Nervoza, nedvojbeno, jača na obje strane: Rusija je svjesna svojih ograničenja u djelovanjima tako daleko od svoga dvorišta, a njezin je glavni argument sada samo to što djeluje na temelju potpisanih sporazuma s vladom u Caracasu, što joj, kao i u Siriji, jamči legitimitet pred tijelima UN-a; SAD su, s druge strane, svjesne opasnosti od svojih jednostranih poteza vojnoga karaktera, koji bi otvorili prostor za identične poteze Rusije i Kine u drugim djelovima svijeta. Zato Washington, kao i na Bliskom istoku i u Aziji, sada i u Latinskoj Americi nastoji uspostaviti sebi odane vojno-političke saveze regionalnih država, koje bi se borile s „neugodnim“ državama poput Irana (i stvarale probleme Rusiji i Kini) na azijskim prostorima, a Venezuele i njoj sličnih na južnoameričkim, i kojima bi on pružao samo logističku i obavještajnu pomoć, dok bi se američka vojska iz svega polako izvlačila (poput sada iz Sirije ili uskoro iz Afganistana), i premiještala na ključne geostrateške točke svijeta, vezano za osiguranje svojih ekonomskih i sigurnosnih interesa na ključnim pomorskim i kopnenim rutama i komunikacijama, gdje bi se, prema potrebi, mogla suprostaviti kineskim geopolitičkim projekcijama ekonomskog karaktera ili interesima EU pod njemačkom dominacijom.
Američka administracija i tamošnje Ministarstvo financija, u srijedu, 17. travnja, objavile su informaciju o uvođenju novih sankcija protiv Venezuele, ali ovoga puta, nakon duže vremena i protiv Kube. One protiv Venezuele sada su proširene i na tamošnju Središnju banku i njezinu guvernerku Iliane Teran, a dio su već ranije pokrenutih oštrih mjera Washingtona protiv vlade u Caracasu, prije svega venecuelanskog energetskog sektora.
I dok je savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika John Bolton u četvrtak izjavio kako sankcije, koje je Washington uveo protiv režima Nicolasa Madura moraju poslužiti kao upozorenje Rusiji i drugim zemljama koje se „miješaju u unutarnje stvari latinskoameričkih država“, državni tajnik Mike Pompeo izjavio je kako SAD od 2. svibnja više neće produljivati moratorij na izvršenje zakona, koji Amerikancima kubanskog porijekla omogućuje pokretanje sudskih tužbi protiv Kube i inozemnih tvrtki u svezi potraživanja povrata njihove imovine, oduzete nakon kubanske revolucije. Konkretne, jučer uvedene sankcije protiv Kube, odnose se prije svega na njenog zrakoplovnog prijevoznika „Aerogaviota“, u vlasništvu kubanske vojske. Ograničenja se odnose i na prijenos novčanih sredstava Amerikanaca na Kubu, u iznosu do tisuću dolara za jedan kvartal. Nove protukubanske sankcije Washington pravda optužbama za kršenja ljudskih prava od strane vlade u Havani, kao i njenom potporom venecuelanskom čelniku Maduru.
Ovdje je, svakako, važno spomenuti i kako je američko Ministarstvo financija, prethodno na sankcijski spisak svog Ureda za nadzor inozemnih aktiva (OFAC) već stavilo i banku Banco Corporativo S.A iz Nikaragve, kao i Laureana Murilla, posebnog izaslanika nikaragvanskog predsjednika za trgovinsku i gospodarsku suradnju.
Dakle, iz navedenog je razvidno kako Washington proširuje svoju političku, diplomatsku i financijsko-gospodarsku aktivnost, kao i onu, ne manje važnu – propagandnu (najbolje vidljivu tijekom prošlotjedne južnoameričke turneje Mikea Pompea, kada se vrlo oštrim riječima obrušavao na „pogubni“ kineski i ruski utjecaj u regiji, kao i na vlade zemalja koje s njima surađuju), s ciljem čvrstog obuhvaćanja sankcijskim i svim drugim „kliještima“ svih latinskoameričkih država koje imaju „nepravilan hod“ u budućnost tj. provode politiku suprotnu interesima SAD-a u toj regiji, ali i na globalnoj razini. Zato se sada, osim Venezuele, u „paketu“ američkog oštrog vanjskopolitičkog djelovanja, sukladno povratku Monroovoj doktrini o američkoj isključivosti u toj regiji, ali i čitavoj zapadnoj hemisferi, iznova pojavljuju i stare nepokorene države, prije svih Kuba i Nikaragva.
A kada je to tako, nije trebalo dugo čekati na reakciju iz Moskve, kojoj su spomenute države tradicionalni i bliski partneri. A ona je uslijedila već danas.
Međutim, prije osvrta na rusku reakciju ukazao bih, ipak, na jučerašnji govor Johna Boltona povodom 58. godišnjice neslavno završene američke specijalne operacije „Zapata“ u kubanskom zaljevu Svinja (Bahia de Cochinos), organizirane od strane američke vlade s ciljem svrgavanja nove kubanske revolucionrne vlade na čelu s Fidelom Castrom. U svom govoru pred preživjelim pripadnicima „Brigade 2506“, Bolton je kazao, kako „mi zajedno možemo završiti ono što je počelo na tim plažama“! „Amerika ima dug prema vama“, izjavio je Bolton i dodao, ma što mu to značilo s obzirom na dob preživjelih ratnika, kako „SAD-u treba vaša pomoć u budućnosti“.
A evo što je, danas, na nove američke sankcije i politiku SAD-a u toj regiji izjavio ruski zamjenik ministra vanjskih poslova Sergey Ryabkov. Rusija je „zabrinuta nastavkom američkih aktivnosti prema državama latinskoameričke regije“. „Vidimo operacionalizaciju usvojenih odluka, s naše točke gledišta potpuno protuzakonitih sankcijskih i drugih pritisaka.“ SAD „otvoreno deklariraju svoj cilj – slomiti volju“ i „postići promjene političke orjentacije tih država u smijeru nužnom za Washington“, izjavio je ruski diplomat i dodao, kako je „sve to posve neprihvatljivo“ i da će se „Rusija tome suprostaviti“. „Venezuela i Kuba naši su saveznici u regiji, one su naši strateški partneri. Učinit ćemo sve što o nama ovisi, kako bi one osjetile našu podršku“, zaključio je Ryabkov, ne navodeći o čemu se konkretno radi.
Mislim kako neću pretjerati ukoliko iz svega ovoga, uključno i spoemnutih riječi Johna Boltona iz njegovog govora veteranima propale protukubanske operacije prije gotovo šest desetljeća, izvedem slijedeći zaključak: u regiji Latinske Amerike od strane SAD-a želi se posložiti situacija slična onoj iz vremena poznate „Kubanske krize“. Njoj je, podsjetimo, prethodila američka pomorska blokada Kube zbog sovjetskih aktivnosti povezanih s razmještajem svojih raketa u toj zemlji, nakon čega je uslijedilo slanje sovjetskih vojnih brodova za njezino probijanje, zbog čega su tadašnje nuklearne velesile SAD i SSSR bile na rubu nuklearne kataklizme, više nego li bilo kada prije i poslje, uključno i čuvenu berlinsku krizu.
Sadašnji razvoj događaja i političke tendencije u toj regiji ukazuju upravo na takav scenarij. Njoj u prilog ide i posložena globalna geopolitička situacija: SAD si više jednostavno ne mogu dozvoliti novi vanjskopolitički fijasko, nakon onoga vezanog uz Siriju ali i poremećaja svojih odnosa s nizom ključnih saveznica i partnera s druge strane Atlantskog oceana, jer bi on nepovratno udario na globalni ugled SAD-a, njemu tradicionalno tako važan, nerjetko i važniji od samih geopolitičkih probitaka na pojedinim geografskim točkama; s druge strane Rusija više jednostavno nema ni minimalnog manevarskog prostora za svoje povlačenje vezano uz svoju vanjsku politiku, sada usmjerenu isključivo na zaštitu najosnovnijih nacionalnih, možemo slobodno reći i egzistencijalnih interesa. I, za razliku od SAD-a, za Rusiju čimbenik „ugleda“ već odavno ne iga nikakvu ulogu – njezina glavna briga više nije PR i briga o tome kako će ona izgledati u očima svijeta, već isključivo briga za vlastiti opstanak. Moskva je suočena sa snažnim zapadnim sankcijama, NATO savez već se odavno proširio do njezinih zapadnih granica, a od 2014. g. on permanentno prebacuje nove vojne efektive i sve češće izvodi veće ili manje vojne vježbe u tzv. ruskom dvorištu, poput Baltičkog i Crnog mora. Rusija se, to znaju svi zapadni analitičari, sada usmjerava na zaštitu svojih preostalih uporišta u svijetu i u tom je smislu, vjerojatno, spremna ići do kraja. A to su, osim Sirije na Bliskom istoku, i Ukrajina (čiju stabilizaciju ona neće dozvoliti dokle god se u Kijevu ne posloži neka po nju kooperativna vlada s kojom će se moći surađivati i koja neće težiti ulasku u NATO savez, koji bi time došao „pred vrata Moskve“), kao i spomenute zemlje Latinske Amerike.
Svega toga nedvojbeno su svjesni i stratezi u Washingtonu, pa se sada sve svodi na veliku igru živaca, uz figure, tako posložene, da je i jednoj i drugoj strani teško odstupiti bez, po SAD političkih posljedica, prije svega na unutarnjem planu, a po Rusiju sigurnosnih – gotovo pa egzistencijalnih.
Zbog svega toga nam vjerojatno slijedi nova velika eskalacija napetosti u zoni Karipskog mora, gdje se ne smije zaboraviti i na čimbenik Kine. A upravo je ta zemlja prije 15-ak dana u tišini poslala 200-tinjak svojih vojnika na poznati venezuelanski turistički otok prekrasnih plaža – Margaritu. Ali sigurno ne u namjeri da se tamo okupaju i provedu godišnji odmor. Oni se nakon Margarite upućuju na venecuelanske kopnene baze. A u tim i takvim okolnostima teško može biti riječi o direktnom američkom vojnom ulasku u Venezuelu, pri čemu treba učitavati i snagu same venecuelanske vojske i očekivani otpor dijela naroda odanog Mduru.
Međutim, o tzv. sirijizaciji te zemlje riječi svakako može biti. „Krv do koljena“ i disolucija venecuelanske državnosti, barem u smislu ne stvaranja bilo kakvih sigurnosnih prijetnji po interese SAD-a u budućnosti, Washingtonu je, sigurno, također prihvatljiva opcija.
Nervoza, nedvojbeno, jača na obje strane: Rusija je svjesna svojih ograničenja u djelovanjima tako daleko od svoga dvorišta, a njezin je glavni argument sada samo to što djeluje na temelju potpisanih sporazuma s vladom u Caracasu, što joj, kao i u Siriji, jamči legitimitet pred tijelima UN-a; SAD su, s druge strane, svjesne opasnosti od svojih jednostranih poteza vojnoga karaktera, koji bi otvorili prostor za identične poteze Rusije i Kine u drugim djelovima svijeta. Zato Washington, kao i na Bliskom istoku i u Aziji, sada i u Latinskoj Americi nastoji uspostaviti sebi odane vojno-političke saveze regionalnih država, koje bi se borile s „neugodnim“ državama poput Irana (i stvarale probleme Rusiji i Kini) na azijskim prostorima, a Venezuele i njoj sličnih na južnoameričkim, i kojima bi on pružao samo logističku i obavještajnu pomoć, dok bi se američka vojska iz svega polako izvlačila (poput sada iz Sirije ili uskoro iz Afganistana), i premiještala na ključne geostrateške točke svijeta, vezano za osiguranje svojih ekonomskih i sigurnosnih interesa na ključnim pomorskim i kopnenim rutama i komunikacijama, gdje bi se, prema potrebi, mogla suprostaviti kineskim geopolitičkim projekcijama ekonomskog karaktera ili interesima EU pod njemačkom dominacijom.
A o tome, hoće li SAD u takvim namjerama uspjeti (jer sve to ide prilično teško i među glavnim američkim partnerima u arapskim državama Bliskog istoka, ali i Azije), ovisit će i daljnji razvoj američko-ruskih odnosa. Ukoliko Washington shvati kako su nastojanja za povratak politici 60.-tih godina prošlog stoljeća nesvrsishodna i anakrona, i da se drugim zemljama neće dati ratovati za njegove interese protiv globalnih ili samo regionalnih sila, on će prije ili kasnije (propagandno i više nego znalački znati) krenuti u revidiranje odnosa s Moskvom, koja će to, naravno, jedva dočekati, jer sukob sa SAD-om ionako nije bio njezin izbor, već jedino gola nužda. Ali do tada – tj. do neke buduće (geo)političke trgovine sa SAD-om – Rusija se sigurno više od nikuda neće povlačiti. Sasvim suprotno, samo će tražiti nove načine za daljnje širenje svoga utjecaja, pri čemu će se, za razliku od gospodarski moćne Kine, služiti kombinacijom svoje rastuće vojne moći i plasmana svojih nepresušnih energetskih bogatstava. A to joj omogućuje – čega su danas svi u svijetu svejsni – jedino njezin snažni vojni nuklearni potencijal, zbog kojeg SAD može samo čekati na neke nove unutarnje potrese u toj zemlji, koji bi doveli do Washingtonu odane političke garniture u Kremlju. Ali za takva iščekivanja sve je manje vremena (k tome su i potpuno neizvjesna po pitanju krajnje očekivanog ishoda), jer potezi na globalnoj šahovskoj ploči ubrzano sustižu jedni druge, a vremena za reagiranja sve je manje.
Dakle, ukartko: porast nervoze, porast napetosti i porast opasnosti od izbijanja nekontroliranih incidenata, a onda i sukoba, onaj je scenarij koji je u nadolazećoj budućnosti najizgledniji ne samo u latinskoameričkoj regiji. Za nadati se jedino da će takav razvoj stanja istovremeno dovesti do „hlađenja usijanih glava“, a ne do sunovrata u globalnu kataklizmu.
Original možete pronaći na www.geopolitika.news