuti činjenicu kako o svom napadu nije izvjestio rusku stranu, a osim toga njegovi su se zrakoplovi kretali prema sirijskoj regiji Latakiji, u kojoj se nalazi i ruska zrakoplovna baza Hmeymim, što još više usložnjava njihovu poziciju. Treba spomenuti kako je nedavno izraelsko zrakoplovstvo bombardiralo i sirijske ciljeve svega 20-ak kilometara od ruske pomorske baze u Tartusu, što je također izazvalo negativnu reakciju Moskve, koja smatra kako se takvim akcijama povećava rizik za ruske vojnike i njihove oružane efektive u toj zemlji.
Na sastanku u Moskvi u svibnju ove godine Netanjahu je dobio dozvolu ruske strane za daljnje izvođenje svojih napada na objekte u Siriji koje smatra svojom nacionalnom ugrozom, kao što ju je dobio i u lipnju, nakon incidenta s prehvatom ruskog zrakoplova od strane izraelskog drona (to je prošlo bez tragičnih posljedica). Ali već su tada pojedini izraelski analitičari upozoravali na rastuću opasnost izbijanja međusobnih incidenata ruskih i izraelskih zračnih snaga. A nakon ovog incidenta i pogibije ruskih vojnika stvari će se sigurno promijeniti te je jasno kako izraelski zračni napadi po sirijskim objektima (za koje pretpostavljam da će se i dalje nastaviti jer se radio o izraelskoj dokrtini po pitanju nacionalne sigurnosti, koliko god ona kontroverzna bila, jer što bi se dogodilo da takvu doktrinu napada na susjedne zemlje koriste i ostale svjetske države?) više neće biti tako „ležerni“ i samouvjereni. Drugim riječima – izraelski napadi bit će otežani.
Osim toga povećava se rizik da Iran ili sirijska vojska slijedeći put „namjerno pogriješe“ i da iznova dođe do neplaniranih gubitaka po rusku stranu. Jer sukob Rusija-Izrael i sirijskoj vladi (koja godinama bezuspješno prosvjeduje protiv izraelskih napada) i Teheranu (čije su proxy snage izložene tim napadima) itekako bi olakšao njihove pozicije. Osim toga, Moskva računa na pogibiju svojih vojnika na terenu pri izvođenju klasičnih vojnih operacija i to može pravdati pred svojom javnošću (svaki rat nužno dovodi i do gubitaka u ljudstvu), ali teško će moći pravdati svoje nedjelovanje u slučaju incidenata u kojima pogibaju njezini vojnici koji ni u kakvim aktivnim borbama na sirijskom tlu ne sudjeluju, kao što je i sada bio slučaj. Ruska javnost će prije ili kasnije pitati, ima li rusko strpljenje granica i ima li Rusija uopće snage i volje zaštititi svoje vojnike od protuzakonitog djelovanja suprotnog tabora na sirijskoj bojišnici? Sve su to neugodna pitanja koja se mogu odraziti na pad popularnosti ruskog predsjednika Putina i vlade, zbog čega će on prije ili kasnije biti primoran oštrije reagirati. Njegovo priopćenje o dodatnom jačanju sigurnosti ruskih snaga u Siriji „koje će svi osjetiti“ za sada je nepoznanica po pitanju što ono konkretno znači. Radi li se o jačanju ruskih sustava PZO ili možda isporuci suvremenijih PZO sustava sirijskoj vojsci, kojima će one obje pod nadzor staviti cjelokupni sirijski zračni prostor? Neovisno o toj nepoznanici, a znajući za Putinove dosadašnje poteze, kao i za netom učvršćeno rusko-tursko zajedničko djelovanje u sirijskom sukobu nakon sastanka u Sočiju (naravno i s Iranom), sigurno je kako Rusija neće ostati bez odgovora.
Ali i pored svega pretpostavljam kako ipak neće doći ni do kakvog poremećaja strateških rusko-izraelskih odnosa jer Izrael ipak nije želio ovakav tragični scenarij (makar za njega i imao veliki dio „zasluga“), iako niti to nije isključeno. Jer izraelski državni vrh je po ukupnoj bliskoistočnoj problematici (tako i po onoj sirijskoj), nakon dolaska Trumpove administracije u potpunosti zauzeo američki stav.
Međutim, na sve ovo možda će najvažniju ulogu ipak imati američko-ruski odnosi. Američka je vojska jučer Rusiji ponudila pomoć oko traženja ostataka ruskog Il-20 u Sredozemnom moru, prije tri dana u Moskvi je boravio američki ministar energetike, a jučer je Trump najavio odustajanje od uvođenja sankcija protiv tvrtki koje sudjeluju u projektu plinovoda „Sjeverni tok 2“. Koliko god bili složeni i konkurentni, ono što je sigurno – na američko-ruske odnose nitko sa strane ne može utjecati, a što oni dogovore ili ne dogovore utječe na cijeli svijet. Ta njihova „velika igra“ u svakom se slučaju nastavlja, a time i opasnost za „kolateralne“ zemlje. Smatra li se Izrael takvom ili pak državom koja može utjecati na globalne odnose stvar je percepcije njegovog državnog vrha.
https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-rusko-turski-sporazum-o-idlibu-zaostravaju-se-rusko-izraelski-odnosi/
Original možete pronaći na www.geopolitika.news