Zoran Meter: TRUMPOVA ODLUKA O PREMIJEŠTANJU VELEPOSLANSTVA U JERUZALEM USLOŽNJAVA ODNOSE SAD-A S MUSLIMANSKIM SVIJETOM I EU

0
73

Putin je prošlog tjedna izjavio kako je došlo vrijeme za stvarne  pregovore i povratak okupiranih teritorija od strane Izraela Palestincima. Upravo konstrukcija „okupirani teritoriji“, koju je Rusija uvjek izbjegavala koristiti, izazvala je nezadovoljstvo u izraelskim političkim krugovima ali i jasno označila naznake promjene smjera ruske politike po tom pitanju i njezino otvorenije svrstavanje na stranu Palestinaca.

U srijedu na večer očekuje se objava američkog predsjednika Donalda Trumpa o početku procesa prijenosa veleposlanstva SAD-a iz Tel Aviva u Jeruzalem, sukladno jučerašnjim izjavama za novinare iz Bijele kuće. Na konferenciji za medije tada je kazano, kako to ne znači da će se premještaj završiti sutra jer je to praktički nemoguće. Primjerice, u veleposlanstvu u Tel Avivu nalazi se oko tisuću službenika. Zato predsjednik, kazano je dalje, nije odredio krajnji rok za završetak tog procesa i on neće završiti brzo. „To je pitanje nekoliko godina, a ne mijeseci“, izjavilo je novinarima glasnogovorništvo Bijele kuće. Štoviše, State Department još nema niti zgradu u Jeruzalemu u kojoj će smjestiti veleposlanstvo, što će također oduzeti dodatno vrijeme, isto kao i osiguranje sigurnosti tog budućeg diplomatskog predstavništva.

Loading...

Ova odluka američke administracije, koja već i sada, prije nego li je uopće i startala, izaziva burne negativne reakcije širom Bliskog istoka i islamskog svijeta uopće, ali i od strane bliskih američkih saveznika poput Europske unije, neočekivana je, iako ne i iznenađujuća. Možda  konstrukcija ovih riječi djeluje zbunjujuće pa ću je podrobnije pojasniti. Kada kažem neočekivana, mislim na to, da se očekivalo kako se Trump neće usuditi usvojiti takav potez zbog visoke količine eksplozivnog potencijala kojeg on u sebi nosi po ukupne bliskoistočne procese i napetost, čiji je jedan od glavnih uzroka upravo neriješen status Jeruzalema. Ali možda još i prije zbog velikog rizika i po same američke nacionalne interese u toj regiji (i muslimanskom svijetu u cjelini), u kojoj se, osim na Izrael kao svoj „golemi nosač zrakoplova“, Washington ipak u najvećoj mjeri mora oslanjati na partnere unutar ključnih islamskih zemalja jer je izraelski politički utjecaj u tom okružju slab i ograničen zbog poznatih povijesnih okolnosti. A kada kažemo da Trumpova odluka nije iznenađujuća, misli se na to da je američki Kongres još 1995. g. usvojio zakon o prijenosu američkog veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem, ali zbog spornog statusa grada i osjetljivosti samog problema za odnose s arapsko-muslimanskim svijetom, svi američki predsjednici, uključno i sadašnjeg – Donalda Trumpa, svakih šest mijeseci potpisivali su dokument kojim se odlaže primjena tog zakona. Najnoviji potez Trumpove administracije koji iskače iz tog nepisanog kolosjeka američke vanjske politike po tom pitanju, povučen je u vrijeme ionako, i bez toga dovoljno kaotičnog stanja na Bliskom istoku, te je za mnoge svjetske političare i promatrače tim više nerazumljiv. A kada se zna da je Trump tijekom kampanje za predsjedničke izbore i neposredno nakon svoje inauguracije u više navrata najavljivao pokretanje ovog poteza, vremena za političke pripreme na njega sigurno je bilo dovoljno tj. sam čin ne bi trebao predstavljati preveliko iznenađenje.

Bijela kuća naglašava kako je po ovom pitanju Trump prethodno proveo niz razgovora s čelnicima ključnih bliskoistočnih država i da je na temelju njihovih rezultata zaključio kako je upravo sada sazrjelo vrijeme za „pravilni korak“ koji neće negativno utjecati na postizanje mira. Međutim, radi se o prilično čudnom zaključku ukoliko znamo da je pozitivno na ovaj prijedlog reagirao jedino izraelski premijer Benjamin Netanjahu, a svi ostali, uključno jordanskog kralja Abdullaha II. (važnog američkog savaznika ali i partnera samog Izraela), saudijskog kralja Salmana, turskog predsjednika Erdogana, egipatskog predsjednika Al-Sisija (a da o iranskom stavu po ovom pitanju i ne govorimo iako o njemu Trump, naravno, Teheran ništa nije niti pitao), najavu ovog američkog poteza oštro su kritizirali, upozoravajući na čitav niz mogućih štetnih posljedica po mir i stabilnost. Osim toga, nikakvih američkih klasičnih konzultacija po tom pitanju s nikim nije niti bilo. Radilo se o jednosmjernoj komunikaciji po načelu „uzmi ili ostavi“, tipičnoj za diplomaciju koja djeluje s pozicije sile.

Važno je kazati kako je ovim potezom Bijele kuće i američki državni tajnik Rex Tillerson, odnosno čitav Stete Department, doveden pred svršen čin. Nikakve konzultacije sa State Departmentom oko ove odluke Bijeke kuće nisu provedene, a State Department je za njih čuo doslovno iz medija. Za pretpostaviti je kako se mnogim službenicima tog ministarstva, koji se vanjskom politikom bave profesionalno, od ove Trumpove odluke „diže kosa na glavi“, dobro znajući kakve posljedice ona može imati po interese SAD-a koje baš oni moraju štititi i promovirati diljem svijeta. A naknadno „čistiti“ za Trumpom nipošto im nije lako.  Sada se zadaća State Departmenta svela ne na sukreiranje američke vanjske politike, već na saniranje nastalih šteta prouzročenih avanturističkim potezima američke administracije. Uz to, sve ovo se odvija u sjeni najava o mogućoj smjeni Rexa Tillersona sa svoje dužnosti, a nedavno je i glasnogovornica State Departmenta na medijskoj konferenciji priznala kako postoje „određene nesuglasice“ između prvog američkog diplomate i predsjednika Trumpa. The New York Times je prije nekoliko dana pisao o pripremi plana Bijele kuće za smjenu Rexa Tillersona, ni manje ni više nego s direktorom obavještajne agencije CIA-e Mikeom Pompeom. Kreiranje američke bliskoistočne politike, sada je to već posve jasno, u dobrom dijelu je u rukama snažnog židovskog lobija koji se probio u najuži krug Trumpovih savjetnika, prije svega posredstvom Trumpovog zeta i savjetnika Jareda Kushnera.

Trumpov potez vezan uz status Jeruzalema  posebno je nerazumljiv u svjetlu njegovog ranijeg odabira Saudijske Arabije kao ključnog američkog bliskoistočnog partnera, koja je na tom položaju zamijenila zemlju-miljenicu Hillary Clinton i Obamine administracije – Katar. Ova će odluka (ukoliko večeras bude usvojena) definitivno otežati i nedavno pokrenuta intenzivnija nastojanja Rijada usmjerena prema zbližavanju saudijsko-izraelskih odnosa (dvije zemlje nemaju uspostavljene diplomatske odnose, konkretno, Saudijska Arabija formalno niti ne priznaje izraelsku državu upravo zbog neriješenog palestinskog pitanja) temeljem njihovog suglasja oko „zajedničke ugroze“ od strane Irana, koja ih primorava na koordinaciju određenih političkih i sigurnosnih poteza. Ovaj Trumpov čin zapravo će primorati Rijad na zamrzavanje suradnje oko stvaranja jedinstvenog protuiranskog saveza s Tel Avivom, baš u trenutku kada američka administracija Iran iznova želi pozicionirati u red sponzora međunarodnog terorizma i proglašava ga kreatorom regionalne nestabilnosti, pritom aktivno prijeteći svojim jednostranim izlaskom iz sporazuma o iranskom nuklearnom programu, a čemu se opire čitava međunarodna zajednica osim Izraela i Saudijske Arabije. Rijadu će u ovom slučaju biti nemoguće pred svojom i svjetskom muslimanskom javnošću braniti ovaj američko-izraelski potez (očito prethodno dobro usuglašen), tim prije, što će ga i Teheran, a Ankara već je, žestoko osuditi. Saudijska državna i politička elita u suprotnom bi se dovela u rizik da je muslimanski svijet (prije svega onaj arapski, u kojem ona primarno i  teži potpunom liderstvu) označi  kao izdajnike koji podupiru „cionistički režim“, što je ionako omiljena sintagma moćne panarapske radikalne organizacije „Muslimanska braća“ u odnosu na saudijsku vanjsku politiku. U tom smislu, osim Irana, nedvojbeno bi profitirao i Katar, koji je od lipnja ove godine aktivnostima Rijada gotovo pa izopćen iz arapskog svijeta zbog čega se sve snažnije približava Iranu i, još od ranije, Turskoj. Onoj istoj koja je donedavno imala otvorene ambicije postati predvodnicom bliskoistočnog sunitskog svijeta i po tom pitanju oštro konkurirala Saudijskoj Arabiji. (turski tj. Erdoganov panislamizam u međuvremenu je splasnuo neplaniranim događajima na sirijskoj bojišnici te se ponovno više usmjerio na turske nacionalne interese i oživotvorenje turske zone utjecaja „samo“ unutar prostora bivšeg Otomanskog carstva). Eventualni Rijadov kiks i nepromišljena zaigranost s Izraelom Ankari bi zato dobro došla.

Trumpov čin potpuno je nelogičan i u odnosu na njegove česte izjave kako bi želio postati posrednik u pregovorima između Izraela i Palestinaca u pronalasku konačnog riješenja njihovog sukoba. Preambiciozan je to zadatak bio i za mnoge prijašnje američke visoke dužnosnike, s puno više političkog znanja i diplomatskih utakmica u nogama nego što ih ima Trump. Nakon svega ovoga, kako Trump uopće u buduće može očekivati da mu palestinska strana vjeruje kada se on sam već de facto svrstao na jednu stranu.

U politički vakuum želi uskočiti Rusija

Onemogućavanjem američkog posredništva u izraelsko-palestinskim odnosima iznova bi se pojavio novi politički vakuum u koji će, kako to uvjek u povijesti biva, vrlo rado uskočiti neka druga zainteresirana sila. A koja će to biti, nije teško predvidjeti. Naravno – Rusija. Ona se danas, u uvjetima pokrenutog totalnog američkog rata (osim vojnog) koji se  protiv nje vodi od sfera gospodarstva, energetike, obrambenih i sigurnosnih pitanja, pa sve do sporta, odlučila na aktivno suprostavljanje SAD-u, ne na gospodarskom polju (na kojem nema šanse zbog neusporedivosti snaga ekonomija dviju vojnih supersila u korist SAD-a i njegove pune dominacije u upravljačkim strukturama globalnih političkih i financijskih institucija) već upravo po pitanju riješavanja gorećih svjetskih kriznih žarišta koja se više bez aktivnog sudjelovanja Rusije ne mogu riješiti (Sirija, Sjeverna Koreja, Ukrajina), a kamo li da ih SAD sada unilateralno riješava vojnim putom, kako je to do nedavno rado činio. Da Moskva neće ispustiti pruženu šansu ukoliko predsjednik Trump večeras (oko 19:00 h prema srednjoeuropskom vremenu) uistinu i službeno potvrdi svoju odluku o premiještanju veleposlanstva u Jeruzalem, svjedoči i sinoćnji telefonski razgovor između predsjednika Putina i palestinskog čelnika Mahmuta Abbasa na inicijativu potonjeg, u kojem je ruski vođa naglasio potrebu mirnog i sporazumnog riješenja statusa Jeruzalema na obostrano prihvatljiv način i pružio rusku potporu obnovi izraelsko-palestinskih pregovora u cjelosti. Ali još jače od ovog odjeknule su i Putinove riječi porošloga tjedna, kada je na Dan solidarnosti s palestinskim narodom izjavio da je došlo vrijeme za konačne pregovore i povratak okupiranih teritorija od strane Izraela Palestincima. Upravo konstrukcija „okupirani teritoriji“, koju je Rusija uvjek izbjegavala koristiti, izazvala je nezadovoljstvo u izraelskim krugovima ali, zapravo, jasno označila i naznake promjene smjera ruske politike po tom pitanju i otvorenije svrstavanje na stranu Palestinaca. Jer Rusija, koliko god imala korektne i dobre odnose s Izraelom, u uvjetima kreiranja novog svjetskog poretka i sadašnjem vakuumu nastalom krahom svih dosadašnjih sigurnosnih i političkih mehanizama i američkog unilateralnog djelovanja s pozicije sile, vrlo dobro zna kako se Izrael u sigurnosnom, a time i političkom pitanju ipak snažno opredijelio na  stranu Sjedinjenih Država i da u tom smislu od Tel Aviva Moskva ne može imati značajnije koristi. Međutim, opreznijim i mudrijim djelovanjem nego što to, poput diplomatskog drvosječe danas čini Trump, Putin si ostavlja dovoljno prostora za ulogu moderatora u pregovorima između dviju strana, a kako to upravo čini i na sirijskom političkom terenu.

Trumpov potez danas su osudili gotovo svi najvažniji regionalni i globalni igrači, uključno i Arapsku ligu i Organizaciju za islamsku suradnju koja okuplja sve muslimanske zemlje svijeta, i čiji izvanredni samit je danas Erdogan sazvao za 13. prosinca u Istanbulu (Turska trenutačno presjedava tom organizacijom), kako bi se iskoordinirali stavovi i usvojio zajednički odgovor prema američkoj namjeri s Jeruzalemom. Danas se, svega nekoliko sati uoči Trumpovog obraćanja javnosti, po ovom pitanju oglasio i papa Franjo, pozvavši na mudrost i postizanje zajedničkog sporazuma oko statusa Jeruzalema, kako bi se izbjeglo daljnje zaoštravanje stanja.

Međutim, u svemu ovom treba naglasiti kako je Bijela kuća jučer ipak najavila Trumpovo potpisivanje spomenutog dokumenta koji se upućuje Kongresu vezano uz odgodu prijenosa američkog veleposlanstva u Jeruzalem na još šest mjeseci, a kako je to on već jednom i učinio, kao, uostalom, i svi američki predsjednici prije njega od 1995.g. na ovamo. Zapravo je nejasno što to sve znači? Hoće li Trump iznova „stati na jedne te iste grablje“ (kako je to već često činio, poglavito po pitanju Sjeverne Koreje i njezinog „satiranja s lica zemlje“, od čega, naravno, nije bilo ništa, niti će biti) i povući se, prethodno potpuno nepotrebno podigavši „buru u čaši vode“, zbog čega će State Department opet morati izmišljati pravila zbog kojih se ta odluka baš u ovom trenutku ne može provesti, bilo da je riječ o nepostojanju adekvatne zgrade u Jeruzalemu, potrebi prethodnog  osiguranja sigurnosti, dodatnih financijskih sredstava i td. Odgovor ćemo u svakom slučaju doznati vrlo brzo.

Ali ono što vjerojatno nikada nećemo doznati jest, kakav je interes Bijele kuće za usložnjavanje američkih odnosa sa svojim saveznicima i partnerima – od onih europskih, do bliskoistočnih pa i azijskih? Je li to plod samo političke kratkovidnosti ili političkog idiotizma (ne mislim pritom na bolest već na termin koji se u drevnoj Ateni koristio za ljude koji se nisu zanimali politikom). Oslanjati se isključivo na Izrael, u sadašnjoj vrlo složenoj konfiguraciji bliskoistočnih odnosa i snaga, nikako nije svrsishodno. Štoviše, ono je kontraproduktivno i po sam Izrael iako mu sve ovo o čemu sada govorimo na prvi pogled itekako godi jer to Izraelci iščekuju godinama i desetljećima, pa i stoljećima ukoliko ćemo gledati s religioznog aspekta. Nesumnjivo, iz položaja Izraelca uistinu je lijepo znati da bi  Jeruzalem ubrzo mogao postati „jedinstveni i nedjeljivi“ glavni grad izraelske države, kako je to Tel Aviv i službeno formulirao. Međutim, što nakon toga? Imati u svom dvorištu fanatične teroriste iz nepresušnog palestinskog demografskog vrela, imati u svom okružju ogorčene i u neprijateljskoj politici prema Izraelu iznova ujedinjene Arape, uz neprijateljski nastrojene velike muslimanske zemlje poput Tuske i Irana (od kojih ova prva sinoć najavljuje i mogući raskid diplomatskih odnosa s Izraelom), je li to bit i cilj ozbiljne državne politike? Takav raspored snaga ne može biti preduvjet za dugoročan, siguran i stabilan razvoj izraelske države. Jer tada će uistinu biti samo pitanje vremena, koja će od velikih islamskih država regije dostići izraelski tehnološki razvoj i vojnu moć. A Izrael to više ne bi mogao spriječavati vojnim putom kako je to znao činiti do nedavno (čak i uz eventualnu potporu SAD-a), ukoliko bi jedna takva zemlja, u raspadajućem globalnom ustroju snaga i odnosa kojima upravo svjedočimo, u međuvremenu stala pod  sigurnosni kišobran, primjerice, jedne Rusije ili Kine. Jer sila je učinkovita, ali ne na duge staze, jer izaziva protusilu.

Original možete pronaći na geopolitika.news